Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
TUZLANSKI KANTON
BROJ: 127 0 Rs 079015 23 Rsž
Tuzla, 13.11.2024. godine
Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Verice Jović kao predsjednika vijeća, Fahire Alić i Alme Mujčinović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.Č. iz B., …, S.B., iz B., …, A.Č. iz B., …, N.K., iz B., … i M.R., iz B., …, koje zastupaju punomoćnici Konjić Rifat, Konjić Nihad, Konjić Kabil Zinaida, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Tuzle i Alagić Indira, advokat iz Tuzle, protiv tuženog Rudnici mrkog uglja „Banovići“ d.d., ulica Armije BiH broj 52., koga zastupa punomoćnik M.H., zaposlenik tuženog, radi isplate razlike naknade plaće, vrijednost spora 22.100,00 KM, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Banovićima broj: 127 0 Rs 079015 22 Rs od 18.07.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13.11.2024. godine, donio je slijedeće
P R E S U D U
Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
Odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
O b r a z l o ž e n je
Stavom prvim izreke prvostepene presude odbijen je zahtjev tužitelja E.Č., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 373,66 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01.09.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom drugim izreke odbijen je zahtjev tužitelja E.Č., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 124,55 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom trećim izreke odbijen je zahtjev tužitelja S.B., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 186,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01.09.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom četvrtim izreke odbijen je zahtjev tužitelja S.B., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 62,00 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom petim izreke odbijen je zahtjev tužitelja A.Č., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 500,15 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01.09.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom šestim izreke odbijen je zahtjev tužitelja A.Č., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 166,72 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom sedmim izreke odbijen je zahtjev tužitelja N.K., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 388,84 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01.09.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom osmim izreke odbijen je zahtjev tužitelja N.K., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 129,61 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom devetim izreke odbijen je zahtjev tužitelja M.R., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 356,84 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01.09.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom desetim izreke odbijen je zahtjev tužitelja M.R., za obavezivanje tuženog da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 118,95 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom jedanaestim izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.777,20 KM.
Stavom dvanaestim izreke obavezani su tužitelji da tuženom naknade troškova postupka u iznosu od 250,00 KM, u roku do 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Protiv prvostepene presude žale se tužitelji zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji razlozi su propisani odredbom člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), sa prijedlozima da se žalba tužitelja usvoji, prvostepena presuda preinači na način da se u cjelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, te tuženi obaveže da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka, ili da žalbu uvaži, prvostepenu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U odgovoru na žalbu tužitelja tuženi je osporio sve žalbene navode i predložio da se žalba odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev da se tuženi obaveže da tužiteljima na ime razlike plaće za period od 01. 03.2020. godine do 31.12.2022. godine, isplati iznose opredijeljene kao u izreci pobijane presude, sa kamatnim zahtjevima, te pripadajuće doprinose za PIO.
Tužitelji su svoje zahtjeve zasnivali na činjeničnim tvrdnjama da je dana 04.03.2020. godine stupio na snagu novi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti rudarstva u FBiH („Službene novine FBiH br. 17/20 – u daljem tekstu GKU) gdje je u članu 47. propisano da najniža neto satnica ne može biti ispod 2,70 KM, s tim da će se procentualno povećanje neto satnice između 2,50 KM i 2,70 KM (8%) primjenjivati i u rudnicima u kojima je u momentu stupanja na snagu GKU u primjeni veća neto satnica od 2,70 KM, pa kako je u vrijeme prije donošenja GKU na nivou RMU Banovići dostignuta satnica bila 3,04 KM, to je tuženi imao obavezu da obračun plaće uskladi sa navedenom odredbom člana 47. GKU, a što nije učinio.
Prema razlozima pobijane presude, prvostepeni sud je odluku o odbijanju tužbenih zahtjeva tužitelja zasnovao na utvrđenju da je u momentu stupanja na snagu GKU kod tuženog u primjeni bila neto satnica 2,50 KM a od marta mjeseca 2020. godine 2,70 KM, zbog čega nalazi da negativne razlike u tabeli nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Emira Nuhanović od 04.07.2023. godine i ispravke nalaza date na zapisniku od 17.07.2023. godine nisu nastale zbog neprimjenjivanja ili nepravilne primjene najniže neto satnice od 2,70 KM propisane odredbom člana 47. GKU, nego obračuna vještaka koji je, postupajući po zadatku tužitelja, uzeo u obzir visinu satnice izvedene iz ukupne plaće tužitelja, a ne neto satnicu.
Zato se zakonitost i pravilnost pobijane presude ne može dovesti u sumnju žalbenim navodima koji se u suštini svode na pogrešnu ocjenu dokaza prije svega nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke iz kojeg proizilazi da je tuženi u mjesecu februaru 2020. godine tužiteljima obračunavao plaću po satnici od 3,35 KM (2,50 x 34,20%) odnosno dostignutu satnicu, budući da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze, kako posebno tako i u međusobnoj povezanosti, pri čemu je pravilno ocijenio i nalaz vještaka ekonomske struke, te je za izneseno nalaženje dao potpune, jasne i valjane razloge, a koje kao takve prihvata i ovaj sud, nalazeći da je ocjena dokaza izvršena na način kako to propisuje odredba člana 8. ZPP. Prvostepeni sud je uvjerenje o neosnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja opravdao pravilnim razlozima, a dati razlozi nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, pa suprotni žalbeni navodi ne stoje.
Suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tuženi zaključno sa februarom 2020. godine primjenjivao neto satnicu od 2,50 KM, a ne 3,04 KM, kako to tužitelji tvrde u činjeničnom supstratu tužbe, odnosno 3,35 KM u žalbi, a da je od marta 2020. godine, primjenjivao neto satnicu od 2,70, pa ne postoji osnov za, kako tužitelji navode, povećanje „dostignute, zatečene satnice“, za 8%.
S tim u vezi prvostepeni sud je pravilno cijenio da korekcija, koju tuženi procentualno prikazuje u platnim listama i koju je vještak prikazao u tabelarnom dijelu nalaza i mišljenja, predstavlja povećanje plaće po osnovu rezultata rada radnika (izvršenje norme i ocjene rezultata rada) i po osnovu ukupnog poslovnog rezultata društva, te je sastavni dio mjesečne plaće, kako je to propisano i odredbom člana 101. Pravilnika o radu, a ne kako to pogrešno smatraju tužitelji da ista ulazi u sastav osnovne plaće. Za navedeni zaključak prvostepeni sud je imao uporište u materijalnom propisu članu 46. stav 2. GKU kojim su regulisani elementi plaće i to 1. mjesečni fond ostvarenih sati rada boda puta 2. vrijednost radnog sata puta 3. koeficijent posla radnog mjesta.
Stoga su neosnovani prigovori tužitelja da je faktor korekcije koji je zatečen prije stupanja na snagu GKU trebalo uzeti u obzir u obliku zatečene neto satnice koja predstavlja umnožak neto satnice rudnika i faktor korekcije, jer korekcija kao element u obračunu ukupne plaće, odnosno primanja radnika, je varijabilna i posebno se utvrđuje za svaki mjesec u ovisnosti od poslovanja društva, a što je vidljivo kroz nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, dok je najniža neto satnica utvrđena GKU i označena je u nominalnom iznosu, i ona predstavlja umnožak samo sa koeficijentom složenosti poslova u smislu odredbe člana 46., 47. i 48. GKU.
Zato, imajući u vidu naprijed navedeno, ne može se prihvatiti osnovanim ni žalbena tvrdnja tužitelja da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, prije svega odredbu člana 47. GKU, jer da isti nije uzeo u obzir dokazane zatečene satnice tužitelja, koje je trebalo uvećati za 8%. Naime, imajući u vidu da je u momentu stupanja na snagu GKU, kod tuženog u primjeni bila neto satnica od 2,50 KM, a da iz provedenih dokaza, pa i nalaza i mišljenja vještaka i njegovog usmenog izjašnjenja proizilazi da je tuženi prilikom obračuna i isplate plaća tužiteljima za utuženi period primjenjivao neto satnicu od 2,70 KM, to se ne može prihvati osnovanim žalbeno istrajavanje tužitelja kojima se ukazuje na nepravilnu primjenu odredbi materijalnog prava.
Tužitelji, iako u žalbi osporavaju odluku u cijelosti, ne navode konkretne razloge zbog kojih odluka o troškovima postupka nije pravilna, dok ovaj sud nalazi da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 386. stav 1. i 396. ZPP.
Iz svih naprijed navedenih razloga, primjenom odredbe člana 226. žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
Odluka o troškovima žalbenog postupka, kao u stavu drugom izreke ove presude, koja u ovom dijelu ima karakter rješenja, donesena je primjenom odredbe člana 397. stav 1., u vezi sa članom 386. ZPP. Kako tužitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku, to ovaj sud nalazi da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Predsjednik vijeća
Verica Jović,s.r.