Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
TUZLANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U TUZLI
Broj: 127 0 Mal 077576 22 Gž
Tuzla, 20.09.2024. godine
Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija, Tenzile Begović, kao predsjednika vijeća, Amele Delić i Jasne Sarajlić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.A., sina K. iz …, općina B., koga zastupa punomoćnik Haris Salkanović, advokat iz Živinica, protiv tuženog „Aura osiguranje“ a.d. Banja Luka, koga zastupa punomoćnik Dragan Stanišić, advokat iz Banja Luke, radi naknade štete, v.sp. 1.000,00 KM, odlučujući o žalbi tuženog, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 Mal 077576 21 Mal od 29.09.2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20.09.2024. godine, donio je sljedeću
P R E S U D U
Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom, obavezan je tuženi da isplati tužitelju na ime materijalne štete zbog oštećenja na vozilu „Renault Scenic“, registarske oznake …, ukupan iznos od 1.184,85 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.09.2021. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.682,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana prijema presude.
Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se žalba uvaži, prvostepena presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te tužitelj obaveže da tuženom nadoknadi troškove prvostepenog postupka, kao i troškove žalbenog postupka - za sastav žalbe u iznosu od 351,00 KM i takse na žalbu po odluci suda.
U odgovoru na žalbu predloženo je da se žalba odbije kao neosnovana, te tuženi obaveže da tužitelju nadoknadi troškove za sastav odgovora na žalbu iznosu od 300,00 KM.
Ispitujući prvostepenu presudu u skladu sa odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 - u daljem tekstu: ZPP), ovaj sud je našao da žalba nije osnovana, a sve iz slijedećih razloga:
Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda u relevantnom slijedi da se dana 25.06.2021. godine na regionalnom putu Banovići - Lukavac u mjestu Mušići, općina Banovići, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali tužitelj koji je upravljao putničkim motornim vozilom marke „Renault Scenic“ vlasništvo tužitelja i S.E. osiguranik tuženog, koji je upravljao putničkim motornim vozilom marke „Audi A4“; da su oba učesnika saobraćajne nezgode prekršajno odgovarala pred Općinskim sudom u Banovićima; da je prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra dr. Kasima Brigića u vrijeme saobraćajne nezgode tužitelj upravljao vozilom sa koncentracijom alkohola u krvi od 2,44 promila, da utvrđeni stepen alkoholiziranosti uslovno kod svih ljudi izaziva iste posljedice, ali da postoje individualne razlike vezano za profesionalizam u vožnji, jer da tehnički utvrđena koncentracija alkohola ne znači da je apsolutno vozač nesposoban za vožnju, već da vozač nije sposoban da bezbjedno i sigurno upravlja vozilom.
Dalje slijedi, da se prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Ešefa Džafića, vozač vozila „Audi“, prije sudara, vozilom kretao makadamskim putem iz pravca kopa prema regionalnom putu Lukavac-Banovići, da je dolaskom do regionalnog puta bez zaustavljanja vozila izvršio radnju lijevog uključivanja na regionalni put u smjeru Lukavca i tako nastankom opasne situacije, do mjesta sudara reagovao i zaustavio vozilo, pri čemu je brzina vozila „Audi“ za vrijeme izvođenja radnje lijevog uključivanja iznosila najviše 27 km/h; da se vozač vozila „Renault“ prije sudara, vozilom kretao desnom kolovoznom trakom regionalnog puta iz pravca Lukavca u smjeru Banovića, ulazeći i prolazeći vozilom kroz desnu krivinu; da je izlaskom iz desne krivine reagovao na stvorenu opasnu situaciju kočenjem i izmicanjem ulijevo, pri čemu je brzina vozila „Renault“ u trenutku reagovanja vozača na kočenje iznosila najmanje 99,7 km/h.
Nadalje, prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke slijedi da je u okolnostima načina kretanja vozila prema mjestu sudara, saobraćajnu nezgodu bilo moguće izbjeći da je:
- vozač vozila „Audi“ na ulazu sa makadamskog na regionalni put zaustavio vozilo i ustupio prvenstvo prolazu vozilu Renault, koje se kreće putem prvenstva prolaza,
- vozilo „Renault“ u trenutku reagovanja na kočenje i lijevo izmicanje bilo voženo uslovno bezbjednom brzinom koja je manja ili jednaka od 78,5 km/h,
- ako bi vozač vozila „Renault“ u pravcu kretanja i kočenja bez izmicanja lijevo bočno zadržao vozilo na desnoj kolovoznoj traci,
te da analizom svih poznatih okolnosti nastanka saobraćajne nezgode vještak našao
- da je vozač vozila „Renault“ za vrijeme nastanka saobraćajne nezgode upravljao vozilom u alkoholisanom stanju brzinom od najmanje 99,7 km i tako napravio propust koji je uzročno vezan za stvaranje opasne situacije i za nastanak predmetne saobraćajne nezgode, jer da se vozilom kretao maksimalno dozvoljenom brzinom od 50 km/h, da do saobraćajne nezgode ne bi došlo, da je uslovno bezbjedna brzina kojom bi bilo moguće kočenjem izbjeći saobraćajnu nezgodu, iznosila 78,5 km/h, da je potrebna bezbjedna ukupna udaljenost vozila „Renault“ za maksimalno dozvoljenu brzinu 50 km/h do mjesta sudara iznosila 62,5 m i manja je od udaljenosti vozila „Renault“ do mjesta uključenja koja iznosi 77,2 m,
- da vozač vozila „Audi“ nije započeo radnju lijevog uključivanja na regionalni put u smjeru Lukavca na potrebnoj bezbjednoj udaljenosti vozila „Renault“ do mjesta sudara i do mjesta uključenja za brzinu vozila „Renault“ od 99,7 km/h, jer da potrebna bezbjedna ukupna udaljenost vozila Renault za brzinu 99,7 km/h iznosi 124,6 m i znatno je veća od udaljenosti vozila „Renault“ do mjesta sudara kada vozač reaguje na kočenje i izmicanje u lijevo a koja iznosi 61,7 m, te i od udaljenosti vozila „Renault“ do mjesta uključenja koja iznosi 77,2 m,
- da je nastala šteta na vozilu tužitelja procijenjena po principu obračuna „totalne štete“ i ista iznosi 2.369,70 KM.
Slijedom iznesenog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je našao da su oba učesnika saobraćajne nezgode svojim propustima stvorila opasnu situaciju, da je tužitelj postupao suprotno odredbama člana 43. i 174. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj: 6/2006... 9/2018 u daljem tekstu ZOBS), a osiguranik tuženog odredbama člana 36. istog Zakona, da je njihova odgovornost za nastanak nezgode u jednakom omjeru (50% na strani tužitelja; 50% na strani osiguranika tuženog), a slijedom čega je obavezao tuženog da tužitelju na ime nastale štete isplati iznos od 1.184,85 KM (50%, od ukupno nastale štete na vozilu tužitelja u iznosu od 2.369,70 KM).
Ne stoje navodi žalbe da je prvostepena presuda zasnovana na povredama odredaba člana 102. ZPP, jer da je prvostepeni sud aktivnu legitimaciju tužitelja zasnovao na dokazu – polisi osiguranja, koju je vještak saobraćajne struke pribavio od tužitelja radi obračuna visine štete nastale na vozilu, odnosno na dokazu koji tužitelj nije predložio najkasnije na pripremnom ročištu, niti je dokazao da taj dokaz nije mogao predložiti ranije.
Tuženi zanemaruje da je u odgovoru na tužbu, tužbeni zahtjev tužitelja osporen razlozima da je tužitelj upravljajući svojim putničkim vozilom „Renault“ napravio propuste koji su u uzročnoj vezi sa nastankom nezgode, dakle da u odgovoru na tužbu nije ni osporena aktivna legitimacija tužitelja (član 71. stav 2. ZPP). Osim toga, nasuprot navodima žalbe, prvostepeni sud je ocjenom dokaza koje je tužitelj predložio na pripremnom ročištu, te izveo naglavnoj raspravi (zapisnik o saobraćajnoj nezgodi, zahtjev tužitelja upućen tuženom za izradu i dostavu izvida štete tuženom, odgovor tuženog od 25.08.2021. godine, odgovor tuženog na prigovor tužitelja od 08.09.2021. godine), utvrdio da je tužitelj vlasnik vozila „Renault“, pa da je time aktivno legitimisan da potražuje naknadu štete zbog oštećenja vozila, a o čemu je u razlozima pobijane presude dao pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.
Ne stoje ni žalbeni navodi da je tužitelj isključivo odgovoran za nastalu saobraćajnu nezgodu, pa da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da postoji krivnja osiguranika tuženog za nastanak nezgode.
Prije svega, žalbenim prigovorom da je nemoguće dokazati da vozač vozila „Audi“ nije zaustavio svoje vozilo prije ulaska na kolovoz puta sa prvenstvom prolaza, tuženi nedopušteno pobija činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kojim je vezan ovaj sud u postupku u sporovima male vrijednosti, kakav je konkretan spor (član 433. stav 1. u vezi sa članom 429. stav 1. ZPP).
Pravilnost prvostepene presude tuženi ne može dovesti u pitanje ni žalbenim navodima da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, budući da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio pojedinačno, kao i u uzajamnoj vezi na način kako je to propisano članom 8. ZPP, pa ocjeni izvedenih dokaza prvostepenog suda, tuženi ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza, na način kako to iznosi u žalbi.
Naime, suština žalbenih navoda svodi se na tvrdnje da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke trebao izvesti zaključak da je protivpravno ponašanje tužitelja uzročno vezano za nastanak nezgode, odnosno da je brzina kojom se kretao tužitelj propust koji je uzrokovao saobraćajnu nezgodu; da eventualno nezaustavljanje vozila „Audi“ nije prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu, a ni doprinijelo nastanku nezgode; da zbog okolnosti, da je tužitelj uočio vozilo „Audi“ kad se ono već nalazilo na kolovozu, ponašanje vozača vozila „Audi“ nije relevantno, niti mijenja krivicu za nastanak nezgode, kao i da je prvostepeni sud trebao primijeniti teoriju adekvatne uzročnosti, tako da je u konkretnom slučaju trebao uporediti ponašanje učesnika u nezgodi sa ponašanjem koje je pravilno, dozvoljeno i uobičajeno po redovnom toku stvari.
Pri iznesenom, žalba u potpunosti zanemaruje propust svoga osiguranika za nastanak nezgode - da se vozač vozila „Audi“ kretao vozilom makadamskim putem prema regionalnom putu, te da je dolaskom do regionalnog puta bez zaustavljanja izvršio radnju lijevog uključivanja na regionalni put, o čemu se vještak saobraćajne struke takođe izjasnio, kao i da je takvo postupanje suprotno odredbama člana 36. ZOBS, koja propisuje da vozač koji namjerava da obavi neku radnju vozilom na putu ili vozilo uključi u saobraćaj, smije da počne takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovini, vodeći pri tome računa o položaju vozila, pravcu i brzini kretanja, a što je osiguranik tuženog propustio učiniti. Takođe, žalba zanemaruje i mišljenje vještaka saobraćajne struke da je predmetnu nezgodu bilo moguće izbjeći u situaciji da je vozač vozila „Audi“ na ulazu sa makadamskog na regionalni put zaustavio vozilo i ustupio prvenstvo prolaza vozilu „Renault“ koje se kretalo putem sa prvenstvom prolaza.
Osim toga, prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke slijedi da udaljenost vozila „Renault“ do mjesta uključenja vozila „Audi“ iznosila 77,2 m, da se vještak na glavnoj raspravi prilikom obrazloženja nalaza i mišljenja, izjasnio da je preglednost od mjesta uključivanja vozila „Audi“, lijevo u smjeru Lukavca, po procjeni vještaka iznosila najviše 100 m, pa su neprihvatljivi i navodi žalbe da se vozač „Audi“ uključio na put sa prvenstvom prolaza kada u njegovom vidokrugu nije bilo vozila. Pri tome, pozivanje žalbe na okolnost postojanja krivine, kroz koju je prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke prošao vozač vozila „Renault“ ne može se staviti u krivnju tužitelju, budući da je osiguranik tuženog u okolnostima konkretnog slučaja (postojanje krivine u pravcu skretanja vozila), morao sa posebnom pažnjom uključivati na put sa pravom prvenstva, a što mu je omogućavala i preglednost puta (najviše 100 m), odnosno obavezno stati prije uključivanja na isti, kako to u razlozima pobijane presude pravilno nalazi i prvostepeni sud.
Na drugačiju odluku ovog suda nije od uticaja ni pozivanje žalbe na načelo „povjerenja u saobraćaju“, a u smislu da svaki učesnik u saobraćaju opravdano treba da računa na to da će i svi drugi učesnici u saobraćaju poštovati propisana pravila i bezbjedno se ponašati, pa da ni osiguranik tuženog nije bio dužan predviđati da drugi učesnik u saobraćaju vrši nedozvoljenu radnju, odnosno da se kreće brzinom dvostruko većom od najveće dozvoljene brzine. Ovo iz razloga što se ni osiguranik tuženog nije kretao u skladu sa saobraćajnim propisima, slijedom čega se ni tuženi ne može uspješno pozivati na „načelo povjerenja u saobraćaju“, kako to žalba navodi.
Iz navedenih razloga, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 154. stav 1. u vezi sa članom 178. stav 2. Zakona obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), kada je u konkretnoj saobraćajnoj situaciji propustima tužitelja, kao i osiguranika tuženog dao jednak uzročni značaj, te slijedom toga obavezao tuženog da tužitelju nadoknadi srazmjeran iznos nastale štete od 1.184,85 KM sa kamatnim zahtjevom (član 185., 192. i 277. ZOO).
Tuženi, iako u žalbi navodi da prvostepenu presudu pobija u cijelosti, ni jednim posebnim žalbenim navodom ne osporava odluku kojom je obavezan da tužitelju isplati dosuđene troškove parničnog postupka, sa kamatnim zahtjevom, a koja odluka je po ocjeni ovog suda takođe zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 277., ZOO i člana 386. stav 1. i 396. ZPP, kao i odredaba člana 12., 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine F BiH“, broj 22/04 i 24/04).
Kako ne stoje razlozi žalbe, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 226. i 235. tačka 2. ZPP, odlučeno da se žalba odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi kao pravilna i zakonita.
Odluka o odbijanju zahtjeva tuženog za naknadu troškova za sastav žalbe donesena je primjenom odredbe člana 397. stav 1., u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, budući da nije uspio sa žalbom, dok je primjenom odredbe člana 387. ZPP odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu, budući da ti troškovi nisu doprinijeli donošenju konačne odluke u ovom sporu, pa da, stoga nisu ni bili potrebni za vođenje istog.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Tenzila Begović,s.r.