BOSNA I HERCEGOVINA

REPUBLIKA SRPSKA

OSNOVNI SUD U BANJOJ LUCI                                                                                                      

Broj: 71 0 K 272490 18 K

Dana: 08.02.2021. godine

U IME REPUBLIKE SRPSKE

Osnovni sud u Banja Luci, i to sudija Radmila Medaković, kao sudija pojedinac, uz sudjelovanje zapisničara Maje Slavnić u krivičnom predmetu protiv optuženog Nj. M. zbog krivičnog djela – Oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske u sticaju sa krivičnim djelom Zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2) i 4) Krivičnog zakona Republike Srpske, postupajući po optužnici Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka broj: ... od 22.12.2017. godine, nakon  glavnog pretresa održanog dana 02.02.2021. godine u prisustvu Dragane Lipovčić tužioca Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka, branioca optuženog advokata Petković Milana iz Banja Luka i optuženog Nj. M., donio je i javno objavio dana 08.02.2021. godine slijedeću

P R E S U D U

                OPTUŽENI M. NJ., sin M. i S., rođene S., rođen ... godine u N., sa prebivalištem u B. L. Ul…., Srbin, državljanin RS/BiH, JMB …, pismen sa završenom Višom tehnološkom školom u Kruševcu, po zanimanju inžinjer tehnologije, u penziji, oženjen, otac jednog djeteta, lošeg imovnog stanja sa penzijom u iznosu od 350,00 KM, neosuđivan, vode se krivični postupci pred Osnovnim sudom Banja Luka,  zbog krivičnog djela Poslovna prevara iz člana 265. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS i predmetu broj 710 K 258686 17 K, zbog krivičnog djela Obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS,

K r i v  j e

Što je:

1.      U periodu od 10.01.2013. godine do 15.01.2013. godine u B. ., kao direktor i odgovorno lice privrednog društva „…“ d.o.o. Laktaši, znajući da je privredno društvo postalo nesposobno za plaćanje svojih obaveza prema povjeriocima, a nakon što je konstituisano založno pravo u korist sljedećih povjerilaca:

- založno pravo u korist „…banke“ a.d. Bijeljina, Filijala Banja Luka, radi obezbjeđenja potraživanja po ugovoru o kreditu broj … od 25.03.2009. godine u iznosu od 492.281,36 KM, a na osnovu ugovora o zalozi pokretnih stvari od 25.03.2009. godine i aneksa br.1 od 20.10.2011. godine, sa potvrdama registracije broj … od 30.10.2019. godine i broj … od 07.11.2011. godine,

- založno pravo u korist … banke d.d. Sarajevo, čiji je pravni sljedbenik … banka d.d. Sarajevo, radi obezbjeđenja ugovora o ovardraft kreditu broj … od 08.12.2009. godine na iznos od 100.000,00 KM, na osnovu ugovora o založnom pravu na pokretnim stvarima broj … od 08.12.2009. godine, sa potvrdom registracije broj … od 08.12.2009. godine, te radi obezbjeđenja ugovora o izdavanju plative revolving garancije broj … od 23.04.2010. godine na iznos od 30.000,00 EUR, na osnovu ugovora o založnom pravu na pokretnim stvarima broj …od 23.04.2010. godine, sa potvrdom o registraciji kod Ministarstva pravde BiH broj … od 29.04.2010. godine, od čega je ostao dug u ukupnom iznosu od 52.135,30 KM,  

- te znajući za potraživanja Poreske uprave RS na ime neplaćenih poreskih obaveza u ukupnom iznosu od 300.625,43 KM,

- sporazumom o ustupanju vlasničkih prava nad imovinom i opremom, ovjerenim 10.01.2013. godine kod notara Rodić Mare pod  brojem Opu-20/2013, sa „…“ d.o.o. Laktaši prenio pravo vlasništva na mašinama i opremi ukupne vrijednosti od 793.000,00 KM  u vlasništvo povjerioca „…“ iz Holandije, radi namirenja potraživanja u iznosu od 238.245,00 EUR, te dozvolio da se mašine i oprema iznesu iz objekta, čime je osujetio namirenje povjerilaca … banka ad. Bijeljina Filijala Banja Luka za isnos od 492.281,36 KM, Moja banka d.d. Sarajevo za iznos od 52.135,30 KM i Poreska uprava RS za iznos od 300.625,43 KM.

2.      U periodu od 01.01.2011. godine do 31.12.2012. godine, kao direktor i odgovorno lice privrednog društva „…“ d.o.o. Laktaši, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za svoje pravno lice, neistinito prikazao stanje i kretanje sredstava i rezultata poslovanja, tako što je u  knjigovodstvenom stanju glavne blagne prikazao iznos od 76.585,58 KM, a prethodno je taj novac isplatio sebi,  a na takvu isplatu je bio dužan izvršiti obračun poreza na lična primanja u smislu odrebe člana 10. stav 1. Zakona o porezu na dohodak ( „Službeni glasnik RS“ broj 91/06, 128/06, 120/08, 71/10 i 1/11)  i doprinosa na lična primanja u smisu odredbe člana 10. stav 1. tačka a) Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“, broj 51/01, 96/13, 128/06, 120/08 i 1/11), te na taj način pri izvršenju poreskih obaveza uskratio sredstva koja predstavljaju javni prihod i to 8.509,51 KM na ime poreza na lična primanja i 41.912,51 KM na ime doprinosa na lična primanja, što ukupno iznosi 50.422,02 KM.

                Dakle,  pod tačkom 1 ove optužnice, znajući da je postao nesposoban za plaćanje, isplatom duga stavio povjerioca u povoljniji položaj i time oštetio najmanje jednog od svojih povjerilaca, pri čemu je nastupila znatna šteta, te pod tačkom 2 ove optužnice, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za svoje pravno lice, lažnim prikazivanjem činjenica neistinito prikazao stanje i kretanje sredstava i rezultata poslovanja i pri izvršenju poreskih i drugih zakonskih obaveza, uskratio sredstva koja predstavljaju javni prihod, čime je pribavljena znatna imovinska korist.

Čime je počinio krivično djelo  Oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS, u sticaju sa krivičnim djelom Zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2) i 4) KZ RS, pa mu sud na osnovu naprijed navedenih odredbi te odredbi člana 32, 33, 37 Krivičnog zakona Republike Srpske, optuženom utvrđuje

-za krivično djelo Oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca,

- a za krivično djelo Zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2) i 4) KZ RS, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3  (tri) mjeseca,

te uz primjenu odredbi člana 42 stav 2 tačka 2 Krivičnog zakona Republike Srpske optuženog M. Nj..

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 3 (TRI) GODINE

                Na osnovu člana 99 stav 1  Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske optuženi se obavezuje da plati troškove krivičnog postupka u ukupom iznosu od 961,60 KM od čega se iznos od 691,60 KM  odnosi na troškove vještačenja u istrazi, iznos od 70,00 KM na trošak prevodioca, te iznos od 200,00 KM predstavlja paušalni iznos krivičnog postupka postupka, a koji ukupan iznos je dužan platitiu roku od 30 dana po pravosnažnosti presude uz prijetnju prinudne naplate.

                Na osnovu člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske oštećeni „Bobar banka“ a.d. Bijeljina- u stečaju, ASA banka d.d. Sarajevo (kao pravni sljednik „Fima banke“ d.d. Srajevo) i Poreska Uprava Republike Srpske,  se upućuju da svoj imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku.

O b r a z l o ž e nj e

                Okružno javno tužilaštvo Banja Luka optužilo je M. Nj. optužnicom broj ... od 22.11.2017. godine zbog krivičnog djela – Oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske u sticaju sa krivičnim djelom Zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2) i 4) Krivičnog zakona Republike Srpske.

            Predmetna optužnica je potvrđena dana 09.02.2018. godine, nakon čega je na ročištu o izjašnjenju o krivnji održanom dana 22.02.2018. godine optuženi izjavio da nije kriv po navodima iz optužnice i za djela za koja se tereti i nastavljen je redovan krivični postupak, te je sud zakazao i održao glavni pretres.

                Okružni javni tužilac je na glavnom pretresu, nakon što je pročitala predmetnu optužnicu izvela dokaze saslušanjem svjedoka: A. A., Z. Z.; I. K., M. Š., V. S., D. P., Z. S., S. M., M. Si., vještaka D. R., dok su iz razloga nedostupnosti sudu na glavnom pretresu pred sudom pročitani iskazi dati u fazi istrage od strane svjedoka S. R.V., T. M. A. T. i G. B. te izvela dokaze materijalne prirode i to: Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj … od 24.05.2005. godine; Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj … od 22.02.2006. godine; Ugovor broj … od 25.03.2009. godine zaključen između …banke a.d. Bijeljina i „…“ d.o.o. Laktaši; Aneks broj 1 ugovora broj … od 26.03.2009. godine zaključen između … banke a.d. Bijeljina i „…“ d.o.o. Laktaši; Aneks broj 2 ugovora broj … od 01.03.2010. godine zaključen između … banke a.d. Bijeljina i „…“ d.o.o. Laktaši; Aneks broj 3 ugovora broj … od 29.05.2012. godine zaključen između … banke a.d. Bijeljina i „…“ d.o.o. Laktaši; Ugovor o zalozi na pokretnim stvarima od 25.03.2009. godine zaključen između …  a.d. Bijeljina i „…“ d.o.o. Laktaši; Aneks broj 1 ugovor o zalozi na pokretnim stvarima od 20.10.2011. godine zaključen između Bobar banke a.d. Bijeljina i „…“ d.o.o. Laktaši; Potvrda o registraciji Ministarstva pravde BiH broj … od 30.10.2009. godine; Potvrda o registraciji Ministarstva pravde BiH broj … od 07.11.2011. godine;  Prijedlog za izvršenje … banke a.d. Bijeljina od 22.10.2012. godine; Dopis … banke a.d. Bijeljina broj 125-III/12 od 10.04.2013. godine; Dopis … banke a.d. Bijeljina broj … od 21.01.2013. godine; Ugovor o overdraft kreditu broj … od 08.12.2009. godine, zaključen između … banka d.d. Sarajevo i  „,,,“ d.o.o. L.; Ugovor o založnom pravu na pokretnim stvarima broj …  od 08.12.2009. godine zaključen između … banka d.d. S. i  „…“ d.o.o. L.; Potvrda o registraciji Ministarstva pravde BiH broj …  od 08.12.2009. godine; Ugovor o izdavanju plative revolving garancije broj …  od 23.04.2010. godine, zaključen između … banka d.d. S. i  „…“ d.o.o. L.; Ugovor o založnom pravu na pokretnim stvarima broj … od 23.04.2010. godine, zaključen između … banka d.d. Sarajevo i  „…“ d.o.o. L.; Potvrda o registraciji Ministarstva pravde BiH broj … od 29.04.2010. godine; Dopis … banka d.d. S. broj …  od 15.04.2013. godine; Dopis … banka d.d. Sarajevo broj … od 23.03.2012. godine; Dopis notara Mare Rodić od 26.03.2014. godine; Sporazum o ustupanju vlasničkih prava nad imovinom i opremom, na engleskom jeziku; Prevod sporazuma o ustupanju vlasničkih prava nad imovinom i opremom izvršen od strane stalnog sudskog tumača M. S. dana 22.02.2013. godine; Rješenje Ministarstva pravde RS broj … od 24.05.2007. godine za stalnog sudskog tumača M. Sa.; Ovjera potpisa notara Mare Rodić broj … od 10.01.2013. godine; Nalaz i mišljenje vještaka S.V. od 27.08.2012. godine; Rješenje Poreske uprave RS broj … od 07.02.2013. godine; Rješenje Poreske uprave RS broj … od 07.02.2011. godine;  Rješenje Poreske uprave RS broj … od 10.04.2012. godine; Rješenje Poreske uprave RS broj … od 25.11.2009. godine; Rješenje Poreske uprave RS broj … od 10.04.2012. godine;  Rješenje Poreske uprave RS broj … od 16.12.2011. godine;  Rješenje Poreske uprave RS broj … od 25.09.2013. godine; Rješenje Poreske uprave RS broj … od 12.06.2013. godine; Rješenje Poreske uprave RS broj … od 17.03.2014. godine; Rješenje Poreske uprave … od 18.11.2013. godine; Rješenje Poreske uprave RS broj …od 30.09.2013. godine; Kartica-pregled po vrstama prihoda na dan 26.10.2015. godine za poreskog obveznika „…“ d.o.o. Laktaši; Rekapitulacija broj 1 od 06.02.2012. godine Poreska uprava RS za poreskog obveznika „…“ d.o.o. L.; Rekapitulacija broj 2. od 08.03.2012. godine Poreska uprava RS za poreskog obveznika „…“ d.o.o. L.; Rekapitulacija broj 3. od 01.02.2013. godine Poreska uprava RS za poreskog obveznika „…“ d.o.o. Laktaši; Službena zabilješka Poreske uprave RS od 23.11.2015. godine potpisana od strane OSL S. Z.; Zapisnik o izvršenoj kontroli Poreske uprave RS broj …. od 31.10.2013. godine; Popis gotovog novca u blagajni od 08. januara 2013. godine, Poreska uprava RS; Popis robe, Poreska uprava RS u „…“ d.o.o. L. od 14.05.2013. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Z. Z., Uprava policije Sarajevo broj … od 27.03.2015. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka K. I., CJB Banja Luka broj … od 09.02.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Š. M., CJB Banja Luka broj … od 05.02.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka S. R. V., CJB Banja Luka, broj … od 29.01.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka  S. V., CJB Banja Luka broj … od 19.02.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka M. Š., CJB Banja Luka broj … od 28.01.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka  T. M. A. T., CJB Banja Luka broj … od 16.04.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka G. B., CJB Banja Luka broj … od 16.04.2015. godine;Zapisnik o saslušanju svjedoka P. D., CJB Banja Luka broj … od 02.06.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka M. ., Poreska uprava RS broj … od 07.10.2015. godine; Nalaz i mišljenje vještaka R. D. od 02.11.2017. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Nj. M., CJB Banja Luka broj … od 19.05.2015. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Nj. M., Poreska uprava RS broj … od 07.10.2015. godine; Izvod iz kaznene evidencije za osumnjičenog; Troškovnik.

                Nakon izvedenih dokaza odbrana je izvela dokaze saslušanjem svjedoka optuženog M. Nj., svjedoka S. M., te svjedoka S. M. koji je ranije u ovom postupku već saslušan po prijedlogu tužioca.

   Optužnicom se stavlja na teret optuženom da je u periodu od 10.01.2013. godine do 15.01.2013. godine u Banja Luci kao direktor i odgovorno lice privrednog društva, znajući da je privredno društvo postalo nesposobno za plaćanje svojih obaveza prema povjeriocima, nakon već konstituisanog založnog prava više povjerilaca, naknadno potpisao sporazum o ustupanju vlasničkih prava nad imovinom i opremom trećem povjeriocu kojem je prenio pravo vlasništva nad mašinama i opremi čime je osujetio pravo namirenja povjerilaca iz založnog prava, kao i da je u periodu od 01.01.2011. godine do 31.12.2012. godine takođe kao direktor i odgovorno lice u istom privrednom društvu s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi na način da je neistinitim prikazivanjem stanja, kretanja i rezultata poslovanja privrednog društva, novac blagajne u iznosu od preko 70.000,00 KM sebi lično isplatio i ako je znao da na taj način krši obaveze predviđene u više zakona.

Kod podnesene optužnice tužilac je ostala u toku čitavog postupka pred prvostepenim sudom, a u toku provedenog postupka optuženi je negirao krivnju za krivična djela koje mu se stavlja na teret, a imao je branioca advokata Milana Petkovića koga mu je sud na vlastiti prijedlog postavio kao branioca po službenoj dužnosti.

Okružni javni tužilac Dragana Lipovčić je nakon provedenog dokaznog postupka u završnom izlaganju navela da je tužilaštvo dokazalo navode iz optužnice, odnosno da je optuženi počinio oba  predmetna krivična djelo. Tužilac dalje navodi da je optuženi znao da je oprema opterećena hipotekom banaka, ali da se ipak odlučio da mašine iznese u drugo preduzeće. Potpuno neozbiljnim tužilac smatra tvrdnje optuženog da je potpisujući ugovor kod notara, potpisao nešto što nije znao šta potpisuje, jer kao direktoru takvog preduzeća mu je moralo biti poznato šta potpisuje, a pored toga imao je i mogućnost da angažuje prevodioca, te tužilac smatra da je optuženi prihvatio sadržinu ugovora, odnosno da je znao da pristaje na iznošenje mašina, ali mu je u tom momentu jedino bitno bilo da zaključi ugovor. Što se tiče pitanja o ovjeri ugovora kod notara tužilac je istakla da se radilo o ovjeri potpisa, a ne sadržaja ugovora, te da je vidljivo da se notar Rodić uvjerila u ovlaštenje na osnovu punomoći ovjerene u Amsterdamu, što je u skladu i sa izjavom optuženog, ali i da prilikom ovjere potpisa nije potrebno prisustvo tumača stranog jezika. Dalje tužilac ističe da je predmetnim ugovorom optuženi ustupio opremu preduzeća u kom je bio direktor trećem licu u vrijednosti 793.000,00 KM za koju je tvrdio da nije opterećena hipotekom, odnosno pravima trećih lica (banaka), što su i svjedoci optužbe potvrdili, iako je znao da prava trećih na navedenoj opremi postoje. Po pitanju druge tačke optužnice, odnosno stanja blagajne u kojoj je Poreska uprava evidentirala manjak u iznosu od preko 76.000,00 KM, tužilac ističe da nema pravdanja za podizanje novca iz blagajne i ako optuženi tvrdi da je navedeni novac potrošio na gradnju skladišta i na izmirenje dugova prema dobavljačima, takvih dokaza nema. Pozivajući se na iskaz svjedoka optužbe tužilac konstatuje da je optuženi za vrijeme vršenja funkcije u direktora u ovoj firmi imao visok standard i da je novac trošio uživajući u luksuzu. Iz navedenih razloga tužilaštvo je predložilo da sud optuženog oglasi krivim u skladu sa zakonom i da ga obaveže na naknadu štete oštećenim, kao i na naknadu troškova krivičnog postupka.

Nakon završnih riječi tužioca, branilac optuženog, Milan  Petković, u svom završnom izlaganju izjavio je da  u toku dokaznog postupka nije dokazano da je optuženi M. Nj. izvršio navedena krivična djela. Po pitanju tačke 1) iz optužnice branilac je izjavio da je svjedok odbrane M. S. pred sudom rekao da je optuženi Nj. bio u zabludi, da je htio da pomogne firmi koja je zapošljavala lica sa invaliditetom. Dalje navodi da je optuženi povjerovao I. K. koja je pronašla kupce s kojima je zaključen ugovor na stranom jeziku koji prema riječima branioca nije bio pravno valjan, a što obrazlaže činjenicom da notar Marković nije htjela da ovjeri predmetni ugovor, te da je tek notar Mara Radić pristala da ovjeri ugovor. U vezi ugovora još dodaje da postoje dva ugovora, jedan vezan za opremu, a drugi za objekat. Takođe branilac smatra da se krivično djelo iz tačke jedan optužnice ne može staviti na teret odgovornom licu u preduzeću jer za navedeno krivično djelo može biti optuženo samo pravno lice “...”, te da optuženi  nije mogao ni biti optužen za ovo krivično djelo. U vezi tačke 2) optužnice branilac je rekao da nije sporno da je optuženi podigao novac sa blagajne, ali da smatra da je pogrešno vještačenje Poreske uprave, odnosno da se nije radilo o ličnom dohotku, te vrlo bitnim smatra činjenicu da je S. M. rekao da je novac podizan u namjeri održavanja likvidnosti preduzeća i da iz toga prizilazi da nije postojao umišljaj na sticanje protivpravne imovinske koristi. Radi svega navedenog branilac predlaže da sud optuženog oslobodi odgovornosti po obe tačke optužnice i da u obzir uzme sve olakšavajuće okolnosti jer otežavajućih nema.

Završnim riječima branioca se u potpunosti pridružio optuženi koji je još dodao da se apsolutno ne osjeća krivim i da ga bole stvari u režiji I. K.. Takođe skreće pažnju na postojanje dva ugovora, a da se spominje samo jedan, onaj koji je vezan za opremu, ali ne i onaj vezan za objekat. Dalje navodi da je I. K. bila njegov prevodilac i da ga je ona krivo navela da potpiše ugovor jer joj je to išlo u prilog, odnosno da bi ona izdavala prostor. Tvrdi i da je to uradio da bi neutralisao dug prema stranoj Fondaciji od 230.000,00 Eura, te da je ostao bez ičega a da je oprema završila kod kriminalaca i lopova, te dodaje da njega i dalje tuže za iznos od 230.000,00 Eura. Svoje završne riječi optuženi završava riječima da mu je savjest čista, da je imao dobru namjeru i da nikakvu korist nije imao.

Na osnovu naredbe Okružnog javnog tužilaštva od strane vještaka ekonomske struke R. D. izvršeno je finansijsko vještačenje preduzeća “...” d.o.o. L. sa ciljem utvrđivanja da li je navedeno preduzeće na dan 10.02.2013. godine imalo neplaćenih poreskih obaveza, koliko su te obaveze iznosile i da li je poreska uprava pravilno utvrdila poresku obavezu. Takođe, vještačenjem je trebalo utvrditi da li je poslovanje preduzeća “...” od 01.01.2011. godine do 31.01.2013. godine bilo u skladu sa propisima, da li postoje dokazi koji bi potvrdili navode optuženog da je novac koristio za tekuće troškove i za davanje garancije dobavljaču za repromaterijal, te ako nema koliko iznosi obaveza po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa. Predmetno vještačenje izvršeno je dana 02.11.2017. godine i u njemu je utvrđeno da je preduzeće “...” na dan 10.01.2013. godine imalo neplaćenih poreskih obaveza u iznosu od 300.625,43 KM, te da poslovanje preduzeća preko blagajne u periodu od 01.01.2011. godine do 31.01.2013. godine nije bilo u skladu sa propisima koji regulišu takvu vrstu poslovanja iz razloga što je novac podizan iz blagajne bez dokumentovanja vjerodstojnim knjigovodstvenim knjigama, te u skladu sa navedenim nema dokaza za tvrdnje optuženog koji bi mogli potvrditi da je novac iz blagajne podizan radi tekućih troškova i kao garancija za nabavku repromaterijala. Vještačenjem je potvrđeno da je Poreska uprava Republike Srpske na pravilan način izvršila obračun pripadajućih poreza i doprinosa za preduzeće “...” d.o.o. po osnovu manjka u blagajni u iznosu od 76.585,58 KM, odnosno da se poreske obaveze po osnovu utvrđenog manjka odnose na porez na lična primanja u iznosu od 8.509,51 KM i na doprinose na lična primanja u iznosu od 41.912,51 KM, dakle ukupno 50.422,02 KM. Navedeno stanje stvari priozilazi iz člana 10. Zakona o porezu na dohodak kojim je predviđeno da na način kako je optuženi podigao gotov novac iz blagajne isti podliježe oporezivanju jer isti ima tretman ličnih primanja, te u skladu sa odredbama istog zakona kao i Zakona o doprinosima podliježe oporezivanju u iznosu od 10% na lična primanja i u iznosu od 33% na ime doprinosa.  Na glavnom pretresu vještak je izjavio da u cjelosti ostaje kod utvrđenog nalaza i mišljenja provedenog vještačenja i pred sudom je ponovio da nema nijednog dokaza da je optuženi podignuti novac iz blagajne koristio za tekuće troškove i za davanje garancije dobavljačima za repromaterijal, jer nema nijedne fakture koja bi to potvrdila, dakle ne postoji nijedan trag o utrošku podizanog novca iz blagajne što je protivno zakonu koji predviđa da se svako podizanje novca iz blagajne u cilju plaćanja tekućih troškova kao i davanja garancija dobavljačima za repromaterijal može pravdati samo validnom fakturom izdatom licu kojem je novac isplaćen, a u protivnom se smatra da je novac uzet za sebe lično, te tvrdnje optuženog da je dio tog novca trošio na tekuće troškove, a dio uplaćivao dobavljačima, u ovako utvrđenom stanju stvari nisu pravno relevantne.

Sud je u cjelosti prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka ka o istinit i tačan jer se isti bazira na materijalnim dokazima tužilaštva, odnosno validnoj računovodstvenoj i knjigovodstvenoj dokumetaciji preduzeća, a vještačenje je urađeno od strane vještaka koji posjeduje odgovarajuća stručna i profesionalna znanja,  tako da je ocjenjeno od strane suda da je isto sačinjeno u skladu sa naukom i strukom, a na taj način su potvrđene tvrdnje tužioca   iz tačke 2) optužnice, a takođe i iznos duga prema Poreskoj upravi u iznosu od 300.625,43 KM naveden  pod tačkom 1) optužnice, odnosno izreke ove presude.  Tvrdnje optuženog da je novac iz blagajne trošio u svrhu obezbjeđenja repromaterijala u cilju boljeg poslovanja preduzeća nemaju uporišta u provedenim dokazima i stav suda je da se radi o paušalnim tvrdnjama sračunatim na umanjenje i izbjegavanje krivične odgovornosti.

Svjedok Z. Z. I., advokat iz Sarajeva,  na glavnom pretresu izjavljuje da je u periodu od 2008. – 2014. godine zastupala holandsku fondaciju koja je dala pomoć optuženom M. Nj. za izgradnju fabrike u kojoj će biti zaposlena lica sa invaliditetom. Predstavnici holandske fondacije, T. i G., su od nje tražili da podigne tužbu protiv optuženog Nj. iz razloga što isti nije vratio ni jednu ratu od kredita koji mu je fondacija isplatila. Nakon pokrenute tužbe, svjedok izjavljuje da je optuženi Nj. predložio da se spor riješi medijacijom, odnosno da on digne novi kredit kod ... banke i da novac odmah prebaci na račun fondacije. Dalje svjedok navodi da su predstavnici holandske fondacije donijeli sporazum na engleskom jeziku, te da je njen zadatak bio da nadje notara kod koga će se isti ovjeriti. Ona ističe da se sadržajem sporazuma nije upoznala i da je ona angažovala Š. M. da nadje notara kojji će ovjeriti sporazum. Sporazum prethodno nije željela da ovjeri notar M. M. iz razloga što je isti bio na engleskom jeziku, te je nakon toga I. K. postigla dogovor sa notarom Marom Rodić koja je potpise sporazuma i ovjerila i tom prilikom su bili prisutini I. K., predstavnici holandske fondacije, M. Š., optuženi Nj., za koga se nije moglo primjetiti da je prislijen, i ona. Ovaj svjedok se sjeća da je plan bio da se mašine “...” ustupe njima kako bi pokrenuli novu fabriku, te bi se na taj način riješio dug optuženog Nj. prema holandskoj fondaciji. Takođe svjedok dodaje da nije znala da postoji ručna zaloga na mašinama, a da je to  znala savjetovala bi predstavnicima fondacije da ne zaključuju sporazum.

M. Š., svjedok predložen od strane Okružnog javnog tužilaštva, svjedočeći pred sudom na glavnom pretresu je izjavila da je na zamolbu advokata Z. Z. I. trebala pronaći notara radi ovjere pomenutnog sporazuma, te da su oni bili voljni da se ta isprava ovjeri kod notara Marije Marković. Dalje navodi da je kod pomenutog notara dogovorila termin za sastanak i da je obezbjedila prisustvo prevodioca, nakon čega su na sastanak u dogovoreno vrijeme pristupili i predstavnici holandske fondacije, kao i sam optuženi. Iz nekog razloga, kojeg se svjedok na glavnom pretresu nije mogla sjetiti, sporazum nije ovjeren, te je I. K. dogovorila sa notarom Majom Rodić da se sporazum kod nje ovjeri. Svjedok ističe da nije bila upoznata sa sadržinom ugovora, ali da je razgovor između njih tekao u pravcu da se stvari založe, te da nije bilo govora da su predmetne stvari već založene, kao i da Z. nije došla do tih podataka. Tom prilikom je prema riječima ovog svjedoka i I. K. je rekla da ne postoji založno pravo trećih nad predmetnim stvarima. Takođe svjedok ističe da je bila prisutna kada se sporazum potpisivao, a da je optuženi Nj. dobrovoljno dao svoj potpis.

I. K., uposlenik Poreske uprave Republike Srpske gdje trenutno obavlja poslove višeg stručnog saradnika, kao svjedok predložen od strane Okružnog javnog tužilaštva Banja LUka, na glavnom pretresu pred sudom je izjavila da je u periodu 2007. godine bila zaposlena u preduzeću “...” d.o.o. L., gdje je tada u ime preduzeća radila na novom projektu po kome je optuženi trebao od strane fondacije dobiti kredit u iznosu od 140.000,00 Eura, ali su Holanđani, dakle T. i G., odustali od realizacije kredita jer optuženi ni prethodno dobijeni kredit nije vraćao. Uslijedile su molbe optuženog prema I. Kn. kako bi opet pozvala T. i G. i izdejstvovala davanje novog kredita kako bi lica sa invaliditetom koja su radila u preduzeću bila vraćena na posao, ali Holanđani na to nisu pristali i tužili su optuženog M. Nj. za iznos od 250.000,00 Eura koji im po njenim saznanjima optuženi nikad nije vratio. Nakon toga je Holanđanima optuženi Nj. predložio da im preda mašine i zgradu uz uslov da njegova familija i on budu zaposleni u novoosnovanom preduzeću. Svjedok dalje navodi da je optuženi tvrdio da imovina nije založena, te da je tek naknadno utvrđeno, dakle nakon potpisanog sporazuma, da je već postojojala zabilježba nad nekretninama na osnovu kojih je optuženi tražio kredit. Nj. joj je rekao da  što se tiče potpisanog sporazuma kod notara Mare Rodić, između optuženog s jedne strane i T. i G. a sa druge strane, svjedok navodi da nije bila upoznata sa sadržajem sporazuma jer je htjela biti nepristrasna, ali da zna da je ugovor prevodila S. R. i da je optuženi rekao da su se on i pomenuti Holanđani sve dogovorili, a da je notar ovjerila samo potpise na ovom ugovoru. Dalje svjedok navodi da su prilikom potpisivanja sporazuma bili prisutni ona, Holanđani i S. R., te da se radilo samo o ovjeravanju potpisa od strane notara i dodaje da tom prilikom nije primjetila nikakvo negodovanje od strane optuženog. Svjedok takođe dodaje da je optuženi M. Nj. u vrijeme dok je ona kod njega radila, imao visok životni standard, da je od radnika preduzeća tražio da mu podižu kredite koje bi potom njemu isplaćivali, te da mu je i ona na taj način dala 5.000,00 KM, a pominjao je tada i da mu “zelenaši” prijete. Sam optuženi je  Holanđanima predložio da im vrati mašine i zgradu, a da za uzvrat,  oni zaposle njega i njegovu familiju u novu firmu.

   Vještak mašinske struke V. S., inače zaposlen u D. o., odgovarajući na pitanje tužioca na glavnom pretresu je izjavio da je dva puta vještačio za “...” d.o.o. po nalogu optuženog Nj. M., te da je vještačenje rađeno u svrhu zaloga za kredit. Prilikom oba vještačenja svjedok ističe da su mašine koje je vještačio bile prisutne, u radnom i ispravnom stanju. Nakon što su mu pred sudom predočena oba nalaza i mišljenja vještačenja, ovaj svjedok je potvrdio da je on oba sačinio, te  da je procjenjena vrijednost stvari firme  ...  doo  u iznosu 793.000,00 KM na dan 27.08.2012.godine. Takođe, ovom svjedoku je predočen i Zapisnik o njegovom saslušanju u policiji, te je on potvrdio da je potpis na zapisniku njegov, te da u cjelosti ostaje kod iskaza datog u policiji.

Uposlenik u Poreskoj upravi Republike Srpske, svjedok D. P., pred sudom je izjavio da je on vodio postupak prinudne naplate za obaveze nastale u preduzeću “...” d.o.o. L. za period 2005. – 2010. godine. Prilikom vođenja tog postupka prinudne naplate bio je prisutan i optuženi Nj., a svjedok ističe da prilikom izlaska na teren radi pljenidbe stvari, nisu pronašli ništa osim namještaja, te dodaje da je na nepokretnostima bila izvršena uknjižba.

Svjedok tužilaštva Z. S., diplomirani ekonomista, takođe uposlenik P. u. R. S., pred sudom je izjavio da je sačinio zabilješku o kontroli u  preduzećima “...” i “...”, te da je tom prilikom ustanovljeno da je došlo do prometa mašina i opreme iz “...” u “...”, ali bez faktura i otpremnica, dakle, došlo je do prometa maşına što  nije rasknjiženo u računovodstvu firme, a  što je bilo obavezno po zakonu.

Svjedok S. M., vlasnik agencije za knjigovđstvene usluge, pred sudom je pozvan kao svjedok i od strane Okružnog javnog tužilaštva, i od strane odbrane optuženog Nj.. Pred sudom je izjavio da je vodio jedan dio računovođstvenih poslova za preduzeće “...” u periodu od 2009. -2013. godine, a ostatak su vodile dvije žene koje su bile zaposlene u preduzeću. Posao je obavljao dolaskom u preduzeće gdje se i nalazila sva potrebna dokumentacija. I kao svjedok tužilaštva i kao svjedok odbrane pred sudom je rekao da se sjeća kontrole Poreske uprave iz 2013. godine kom prilikom je kontrilasana i blagajna preduzeća, s tim da je prilikom prvog svjedočenja kada je pozvan od strane tužilaštva svjedok izjavio da se sjeća da je ustanvoljen manjak u blagajni, dok se naknadno kao svjedok predložen od strane odbrane nije mogao sjetiti da li je prilikom kontrole ustanovljen manjak u blagajni. Svjedok je dodao i da je prije kontrole upozorovao optuženog Nj. da se gotov novac može pravdati isključivo fakturama, ne i otpremnicama koje ne predstavljaju dokument, te da do kraja godine stanje u blagajni mora biti sravnjeno, odnosno da se novac koji nije pravdan kroz fakture mora vratiti u blagajnu. I ako je optuženi upozoren da se otpremnicama ne može pravdati dizanje gotovog novca sa blagajne, isti ga je prema riječima ovog svjedoka podizao. Nakon kontrole Poreske uprave preduzeće je prestalo sa radom jer nije bilo likvidno, a mašine i opremu su po dogovoru preuzeli navedeni Holanđani koji su tu svu opremu odvezli na drugu lokaciju gdje su nastavili sa radom, a prema riječima svjedoka i većina radnika je prešla da radi u novnoosnovanu firmu. I ako se ne sjeća da je li bio neki pismeni dogovor između optuženog Nj. i Holanđana, svjedok se sjeća da je bio neki dogovor da Holanđani preuzmu pokretnu i nepokretnu imovinu, kao i obaveze. Preuzetu opremu su upisali kao osnivački kapital novog preduzeća.

M. Š., vlasnik samostalnog preduzeća “L.”, kao svjedok predložen od strane tužilaštva pred sudom na glavnom pretresu je izjavila da trenutno obavlja poslove za firmu “M.”, a da je u periodu od 2013. – 2017. godine radila za preduzeće “H. P.” koje su osnovali holandski državljani koji su u osnivački kapital preduzeća unijeli mašine za pravljenje  “P.” ambalaže. Svjedok dalje navodi da prilikom potpisivanja sporazuma između holandskih državljana T. i G. s jedne strane i optuženog Nj. kojeg ranije nije poznavala s druge strane, kod notara nije bila prisutna, da je bila prisutna Irena Knežević, te dodaje da je optuženi Nj. otvorio fabriku kako bi se preuzele mašine iz predmetnog sporazuma, ali da su tek kasnije saznali da je nad tim mašinama postojalo založno pravo “B. Banke”. Na konstataciju optuženog da su bila dva notarska ugovora, svjedok odgovara da ona to ne zna, da ne može znati šta je bilo ranije jer u to vrijeme nije bila direktor preduzeća, te da je funkciju direktora preuzela nakon što se sve završilo između navedenih Holanđana i optuženog. Posao direktora obavljala je do 2017. godine  kada je navedene mašine preuzela firma “B. P.” i nakon toga svjedok ističe da nije imala daljnih informacija.

Obzirom da je bio ispunjen uslov iz člana 288. ZKP-a kojim je predviđena mogućnost da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga, sud je dozvolio okružnom javnom tužiocu čitanje istih na glavnom pretresu obzirom da nije bilo moguće obezbjediti prisustvo svjedoka T. M. A. T., svjedoka G. B. i svjedoka S. R. V..

 Svjedok T. M. A. T. u svom iskazu datom u fazi istrage, između ostalog, navodi   da je on bio direktor “D.” fondacije u periodu između 1997. -2010. godine, a fondacija se bavila investiranjem u kompanije kroz davanje stručne i finansijske pomoći. Kroz aktivnosti fondacije došlo je do kontakta između između ovog svjedoka i optuženog Nj. u periodu 2003. ili 2004. godine, te mu je tom prilikom optuženi Nj. rekao da ima ideju da osnuje preduzeće koje bi zapošljavalo lica sa invaliditetom, ali da nema dovoljno sredstava koja su mu neophodna, a naveo je i da će imati podršku lokalne zajednice za realizaciju te ideje. Po pitanju zajma svjedok mu je rekao da takav zajam podliježe kamatnoj stopi u iznosu od 5%, na šta mu je optuženi Nj. odmah odgovorio da mu to odgovora. Procedura je nalagala da se popuni aplikacioni formular kako bi se razmotrili biznis plan i zahtjev za zajam, što je po uputama svjedoka optuženi i učinio. Svjedok napominje da su bile dvije aplikacije, odnosno dva zahtjeva za zajam iz kojih su proizašla i dva sporazuma između fondacije i optuženog M. Nj. ispred preduzeća “J.P.”. Po prvom sporazumu od 02.06.2005. godine uplaćen je iznos od 170.000,00 Eura na račun preduzeća “J. P.”, dok je drugi zajam u iznosu od 60.745,00 Eura realizovan sporazumom od 12.05.2006. godine, na način da se iznos iz drugog zajma doda na iznos iz prvog datog zajma, što je u konačnici iznosilo 230.745,00 Eura. Navedena sredstva su data u formi kreditnih sredstava, te je u sporazumu koji su sačinili 2005. godine bilo navedeno da je optuženi Nj. u obavezi da bez odlaganja upiše zalog nad nekretninom, nad proizvodnom halom i postojećim mašinama koje je kupio datim kreditnim sredstvima, a optuženi Nj. je to učinio tek 2009. godine. Od datog iznosa optuženi je isplatio 30.06.2006. godine iznos od 8.487,00 Eura na ime kamate u iznosu od 5% za uzeti zajam i iznos od 35.111,75 Eura dana 26.01.2012. godine. Kako ih je optuženi Nj. više puta svojom slatkorječivosću dovodio u zabludu da će im vratiti dugovani iznos, radi zaštite svojih interesa su angažovali advokata Z. Z. i dali joj punomoć da podnese tužbu radi namirenja dugovanja. Obzirom da im je saopšteno da će postupak pred sudom trajati najmanje 5 godina, odlučili su da pokušaju sa medijacijom. Kroz medijaciju su dana 26.11.2009. godine postigli sporazum o nagodbi kojim je M. Nj. priznao dugovanja u iznosu od 230.745,00 Eura na ime glavnog duga i 7.500,00 Eura na ime troškova postupka, sa dinamikom vraćanja u 4 jednake rate što isti nikad nije učinio. Svjedok ističe da je bio razočaran ponašanjem M. Nj. i ako su mu svaki put davali novu šansu, te da je međuvremenu od njih tražio i treći kredit, koji mu nisu htjeli dati bez uvida u poslovne knjige. Izbjegavao je uvid u poslovne knjige, ali kroz insistiranje ovog svjedoka došlo je do analize poslovanja M. kroz koju se zaključilo da M. ne posluje savjesno i da novac korisiti u privatne svrhe. Kako je preduzeće već bilo uništeno odbili su njegovu ponudu da preuzmu cijelu kompaniju i došli su do spomenutog sporazuma na način da su ovlastili advokata Z. Z. koja ja je sadržaj sporazuma o prenosu vlasništva sačinila na engleskom jeziku uz prethodni dogovor sa M. Nj. i njegovim prevodiocem S. R. koja mu je sadržaj sporazuma i prezentovala. Svjedok je takođe dodao da nije znao da su mašine iz navedenog sporazuma u trenutku potpisivanja istog već bile založene kod B. banke, jer im to M. Nj. nije predočio. Mašine su u trenutku njihovog preuzimanja bile u lošem stanju i iz tog razloga nisu znali koliko vrijede, ali sigurno prema riječima svjedoka nisu vrijedile u visini postojećeg dugovanja.

Pred sudom je pročitan i iskaz G. B. dat u fazi istrage. U svom iskazu svjedok ističe da je radio u “D.” (skraćeni naziv navedene holandske fondacije) fondaciji kao konsultant i stručnjak za različite projekte, a na projektu sa “J. P.” je angažovan od 2005. godine. Svjedok dodaje da je u Julu 2012. godine razgovarao sa Momirom na temu vraćanja duga, te da mu je tom prilikom Momir rekao da će moći vratiti kredit fondaciji kada mu fondacija “D.” odobri novi kredit u iznosu od milion eura, na šta mu je svjedok odgovorio da ne vjeruje u djeda mraza. Nakon toga je dobio E-mail od M. u kome navodi da je razgovarao sa direktorom “F. b.” koji mu je rekao da mu može dati kredit od 250.000,00 Eura samo ako vidi garanciju da će mu “D.” fondacija isplatiti milion Eura, a kao uslov realizacije tog kredita je bila uplata navedenog iznosa “D.” fondacije. Svjedok dodaje da je 15.08.2012. godine dobio E-mail od nepoznate osobe u čijem prilogu je bio sporazumom naznačen na datum 13.08.2012. godine u kojem je navedeno da je “D.” fondacija odobrila M. milion Eura, te da se na tom sporazumu nalazio njegov potpis za koji se može utvrditi da je lažan i golim okom. Pored lažnog potpisa, svjedok dodaje da je i pogrešan naziv kompanije naveden, navedeno je ime “P.” umjesto “D.”. U prilog svojoj tvrdnji svjedok je predao kopiju E-maila  i sporazuma koji potkrepljuju njegove navode.

Pred sudom je takođe pročitan i iskaz iz istrage svjedoka S. R., diplomiranog ekonomiste, koja je u fazi istrage izjavila da dobro poznaje engleski jezik, te da je ponekad na molbu prijatelja i poznanika besplatno pružala usluge prevođenja. Svjedok dalje navodi da je jedne prilike, početkom 2013. godine, na molbu M. Nj., kojeg poznaje kao očevog prijatelja, radi prevođenja bila prisutna sastanku održanom u ugostiteljskom objektu “V.” u T.. Sastanku su prisustvovali M. Nj., I. K. i Holanđani H. i T.. Svjedok ističe da je njen zadatak bio da prevede tekst sporazuma sa engleskog na srpski jezik, što je i učinila. Dalje navodi da se sjeća da je kod notara trebalo uraditi dopunu sporazuma kojim bi se garantovalo zaposlenje M. i njegove porodice, kao i procenat vlasništva u novom preduzeću koje bi pomenuti Holanđani osnovali. Takođe svjedok u svojoj izjavi da se sjeća da je M. tom prilikom govorio da su nepokretnost kao i mašine založene kod B. banke zbog kredita koji je podigao u istoj, ali da se ne sjeća reakcije Holanđana na tu konstataciju. Kako bi M. bio siguran da će njegova porodica i on biti zaposleni u novonastalom preduzeću, svjedok navodi da je poslala E-mail I. K. u kome je naveden tekst koji je trebalo involvirati u postojeći sporazum, a u tekstu je stajalo da će sporazum biti važeći samo ako M. i njegova porodica budu zaposleni u novonastalom preduzeću, te ako M. dobije procenat u strukturi vlasništva.

Svjedok tužilaštva A. A., predstavnik “A. Banke”, pravni sljednik tadašnje “F. Banke”, na glavnom pretresu je postavila imovnisko-pravni zahtjev u visini od 321.341,63 KM. Navodi da je u vezi navedenog duga, čiji su osnov četiri data kredita preduzeću “J. P.”, vođen sudski postupak i da je izvršni postupak pod brojem ..., vođen protiv “J. P.” d.o.o. L., kao i protiv optuženog M. Nj. koji je za sporni dug bio solidarni jemac kao fizičko lice, obustavljen, jer banka nije mogla naplatiti potraživanja. U pogledu kažnjavanja optuženog ovaj svjedok je rekao da odluku o tome prepušta sudu.

Svjedok predložen od strane odbrane, M. S., diplomirani inžinjer tehnologije, pred sudom je na glavnom pretresu izjavio da optuženog M. Nj. poznaje od 2006. godine kada je počela njihova međusobna poslovna saradnja. Optuženi Nj. ga je zamolio da prisustvuje sastanku sa predstavnicima fonda iz razloga što je poznavao njemački jezik, te je svjedok na to i pristao. Svjedok dalje navodi da je sastanak održan jer je firma bila u bankarskim dugovima, a iz fonda su htjeli da izvrše dokapitalizaciju sa milion KM. I. K. je takođe bila prisutna sastanku i svjedok tvrdi da mu nije bilo jasno zašto ona tvrdi da će Poreska uprava zaplijeniti mašine, odnosno da postoji odluka Zore Vidović da se oprema zaplijeni. Na ove tvrdnje I. K., prema rječima svjedoka, isti je rekao da postoji prvo procedura za stečaj. Dalje svjedok ističe da su i H. i I. željeli da se što prije potpiše sporazum, a H. je tvrdio da je sve dogovorio sa B.,vlasnikom B. Banke. Svjedok takođe ističe da je rekao optuženom M. da se protivi potpisivanju sporazuma u slučaju da postoje hipoteke B. banke i druge banke. Sporazum je ipak postignut i sačinjen na engleskom jeziku. Dalje svjedok navodi da je optuženi Nj. tražio da uslov sporazuma bude da se on zaposli u novom preduzeću, kao i da dobije udio u vlasništvu novog preduzeća, te da se postojeće obaveze preduzeća saniraju. Sutradan, kada je čuo da su mašine iznesene, nazvao je M. i rekao mu da je prevaren, te dodaje da je rekao M. da ne dozvoli izvlačenje opreme prije nego što se dogovore. 

 Optuženi M. Nj. saslušan na vlstiti prijedlog pred sudom u svojstvu svjedoka, na glavnom pretresu izjavio je da je 08.01.2013. godine organizovan sastanak kome su prisutvovali M. S., H., T., I. K., M. Š. i njen sin. Tema sastanka je bila ustupanje vlasništva nad preduzećem i dokapitalizacija. Prema riječima Nj., nakon što su predstavnici iz Holandije i I. K. na sastanku upoznati da je aktiva preduzeća 2 miliona, a pasiva milion, da preduzeće ima 33 zaposlena radnika, i da se imovina preduzeća nalazi pod hipotekom, rekli su mu da su oni prenos vlasništva dogovorili sa A. L., M. D. i P. Đ.. Na sastanku je dogovoreno da se sutradan održi drugi sastanak u preduzeću “J. P.” , to je bilo 09.01.2013. godine i tom sastanku je prisustvovao i S. M. koji je iznio sve obaveze “J. P.”. Na tom sastanku ističe da im je rekao rekao da je spreman da im prepusti opremu, ali pod uslovom da on nastavi raditi u novoj firmi i da u istoj zaposli svoju familiju. Taj dan u 21:00 h je pozvan u motel da mu prezentuju ugovor i tom sastanku je prisustvovala prevodilac S. R. jer je ugovor sačinjen na engleskom jeziku, a kako nije učestvovao prilikom sačinjavanja ugovora, iznio je svoje primjedbe i zahtjevao da dobije primjer ugovora na našem jeziku. Dalje navodi da su 10.01.2013. godine otišli kod notara Marije Marković da potpišu ugovor ali da ugovor nije potpisan jer H. i T. nisu imali punomoć, te je potpisivanje ugovora na prijedlog I. K. izvršeno kod notara Mare Rodić koja je izvršila samo ovjeru potpisa a ne i sadžaja, jer je sadržaj ostao na engleskom jeziku iz razloga što prema riječima optuženog nisu stigli prevesti ugovor. Dan nakon potpisivanja ugovora I. K. mu je javila da je oprema iznesena, a prema njegovim riječima on je rekao “neka je nose jer ja više nisam vlasnik te orpeme”. Oprema je bila smještena kod Irene u njenom objektu gdje su i otvorili novu firmu u kojoj je direktor bila M. Š.. U vezi tačke 2 optužnice, optuženi tvrdi da nije koristio pravo na dobit jer se nadao da će dobiti novi kredit u iznosu od 330.000,00 Eura, što mu je prema njegovom svjedočenju obećano u B. banci. Odgovarajući na pitanje sudije šta je poduzeo kao direktor firme obzirom da je potpisao ugovor u kome tvrdi nije znao šta je pisalo, optuženi odgovara da je podnio krivičnu prijavu Okružnom javnom tužilaštvu, te da je dobio obavijest u formi naredbe o nesprovođenju istrage. Na pitanje tužioca da li je upozoren od strane knjigovođe da se gotov novac podignut sa blagajne mora pravdati, optuženi je rekao da ga S. M. nije ništa upozoravao, a da je novac sa blagajne trošio na gradnju objekta i na nabavku sirovina. Dalje optuženi navodi da je vjerujući I. K. ispao naivan, jer su mu uzeli opremu, a ostavili dug, a I. je rekla da je sve obuhvaćeno ugovorom, te navodi da nije mogao tražiti poništenje spornog ugovora, na osnovu koğa us stvari iznesene iz firme,  jer je ostao bez novca. Od 33 zaposlena radnika koliko ih je tada radilo u preduzeću “J. P.”, 7-8 ih je prešlo raditi u novu firmu, neki su otišli na biro, neki u penziju, a 2-3 ih je završilo na ulici. Objekat firme je uzela B. banka, a firma “J. P.” ne radi od 2013. godine, ali nikad nije provedne stečajni postupak.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i vještaka kao istinite i tačne jer su isti međusobno povezani i saglasni u pogledu odlučnih činjenica, a prije svega u pogledu poslovnih i ugovornih odnosa sa optuženim, u pogledu uloge optuženog i njegovih ovlasti, te utvđene imovinske štete oštećenih, a niti jedan od iskaza u pogledu ključnih činjenica iz optužnice  u sebi ne sadrži proturječnosti, kontradiktornosti ili nelogičnosti  koje bi te iskaze dovele u pitanje, a takođe iskazi saslušanih svjedoka su potvrđeni materijalnim dokazima izvedenim od strane tužioca. Posebno svjedoci – T. M. A. T. i I. K., kao i vještak D.R., na vrlo detaljan, uvjerljiv i iskren način iznose činjenice vezano za sporne događaje zbog čega su njihovi iskazi u cjelosti prihvaćeni kao tačni i korišteni su kod utvrđivanja činjeničnog stanja. Zaključak suda je da prezentovani materijalni dokazi  u potpunosit dokazuju sve na vode iz optužnice, s tim što sud ovi materijalni dokazi još dodatno potvrđeni iskazima  saslušanih svjedoka. Optuženi negira krivnju za izvršena krivična djela, ali pti tome ne negira da je izvršio radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, s tim što zaključenje spornog ugovora pripisuje navodno tome da je prevaren, te da je ugovor bio na stranom jeziku, a li da on nije znao njegovu sadržinu. Odbrana optuženog koja navodi da nije imao namjeru da prevari oštećene banke koje sui male založno pravon na imovini-mašinama firme, imajući u vidu provedene  dokaze uz činjenicu da je optužni u virjeme zaključenja svih ovih ugovora bio direktor firme i jedino lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje preduzeća, nije mogla biti prihvaćena jer apsolutno nema uporište niti u jednom provedenom dokazu, te je ocjenjeno da je u pitanju paušalna tvrdnja sračunata na izbjegavanje ili umanjenje vlasitite krivične odgovornosti.

                Član 295. Zakona o Krivičnom postupku Republike Srpske propisuje da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Nakon svestrane, detaljne i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u nihovoj međusobnoj uzajamnoj vezi, sud je došao do zaključka da izvedeni dokazi, kao i rezultati kompletnog dokaznog postupka daju sudu pouzdan osnov za zaključak da optuženu oglasi krivim za oba krivična djela za koja se tereti ovom presudom. Provedenim dokazima na glavnom pretresu nedvojbeno je utvrđeno da je optuženi izvršio sve radnje činjenično opisane u optužnici, odnosno u izreci ove presude i da je na ovaj način dokazano da je optuženi počinio krivična djela za koje je oglašen krivim uz napomenu da svojim izjavama u toku postupka optuženi faktično ne spori navode iz optužnice, ali jedino poriče svoju odgovornost u pogledu  namjere na prevaru, a takođe ne poriče da je uzimao novac iz blagajne, ali tvrdi da je isti koristio u svrhu boljeg poslovanja firme.

                U toku postupka na osnovu izjava svjedoka i predočenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da je optuženi M. Nj. kao direktor privrednog društva “J.P.” d.o.o L. podigao kredit kod “D. T. O. F.” u ukupnom iznosu od 230.745,00 Eura , kako bi pokrenuo privredno društvo koje će isključivo zapošljavati lica sa invaliditetom. Nesporno je da je optuženi Nj. bio u obavezi da upiše založno pravo nad mašinama i opremom koju je kupio od navedenog kredita, ali to nije učinio. Kada je privredno društvo postalo nesposobno za plaćanje svojih obaveza prema povjeriocima optuženi Nj. je konstituisao založno pravo nad mašinama koje je prethodno kupio od kredita dobijenog od “D. T. O. F.”, i to u korist povjerioca „B. banke“ a.d. B., radi obezbjeđenja potraživanja po ugovoru o kreditu broj …. od 25.03.2009. godine i pripadajuća 3 aneksa istog ugovora, u iznosu od 492.281,36 KM. Založno pravo nad pokretnim stvarima optuženi je konstituisao i u korist F. banke d.d. Sarajevo, čiji je pravni sljedbenik A. banka d.d. S., radi obezbjeđenja ugovora o overdraft kreditu od 08.12.2009. godine na iznos od 100.000,00 KM, na osnovu ugovora o založnom pravu na pokretnim stvarima broj 44998/09-1 od 08.12.2009. godine. Dakle, u samo 9 mjeseci optuženi je konstituisao dva založna prava kod različitih povjerilaca nad istim pokretnim stvarima. Iako je znao da dugovanja iz navedena dva kredita ne može izmiriti jer je preduzeće postalo nelikvidno, optuženi je da bi izbjegao tužbu radi neizmirivanja obaveza iz kredita, kroz medijaciju potpisao sporazum sa od “D. T. O. F.”po kome prema istom priznaje dug od 230.745,00 Eura i na osnovu tog duga pokretne stvari preduzeća “J. P.”, odnosno mašine i opremu za izradu “P.” ambalaže, prenosi  u vlasništvo kreditora koji je navedene pokretne stvari unio u osnivački akt novoosnovanog preduzeća “H.P.” pri čemu zna da je potpisao ugovore kojim je stavljeno založno pravo banaka na  mašinama I opremi. Sve svoje tvrdnje da je on prevaren, optuženi nije dokazao ničim, osim što je tvrdio da nije znao šta piše u tekstu sporazuma, iako akcenat prevare,  i on, i svjedok S. R. stavljaju na činjenicu da je kao uslov važenja sporazuma o prenosu vlasništva nad pokretnim stvarima optuženi uslovio zapošljavanjem svoje familije i sebe lično u novonastalo preduzeće, kao i udio u strukturi vlasništva istog. Činjenica da je i sam optuženi pred sudom izjavio da je I. K.,  a nakon što mu je javila da mašine i opremu iznose iz njegove fabrike, rekao: “Neka je nose jer ja više nisam vlasnik te opreme”, sudu daje mogućnost da nesumnjivo izvede samo jedan zaključak, a to je da je optuženi i te kako bio svjestan da je potpisanim sporazumom prenio u vlasništvo pokretne stvari kreditoru “D. T. O. F.”. Takođe, da je optuženi zaista i bio prevaren, imao je mogućnost da podnese zahtjev za poništenje sporazuma, ali to nije učinio, a za sud naročito nisu uvjerljive tvrdnje optuženog da nije imao novca da traži poništenje sporazuma. Ne samo da je bio svjestan kakve će pravne posljedice po imaoce založnog prava potpisivanje sporazuma proizvesti, nego je i aktivno učestvovao u stvaranju lažne slike na način da je tvrdio da mašine i oprema nisu opterećene pravima trećih. Naime, prema riječima svjedoka I. K., Z. Z., M. Š., T. M. A. T., M. Š., kao i ostalih materijalnih dokaza, moguće je  sa sigurnošću zaključiti da je optuženi svjesno  dozvolio iznošenje opreme u treću firmu pri čemu je tvrdio da nad pokretnim stvarima ne postoji zaloga, a znao je da je ta imovina založena. Svi navedeni svjedoci decidno tvrde da je optuženi prilikom potpisivanja sporazuma rekao da ne postoji založno pravo nad pokretnim stvarima. I svjedok odbrane Mo. S. pred sudom je takođe izjavio da je optuženom M. prilikom potpisivanja sporazuma rekao da se on lično protivi potpisivanju sporazuma u slučaju da postoje založna prava B. banke i druge banke jer on kao direktor zan šta predstavlja založno pravo.  Uz sve navedeno, a imajući u vidu i činjenicu da je većina zaposlenih lica od 33 zaposlenih, a radi se o licima  s invaliditetom, ovakvim postupanjem optuženog ostalo bez posla  i mogućnosti da privređuju za vlastitu egzistenciju, sve ovo nije bio dovoljan razlog za optuženog da ipak dozvoli iznošenje opreme, a da samo nekoliko zaposlenih    lica sa invaliditetom  nastavi raditi u novoosnovanom preduzeću “H.P.”,   za sud jasno govori o beskrupuloznosti optuženog koji tražeći samo vlasititi interes u obaćaju da će biti zaposlen u novonastaloj firmi, beskrupulozno i bezobzirno dozvoljava iznošenje opreme znajući da na taj način osujećuje banke u naplati svojih potraživanja po osnovu kredita i  istovremeno dozvoljavajući da firma prestane  sa radom,  jasno govori o prevarnoj   namjeri optužnog. Uz sve ovo mora se imati u vidu iznimno visoka vrijednost otuđene imovine koja je procjenjena na 793,000,00 KM, kao i činjenica da je s ovom opremom drugo preduzeće nastavilo rentabilono poslovanje uz postizanje profita, te da i danas posluje .

                Kada je u pitanju krivično djelo iz tačke 2) optužnice, zloupotreba ovlašćenja u privredi, sud apsolutno poklanja vjeru vještaku ekonomske struke D. R. i njegovom nalazu i mišljenju iz koga proizilazi da je Poreska uprava Republike Srpske na pravilan način izvršila obračun pripadajućih poreza i doprinosa za preduzeće “J. P.” d.o.o., odnosno da optuženi jeste oštetio budžet na način i u obimu kako ga je Okružno javno tužilaštvo optužilo. Dakle, pomenutim vještačenjem je utvrđeno da je preduzeće “J.P.” na dan 10.01.2013. godine imalo neplaćenih poreskih obaveza u iznosu od 300.625,43 KM, te da poslovanje preduzeća preko blagajne u periodu od 01.01.2011. godine do 31.01.2013. godine nije bilo u skladu sa propisima koji regulišu takvu vrstu poslovanja iz razloga što je novac sa blagajne u iznosu od 76.585,58 KM optuženi M. Nj. podizao za lične potrebe, a za svoje tvrdnje da je novac sa blagajne podizao da bi održao preduzeće likvidnim, odnosno da je dio podignutog novca trošio na plaćanje sirovina dobavljačima, a dio na gradnju objekta, optuženi nije sudu u toku postupka priložio nijedan materijalni dokaz koji bi opravdao njegove tvrdnje. Uz sve navedeno svjedok S. M., tadašnji knjigovođa optuženog Nj., suprotno tvrdnjama optuženog, koji ga je takođe predložio i kao svjedoka odbrane, a koji negira da je upozoren od strane svoga knjigovođe M., u svom svjedočenju pred sudom tvrdi da je optuženog Nj. i prije kontrole upozorovao da se gotov novac može pravdati samo fakturama, ne i otpremnicama koje ne predstavljaju dokument, te da do kraja godine stanje u blagajni mora biti sravnjeno, odnosno da se novac koji nije pravdan kroz fakture mora vratiti u blagajnu. Dakle, u ovavkoj situaciji sudu preostaje samo mogućnost da zaključi da je optuženi podigao novac sa blagajne da bi ga koristio u lične svrhe jer nema dokaza koji bi potvrdili proizvoljen tvrdnje optuženog.

  Optuženi je u vrijeme izvršenja djela bio uračunljiv, a u toku provedenog postupka sud nije našao niti jednu činjenicu niti okolnost koja bi dovela u pitanje ili u sumnju mogućnost optuženog da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela. Provedenim dokazima je utvrđeno da je optuženi svjesno prenio pravo vlasništva povjeriocu nad navedenim pokretnim stvarima, iako je iste pokretne stvari prethodno već založio kod dvije različite banke kako bi dobio kredit, dakle svjestan je bio da će na taj način onemogućiti založne povjerioce, dvije banke, da svoja potraživanja naplate zapljenom i prodajom založenih pokretnih stvari. Sud je takođe utvrdio da optuženom kao dugogodišnjem direktoru nije moglo biti nepoznato da je način na koji je podizao gotov novac sa blagajne u protivnosti sa više zakona, pa i krivičnim zakonom, a naročito imajući u vidu činjenicu da je bio upozoravan od strane svog knjigovođe o protivpravnosti načina na koji podiže novac sa blagajne i troši isti.

  Utvrdjujući pitanje vinosti optuženog kao subjektivnog odnosa prema izvršenom krivičnom djelu, sud nalazi da je optuženi prilikom izvršenja oba djela postupio s direktnim umišljajem, u potpunosti je bio svjestan svojih postupaka i htio je izvršenje oba djela, iako je znao da su ove radnje zabranjene i predstavljaju izvršenje krivičnog djela, na šta posebno ukazuje okolnost da je optuženi upozoren da ne potpisuje sporazum o prenosu vlasništva nad pokretnim stvarima u slučaju da su pokretne stvari već založene, a on je suprotno navedenom dovodeći u zabludu povjerioca  potpisao sporazum o prenosu vlasništva, kao i da je upozoravan da ne podiže novac sa blagajne i raspolaže istim na način kako je to radio. Kao dugogodišnji direktor morao je biti svjestan svake posljedice koja će nastati njegovim radnjama, dakle bio je svjestan da svojim radnjama stvara imovinsku štetu navedenim povjeriocima. Za postojanje ovog krivičnog djela u subjektivnom smislu je potrebno utvrditi prevarnu namjeru  na strani optuženog već pri zaključenju i nastanku sporazuma s oštećnima što je u toku postupka i učinjeno. Imajući u vidu sve utvrđene činjenice i okolnosti zaključak suda je da su u konkretnom slučaju ispunjena sva zakonska obilježja bića predmetnih krivičnih djela, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu zbog čega je optuženog valjalo oglasiti krivim, a nije bilo moguće prihvatiti odbranu optuženog da nije kriv jer u tom pravcu sudu nije bilo prezentovanih dokaza. Dakle, provedenim dokazima u cjelosti su ipunjena zakonska obilježja bića kod oba predmetna krivična djela koja us optuženom stavljena na teret.

                Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivično- pravne sankcije optuženom, sud je u smislu člana 37. Krivičnog zakona Republike Srpske vodio računa o svim okolnostima izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i nastupjelim posljedicama, a posebno o svim okolnostima  koje utiču da kazna bude manja ili veća, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, kao i zakonski okvir predviđenih sankcija za oba ova krivična djela. Od olakšavajućih okolnosti sud je na strani optužnog cjenio lične i porodične prilike, tj.činjenicu da je optuženi porodičan čovjek, da je starije životne dobi starosti 70 godina, te da nije ranije osuđivan. Drugih olakšavajućih okolnosti na strani optuženog sud nije našao.

                Od otežavajućih okolnosti kod optuženog sud sud ima u vidu njegovo držanje i ponašanje nakon izvršenog krivičnog djela, a posebno njegovo držanje i ponašanje za vrijeme vođenja predmetnog krivičnog postupka kada, iako mu je poznato kojima materijalnim dokazima raspolaže tužilaštvo, ipak ustrajava na tvrdnji da nije kriv pri čemu zna da je potpisao ugovore o založnom pravu ipak sačinjava ugovor kojim dozvoljava iznošenje imovine iz preduzeća u kom je direktor.  Znajući za sve ovo,  mora se istaći bazobzirnost optuženog koji I u završnom obraćaju sudu ustrajava pri svom stavu da mu je, kako je to više puta ponovio, savjest potpuno  čista, te da nije kriv za počinjena djela. Za  otežavajuću okolnost sud  uzima i činjenicu da je optuženi zanemario okolnost da mu je kreditna investicija odobrena isključivo iz razloga da bi se realiziovao program zapošljavanja osoba sa invaliditetom, dakle sa aspekta humanosit koja je u ponašanju optuženog potpuno izostala jer je opštepoznata  činjenica da se radi o najugroženija grupaciji društva, da bi se kroz sudski postupak kroz svjedočenje više svjedoka, ali i samog optuženog, utvrdilo, da ni u jednom trenutku optuženi nije pokazao nikakav senzibilitet ili empatiju prema licima sa invaliditetom, kao ni brigu šta će biti sa tim osobama koje su ostale bez posla, već je potpisivanje sporazuma o prenosu vlasništva isključivo uslovljavao sticanjem lične koristi, njegovim ličnim, ali i zaposljenem cijele familije u novoosnovano preduzeće pri čemu je svjesno svojim postupcima   stavio povjerioce – banke (navedene u izreci ove presude) u nepovoljniji položaj i na taj način faktično osujetio u mogućnosit da naplate svoja potraživanja u značajnim novčanim iznosima od više stotina hiljada KM koji us navedeni u izreci ove presude, te činjenicu da se protiv optužnog vode drugi krivični postupci zbog istovrsnih krivičnih djela Sve ove okolnosti su opredjelile sud da je jedina opravdana i adekvatna sankcija u konkretnom slučaju jedino kazna zatvora.

                Naprijed navedene okolnosti sud je cijenio kao dovoljne, uzimajući u obzir konkretna   krivična djela,  kao i posljedice djela, pri čemu je sud imao u vidu zakonski okvir predviđenih kazni za oba krivična djela, pa mu je sud za krivično djelo iz tačke 1) optužnice kojim je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, dok je za krivično djelo iz tačke 2) optužnice kojim je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina optuženom izrekao kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 3 mjeseca,   te je uz primjenu odredbi člana 42. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske optuženom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Sud smatra da je utvrđena kazna adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, kao i ličnosti okrivljene, kao I nastupjelim posljedicama, te da će se u potpunosti postići svrha kažnjavanja, kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije.

                Na osnovu člana 99 stav 1  Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske optuženi se obavezuje da plati troškove krivičnog postupka u ukupom iznosu od 961,60 KM od čega iznos od 691,60 KM se odnosi na troškove vještačenja u istrazi, iznos od 70,00 KM na trošak prevodioca, te iznos od 200,00 KM predstavlja paušalni iznos krivičnog postupka postupka, a koji ukupan iznos je dužan platitiu roku od 30 dana po pravosnažnosti presude uz prijetnju prinudne naplate.

                Na osnovu člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske oštećeni „B. banka“ a.d. B.- u stečaju, A. banka d.d. S. (kao pravni sljednik „Fima banke“ d.d. Srajevo) i P. U. R. S.,  se upućuju da svoj imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku jer je ocjenjeno da materijali i dokumentacija u spisu sudu ne daju dovoljno osnova za presuđenje i po ovom osnovu.

                Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

    ZAPISNIČAR                                                                                 SUDIJA

MAJA SLAVNIĆ                                           mag. iur.  RADMILA MEDAKOVIĆ

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Okružnom sudu Banja Luka.Žalba se podnosi  putem ovog suda u roku od 15 dana od dana prijama presude.