BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

KANTON SARAJEVO

KANTONALNI SUD U SARAJEVU

Broj: 09 0 K 025481 20 K 3

Sarajevo, 29.10.2021. godine

U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE!

Kantonalni sud u Sarajevu u vijeću sastavljenom od sudije Ružić Jasenka kao predsjednika vijeća, Džaferović Slavice i Mičović Gordane kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Memić Elvire, u krivičnom predmetu protiv optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije, zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ, nakon održanog glavnog i javnog pretresa dana 26.10.2021. godine u prisutnosti Kantonalnog tužioca Kantona Sarajevo Slijepčević Dragana, optuženih i njihovih branilaca Dupovac Senada, advokata iz Hadžića i Mehić Sabine, advokata iz Sarajeva, dana 29.10.2021. godine donio je i javno objavio slijedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI DIVJAN MUSTAFA, sin M. i majke D. rođ. K., rođen ... godine u mjestu P., općina F., S., nastanjen u ulici ..., općina I., po zanimanju vozač, u penziji, Bošnjak, državljanin BiH, oženjen, otac troje djece, ranije neosuđivan, JMBG ...,

OPTUŽENI GAZIBARA ALIJA, sin I. i majke Z. rođ. Č., rođen .... godine u mjestu K.1, općina V., S., nastanjen u ..., po zanimanju radnik, nezaposlen, Bošnjak, državljanin BiH, oženjen, otac troje djece, ranije neosuđivan, JMBG ...,

KRIVI SU

Što su:

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba tokom 1993 godine, između vojske AR BiH i vojske Republike Srpske, na području opštine Ilidža i opštine Hadžići, Divjan Mustafa, u svojstvu pripadnika 4. motorizovane brigade Armije R BiH, a Gazibara Alija u svojstvu pripadnika vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) u vezi sa stavom 1. Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine, o zaštiti žrtava unutrašnjih oružanih sukoba,

pa nakon što je u mjesecu aprilu 1993. godine grupa od oko trideset zatvorenika civila srpske nacionalnosti iz logora „Silos“, koji se nalazio u mjestu Tarčin i „Krupa“ koji se nalazio u mjestu Pazarić, sve opština Hadžići, a koja mjesta su bila pod kontrolom Armije R BiH, prebačena u Hrasnicu, opština Ilidža, koja je takođe bilo pod kontrolom Armije R BiH, radi obavljanja prinudnih radova na prvim borbenim linijama u zoni odgovornosti 4. motorizovane brigade Armije R BiH, među kojim zatvorenicima su bili i R.V., S.K., M.K., B.G., S.K.1, V.P., M.G., Đ.Š., R.V., N.A., S.K.2, S.J. i D.B.,

pa kada su dana 22.04.1993. godine prilikom obavljanja navedenih prinudnih radova na prvim borbenim linijama na lokalitetima Donji Kotorac i Poljoprivredni institut-Butmir, u zoni odgovornosti 4. motorizovane brigade, zatvorenici B.G., S.K.1, V.P. i M.G. uspjeli pobjeći na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske, neposredno nakon njihovog bjekstva,

istog dana, 22.04.1993. godine,

1) Divjan Mustafa,

za vrijeme dok je kao stražar i naoružan automatskom puškom nadzirao prinudni rad zatvorenika, civila srpske nacionalnosti, na lokalitetu Poljoprivredni institut-Butmir, pravac prema Domu zdravlja Ilidža, naselje Hrasnica, opština Ilidža, kada je čuo od zatvorenika da su tog dana 22.04.1993 godine, zatvorenici B.G. i S.K.1 pobjegli sa prinudnih radova, iskočio iz tranšeje u kojoj se nalazio sa zatvorenicima koji su kopali, nagnuo se iznad tranšeje i u namjeri da ih liši života pucao rafalnim hicima iz automatske puške u pravcu zatvorenika, kojom prilikom je ispaljenim hicima pogodio zatvorenike R.V. i S.K., nanijevši im povrede u predjelu grudi i stomaka, od kojih povreda su R.V. i S.K. preminuli na licu mjesta, nakon čega je

3) Gazibara Alija,

kada su ispred Stanice vojne policije u Butmiru NN vojnici Armije R BiH, doveli sve zatvorenike, civile srpske nacionalnosti, koji su bili na prinudnim radovima na lokalitetima Donji Kotorac i Poljoprivredni institut-Butmir, pa je Gazibara Alija, naoružan automatskom puškom, zajedno sa F.D. i drugim, naoružanim, njima poznatim NN vojnicima Armije R BiH, zatvorenicima naredili da uđu u kamion i unesu tijela ubijenih zatvorenika R.V., S.K. i M.K., kojim kamionom su ih prevezli do prostorija pritvora 4. motorizovane brigade Armije R BiH u Hrasnici, pri čemu su u toku vožnje, F.D. i Gazibara Alija, naoružani, zajedno sa drugim, njima poznatim i naoružanim NN vojnicima Armije R BiH, tukli sve zatvorenike rukama, nogama, kundacima pušaka i drugim predmetima, te urinirali po zatvorenicima i tijelima ubijenih zatvorenika , zbog čega su svi zatvorenici, među kojima i R.V., N.A., Đ.Š., M.K., D.B., S.K.2, S.J., trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote.

Čime su počinili, optuženi Divjan Mustafa, na način opisan pod tačkom 1) izreke presude, krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ (ubijanje) i optuženi Gazibara Alija, na način opisan pod tačkom 3) izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja).

Pa sud optužene Divjan Mustafu i Gazibara Aliju, primjenom istog zakonskog propisa, uz primjenu člana 41. stav 1. preuzetog KZ SFRJ, a u odnosu na optuženog Gazibara Aliju primjenom člana 42. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. preuzetog KZ SFRJ,

OSUĐUJE

OPTUŽENOG DIVJAN MUSTAFU NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 (DESET) GODINA

OPTUŽENOG GAZIBARA ALIJU NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 2 (DVIJE) GODINE

Na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH oštećeni se sa imovinsko pravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

Na osnovu člana 202. stav 4. ZKP FBiH optuženi se oslobađaju naknade troškova krivičnog postupka.

Nasuprot tome, optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH,

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

da su:

2) Divjan Mustafa i Gazibara Alija, zajedno

Divjan Mustafa, naoružan automatskom puškom, prijeteći da će istom pucati, iz tranšeja na lokalitetu Poljoprivredni institut-Butmir, pravac prema Domu zdravlja Ilidža u naselju Hrasnica, opština Ilidža gdje su zatvorenici-civili srpske nacionalnosti, bili na prinudnom radu i kopali, izveo, a potom doveo zatvorenike R.V. i N.A. u prostoriju dežurane u zgradi Poljoprivrednog instituta-Butmir, gdje su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija i S.P., takođe pripadnik vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, koji je u međuvremenu  preminuo, i drugi, njima poznati NN pripadnici Armije R BiH, svi naoružani automatskim puškama, tukli R.V. i N.A. palicama, kundacima pušaka, nogama po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih strijeljati, zbog čega su R.V. i N.A. trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote, a potom ih natjerali da skoče u obližnju jamu dubine oko 3m, koja se nalazila ispred Poljoprivrednog instituta-Butmir, nakon čega su, zajedno sa drugim, njima poznatim i naoružanim NN vojnicima Armije R BiH, natjerali i ostale zatvorenike, njih oko deset, koji su bili na prinudnim radovima kopanja tranšeja na Poljoprivrednom institutu-Butmir, da skoče u istu jamu, pa su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija, S.P., i drugi, njima poznati, naoružani NN vojnici Armije R BiH, svaki od njih, više puta, ulazili u jamu među zatvorenike među kojim su bili i Đ.Š., M.K., M.K.1, N.A. i R.V., tukli zatvorenike nogama, rukama, palicama, kundacima pušaka i drugim predmetima po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih zaklati i ubiti ukoliko ne kažu ko je organizovao bjekstvo zatvorenika B.G. i S.K.1,  uslijed čega su svi zatvorenici, među kojima i Đ.Š., M.K., M.K.1, N.A. i R.V., trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote, čime bi počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja).

O b r a z l o  ž e n j e

Optužnicom Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj: T09 0 KTRZ 0097808 16 od 22.01.2016. godine optuženi su Divjan Mustafa, F.D. i Gazibara Alija da su u mjestu, vremenu i na način opisan u izreci presude počinili: optuženi Divjan Mustafa, na način opisan pod tačkom 1) izreke presude, krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ (ubijanje), optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija, na način opisan pod tačkom 2) izreke presude, krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja), optuženi F.D., krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ i optuženi Gazibara Alija, na način opisan pod tačkom 3) izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja), a koja je potvrđena dana 01.02.2016. godine od strane sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda u Sarajevu.

Obzirom da je u toku glavnog pretresa optuženi F.D. umro, sud je donio rješenje broj: 09 0 K 025481 17 K 2 od 25.01.2017. godine kojim je obustavljen krivični postupak protiv optuženog F.D. zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. ranije važećeg KZ SFRJ zbog smrti optuženog.

Po navedenoj optužnici, nakon održanog glavnog pretresa, Kantonalni sud u Sarajevu je donio presudu broj: 09 0 K 025481 16 K od 27.04.2018. godine kojom je optuženi Divjan Mustafa oglašen krivim da je na način opisan pod tačkom 1) izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ (ubijanje), optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija, na način opisan pod tačkom 2) izreke presude, krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja) i optuženi Gazibara Alija, na način opisan pod tačkom 3) izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja), pa je optuženi Divjan Mustafa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a optuženi Gazibara Alija na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 09 0 K 025481 18 Kž od 17.09.2019. godine, djelimično su uvažene žalbe optuženih Divjan Mustafe I Gazibara Alije, pa je ukinuta je presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 0 K 025481 16 K od 27.04.2018. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Na glavnom pretresu dana 19.04.2021. godine u ponovljenom suđenju, sud je na osnovu odredbe člana 331.a tačka 4. ZKP FBiH, uz saglasnost stranaka, prihvatio sve ranije provedene dokaze na glavnom pretresu ispitivanjem svjedoka i drugih dokaza. Obzirom da je došlo do ukidanja ranije presude shodno članu 331.a tačka 3. ZKP FBiH, sud je odlučio da se provedu one procesne radnje i raspravlja o spornim pitanjima na koje je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci, te da će se iskazi saslušanih svjedoka prihvatiti kao dokazi i pročitani su na glavnom pretresu.

U dokaznom postupku sud je na glavnom pretresu pročitao dokaze koje je predložila optužba, čitanjem iskaza svjedoka optužbe S.K.2 i D.B. na glavnom pretresu dana 11.05.2016. godine, svjedoka D.K. i S.J. na glavnom pretresu dana 15.06.2016. godine, svjedoka S.J.1, S.Đ. i M.G. na glavnom pretresu dana 13.07.2016. godine, svjedoka M.D. na glavnom pretresu dana 14.09.2016. godine, svjedoka M.G., LJ.T. i R.V. na glavnom pretresu dana 10.10.2016. godine, svjedoka Đ.Š. na glavnom pretresu dana 26.10.2016. godine, svjedoka N.A. na glavnom pretresu dana 02.11.2016. godine, svjedoka M.K. na glavnom pretresu dana 30.03.2017. godine, svjedoka R.V. na glavnom pretresu dana 15.05.2017. godine, svjedoka S.L. na glavnom pretresu dana 06.06.2017. godine, svjedoka J.V. i Š.R. na glavnom pretresu dana 03.07.2017. godine, svjedoka A.D. i E.H. na glavnom pretresu dana 18.09.2017. godine, svjedoka N.M. i S.U. na glavnom pretresu dana 17.10.2017. godine, svjedoka A.Ć. i M.T. na glavnom pretresu dana 17.11.2017. godine, svjedoka S.S., A.Ć. i N.D. na glavnom pretresu dana 06.12.2017. godine, vještaka za sudsku medicinu dr. Kešetović Rifata na glavnom pretresu dana 27.12.2017. godine, čitanjem Izvještaja o ekshumaciji sudsko-medicinskoj ekspertizi vještaka medicinske struke iz oblasti sudska medicina dr. Kešetović Rifata, čitanjem iskaza svjedoka G.K. u PS Bratunac 12.12.2014. godine u predmetu T20 0 KTNRZ 0001671 13, dostavljenu Tužilaštvu BiH, čitanjem Izvoda iz matične knjige umrlih za Kapetina Gojka, čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka G.K. Tužilaštva BiH od 12.12.2014. godine, čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka G.K. Osnovnog suda u Zvorniku od 17.12.1996.godine i čitanjem zapisnika o saslušanju dr. D.R. od 11.05.2015. godine pred sudijom za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu - Odjeljenje za ratne zločine u postupku po zamolnici Tužilaštva BiH br. T20 0 KTRZ 0001671 15 od 01.04.2015. godine. Na glavnom pretresu dana 26.01.2018. godine kantonalni tužilac je pročitao materijalne dokaze optužbe: Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, Predsjedništvo R BiH, broj: 01-011-301/92 od 08.04.1992. godine u kopiji Službenog list R BiH, broj 1/92, Odluku o proglašenju ratnog stanja, Predsjedništvo R BiH, broj 1201/92 od 20.06.1992. godine, Službeni list R BiH, broj 7/92, Uvjerenje o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, za lice Divjan Mustafa, matični broj: 0001149018537 od 24.04.2015. godine, Podaci o vojnoj pripadnosti za lice Divjan Mustafa, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rada Federacije BiH, Grupa Ilidža, VOB-8 obrazac, Podaci o vojnoj pripadnosti za lice Gazibara Alija, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rada Federacije BiH, Grupa Ilidža, Matični karton i jedinični karton za lice Gazibara Alija, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rada Federacije BiH, Grupa Ilidža VOB-8 obrazac za lice Gazibara Alija, Naredba o organizaciji, sastavu i radu punktova, RBiH, Armije BiH i Službe vojne bezbjednosti 4. Motorizovane brigade, broj: 044/93 od 01.02.1993.godine, Službena zabilješka R BiH, Štab oružanih snaga R BiH Ilidža, pov.br.: 0121/93 od 01.02.1993. godine, Izvještaj o kontraobavještajnoj procjeni, Presjek političko-obavještajne situacije, IV Motorizovana brigada od 22.02.1993. godine, Procjena bezbjednosti u zoni odgovornosti 4. Motorizovane brigade broj 08/93 od 23.02.1993.godine, Naređenje, R BiH, Armije BiH i 1. Korpus 4. Motorizovane brigade, broj: 1326/93 od 25.02.1993. godine, Izvještaj o pritvorenicima, R BiH, Armije R BiH, Vojna bezbjednost, pov.br.: 129/93 od 10.03.1993. godine, Obavjest o pogibiji pripadnika radne jedinice, R BiH, IV Motorizovane brigade – IV Motorizovane brigade Pomoćniku komandanta za Ob.BP-e, broj: 107-96/93 od 16.03.1993. godine, Informacija R BiH, Armije RBiH, Službe vojne bezbjednosti 4. Motorizovane brigade pov.br.: 138/93 od 18.03.1993. godine, Prijava, RBiH, IV Motorizovana brigade “Nedžad Delić”, Ilidža – Butmir, pov.br. 107-38/93 od 19.03.1993. godine, Rad kontrolno-propusnih punkova, RBiH, Armije BiH, 1. Korpus 4. Motorizovane brigade, Vojna bezbjednost, broj: 140/93 od 19.03.1993. godine, Službena zabilješka, R BiH, ARBiH, Komanda 4.Mt.br., Vojna jedinica 5063/9, pov.br.:07-260/93 od 22.03.1993. godine, Traženje spiskova, RBiH, ARBiH, 1.Korpus –4Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 155-93 od 22.03.1993.godine, Informacija, RBiH, ARBiH 1. Korpus, Komanda 4.Mt.br., Vojna bezbjednost Ilidža, pov.br.: 01-173/93 od 01.04.1993.godine, Zahtjev za vraćanje pritvorenika srpske nacionalnosti koji se nalaze na radu u Butmiru, Komanda 9. brdske brigade, broj: 01-939-04/93 od 01.04.1993. godine, a naslovljena je 4. Motorizovanoj brigadi, Naredba, RBiH, ARBiH, 1 Korpus-4Mt.br.,Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 01-175/93 od 02.04.1993.godine, Naredba, RBiH, ARBiH, 1 Korpus – 4Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 01-175/93 od 02.04.1993.godine, Informacija, RBiH, ARBiH, 1 Korpus-4Mt.br., Vojna bezbjednost, broj: 01-179/93 od 03.04.1993. godine, Izvještaj, RBiH, Opština Ilidža, MZ Butmir, Štab civilne zaštite od 06.04.1993. godine, Procjena bezbjednosti stanja sa stanovišta Štabno-bezbjednosne funkcije Službe vojne bezbjednosti, broj: 107-54/93 od 08.04.1993. godine, Naredba, RBiH, ARBiH – 1. Korpus, Vojna jedinica 5063, pov.br.: 2384/93 od 09.04.1993. godine, Naredba, RBiH, Oružane snage RBiH, Komanda Devete brdske brigade, broj: 01-1120-04/93 od 15.04.1993. godine, Dopis o upućivanju zatvorenika za 4.Mt.br., RBiH, Oružane snage BiH, Komanda Devete Brdske brigade, Privremeni zatvor u Krupi od 15.04.1993. godine, a u prilogu Spisak zatvorenika za rad u 4.Mt.br., Krupa od 15.04.1993. godine, Potvrda, RBiH, ARBiH, Komanda 4Mt.br. 1-Korpus, Vojnički pritvor, pov.br.: 0138/93 od 15.04.1993.godine, Povrat 18 zatvorenika iz Vojničkog pritvora Hrasnica, RBiH, ARBiH, 1.Korpus – VJ 5063 – Vojnički pritvor Ilidža, pov.br.: 0353/93 od 30.10.1993. godine, Izvještaj RBiH, ARBiH -1.Korpus, Vojna jedinica 5063/6, pov.br.: 352/93 od 19.04.1993. godine, Izvještaj RBiH, ARBiH -1.Korpus, Vojna jedinica 5063/6, pov.br.: 361/93 od 22.04.1993. godine, Službena zabilješka, RBiH, ARBiH-1.Korpus, IV Motorizovana brigada “Nedžad Delić”, Vojna bezbjednost, pov.br.:107-82/93 od 22.04.1993. godine, Službena zabilješka, RBiH, ARBiH-1.Korpus, Vojna jedinica 5063/9, pov.br.: 207-93/79 od 23.04.1993.godine, Izvještaj RBiH, ARBiH-1.Korpus-4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 01-219/93 od 23.04.1993. godine, Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti za proteklih sedam dana, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4. Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 01-229/93 od 26.04.1993. godine, Naredba, RBiH, ARBiH, 1. Korpus-4.Mt.br., broj: 2792/93 od 23.04.1993. godine, Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti za proteklih 7 dana, RBiH, ARBiH, 1. Korpus – 4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 05229/93 od 26.04.1993.godine, Izvještaj o radu za period od 14.04.-26.04.1993.godine, RBiH, ARBiH, Vojna jedinica 5063/9, Služba za suzbijanje kriminaliteta Ilidža, pov.br.: 55K-306/93 od 26.04.1993.godine, Najava posjete, Komanda 1.Korpusa, broj: 03/2-1 od 26.04.1993. godine, Informacija o bjekstvu četvorice i pogibiji trojice zatvorenika iz zatvora Krupa, RBiH, ARBiH, 1. Korpus – 4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-233/93 od 27.04.1993. godine, Izvještaj o bjekstvu i pogibiji zatvorenika, Komanda 9. brdske brigade, broj: S-04-326/93 od 28.04.1993. godine, Službena zabilješka, u potpisu Hota Ervin od 30.04.1993. godine, Dnevni izvještaj, RBiH, ARBiH, 1. Korpus, IV Mt.br. IV Mtb “Nedžad Delić”, Vojna bezbjednost, pov.br.: 107-100/93 od 01.05.1993. godine, Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti 4.Mt.br. za dan 01.05.1993. godine, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4.Mt.br., pov.br.: 01-245/93 od 01.05.1993. godine, Dopis, RBiH, ARBiH, Komanda 4.Mt.br.- 1.Korpus, Vojnički pritvor, pov.br.: 0148/93 od 04.05.1993.godine, Dnevni izvještaj o procjeni bezbjednosnog stanja na dan 04.05.1993. godine, IV Motorizovana brigada Hrasnica od 04.05.1993. godine, Izvještaj o radu 4.Mt.br. za dan 04.05.1993.godine, RBiH, ARBiH – 1.Korpus, Komanda 4 Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-255/93 od 04.05.1993.godine, Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti 4.Mt.br. za dan 08.05.1993.godine, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-Komanda 4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-267/93 od 08.05.1993. godine, Posjeta zatvorenicima, Komanda 1.Korpusa, Str.pov.br.: 03/308 -1 od 14.05.1993. godine, Odgovor na radni izvještaj MKCK, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4 Mt.br., Vojna bezbjednost, broj: 01-293/93 od 16.05.1993. godine, Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti 4.Mr.br. za dan 17.05.1993.godine, RBiH, ARBiH, 1.Korpus – 4.Mt.br. služba Vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.:01-298/93 od 17.05.1993. godine, Status zatvora, RBiH, ARBiH, 1.Korpus – 4Mt.br., Vojna bezbjednost, broj: 01-300/93 od 18.05.1993. godine, Informacija, RBiH, ARBiH, 4Mt.br.-1.Korpus, Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-303/93 od 18.05.1993. godine, Spisak zatvorenika vojničkog pritvora u Hrasnici, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4Mt.br., Vojnički pritvor od 20.05.1993. godine, Predaja smrtovnica poginulih zatvorenika MKCK, RBiH, ARBiH, 4Mt.br.-1.Korpus, Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.:01-338/93 od 28.05.1993. godine, Realizacija naredbe, RBiH, ARBiH, 1. Korpus-4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-380/93 od 07.06.1993. godine, Naredba, RBiH, ARBiH – 1. Korpus, 4.Mt.br., pov.br.:3689/93 od 11.06.1993. godine, Ekshumacija leševa za razmjenu, RBiH, ARBiH, 1. Korpus- 4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-429/93 od 17.06.1993. godine, Obavještenje za posjetu zatvorenicima u zatvoru u Hrasnici predviđenih za razmjenu, RBiH, Komanda 1.Korpusa, pov.br.: 10/55-89 od 18.06.1993. godine, Naredba, RBiH, ARBiH, 1. Korpus-4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-467/93 od 26.06.1993. godine, Stavljanje na raspolaganje ratnih zarobljenika, Komanda 1. Korpusa, Privremeni sastav “D-B” od 09.08.1993. godine, Zahtjev za rad LLS na teritoriji Butmira, RBiH, ARBiH, 1. Korpus, Vojna jedinica 5063/4, Vojna Bezbjednost, pov.br.: 107-283/93 od 31.08.1993. godine, Službena zabilješka, RBiH, ARBiH - 1. Korpus, VJ 5063/4, Vojna bezbjednost, pov.br.: 107-311/93 od 16.09.1993. godine, Dopis, RBiH, ARBiH, 1. Korpus – 4.Mt.br., Vojnički pritvor, pov.br.: 0300/93 od 29.09.1993. godine, Službena zabilješka, RBiH, ARBiH, 1. Korpus - VJ 5063/SVB, Hrasnica, pov.br.: 01-6/19-919/93 od 31.10.1993. godine, Analiza borbene gotovosti, izvještaj, RBiH, ARBiH - 1. Korpus, Vojna jedinica 5063, str.pov.broj: 01-1/13-662 od 09.12.1993. godine, Rukovođenje i komandovanje jedinicama vojne policije, Komanda I Korpusa, broj: 04/2025-1 od 29.12.1993. godine, Dokument u rukopisu sa naslovom “Sadržaj poruke”, Potvrda RBiH, Štab Vrhovne komande OS RBiH, Uprava bezbjednosti, od 23.01.1993. godine, Naredba RBiH, ARBiH, Komanda 4. Mr.br., broj: 528/93 od 24.01.1993. godine, Naredba RBiH, ARBiH, Zapovjedništvo 4.Mr.br., pov.br.: 751/93 od 29.01.1993. godine, Spisak predloženih vojnih obveznika sa mjesnog područja Butmir za obavljanje poslova vojnog policajca, RBiH, ARBiH, 1.Korpus, VJ 5063/4, Vojna bezbjednost, br. 107-173/93, Butmir od 25.06.1993. godine, Spisak pripadnika VJ 5063/9, RBiH, Armija RBiH – 1.Korpus, Vojna Jedinica 5063/9 Ilidža, pov.br. 09-0/14-0050 od 05.11.1993. godine, Spisak pripadnika Vojne policije Hrasnica u rukopisu, Set spiskova naoružanja pripadnika Vojne policije, Službeni izvještaj, MUP RS, Romanijsko -Birčanski CSB Sarajevo, SJB Hadžići, broj:15-7/02-43/93 od 18.06.1993. godine, Krivična prijava protiv nepoznatih izvršilaca, MUP RS, Romanijsko-Birčanski CSB Sarajevo, SJB Hadžići, broj: 15-7/02-37/93 od 21.06.1993. godine, Potvrda MKCK za lice R.V., BAZ-300409 od 29.07.1997. godine, Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste – Smrtovnica na ime R.V., od 22.04.1993. godine, Izvod iz matične knjige umrlih za lice R.V., Općina Hadžići, broj: 03/2-13-8082/2011 od 13.10.2011. godine, Potvrda MKCK na ime M.K.1, BAZ-300404 od 19.03.1996. godine, Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste – Smrtovnica, na ime M.K.1, od 22.04.1993. godine, Izvod iz matične knjige umrlih za lice M.K.1, Općina Hadžići, broj: 03/2-13-8083/2011 od 13.10.2011. godine, Izvod iz matične knjige umrlih za lice S.K., Općina Hadžići, broj: 03/2-13-8084/2011 od 13.10.2011. godine, Potvrda MKCK za lice R.V., BAZ-300413 od 05.02.1996. godine, Potvrda na ime R.V., Komisija za razmjenu ratnih zarobljenika Srpsko Sarajevo, broj: 28/96 od 31.01.1996. godine, Medicinska dokumentacija za R.V., MIA Victoria, 13.01.2011. godine, Potvrda MKCK na ime Đ.Š., BAZ-300465-01 od 28.03.2012. godine, Medicinska dokumentacija za Đ.Š., Medical Imaging, 15.02.2010. godine, 06.03.2009. godine, 15.11.2010. godine, Uvjerenje na ime S.J.1, Izvršni odbor SO Ilidža, broj: 02-110-2819/95 od 22.12.1995. godine, Dokaznica na ime S.J.1, Ministarstvo odbrane F BiH, Odjeljenje u Općini Ilidža, Štab civilne zaštite, broj: 11.4-09.5-05-11-195/95 od 22.12.1995. godine, Naredba za ekshumaciju, Sud BiH, broj: S1 1 K 018919 15 Krn od 08.05.2015. godine, Zapisnik Tužilaštva BiH o izvršenoj ekshumaciji, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 09.06.2015. godine, Zapisnik o uviđaju – ekshumaciji, CJB Bijeljina, broj: 12-04/4-230-727/15 od 02.06.2015. godine, Izvještaj o ekshumaciji i sudsko medicinskoj ekspertizi, sačinjen od strane Dr. Rifat Kešetović, od 01.06.2015. godine, Fotodokumentacija ekshumacije M.K.1 iz Gradskog groblja, CJB Bijeljina, broj: UV-94/15 od 01.06.2015. godine, Fotodokumentacija obdukcije M.K.1, CJB Bijeljina, broj: UV-95/15 od 01.06.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osoba sa fotografija, svjedok S.J., prepoznavanje lica: Divjan Mustafa, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 08.05.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: A.Ć., prepoznavanje lica: Divjan Mustafa, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok A.D., prepoznavanje lica Divjan Mustafa, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok J.V., prepoznavanje lica Divjan Mustafa, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok N.M., prepoznavanje lica Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: A.D., prepoznavanje lica: Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok J.V., prepoznavanje lica: Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: Š.R., prepoznavanje lica: Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok S.J.1, prepoznavanje lica A.Ć., Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 08.05.2015. godine i Fotoalbum-7, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine, Izvodi iz kaznene evidencije za osumnjičene Divjan Mustafu i F.D., MUP RS SJB Foča od 22.01.2016. godine, broj 13-2/0-23/16, a za Gazibara Aliju MUP RS PS Višegrad od 22.01.2016. godine. 

                                                 

Svjedok S.K.2, kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 11.05.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat u BiH zatekao u njegovoj kući u Pazariću. On tokom 1992. godine nije bio vojno angažovan. Naveo je da je on iz svoje kuće odveden 10. juna 1992. godine u osnovnu školu u Pazariću, a u večernjim satima je prebačen u Silos u Tarčin. Dana 28.01.1992. godine su prebačeni u Hrasnicu D.B., P.K., R.Č., R.M., D.M., S.K.1, V.G., R.M. u podrum jedne neopremljene zgrade. Te prostorije su služile za boravak zatvorenika. Oni su bili prebačeni u Hrasnicu zbog radova na kopanju na prvoj liniji tranšeja i bunkera Kotorac I i Donji Kotorac. Na mjestima gdje su vršili radove, bilo je borbenih dejstava. Zatvorenici su bili životno ugroženi, jer su izlazili na čistinu, a bilo je dosta i poginulih. Prilikom izvođenja radova odvodila ih je jedan dan butmirska policija, drugi dan policija iz Sokolović Kolonije, treći dan hrasnička, sve do pogibije ove trojice zatvorenika. Ovi policajci su bili uniformisani i naoružani. Oni su zatvorenike dovodili do Butmira do linija i ostavljali ih kod vojske i naveče bi dolazili po njih. Od tih policajaca poznavao je od ranije optuženog Gazibaru koji je bio u butmirskoj policiji. Jednom kad su ga zvali Gazibara, on ga je pitao šta mu je M.G. koji je sa njim radio u Investu, on je rekao da su od dva brata djeca. Poznato mu je da je bilo poginulih zatvorenika G.A., S.K.1, V.Š., M.K.2 i S.N.. Na Poljoprivrednom fakultetu su ubijeni S.K., selo Deovići, R.V., selo Bioča i M.K.1 selo Raštelica. Poznato mu je da su oni ubijeni dana 22. aprila 1993. godine kada su radili u grupi na Poljoprivrednom fakultetu. On je radio u grupi koja je radila u Kotorcu. U popodnevnim časovima je došao neki vojnik i doveo zatvorenike do neke kuće. Odveli su ih u prostoriju gdje su ih tukli, maltretirali, da bi ih nakon toga postrojili u Butmiru kod policijske stanice. Tjerali su ih da gledaju u sunce i drže glavu dole. Onda je došao kamion Zastava. Vidjeli su tri leša. S.K. je ležao na leđima, oči se bile širom raširene i jezik vireo napola iz usta. S.K. je imao prostrelne rane. Utjerali su ih u kamion. Tu je bio i optuženi Gazibara u uniformi sa automatskim naoružanjem. On je tukao rukama i nogama. On je dobio par udaraca po leđima nogom i rukom, a ne zna ko ga je udarao od policajaca. Morali su biti u položaju na koljenima i sa glavom dole. Na kamionu su urinirali po njemu, a to je osjetio zbog osjećaja topline urina. On nije vidio ko je urinirao, možda je bio i Gazibara. Zlostavljanje u kamionu je trajalo 15-20 minuta, jer je vozač izuzetno brzo vozio. Tim kamionom su ih odveli u Hrasnicu u zatvor, gdje su bili izolovani tri, četri dana. Bilo je ispitivanje, a sjeća se da su maltretirali S.J.. Poslije tog događaja su bili u Hrasnici na radovima do 30. oktobra. Tada ih je preuzimala zatvorska straža i oni su s njima bili na radovima. On je iz Hrasnice vraćen u Silos Tarčin. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok S.K.2 je rekao da stradanje S.K.,R.V. i M.K.1 nije bilo u Kotorcu gdje su oni vršili radove i nije bio prisutan kad su oni stradali kao očevidac. O tome je čuo od Đ.Š. da su oni ubijeni, a nije mu poznato ko ih je ubio. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok S.K.2 je rekao da je on dana 22. aprila 1993. godine kopao na području Donjeg Kotorca. On nema neposrednih saznanja o stradanju S.K., R.V. i M.K.1, već je to čuo. Dana 22. aprila 1993. godine zatvorenici su bili podjeljeni bili u dvije grupe. Jedni su kopali na Donjem Kotorcu, drugi na poljoprivrednom dobru. Te dvije grupe su vršili to kopanje istovremeno. Ujutro kad bi došli u Butmir, zatvrenici su iz Butmira išli pješke na Kotorac, a ova druga grupa na Poljoprivredni institut. Oni su kopali do popodne. Tada je po njih došao jedan vojnik i odveo ih do neke kuće gdje je vojska boravila u Donjem Kotorcu. Pred tom kućom su dobili batine i ponižavanje. Odatle su išli pješke kroz tranšeje do policijske stanice. Potom je došao po njih kamion marke Zastava u kojem su bila natovarena tri leša. Oni su već bili dovedeni sa poljoprivrednog dobra u trenutku dok oni čekaju. Ovi ljudi što su radili na poljoprivrednom dobru, stajali su pred stanicom policije. Oni su već tu stajali i oni su im se pridružili i morali su gledati u sunce. Kad su se popeli na kamion, svi zatvorenici su morali kleknuti i oboriti glavu. Ostale policajce nije vidio, a prepoznao je Gazibarin glas. Oni su odvezeni na ovom kamionu velikom brzinom od policijske stanice do zatvora u Hrasnici.

Svjedok D.B., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 11.05.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat u BiH zatekao u njegovoj kući kod Tarčina. On tokom 1992. godine nije bio vojno angažovan. Naveo je da je bio zatvoren u logor Silos. Tamo je boravio neko vrijeme, pa je prebačen u Krupu, a iz Krupe u Hrasnicu, gdje je radio na kopanju tranšeja. Bilo je borbenih dejstava, a sa srpskih položaja su pucali na njih. On je radio u Kotorcu i nikad nije radio poljoprivrednom dobru u Butmiru. Toga dana kad su dvojica zatvorenika pobjegla iz Kotorca, a dvojica iz poljoprivrednog dobra, policajci su ih tukli kad su ih priveli pred policiju. Njemu su vojni policajci prebili dva rebra na licu mjesta. Niko mu nije bio poznat od tih vojnih policajaca. Ta tuča je trajala dok po njih nije došao kamion Zastava. Na kamionu je vidio dva leša koja su ležala potrbuške. Treći što je bio ubijen u hangaru, to je bio šura od R.V.. On mu je rekao za njega da je ubijen. On je mtve zatvorenike vidio kad je silazio sa kamiona u Hrasnici i trebao da ide u zatvor. U momentu kad su se popeli na kamion, on nije vidio te leševe, jer su ih vojni policajci iz Hrasnice odmah počeli tući i svašta raditi. Ta vojna policija je njih i dovela na radove. Radili su svakodnevno. Vojna policija ih je dovodila iz zatvora i predavala ih vojsci koja ih je čuvala dok su radili. Poznata su mu imena S.K., R.V. i M.K.1 koji su ubijeni. On ne zna ko ih je pobio, jer je bio na radovima u Kotorcu. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok D.B. je rekao da je on o stradanju S.K., R.V. i M.K.1 čuo od drugih zatvorenika. On je vidio dva leša na kamionu koji su ležali potrbuške i kasnije saznao da su to bili S.K. i R.V.. On leš M.K.2 tada nije vidio. On je čuo da su ubijeni od R.V.1.

Svjedok D.K., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 15.06.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekla da ju je rat u Bosni i Hercegovini zatekao u Hadžićima, gdje je živjela sa mužem M.K.1 i dvoje djece. Tu je bila jedno vrijeme i kasnije je sa djecom otišla u Beograd. Njen muž se vratio u rodnu kuću svoje majke, gdje su živjeli, misleći da će sutra povesti i nju da dođe Hadžiće, gdje su imali porodičnu kuću. Kada je on otišao, možda je prošlo nekoliko sati, tada se zapucalo i sve je bilo zatvoreno. Od tada, odnosno od 10.05.1992.godine ona više nikada nije saznala šta se desilo sa njenim mužem. U Beogradu je bila jedno vrijeme u izbjeglištvu, pa se vratila na Pale sa djecom, ne znajući ništa o sudbini svoje porodice i muža. Pošto nije imala informacija, ona je riješila da se vrati u Hadžiće sa djecom u avgustu 1993. godine. Po povratku u Hadžiće dobila je informaciju od Crvenog krsta gdje se nalazi njen suprug. Tada se nalazio u Hrasnici kao zarobljenik. On je bio zarobljen u Tračinu, kao i njen brat R.V.. Oni su iz Tarčina bili prebačeni u Krupu, a zatim u Hrasnicu na kopanje rovova. Oni su bili odvedeni iz kuće kao nevini civili. M.K.1 je bio iz porodice mješanog braka. Njegova majka je bila Hrvatica, a otac Srbin. On je bio privatnik, a ona je bila ugostitelj u svojoj prodičnoj kući. Dok je bila u Hadžićima nije uspjela ostvariti neki kontakt sa suprugom u Hrasnici, osim preko pisama. Nije puno pisao, samo da je živ, da je dobro i zdravo. Prva saznanja o suprugu je dobijala krajem aprila, dok je on već bio ubijen dana 22.04.1993. godine. Njen tetak i muž od njene rodice koji je radio u policiji u Hadžićima su joj rekli šta se desilo. Kad je saznala da su joj poginuli muž i brat, njoj je pozlilo. U Domu zdravlja u Hadžićima joj je pružena prva pomoć. Nakon nekoliko dana došlo je pismo njenoj snahi od Crvenog krsta da je njen brat živ. Njen brat se zove R.V.1, a ubijen je R.V., tu je bila zamjena imena. Znajući da će ta vijest da dođe do njih, da je ubijen njen muž i brat, R.V.1 je uspio da pošalje poruku preko Crvenog krsta da javi da je živ. Krajem jula izvršena je razmjena na koju su išli njena zaova LJ.G. i kum M.G. da prepoznaju leš. Nakon razmjene i oni su M.K.1 sahranili u Hadžićima. Kada je potpisan Dejton, ona je ponovo njegovo tjelo iskopala i odvezla ga za Bratunac, gdje je sahranjen. Po izlasku njenog brata R.V.1, on nije htio puno da priča o tome da je podsjeća. Ona ga je molila da joj kaže ko je ubica, ali on nije htio da joj kaže. U međuvremenu, saznala je za Đ.Š., koji danas živi u Australiji i on joj je nešto malo rekao. Ona je molila brata i klečala pred njim da joj samo kaže kako izgleda taj čovjek koji je ubio njenog muža. On joj je rekao da je taj čovjek bio crn, krupnih očiju, nabijen, tamnog tena i zvao se F.. Nije htio više ništa reći. Rekao joj je da je R.V. i S.K.2 ubio drugi čovjek koji je bio njihov stražar. F. je bio tu koji navodno stražario i izveo njenog muža iz te jame, gdje su oni taj tranšej kopali i odveo ga u neku prostoriju i oni su samo čuli pucanj. Kasnije je došao taj ubica F. koji je rekao Đ.Š. da nosi tjelo na određeno mjesto. Pošto je Đ.Š. stigao do njenog pokojnog muža, on je bio naslonjen na neki direkt, tako joj je rekao. Kako ga je dohvatio, njegovo tijelo je palo, ali su pluća još disala, nije bio gotov. Pošto Đ.Š.od straha, nije mogao sam, pozvali su njenog brata R.V.1 da mu pomogne i taj F. je rekao njenom bratu i Đ.Š., ako bude vidio kapi krvi na zemlji obadvojica će ležati ovdje pored njega. Oni su trljali krv, da bi tu krv oprali da se to ne vidi. Od straha obojica nisu smjeli da dignu glavu. Tada su njenog pokojnog muža natovorili na neko auto, gdje su pišali po njima i tukli ih kundacima. Njen brat R.V.1 je preživio četiri godine tolike troture. Kada se završio rat i kada je razmijenjen, ona nije mogla da ga prepozna, jer su mu izbili sve zube od toliko troture i tuče. Ona kao oštećena postavlja imovinsko-pravni zahtjev.

Svjedok S.J., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 15.06.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je on 1992. godine živio u selu Doljani, Pazarić, Općina Hadžići. Zarobljen je dana 26.05.1992. godine i zatvoren u logor Silos Tarčin, gdje je proveo ukupno 1334 dana ili 3 godine i 8 mjeseci. On je 1993. godine iz logora Silos Tarčin, prebačen u logor Krupa udaljen 3 km od Pazarića ili od Tarčina od Silosa 10 km. Tu je bio sa još oko 140 logoraša. Svi logoraši su bili Srbi sa područja Pazarića i Tarčina, muške populacije od 14 do 85 godina. Pošto je Silos bio matični logor, on je kasnije poslužio za transportovanje logoraša na druge lokacije za izvođenje najtežih fizičkih radova na drugim lokacijama, kao što su Igman, selo Lokve u blizini logora Krupa, u Hrasnicu i Jevrejsko groblje. U Krupu su bila iz Silosa prebačena oko 140 logoraša. Oni su 15.04.1993. godine, bili druga grupa koja je iz logora u Krupi prebačena u Hrasnicu. Oni su bili odvođeni na više lokacija, poljoprivredno dobro, Donji Kotorac, bivše preduzeće Famos, Stojčevac, Jevrejsko groblje u Sarajevu, tamo gdje su procjenjivale logorske valasti da oni treba da rade najteže fizičke radove, a to je kopanje tranšeja, bunkera. Kada su dovedeni iz Krupe dana 15.04.1993. godine, logoraši su bili smješteni su u jednu nedovršenu zgradu u podrume, gdje je napravljen improvizovani logor. Odatle su odvođeni na radove tamo gdje su odlučile vlasti IV motorizovane brigade i u glavnom su radili po grupama. Čuvali su ih stražari u maskirnim uniformama. Teško je bilo tu razaznati ko je pripadnik policije, ko je vojske, jer su oni bili zajedno. Svi su imali duge cijevi, svi su bili pripadnici policije ili vojske, a to su bili ljudi koji su određeni bili da ih čuvaju i da vode računa o logoru. Prvih mjesec dana bili su odvođeni kamionima u Butmir, dok je bilo goriva, a kasnije su išli pješke iz Hrasnice Butmir. Dana 22. aprila 1993. godine njegova grupa je radila u Donjem Kotorcu. Tu je bio jedan mostić gdje su kopali i sa njim u grupi je bio V.P. i jedan njegov prijatelj sa područja Tarčina. On nije znao da su oni pobjegli. U jednom momentu je čuo galamu vojske. Sve zatvorenike su skupili iz tranšeja i doveli ih u jedan kontejner koji je bio ukopan u zemlji. U tom kontejneru nalazila se glavna logistika za izgradnju tunela ispod aerodromske piste. Strašno su ih tu tukli. Bio je neki oficir koji je pokušao da ih sasluša. On nije znao u tom momentu da su praktično u isto vrijeme na lokaciji poljoprivrednog dobra, gdje je radila grupa od 15 drugih logoraša, takođe pobjegla dvojica. Gledajući po ljudima koji su tu bili, vidio je da nema tog V.P.. Neko je od tih vojnika rekao das u ovi četnici pobjegli i da sad treba sve pobiti što je ostalo. Tu su ih strašno zlostavljali i prebijali. On je pao u nesvijest i ne sjeća se tih detalja. Kasnije ga je neko posipao vodom. Prekinuti su radovi i sve su ih skupili i doveli pred policijsku stanicu u Butmir. Postrojili su ih, izašlo je puno vojnika i policije. Neko je od tih zaduženih je naredio, pa su bili poredani u koloni jedan do drugog. Jedan je morao gledati gore, a onaj do njega ispred sebe, da zatvorenici ne bi gledali jedan u drugog. On je bio određen da gleda gore i zna da je kiša padala po njemu. Iz komande koja je bila preko puta su prilazili i tukli ih. Neko je naredio da ih trpaju na kamion i da se vrate u logor u Hrasnici. Pošto je bio strašno isprebijan, nije mogao nikom pomagati. Kako se penjao na kamion, vidio je čovjeka zgrčenog u sjedećem položaju, ali je odmah vidio da nije davao znake života, da je mrtav. Prepoznao je komšiju S.K.2, kome je svojevremeno pomagao da se upiše na Ekonomski fakultet. Vidio je da pored njega potrbuške leže još dvojica. Tu je bila galama, a stražari sui m naredili da moraju da legnu svi na kamion. Pošto ih je bilo puno, a kamion mali “tamić”, nisu mogli da se pruže, nego su bili zgrčeni i svi su se poredali. Kada su krenuli, on nije smio da podigne glavu pošto je bio okrenut prema podu kamiona. Dvojica policajaca ili vojnika su bila, a neko ga je strašno udario kundakom u desnu plećku. On još nije znao ko su ova dvojica koja leže potrbuške, oni su već bili mrtvi. Vozili su se prema Hrasnici. Neko od te dvojice ih je tjerao da uzvikuju Alahu ekber i da pjevaju SDA demokratija. Kiša je malo stala i osjetio je da mu je nešto mokro po glavi. Pošto mu je bila već razbijena glava mislio je da je krv. Brisao je, ali jaka je bila tečnost, a ne pada kiša, ne smije podići glavu da vidi. U jednom momentu je rizikovao i podigao glavu i vidio da jedan od te dvojice po njima mokri. Ponovo je oborio glavu da mu ne ide u oči. On nije znao imena stražara na kamionu, ali je čuo da ih oslovljavaju F.1 i F., jer on nije bio u poziciji da vodi bilo s kim komunikaciju. F.1 i F. su jedno vrijeme stražarili u logoru i bili zaduženi da vode zatvorenike na fizičke radove. Kad ih dovedu, zavisno na koju lokaciju, onda ih predaju vojsci koja je tu držala položaje. Nije znao koliko je trajala vožnja, a za njega je bila vječnost. Kad su došli pred logor u Hrasnici, pošto je bio strašno isprebijan, on nije mogao da siđe sa kamiona. Neko mu je pomagao od ovih logaraša. Kad su sišli, počeli su ih opet opet tući. Nakon toga su ih vratili u ćelije. Na pitanje tužiteljice kako su izgledali stražari F.1 i F., svjedok je rekao da su oni bili starosti između 25 do 35 godina. Ovu dvojicu koji su bili na kamionu koji su ih dovodili na fizičke radove i vraćali, zapamtio je po nadimcima. Po njemu je urinirao F.. Kada se vratio u logor u Hrasnicu saznao je ko su bila dva druga lica koja su ležala potrbuške na kamionu. Neko mu je rekao da su ubijeni R.V. i M.K.1. M.K.1 je znao prije rata, jer je bio autoprevoznik i privatno je držao kafanu u selu Raštelica. On je Varagića upoznao kad su došli u Hrasnicu. Ovi ljudi su bili zajedno sahranjeni kraj Osnovne škole Aleksa Šantić u Hrasnici. Stražari koje je znao pod nadimcima F. i F.1 nakon ovog događaja su ponovo vodili zatvorenike na radove. Prema njima nije primjenjena nikakva sankcija. Ponovo su bili stražari, zavisi u kojoj smjeni, tako da ih je ponovo viđao. On je u Hrasnici ostao do 30. oktobra 1993. godine. Nakon tog 22. aprila, pošto je bio strašno zlostavljan, isprebijan, nije izlazio na fizičke radove do jula. Čak su ga pred 1. maj, dvojica stražara vodila u Dom zdravlja, jer je bio u teškom fizičkom stanju zbog prebijanja od onih ljudi koji su bili zaduženi za logor, navodnih inspektora koji su dolazili da ih saslušavaju. Tu je bio strašno zlostavljan, mučen i nosi teške fizičke posljedice. Tu su mu izvalili bubreg, polomili nekoliko rebara koja su pogrešno srasla. On je bio zatvoren u samicu u kojoj nije bilo ni svjetla, jer to je bio podrum nedovršene zgrade. Kasnije je imao saznanja kako i od koga su stradali ova trojica sa kamiona. Ova dvojica su ubijena u rovu od vojske, u rovu sui h izrešetali zbog odmazde što su ovi pobjegli. Pokojnog M.K.1, po priči, jer on nije bio na tom dijelu, izveli su i strijeljali sa bliske udaljenosti. Kad sui h srpski logoraši u toku noći sahranjivali po tom groblju, primjetili da je pokojni M.K.1 pogođen direktno u glavu sa male udaljenosti, a ova dvojica su bila izrešetana u predjelu prsa i stomačnog dijela direktno u rovu. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok S.J. je rekao da je vezano za ove događaje kojim je prisustvovao ili slušao da je neko prepričavao, pisao knjigu. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok S.J. je rekao da su na kamioni bili F.1 i F., jer su ih tako oslovljavali. Nije mu poznato gdje su ovi ljudi rođeni i odakle su.

Svjedok S.J.1, kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 13.07.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat 1992. godine zatekao u Hrasnici, gdje je živio sa svojom porodicom. Početkom rata je bio angažovan u civilnoj zaštiti. Radili su na čišćenju smeća i istovaranju humanitarne pomoći. Kasnije kad je formirana jedinica za radnu obavezu, on je bio pripadnik te jedinice do 19. decembra 1995. godine do kraja rata. Ta jedinica uglavnom je radila poslove na kopanju i utvrđivanju linija. Radili su ustvari sve poslove koji su im bili naređeni. Najviše su radili na Butmiru, prema aerodromu Donji Kotorac, u Famosu i na Igmanu. U početku su imali prevoz, a kasnije su išli pješke iz Hrasnice i imali su pratnju nekog iz inžinjerije. U početku su dolazili pred policiju u Butmir, odakle su ih njihovi pratioci dovodili do jedinice. Tamo su ih raspoređivali i odvodili na mjesto gdje će raditi. Prilikom izvođenja tih inžinjerijskih radova su bili angažovani i zatvorenici iz logora u Hrasnici, ali oni nisu zajedno radili. Ako su bili na istom radilištu, nisu bili blizu jedni drugih. Oni su radili na svom dijelu radilišta, uz njih je bila vojna policija. Jednom prilikom je vidio u tranšeji dva vjerovatno mrtva tijela kad su bili na kopanju. On je učestvovao u grupi koja je trebalo da ih sahrani i oni su tu trojicu sahranili. Doveženi su na groblje i vrlo kratko su taj dan radili i bili su vraćeni nazad. Čuo je kasnije da su sahranjeni ljudi iz Silosa, da su pobjegli neki, ovi što su ostali da su ubijeni. Nije znao ni njihova imena, a kasnije je čuo imena M.K.1 i S.K.2.

Svjedok S.Đ., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 13.07.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je živio i radio u Hrasnici. Od početka ratnog stanja, on je bio pripadnik radnog voda u Hrasnici. Radili su na cijepanju drva sa Igmana, kopali tranšeje i pravili bunkere. Išli su da rade u Stojčevac, na Igman, Butmir i Kotorac. Kad su išli u Butmir i u Kotorac da kopaju tranšeje čuvala ih je butmirska vojska. Kad su išli na Stojčevac prema Vrelu Bosne i na Igman, tu ih je pratio HOS. Vidio je logoraše iz logora Silos u Butmiru u proljeće 1993. godine. Pripadnici radnog voda su upozoreni da s njima ne smiju razgovarati. Ti su ljudi su samo gledali ispred sebe. Oni su bili slabo obučeni, bosi i goli. Te logoraše je čuvala vojska i kopali su tranšeje. Ovi logoraši su bili zatvoreni u garažama I tamo spavali, a oni su išli kućama, pa dolazili da rade. Poznato mu je da je neko od tih logoraša pokušao da pobjegne. To je bilo nakon nekoliko dana u Hrasnici. Jedno jutro komandir radnog voda A. je kazao svom zamjeniku H. da odredi dvojicu, trojicu da idu pokopati leševe. Rekao je da su trojica pokušali da bježe, pa ih vojska pobila. On je bio određen da to uradi sa još dvojicom. Vidio je tri leša koji su promjenili boju, da su leševi ukočeni. To su bila trojica mladića starih oko 20 godina, a jedan je bio malo stariji oko 30 godina. On je primjetio da je S.K.2 imao ulaznu ranu u jagodici ispod oka i na prsima. Na dva leša kako su ležala na leđima vidio je krv. Oni su sahranjivali Srbe u Hrasnici iza stare škole na jednoj njivi, gdje je bilo određeno da se sahranjuju. Osim ove rane od metaka na jagodici i na prsima, on nije primjetio druge tragove. Samo je vidio da su ubijeni mecima, a nisu bili tučeni i prebijani. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok S.Đ. rekao da on ranije nije poznavao S.K.2. Oni te tri osobe koje su sahranjivali nisu vidjeli u najlonu. On je njih vidio da leže na travi u svojoj odjeći. Oni su dovezeni u Hrasnicu kod stare škole. Obilazio je oko leševa i nagnuo se nad njima. Tijela su bila ukočena. Oni su bili ubijeni najmanje 10-12 sati prije, po izgledu ukočenosti i po izgledu njihovih tijela. To je bilo jutro, ne zna tačno koji dan kad je njih vidio. S.K.2 i još jedan bili su starosti između 20-25 godina, a jedan je bio 30 možda koju godinu stariji, bili su mladi ljudi.

Svjedok M.G., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 13.07.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je početkom rata odveden zajedno sa svojim komšijama od strane policije u Pazarić u osnovnu školu. On je ostao u školi u Pazariću do 11.07.1992. godine. Nakon toga je razmjenjen i otišao u Opštinu Hadžiće, gdje je ostao do 1996. godine. U Hadžićima je prvo bio u policiji, onda u vojsci. On je 1993. godine prisustvovao razmjeni poslije pogibije na Stupniku, boraca i prijatelja S.Z.. Tada je pokušao da razmjeni tijelo pokojnog S.Z. koji je poginuo 26. maja, a razmjena je bila nakon 40 dana. Bile su dvije razmjene. U prvoj razmjeni je bilo sedam osoba, a kasnije su bile još tri. Bilo je šest pripadnika vojske i civila. On nije tada znao da je bilo ko od njih zatvoren, ni gdje se nalazio. Pripadnici UNPROFOR-a za vrijeme razmjene su dovukli tijela na groblje Vlakovo pred kapelu. Pošto su skinuli vreće sa tijelima sa kamiona u prostorije, on je pokušao da prepozna leševe. Vreće su bile prljave od ilovače i zemlje. On je golim rukama otvarao da prepozna tijelo pokojnog S.Z.. Kad je otvorio prvu vreću, prepoznao je kuma M.K.1, koji je bio u civilu, a na čelu je imao prostrijelnu ranu od metka. Na groblju Vlakovo su bili prisutni doktor iz bolnice ko je vodio taj slučaj, ljudi iz MUP-a koji su radili na uviđaju i iz opštine koji je vršio sahrane. Oni su vodili zapisnik. Puno je bilo naroda na toj razmjeni. Došli su svi da vide, ne znajući koga će razmjeniti. Poslije je čuo vrisku sestre od njegovog kuma M.K.1, čije tijelo je bilo crno i u fazi raspadanja. Našli su još tri tijela I nije ih mogao prepoznati, iako su bile komšije R.V. i S.K.2. Tijela su im bila u fazi raspadanja, pa mu je bilo zlo kad je to vidio. On tom prilikom nije našao tijelo pokojnog S.Z.. On je poznavao od ranije S.K.2 i R.V., koji su bili njegove komšije i mađi ljudi. Kasnije, poslije godinu dvije, izlazeći iz zatvora ljudi su pričali svoja saznanja da su oni ubijeni.

Svjedok M.D., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 14.09.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je u septembru 1992. godine radio u Stanici policije u Hadžićima kao inspektor za opšti kriminalitet. Bilo je više razmjena leševa u Vlakovu, kojim je u većinom prisustvovao dr. Stanković. Međutim, prilikom razmjene dana 18.06.1993. godine, bio je prisutan njemu nepoznati doktor. U njihovu stanicu je došao predstavnik Crvenog krsta S.B. i obavjestio ih da imaju tri leša u Vlakovu za razmjenu. Formirali su uviđajnu ekipu koju su sačinjavali inspektor M.K.2, dva tehničara i on. Kad su došli na groblje Vlakovo, zatekli su jednog mlađeg doktora i medicinsku sestru, Tamo su bile prisutne i porodice žrtava koje došle prepoznavati svoje pokojnike, čiji posmrtni ostaci su bili izloženi u Vlakovu u mrtvačnici. Tom prilikom od strane doktora nije vršena obdukcija, već je vršen pregled leševa. Doktor bio je mlad, čini mu se da ga je bilo strah da pregleda do kraja one leševe, a više mu je pomagala medicinska sestra. Uviđaj je radio inspektor M.K.2 sa doktorom, a oni su mu pomagali. O tom događaju su sačinili izvještaj. Na svakom lešu bila je potvrda o smrti od Crvenog krsta na kojoj je pisalo od čega su stradali. On se sada ne sjeća imena stradalih, a to piše u izvještaju. Pošto je M.K.2 radio sa doktorom, on je samo izvršio pregled leša. On je sačinio zapisnik sa potvrda Crvenog krsta i unio podatke kako je nastupila smrt. Lice mjesta je fotografisano od krim. tehničara. Ta fotodokumentacija je zajedno sa krivičnom prijavom poslana nadležnom tužilaštvu na Ilidži i vojnom tužilaštvu na Sokocu, kao i MUP-u RS-a u Bijeljini. Sva navedena lica koja su navedena u izvještaju su bila prisutna na identifikaciji leševa ovih lica i potpisala se na tom izvještaju, a krivičnu prijavu protiv NN lica je podnio M.K.2. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok M.D. je rekao da je on bio potpisnik službenog izvještaja vezano za pokojne R.V. i S.K.2, a sačinio ga je kolega M.K.2.

Svjedok M.G.1, kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 10.10.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je dana 09.06.1992. godine iz njegove kuće u mjestu Luke kod Tarčina vojna policija odvela u Društveni dom u Tarčinu. Nakon toga je odveden i zatvoren u Silos u Tarčinu. Dana 31. decembra zatvorenike su odveli u Pazarić i mjestili ih u kasarnu Krupa u ispraženjene vojne magacine. Odatle su ih izvodili na rad da cjepaju drva za komandu, istovar humanitarne pomoći i na kopanje na brdo Ormanj iznad Hadžića i Koščan, gdje je jedan zatvorenik Đ.Š. stradao od granate. Nakon toga su 30 zatvorenika kamionom preko Igmana odveli u Hrasnicu i zatvorili ih u jednu nezavršenu zgradu. Bili su zatvoreni u neke podrumčiće. U jednoj ćeliji su bili V.P., jedan ogroman čovjek i on. Njima je bilo tijesno u toj ćeliji gdje su spavali. Išli su kamionom na kopanje u Kotorac podijeljeni u dvije grupe, a njih su vodili prema Donjem Kotorcu. V.P. i on su zajedno radili. On nije poznavao ljude koji su ubijeni, osim M.K.1 zato što je bio prevoznik, pa su sarađivali. Dana 22.04.1993. godine su bili u Donjem Kotorcu, gdje su prethodno radili pet dana. Vojnici koji su bili na položaju su ih čuvali. Oni su bili tu sa oružjem, a oni su kopali. Taj dan 22. april je bio sunčan i miran dan. Oko pola jedan mu je rekao V.P. da pokušaju pobjeći. Dvojica stražara su bila sa automatskim puškama. Kod Omerove kafane u blizini rijeke Tilave prešli su preko livade, jedan za drugim prošli kroz žicu i prešli do srpske teritorije. V.P. i on su se dogovorili da sami pobjegnu. U isto vrijeme se desilo bjekstvo zatvorenika na drugom kraju, a oni nisu bili ni u kakvom dogovoru, samo su bili zajedno na kamionu. Tek kasnije kad je došao u Hadžiće, saznao je da su neki zatvorenici pobijeni. Pričalo se kako su pobijeni M.K.1, S.K.2 i R.V., a da su trojica ili dvojica uspjeli da prebjegnu. Čuo je iz priča kao da je to bila odmazda, zato što su ovi pobjegli. On nije imao saznanja ko ih je ubio. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok M.G.1 je rekao da su V.P. i on dana 22.04.1993. godine bili u grupi prema Donjem Kotorcu, a drugu grupu u kojoj je bio M.K.1 su odveli desno na drugu stranu.

Svjedok LJ.T., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 10.10.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekla da je po zanimanju medicinska sestra. Rat u BiH 1992. godine ju je zatekao na Ilidži. Imala je radnu obavezu u bolnici kao medicinska sestra. Ona je prisustvovala razmjeni tijela početkom 1992. godine. Njen zadatak je bio kao medicinske sestre da pomaže doktoru da pri pregledu nekog tijela, da ih doktor opiše rane i potpiše zapisnik. Te zapisnike su ostavljali na tom groblju u Vlakovu upravniku groblja, Uvijek su bile prisutne ekipe za te razmjene, iz krim. službe Ilidža, Hadžića, Crvenog krsta i oni kao medicinski dio. Radila je sa doktorom M.K.3 i sa doktorom D.R.. Sjeća se da je dana 18.06.1993. bilo vruće kada je bila razmjena tri tijela. Tijela su bila već u fazi raspada i vrlo ih je teško bilo opisati. Doktor M.K.3 nije bio dobro, pa je poslao mlađeg ljekara Dragana Radića, pa su otišli njih dvoje. Napisali su zapisnik, a doktor ga je potpisao. Poslije su kod tog upravnika groblja ostavili taj zapisnik. Poznata su joj imena M.K.3, R.V. i S.K., ali se ne može sjetiti kojeg dana su njihova tijela razmijenjena. Nakon što joj je predočen zapisnik Službeni izvještaj od 18.06.1993. godine da provjeri da li je to taj zapisnik od tog događaja, svjedokinja je rekla da je ona na istom navedena kao U., ne U.1, kako tu piše. U. je njeno prezime iz prvog braka, a drugo sad T..

Svjedok R.V.1, kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 10.10.2016. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je on 1992. godine živio u Donjoj Bioči kod Tarčina, Opština Hadžići sa svojom porodicom. On je imao dva sina R. i B.. Oni su zajedno odvedeni iz kuće. On je bio zatvoren u Silosu od 19.06.1992. godine do 08.02.1993. godine, kada je razmjenjen. Sin R. mu je ostao u zatvoru, a onda su ga prebacili iz Silosa u Tarčinu u Krupu Zovik. Iz Krupe je odveden u Hrasnicu na kopanje rovova i tamo je završio. On je u februaru 1993. godine razmijenjen, a njegov sin R. je ostao iza njega. O stradanju svoga sina je saznao kad je izašao iz zatvora Silos od svjedoka koji su to vidjeli. Čuo je od ovih svjedoka kako se to desilo. R.V. je bio je na kopanju rovova i nakon bjekstva dvojice, trojice, valjda radi odmazde, pobio mladić neki F.1, koji je bio vozač tramvaja u GRAS-u i da je imao kuću u Butmiru. O tom događaju su mu pričali N.A., R.V.1 i Đ.Š.. Oni su ga gledali, čak nosili i kad je ubijen. Ubijeni su skupa u rovu njegov sin R.V. i S.K., a treći M.K.1 je ubijen navodno iz pištolja. Prilikom razmjene, njegova porodica je dobila posmrtne ostatke njegovog sina R.V., a njegov brat je bio prisutan. Dobio je jednu malu smrtovnicu na kojoj piše da je smrt nastupila usljed puščanog dejstva. Taj dokument je dobio dok je bio u Hadžićima od UNPROFOR-a.

Svjedok Đ.Š., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 26.10.2016. godine, ispitan putem video linka, obzirom da je nastanjen u Australiji, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da su ga u junu 1992. godine rezervni policajci odveli u Silos, gdje je bio zatvoren u ćeliju, gdje je ostao do 27. januara 1996. godine. Tokom 1993. godine logoraši su bili izvođeni iz Silosa radi obavljanja radova. Prvo su bili prebačeni u Krupu. U januaru 1993. godine je odvedeno u Hrasnicu 15 logoraša i tu su ostali do 4. aprila iste godine. Među tom grupom je bio on i doživio strašne stvari. On je poznavao gotovo sve zatvorenike, među kojim su bili smrtno nastradali M.K.1, S.K., R.V., V.Š., S.K.1, G.A., a ranjen je bio N.K.. Pobjegli su B.G., S.K.3, V.P. i M.G.1. Od preživjelih logoraša su pore njega bili D.Č., M.K.4, V.L., S.L., J.S., D.LJ., S.B., R.V.1, N.A. i S.J.. Dana 20. aprila dva dana prije, bio je teško ranjen N.K. na istom mjestu gdje će se desiti to bjekstvo 22.04.1993. godine. Kad su došli u Hrasnicu u Butmir u jutarnjim satima njihova grupa je brojala oko 24 zatvorenika. Na sjever prema Kotorcu je otišla jedna grupa od 12 ljudi. Druga grupa od 12 ljudi je otišla prema Ilidži na borbenu liniju Armije BiH na Poljoprivrednom institutu Poljoprivrednog fakulteta na Butmiru, gdje je su obavljani radovi na prokopavanje ceste koja je spajala Butmir i Ilidžu. Tranšej je obilazio, a prepreka je bila cesta, koju je trebalo prokopati i dva su zatvorenika kopala s jedne strane, a dva s desne strane. Dvojica koja kopaju ispod ceste su bili S.K. i R.V. i dvojica dalje nekih 30, 40 metara su R.V.1 i J.A.. Desno od te ceste je kopao B.G. i S.K.3 koji su pobjegli. Dalje su kopali S.B. i M.K.1, a desno blizu aerodromske ograde su kopali M.K. i on. Taj dan 22. april bio je jako miran dan, nije bilo ratnih dejstava, tako da su kopali prinudno te tranšeje. Negdje oko podneva je došao vojni policajac, koji je cijelo vrijeme bio ćutljiv i miran, po njih četvoricu S.B., pokojnog M.K.1, M.K. i njega. Trčali su prema Institutu Poljoprivrednog fakulteta koji se nalazio na liniji razgraničenja. Dolaskom na taj dio s desne strane stajala je grupa od 5-6 policajaca. Galamili su, psovali, dočekivali ih i tukli. Vidio je da se strašno nešto dešava, a nema pojma o čemu se radi. Morali su skočiti u jednu veliku rupu pravougaonog oblika, gdje je nekad bio ukopan kontejner za prevoz robe. Taj kontejner je bio izvučen i ostala je ta rupa. U gornjem ćošku su već bila dva logoraša koja su čučala, glave pognute u zemlju u kariranim košuljama, a to su bili N.A. i R.V.1. Oni su tu skočili i naređeno im je da ne dižu glavu. Onda je nastala tortura koja je trajala dva, tri sata, tako se njemu učinilo. Silazili su policajaci, spustili su željezne merdevine i tukli ih dole. Kad su se policajci izvukli, ostavili su ih opet u istom tom položaju. Bili su izmoreni, prebijeni, pognute glave i jako jako žedni. Čuli su priču između policajaca da trebaju donijeti sanduk municije da ih pobiju sve u toj jami. On nije vjerovao šta pričaju, mislio je da je to samo ratna psihoza. Međutim i oni su čekali nešto. On je imao u toj jami dobar položaj, pa je mogao vidjeti mnogo bolje nego ostali. Bio je negdje u sredini te jame u lijevoj strani. Logoraši ispred njega su bili ispred i pognute glave, koju nisu smjeli podići da bi vidjeli šta se gore dešava. Njemu je to uspjevalo, pa je gore vidio od tih policajaca, F.2 i A.. Za tog policajca što ih je dotjerao sa linije je kasnije saznao da je to F.D., ali tada su ga znali kao F.. Otprilike je njih pet, šest bilo tu i čekali su nešto. U jednom momentu je došao bliže toj jami čovjek i vidio mu je profil. Prepoznao je svog bivšeg kolegu iz rezervnog sastava milicije V.A.. Sa njim je bio nepoznati uniformisan vojnik. Nakon tog njihovog dolaska, neko od policajaca je rekao da izađe taj neki u kariranoj košulji. Oni su svi imali karirane košulje koje su pokupili iz napuštenih kuća na Kotorcu. U tom momentu dvojica ili trojica su pošli da izađu na taj poziv policajca. On nije ni pokušavao, jer je pretpostavljao da nešto može krenuti po zlu. Policajac je izabrao M.K.1 koji je izašao iz jame. Nakon izvjesnog vremena pozvan da izađe. Sa desne strane su stajali policajci, a V.A. tada nije vidio. Policajci su mu rekli da krene prema vratima Poljoprivrednog instituta udaljenog 30-40 metara od te jame. On je krenuo sam bez ikakve pratnje. Kad je ušaou taj objekat, sa desne strane je bila prostorija u kojoj su bili laboratorijski stolovi i ormari sa hemijskim posuđem, epruvetama. Tamo je bilo jako mračno. Napolju je bilo sunce, tako da je imao mali šok dok se nije privikao. Desno od tih vrata je stajao policajac F.D. u maskirnoj uniformi sa kačketom i u desnoj ruci je držao pištolj. F.D. mu je rekao, pokazujući mu glavom da se okrene na lijevu stranu i da nosi to što će da vidi. Vidio je logoraša M.K.1 da leži na svojoj lijevoj bočnoj strani, zgrčenih koljena i ruku ispred njegovih prsa. Krvi u tom momentu oko njega nije bilo. U tom momentu je pomislio da je dobio udarac drškom pištolja i da on treba da ga podigne i odvede na drugu stranu. Međutim, kako je on ležao na boku, on ga je dohvatio rukom za njegovo desno rame, a tijelo se okrenulo na leđa. Čuo je hropac iz njegovih usta i ugledao crnu rupu na čelu. On u šoku nije mogao vjerovati šta vidi i šta se dešava. Iz njegovog tijela je sva snaga odjednom otišla i nije mogao više da ga pomakne. Vidio je to i F.D. pa je pozvan i drugi logoraš. Došao je R.V.1, šura pokojnog M.K.1. F.D. im je naredio da iznesu tijelo pokojnog M.K.1 na druga vrata i da ga polože na travu. Jedini prisutni u tom objektu su bili dvojica logoraša R.V.1 i on, te policajac F.D. pored mrtvog tijela M.K.1. Nakon što su položili to tijelo pored nekih borova, F.D. ih je vratio nazad. Prislonio ih je uz zid da okrenu leđa njemu i u tom momentu su pomislili da će i njih ubiti. F.D. je našao neke krpe i naredio im da obrišu krv na onom mjestu gdje je ležalo tijelo. Rekao im je da ako ostane trag krvi da će ih pobiti. On i R.V.1 su to brisali i u tom momentu je zaključio da je pokojni M.K.1 ubijen u prsa i metkom u čelo. Nakon što su to uradili, poslije su izvedeni i ostali logoraši iz jame. Kad su izašli gore, svi su prešli na drugu stranu objekta, jer tu je bila tranšeja koja je vodila prema selu Butmir. Tad je naređeno da pokupe još dva tijela. Neko je naredio od tih policajaca da odu iza objekta na otvorenoj liniji prema Ilidži i da iznesu te logoraše. Odvedeni su ponovo R.V.1 i on da odu iza objekta oko 100 metara. Na kraju tog tranšeja koji je ulazio u polovinu ceste, tog tunela, vidio je dva mrtva tijela koja su tu ležala sigurno 2-3 sata. Vidio je da ih je rafal pokosio po sredini tijela po rebrima i stomaku. U tom nasipu koji se napravio odronjavanjem kamena S.K. je u toj kosini ležao trbuhom okrenut prema zemlji, zgrčene desne noge, lijeve opružene, raširenih ruku i licem okrenutim prema tranšeju kojim su oni došli. Tijelo pokojnog R.V. je bilo na vrhu tog odrona pod cestom. Ispred njega je bila kanta. Najvjerovatnije da su u tu kantu stavljali veće komade kamena i iznosili van. On je takođe bio sasječen rafalom. R.V.1 i on su iznijeli tijelo S.K. do tijela M.K.1 i tu ga položili. Za njim su išla još dvojica logoraša da ponesu tijelo R.V.. Donijeli su ga do mjesta gdje je ležalo tijelo M.K.1. Naređeno im je da ponesu dva tijela dalje prema selu Butmir. Iznosili su sa tog instituta R.V. i S.K.. On je nosio S.K., čije tijelo je bilo teško i mlitavo. Oni su bili bez bez snage, žedni i to je bio nevjerovatno težak napor. Došli su do sela Butmir, gdje je bila parkirana bijeli kamion Zastava od 5 tona. U blizini su bili postrojeni i gledali u nebo logoraši koji su dovedeni sa Kotorca. Njega je zapala opet neka nesreća da se on ponovo vrati po tijelo M.K.1. Sa njim u paru je bio S.B.. Otišli su dole i vodio ih je taj policajac koji ih je u momentu kad se desio problem, protjerao sa linije. Otišli su dole po tijelo M.K.1. Tad je već počelo neko puškaranje i granatiranje. Otišli su dole po to tijelo i jedva su ga iznijeli. Kad su se vratili, tijela su nabacili na karoseriju te Zastave i u tom momentu je gledao šta se dešava sa F.D.. Kad je počelo to granatiranje i puškaranje, bili su kod nekih šupa. On je zaprijetio R.V.1 i njemu da ako ne bude slušao, ako bude gledao nekuda dignute glave, da će da ga odere kao ovna. Ubrzo zatim su krenuli prema Hrasnici. Svi su se popeli na kamion, ta grupa logoraša sa Kotorca i oni koji su preživili sa tri mrtva tijela. F.D. nije bio sa njima, pa je osjetio neko olakšanje da će preživiti. Međutim, na tom putu od Butmira do Hrasnice su ih tukli na kamionu. Bili su ponovo u tom položaju glave sagnute u patos Zastave, a policajci koji su ih pratili su ih tukli. Po tome se posebno isticao A.1, koji nije bio prisutan kad su tučeni u toj jami, a došao je kasnije. On ih je tukao drškom pištolja po kičmenom stubu. A.1 je bio vojni policajac iz sela Butmir karakterističan po svom ponašanju i odjevanju. Ako je bila ljetna temperatura, A.1 je nosio maskirnu zimsku štrikanu uniformu. On je bio visine metar i sedamdest pet, metar osamdeset, široke muskulature i imao je jako crnu kosu. Znao ga je od ranije, jer ih je vodio i pratio, tako da ga je znao isto kao i F.D.. Što je još poražavajuće, A.1 je izvadio svoj polni organ i pišao po njima dok su se vozili. Dolaskom u Hrasnicu, tamo ih je čakao špalir „dobrodošlice“. Zatvorsko osoblje je izašlo i kako su iskakli sa te Zastave, tako su ih oni dočekivali i tukli nogama, puškom i nekom letvom. Oni su pobjegli u te svoje podrumske prostorije. Počelo je izvođenje i ispitivanje zatvorenika. M.G. ga je tukao nekom kratkom palicom po bedrima noge. Sjedili su u njegovoj kancelariji, gdje ga je ispitivao ko je organizovao bjekstvo. Bjekstvo nije niko organizovao, ali to je bio dobar izgovor da se zatvorenici tuku. Tad je S.J. dobio više batina nego ostali. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok Đ.Š. je rekao da je zatekao tijela pokojnih S.K. i R.V. u tranšeju i da je jedan bio u kosini, a jedan pri vrhu. Rane koje je vidio na tijelima pokojnih, bile su u predjelu stomaka prema rebrima. Na tom mjestu osim leševa nisu nikog zatekli. Dvojica logoraša N.A. i R.V. su vidjeli kako su stradali ovi logoraši. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok Đ.Š. je rekao da je bjekstvo ovih lica u Donjem Kotorcu se desilo istovremeno sa bjekstvom lica na poljoprivrednom dobru. Na pitanje da kada je početkom novembra 1991. godine počelo naoružavanje srpskog stanovništva na tom području, da li je on bio naoružan, svjedok je odgovorio da nije imao oružje. Potvrdu koju je potpisao od 24. oktobra 1994. godine je bilo na prisilu inspektora Č., a dan prije toga je dobio batine od čuvara u Silosu zato što je stavio prigovor na optužnicu u kojoj su naveli da je imao to naoružanje. On to naoružanje nije imao. Na pitanje da li mu je poznato da je upravo zbog ovoga protiv njega podnijeta krivična prijava 11.12.1992. godine za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija, svjedok je rekao da je on sad objasnio da je morao da potpiše pod prisilom i pod batinama je oktobra 1994.godine potpisao tu izjavu o dobrošaru, automatskoj puški, bombi i pištolju.

Svjedok N.A., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 02.11.2016. godine, ispitan putem video linka, obzirom da je nastanjen u Australiji, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat 1992. godine zatekao u mjestu Luke, gdje je živio. Radio je u Šipadu kao električar i nije bio vojno angažovan. On je odveden od kuće 09.06.1992. godine. Policija ga je sa još dvojicom komšija odvela sa izgovorom da idu dati neku izjavu. Međutim, odvedeni su u Silos u Tarčinu. Smjestili su ga u ćeliju i boravio je u Silosu do kraja decembra 1992. godine, a nakon toga je doveden u logor Krupa u Pazariću u hangar bivše kasarne. Tu je ostao do polovine aprila 1993. Godine, kada su njih oko 30 zatvorenika su strpani u kamion hladnjaču i odvedeni u Hrasnicu. Bili su smješteni u podrumu neke nedovršene stambene zgrade u neke male ćelije. Odmah su počeli drugi dan raditi kopati rovove, tranšeje za potrebe jedinice IV motorizovane brigade. Policija iz njihovog zatvora ih je odvodila do mjesta gdje su radili u Kotorac, Butmir ili na poljoprivredni institut. Dana 22. aprila je došla policija, kao i svako jutro, da ih vode da rade. Jedna grupa je otišla u Hrasnicu za Kotorac, a druga grupa u kojoj je bio i on je odvedena prema Poljoprivrednom institutu. Kroz taj hangar su ušla šestorica i to dvojica što su poginula, dvojica što su pobjegla, R.V.1 i on. Kad ih je policija dovela, neki vojnik koji ih je rasporedio gdje će ko ići. Prošli su kroz hangar i vidjeli da tu ima neka cesta koja je pararelna sa tim hangarom sa Poljoprivrednim institutom. R.V.1 i njega su odvojili lijevo, a tranšej dolazi pravo od hangara i tu se račva kao na slovo Y. Na tom samom Y gdje se razdvaja tranšej desno i lijevo, bila je neka daska kao puškarnica. Oni su otišli lijevo, a desno su otišli B.G. i S.K.3, to su bili mlađi momci. R.V.1 i on su kopali. Nisu se mogli vidjeti sa tom četvoricom što su otišli desno, jer je bilo između njih puno izbačene zemlje i ta puškarnica. Od ugla gdje se razdvaja tranšej lijevo bilo je otprilike 30 metara, a on desno nije išao. Radili su do oko 11,00 sati. Njima je prišao neki stražar i pitao „kako ide momci“. On je vidio da je prijateljski raspoložen. Vidio je da on puši, a njemu je cigara zamirisala. Zamolio je stražara da mu da jednu cigaru. Čovjek mu je dao cigaru i već su ušli u prijateljski razgovor. On je neki sok razmutio u nekoj flaši od lanč paketa i ponudio sokom stražara, a on je kazao da neće. Stražar ga je pitao gdje je radio, a on kazao da je radio na Bjelašnici u Hadžićima u Šipadu kao električar. Stražar mu je rekao da je on radio u Gradskom saobraćajnom preduzeću u Sarajevu i da je vozio tramvaj. On se stražaru predstavio kao N.A., a stražar je njemu rekao da se zove E.. Nije ispušio pola te cigare, kad sa desnog kraka pojavio pokojni R.V. govoreći malo jačim tonom: „ej stražar ona su dvojica pobjegli“. On nije znao ni koja dvojica, pošto se oni ne vide. Stražar je u tom momentu otrčao na lice mjesta da vidi šta se dešava, pošto je između njih je bilo puno zemlje, toliko da se nisu mogli vidjeti. Tad je stražar, pomenuti E. kako se njemu predstavio, tamo odletio prema toj grupi gdje su oni radili. Vidio je da je E. malo provirio tamo sa desnu stranu da li ima neka stepenica u tom tranšeju. Vidio je da gleda gdje je neko pobjegao, pošto je čuo da mu je R.V. rekao: „stražar ova dvojica su pobjegla“. Kasnije se stražar spustio dole u tranšej i više on nije vidio nikoga i začuo se rafal iz nekog oružja od 10-15 metaka. Poslije tog rafala nije prošla ni minuta, taj pomenuti stražar je trčao prema njima i psuje, govoreći: „brže ovamo i preda mnom, ja vam dajem cigare, pazim vas, a vi bježite“. On i R.V.1 nisu znali ko je bježao. Rekao im je da trče i kroz tranšej ih je odveo u Poljoprivredni institut u neku kancelariju u prizemlju. On je raportirao nekom komandiru govoreći da su dvojica pobjegla, a da pripazi ovu dvojicu i on je napustio tu prostoriju. Taj komandir ih je pitao kako se zovu. Počeo je sa pitanjima je li bilo organizovano bjekstvo, što je on negirao. Nakon nekoliko minuta iskupilo se par policajaca, vojnika, nosili su svi maskirne uniforme. Oni su njih dvojicu tukli. On je tu dobio prve i teške batine tokom svog logorovanja za te 3 i po godine. Sa lijeve strane ga je udarao neki vojnik sa drvenim kundakom puške. Sa desne strane ga je neki udarao šakama, a naprijed ga je udarao policajac. Tri čovjeka su ga tukla, ali je imao najteži udarac kad ga je taj sa lijeve strane udario sa kundakom puške, dva su mu rebra slomljena. Tu je bila iskopana rupa pored tog hangara. Natjerali su R.V.1 i njega da skoče u tu rupu. Vojska ili policija je povukla i ostale ljude koji su radili i njih su natjerali u tu rupu. Kasnije su u ovu rupu ušla dva, tri policajca koji su ih tukli. Oni su klečali na koljenima sa pognutim rukama, a glava im je bila na zemlji. Bilo je nekih komentara vojnika ili policije da ih treba ih pobiti sve dole. Kasnije se iskupilo opet još nekakve vojske. Oni su dole klečali, kad je prišao neki vojnik u uniformi i govorio: „izlazi ti u šarenoj košulji, pokazali su na pokojnog M.K. koji je izašao gore. To je trajalo možda manje od dva sata. Onda su ih prozvali da izađu. Određeni su S.B. i on da odu na to mjesto gdje su kopali pokojni R.V., S.K., B.G.. S.B. i on su nosili pokojnog R.V.. On ga je nosio za ramena, a S.B. za noge. Tada su im rekli da idu tranšejom do ćoška tog Poljoprivrednog instituta. Kad su tu položili pokojnog R.V., vidio je da tu leži i M.K.1 koji je ranije izveden. Vidio je da čovjek leži, a krajičkom oka je vidio da je imao na čelu neku rupu. Natjerali su ih da pokupe ta tri tijela. Odnijeli su ih od instituta ulijevo prema Butmiru, prema policijskoj stanici. Tu ih je čekao kamion pred policijskom stanicom. Natovarili su ta tijela i oni su se popeli na kamion. Tu je čekala neka grupa zatvorenika koja je kopala u Kotorcu kod tog kamiona Zastava. Oni su se svi popeli na kamion. Opet je bilo naređeno klečanje i da čučnu dole. Ispeli su se na kamion policajci. Ispred njega je čučao S.B.. On je zavukao svoju glavu između njegovih nogu, da se zaštiti ako bi ga udarali po leđima. Tad je osjetio nešto mokro. Kasnije su saznali da je policajac A.1 urinirao po njima. On nije vidio tom čovjeku lice, pa o tome ne može ništa reći. Po silasku sa kamiona do zatvora gdje su bili smješteni, dvojica policajaca i vojnici su stajali i udarali zatvorenike šakom, nogom i sa palicom. U momentu kad je naišao između te dvojice policajaca, jedan je držao palicu u ruci i kaže: „deder je malo poljubi“. On se sagnuo da poljubi palicu, a policajac ga je udario u nos, a i onako je imao slomljena rebra i trpio bolove. Ušli su u ćeliju u tim malim podrumčićima. Isto veče je bilo ispitivanje svih zatvorenika. On još nije znao da su na Kotorcu neka dvojica pobjegli. Sjeća se nekog inspektora M.G. i tako su ih ispitivali. Vojnika pod nadimkom A.1 su viđali kad policija dolazi iz policijske stanice po njih pred zatvor da ih vode na radove. Onda ih predaju vojnicima na te položaje gdje se nalaze. A.1 je bio surov i njega se najviše bojao. A.1 je bio malo jače građe, crne kovrdžave kose. Možda je imao tada 28, 30 godina, nije mogao tačno ocijeniti. Na pitanje da li bi danas mogao prepoznati nekog od lica koja su učestvovala u tom događaju, svjedok je rekao da je ovog E. vidio samo jedanput. On nije bio u prilici više nikada da vidi E. na tim radovima. Kad je bio sa E. u tranšeju njegova puška je bila na ramenu. Nakon obavijesti da su dvojica pobjegla, kad je E. došao po njih, puška je bila uperena u njih. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok N.A. je rekao da je tačno da kad su kopali pokojni R.V. i S.K., oni su bili jednoj strani ceste tog rova, a skroz na drugoj strani su bili ovi koji su pobjegli. Zbog te zemlje izbačene iz tog kanala koji je kopan R.V., S.K., ni ovi koji su pobjegli, nisu mogli vidjeti jedne druge. On nije vidio da je E. pucao, on je samo čuo rafal. Od momenta kad ih je E. predao komandiru u Poljoprivredni institut, on ga kasnije nije vidio. Kad je E. dobio informaciju od R.V. da su dvojica pobjegli, E. se od njega udaljio tim tranšejom i nije išao mimo njega. Kad je došao da pokojnike odnese, on je nosio R.V. za ramena i S.B. za noge. Vidio da je ranjen preko prsa i preko lijeve ruke. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok N.A. je rekao da je tokom vožnje prema Hrasnici, bilo najmanje dva ili tri policajaca na kamionu. On nije mogao vidjeti šta se dešavalo u kamionu, obzirom da je sagnuo glavu. Dobio je neki udarac negdje u predjelu stražnjice ili na vrh leđa i bio malo mokar iza vrata. On nije vidio od koga je dobio udarac. A sam čin uriniranja nije vidio od strane bilo kojeg policajca.

Svjedok M.K., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 30.03.2017. godine, ispitan putem video linka uspostavljenim sa Okružnim sudom u Bijeljini, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je on do izbijanja ratnih sukoba u BiH živio u svojoj kući u Gornjoj Raštelici. Zatvoren je u Silosu od 28. maja 1992. do 27. januara 1993. godine. Iz Silosa su zatvorenici vođeni na područje Hrasnice radi obavljanja radova. Bili su smješteni u nekoj zgradi. Nisu imali šta ni presvući ni obući. U tom podrumu u Hrasnici ih je bilo 30 zatvorenika. O događaju 22. aprila 1993. godine poznato mu je da je neki policajac P. ili F. ubio njegovog rođaka M.K.1. Njegovo tijelo je vidio čim su iz jame izašli na udaljenosti od 10-15 metara. On ga je vidio živog, htio je nešto kao da kaže, ali nije mogao. On je nosio tijela ubijenih M.K.1, R.V. i S.K. na kamion pred policijskom stanicom. Ta jama je bila udaljena od policijske stanice oko 200, 300 metara. Onda su na kamion natovarili su one mrtve. Zatvorenike su policajci tukli na kamionu po glavi, rukama i nogama. Njegova leđa su bila modra. On nije mogao ništa vidjeti, glava mu je bila dole i ne smije se okretati ni lijevo ni desno. Po silasku sa kamiona zatvorenike su tukli. Napravili su špalir vojnika od 40 metara i svako ih je udarao. Na pitanje da li su mu poznata imena lica Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija i S.P., svjedok je rekao da jesu. Oni su imali automatske puške. Lica im nije vidio, niti je mogao. Morali su glavu držati dole u toj jami u pijesak. Zatvorenike su udarali po leđima i po nogama.

Svjedok R.V., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 15.05.2017. godine, ispitan putem video linka, obzirom da je nastanjen u Australiji, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat u BiH zatekao u Tarčinu u Donjoj Bioči. Dana 29. maja 1992. godine je odveden od kuće i zatvoren u Silos. Iz Silosa je odvođen pred kraj 1992. godine u Zovik u Krupu, gdje je bio nekad neki vojni magacin-kasarna, pa je onda 14.04.1993. godine odveden u Hrasnicu da radi fizičke poslove. U Hrasnici su sa njim bili zatvoreni Đ.Š., N.A., R.V., M.K., M.K.2, V.Š. pokojni, O.V., R.Č., S.J., S.A., dva su S.A. i M.K.1. Kad su došli u Hrasnicu, smjestili su ih u neku zgradu, u prizmelje gdje su bili ti neki mali mračni podrumi, Bilo ih je petorica u toj ćeliji. Ona je bila toliko bila mala da se nisu mogli pružiti kad dođu sa kopanja. Zatvorenici nisu mogli izlaziti u WC. Bila je kanta pored njih, gdje su ljudi vršili svoju nuždu. Zatvorenici su odvođeni na kopanje dijelom Kotorca i Butmira. Iz početka su ih vodili stražari. Dolazili su sa nekim kamionom po njih ako su imali goriva, a onda su išli pješice od Hrasnice do Butmira. Prilikom obavljanja tih radova čuvali su ih ovi stražari, a kad oni nisu bili s njima, onda su ih čuvali policajci. Sjeća se dana 22.04.1993. godine. Doveli su ih ispred policijske stanice u Butmiru gdje su ih rasporedili u dvije grupe. Jedna grupa je otišla prema Kotorcu, a on je sa još nekih 14 ljudi otišao prema Poljoprivrednom fakultetu na Butmiru. Podijeljeni su bili po dvojica, po dva čovjeka su radila. On je u tom trenutku bio sa M.A., s kojim je zajedno kopao. Svih 15 ljudi su bili raspoređeni okolo. Do njega su najbliži bili pokojni R.V. i pokojni S.K., udaljeni nekih vazdušne linije 20, 30 metara, a iza njih su bili B.G. i S.K.2, a dalje gdje je ko kopao stvarno ne zna. U početku je bio taj stražar neki, rekao je da se zove F.1. Dobili su neki sok i onda su našli neku vodu nasuli su i razrijedili ga. M.A. je pitao stražara hoće li soka. Ovaj je kazao: „Neću hvala. Ja sam sad doručkovao, pijem kafu, samo vi pijte“. Pitali su stražara gdje radi, a on je kazao da je bio vozač tramvaja prije rata u Gradskom preduzeću Sarajevo. Cijelo jutro je pucano sa Doma zdravlja na Ilidži. Iza njih je bila neka zgrada, tako da su se odbijali meci sa te zagrade. U jednom trenutku, poslije sat i po kopanja, vidio je S.K. kako prilazi stražaru i govori da nema one dvojice i da su sigurno pobjegli. U međuvremenu stražar odlazi i prilazi njima. Iskočio je iz tranšea gore na zemlju i pita: „Kako ih nema, kako su pobjegli?“. U tom momentu je čuo ispaljen rafal od 10, 15 metaka, ali nije vidio u kom pravcu. U jednom trenutku je poznao glas svog rođaka R.V. kako govori: „O majko moja mila“. U tom trenutku je nastao tajac. Stražar je skočio nazad u tranšej, dolazi njemu i N.A.. U tom trenutku je mislio da će ih pobiti. Međutim, on im psuje majku četničku i kaže: „Hajte ispred mene“. Prošli su pored te dvojice, vidio je da su obojica na zemlji R.V. i S.K.. Poslije nekih 4-5 minuta dovodi ih u neku zgradu na Poljoprivrednom fakultetu, gdje je vjerovatno bila straža. Uveo ih je u tu zgradu, gdje je bilo nekih 5, 6 ,7 ljudi i govori im: „Dvojicu sam ubio, dvojica su pobjegla, a ova dvojica su htjela da nas“, misleći na njega i N.A.. U tom trenutku kao razjarene zvijeri oni skaču na njih, tuku i udaraju kundacima. Mislio je da će ga ubiti. Prikazale su mu se slike djece i žene ispred očiju. Ispred te zgrade je bila ogromna rupa dubine 2,5,-3 metra i širine 3-4 metra, uz koju su bile prislonjene metalne ljestve. Oni su ih natjerali da skaču dole. N.A. i on su skočili u tu rupu. Poslije pola sata su zatvorili sve zatvorenike okolo koji su kopali, tako da su svi bili u toj rupi. Morali su biti na koljenima, glavom na zemlji. Držali su ruke iznad glave, a vojnici su ih tukli kundacima i sa nekim palicama. U tom vremenu, ova dvojica što su pobjegli, su vjerovatno stigli do neke srpske linije gdje su vjerovatno dali neke informacije i onda je sa te strane počela jaka paljba. U tom trenutku se iskupilo još tih policajaca i vojske pored te rupe. Jedan od njih je rekao da jedan od njih dvojice izađe. N.A. je izašao prvi iz te rupe. On je gledao gore kako ga tuku i samo su ga gurnuli u tu rupu dole. Poslije su njega izveli. Tukli su ga, a jedan je izvadio nož i stavio mu pod vrat i pitao ko je organizovao bjekstvo. On se kleo i djecom i životom. Nikad nije teže momente doživio u životu. Iskreno, nije ni imao šta da kaže, jer u suštini nije ni znao. Stražar F.1 koji ih je čuvao, on nije bio stražar koji ih je čuvao u Hrasnici. On je bio vojnik IV Motorizovane, tako da ga je viđao negdje na tim linijama. F.1 je imao automatsku pušku, kalašnikov. Vidio je S.K. kako se obraća F.1 zato što je on napustio svoje mjesto kopanje i što je prišao, on je pošao prema njima, tako da je on izašao sa te linije i to je neki pravac bio nekih 10-15 metara. Međutim, poslije 10 minuta njemu je rekao jedan stražar: „Ajde ti u crvenom džemperu izađi napolje. On je počeo da se penje uz te ljestve i napravio 2-3 koraka. Taj stražar ga je zaustavio i rekao mu da stane. Pitao ga je koliko ima djece. On mu kaže da ima dvije curice. On kaže: „nemoj ti, ajde ti debeli“. On je vidio svog zeta pokojnog M.K.1 da je izašao gore iz tranšeja i da je odveden u neku prostoriju. Poslije njegovog odvođenja nakon nekih 2-3 minuta čuo je pucanj, da li je bilo iz puške ili pištolja, u tom strahu nije razmišljao. Isti čovjek ili neki drugi govori njemu „ajde ti u crvenom džemperu izađi i ti“. On i Đ.Š. su izašli iz rupe u tu prostoriju gdje je vidio pokojnog M.K.1. Tu su bile neke epruvete bile ili vazne. Sjeća se da je bio neki tamni zid. Iz te prostorije se moglo da se izađe odmah vani na travu. Onda su došli do tijela M.K.1 i do policajca kojeg su zvali F.. On je držao pištolj u desnoj ruci, spušten niz tijelo, govoreći im da ga iznesu napolje i da uzmu krpe i da obrišu krv koja je bila na betonu. Vidio je da je pokojni M.K.1 bio pogođen sa metkom u glavu u sljepočnicu. Poslije brisanja tog poda koji je bio umrljan krvlju od pokojnog M.K.1, neko od tih stražara govori da uskaču u tranšej i da idu ispred njega. U tom momentu dovodi ih do tijela R.V. i S.K., na istom onom mjestu gdje ih je vidio kada ih je F.1 doveo do ove zgrade, do ove prostorije koje je maloprije opisao. Rekao im je da uzmu nekog od njih dvojice, a on je uzeo S.K.. Momak je bio krupne građe, težak i nije znao kako da ga nosi. On je onako teško tijelo donio do tijela M.K.1. Prilikom nošenja je vidio da je pogođen u stomak rafalom. Ostala mu je u pamćenju slika da su crijeva izlazila napolje, tako da ga je donio tu do leša pokojnog M.K.1. Nakon 10 minuta neka druga dva vojnika su otišla po tijelo pokojnog R.V. i donijeli na isto mjesto i stavili pored pokojnog S.K.. Poslije ovog događaja Đ.Š. i on su odvedeni prema Butmiru, gdje su uzeli tijelo pokojnog R.V., noseći ga kroz te tranšeje, gdje je bilo puno blata i puno vode. Vidio je da je pogođen u zglob ruke, držao samo na kožici i da je ta ruka udarala, mlatila od zemlju. Za nekih 10 minuta su stali pored nekih kuća, jer je toliko jaka ta paljba raspalila i granata doletila vjerovatno sa te Ilidžanske strane, gdje se on šćućurio u jedan ćošak od kuće. Policajac F. mu je govorio prijeteći kako će ga on lično zaklati i oderati, znajući da je on svjedok koji je vidio to šta se dešavalo. Došli su do policijske stanice gdje su vidjeli drugu grupu 15 ljudi koji su kopali na drugom dijelu prema Kotorcu. U tom strahu vidio je zatvorenike koji gledaju u nebo sa rukama na leđima. Pitao je jednog šta se deševa. On mu je rekao da su pobjegla dvojica sa njihove strane V.P. i M.G.. Onda je shvatio šta se dešava, zbog čega tolika patnja i tolika tuča. Iz Butmira su otišli za Hrasnicu. Natovarili su ih na neki kamion Zastava, stavljajući leševe na kamion. Gledao je tijelo pokojnog zeta M.K.1. Imao je osjećaj da mu pluća još rade i da njegovo srce još kuca. Popeo se na taj kamion, gdje su se morali okretati leđima, naslonjeni na koljena i glavom do poda kamiona, gdje su opet stražari, vojnici, policajci popeli po njima udarali, tukli i urinirali, tako da je to bilo neizdržljivo. Nakon 15 minuta stigli su nazad pred ovaj zatvor, podrume zgrade u Hrasnici. Morali su da prođu kroz špalir ljudi sa dvije strane koji su ih tukli i udarali, nakon čega su ih smjestili. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok R.V. je rekao da je tačno da je između ta dva objekta gdje se desio taj tragični događaj bio brisan prostor. Na tom brisanu prostoru su dvije zaraćene strane. Ispred Doma zdravlja Ilidža je vojska RS a ispred Poljoprivrednog instituta je Armija BIH. Taj tranšej koji je kopan je bio dubok oko 1,5 metar odprilike do visine prsa prosječne visine osobe. N.A. i on su od R.V. i S.K. bili udaljeni oko 30 metara vazdušne linije. Tranšej na tom mjestu bio krivudav. On nije vidio R.V. i S.K. na mjestu na kojem su kopali, ali je vidio kad je išao prema F.1 i njima. U tom pravcu gdje je tranšej pravo, tu ga je vidio, govoreći F.1 da su dvojica pobjegli i da ih nema tu, vraća se na svoje mjesto. Onda dolazi F.1 do njih i vidi kako iskače iz tranšeja. On nije vidio kad su R.V. i S.K. padali. Vidio je F.1 na vrhu tranšeja kako drži pušku i puca u njih, ali ih je vidio mrtvu obadvojicu kad ih je F.1 vodio do zgrade gdje su ih tukli. Na pitanje branioca optuženog da li je F.1 iskočio iz tranšeja na brisani prostor i bio laka meta, svjedok je rekao da je brisani prostor je bio između njega i N.A. gdje su oni kopali prema Ilidži prema Domu zdravlja. Brisani prostor nije bio gdje su bili R.V. i S.K., na mjestu gdje je F.1 iskočio. Bile su tu neke kuće. F.1 odlazeći od njega i N.A. nije odmah iskočio na tranšej. On je iskočio sa tranšeja kad je došao do R.V. i S.K.. Njih dvojicu nije vidio u tom trenutku kad ih je on ubio. Po prestanku rafala čuo je glas svog rođaka R.V. kako kaže „joj majko moja“. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok R.V.1 je rekao da je tačno da se dana 22.04.1993. godine desilo istovremeno bjekstvo iz dvije grupe logoraša, jednih koji su radili prema Ilidži, a drugih prema Donjem Kotorcu, ali nikakvog organizovanog bjekstva nije bilo.

Svjedok S.L., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 06.06.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je radio kao ljekar u Hrasnici od početka ratnih sukoba do 26. septembra 1993. godine. To je bila improvizovana ambulanta u jednom kafiću. Kasnije su prešli u Dom kulture, a na poslijetku su prešli u podrume novoizgrađenog kompleksa zgrada koji su bili pogodni da se naprave operacione sale i sobe za povrijeđene i operirane pacijente. On je liječio samo vojnike. Obzirom da je veliki priliv ranjenih, povrijeđenih, a i poginulih, odvojili su civilnu od vojne ambulante tako da je on radio samo sa vojskom. To je bila od podruma napravljen kao improvizovani stacionar. Od podruma je napravljena operaciona sala i to sobe za povrijeđene pacijente, operirane. U tom stacionaru nisu imali mrtvozornika, ali su ljekari bili educirani da na osnovu znakova da konstatuju smrt i izdavali dokumenta o njihovoj smrti. Na pitanje o smrtovnicama na ime M.K.1 i R.V., svjedok je potvrdio da ih je on napisao i potpisao. Dijagnoza upisana na latinskom znači da su to prostrelne rane grudnog koša i trbuha kod R.V.. M.K.1 je imao isto prostrelne rane kroz grudni koš. Na smrtovnici je napisano da je smrt nastala usljed djestva puščanog projektila. Kod R.V. je smrt nastala takođe usljed dejstva puščanog projektila. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok S.L. je rekao da je usljed ovih rana koje je konstatovao dejstvom puščanog projektila smrt kod R.V. nastupila trenutna smrt. R.V. isto prostrelne rane kroz grudni koš i trbuh i smrt nastupila usljed ispaljenja puščanog projektila koji se nije zadržao.

Svjedok J.V., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 03.07.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat zatekao u Butmiru u porodičnoj kući roditelja s kojim je stanovao. Bio je na početku angažovan u Teritorijalnoj odbrani 1992. godine, a nakon toga je bio u vojnoj policiji. Komandir u to vrijeme je bio S.M.. V.A. je bio pomoćnik komandata za bezbjednost u okviru brigade. U okviru butmirskog odreda, kasnije bataljona je bio bezbjednjak Š.R.. Njegova jedinica vojne policije je prerasla u četu vojne policije u okviru brigade.To je bilo otprilike sredinom 1993. godine. Tu četu su sačinjavala tri voda, jedan u Butmiru, jedan u Sokolović Koloniji i treći u Hrasnici. Vojni policajci nisu imali uniforme. Obično su to bila neka icivilna odijela ili nekakve lovačke jakne. Nisu imali nikakvu određenu uniformu koju su nosili svi pripadnici. Dobili su nešto naoružanja u okviru jedinice, a neko je imao i svoj lični pištolj od prije rata. Kasnije kad je prerasla u četu, vojna policija je imala bijele opasače. Dok je on bio pripadnik odjeljenja vojne policije, radni zadaci su bili pratnja zatvorenika do linije i predavanje jedinici koja je bila na toj liniji na čuvanje i ponovo vraćanje do Hrasnice. Drugi zadatak je bio sprovođenje ljudi iz jedinice u Butmiru koji nisu htjeli na stražu, do komande na informativni razgovor. On je znao da postoji u Hrasnici zatvor i da u tom zatvoru su u određenim trenucima bili ljudi koji su druge nacionalnosti, a čuo je da su to ljudi dovođeni iz Tarčina ili Pazarića. Ta lica su odvođena na kopanje rovova. Njemu je poznat samo jedan incident kad je došlo do bježanja par tih zatvorenika. Osim toga nikad niko nije prijavljivao bilo kakav incident. Taj bijeg se desio 22. aprila 1993. godine. Obavješteni su od komande bataljona da se u rejonu Donjeg Kotorca desilo bjekstvo dvojice ljudi koji su radili na iskopu tranšea ili bunkera i da je komanda tražila dvojicu policajaca da odu sa Š.R. na lice mjesta. On nije išao na lice mjesta. On je sačinio službenu zabilješku o tom događaju i dostavio je komandi bataljona u Butmiru, krim. službi i vojnoj bezbjednosti. To je službena zabilješka sačinjena 23.04.93. godine Pov broj 207-93/93 od vojne jedinice 5063/9. Službena zabilješka se odnosi na slučaj koji se desio tog 22. aprila, na bjekstvo ljudi koji su bili angažovani na kopanju, odnosno zatvorenika u dva rejona u rejonu Donjeg Kotorca i rejonu poljoprivrednog dobra. Službena zabilješka se odnosi na dvojicu ljudi zatvorenika koji su pobjegli preko prve borbene linije u Donjem Kotorcu, to je prvi dio. Drugi dio službene zabilješke se odnosi na dio dešavanja u poljoprivrednom dobru gdje su takođe dvojica pobjegli, a trojica ubijeni vatrenim oružjem. Po dolasku u poljoprivredno dobro obaviješten je od komandira straže ili komandira voda koji je obezbjeđivao tu liniju, da je Divjan Mustafa ubio dvojicu jer su ga napali krampama i lopatama prilikom pokušaja bijega. On je uvodio u službenu zabilješku podatke o stradanju trećeg lica. Sjeća se da je napisao da je S.P. takođe prilikom pokušaja trčanja ubio i trećeg zatvorenika koji se zvao M.K.1. On tijela dvojice stradalih lica nije vidio, a ovog trećeg je vidio. Poljoprivredno dobro je imalo neke magacinske prostore koji su ratnim dejstvima bili srušeni i vidio je to treće lice, odnosno leš u jednom od tih magacinskih prostora. To je ustvari bilo sve otvoreno zbog granata, to su bile ruševine. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok J.V. je rekao da on u vojnoj policiji nije bio nadređeni Divjan Mustafi. Nakon dolaska na lice mjesta ispred poljoprivrednog instituta dana 22.04., on nije tamo vidio Divjan Mustafu. On nije vidio leševe dvojice ljudi koji su ubijeni, ali je činjenica da se pričalo o tome, da je te informacije dobio. Vidio je dio zarobljenika koji su bili skupljeni u jednu rupu ili tranšej, mjesto gdje se trebao praviti bunker. Istragu po ovom događaju je vodila krim služba i služba vojne bezbjednosti u okviru brigade. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok J.V. je rekao da je on bio komandir odjeljenja voda vojne policije. On je u tom svojstvu sačinio službenu zabilješku na osnovu informacija koje je dobio na licu mjesta, odnosno na mjestu događaja. On taj dan nije obavio razgovor sa Gazibara Alijom. On Gazibara Aliju prije rata nije poznavao, upoznao ga je po dolasku u vojnu policiju. On je u okviru svojih zadataka i ovlaštenja formirao patrole koje su obavljale redovne radne zadatke. Pretpostavlja da je Gazibara Alija zajedno sa A.D., otišao u Kotorac po njegovoj usmenoj naredbi, jer mu je bio nadređeni. Komanda je tražila dva vojna policajca da odu u Donji Kotorac. Tamo su otišli Gazibara Alija i A.D. zajedno sa Š.R., pomoćnikom komadanta za bezbjednosti iz bataljona. Dana 22. aprila 1993. godine dva vojna policajca Gazibara alija i A.D. su bili u tom patrolnom vozilu iza kamiona. Patrola koja je bila u Golfu išla iza kamiona u pratnji do Hrasnice. On ni od koga nije dobio informaciju da je na tom putu od 15 ili 20 minuta bilo nekih problema. Nije mu poznato da li je Gazibara Alija imao neki nadimak. Svi su ga zvali Gazibara po prezimenu.

Svjedok Š.R., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 03.07.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat zatekao u Butmiru. On se priključio teritorijalnoj odbrani. Kasnije je ta formacija prerasla u bataljon, odnosno priključila se IV Motorizovanoj brigadi koja je gravitirala na području Butmira, Kolonije i Hrasnice. Svi bataljoni su imali čete. U svojoj četi on je bio obični vojnik, kasnije je predložen za pomoćnika komadanta za bezbjednost u bataljonu. Uglavnom je zadatke dobijao od komadanta bataljona. Većinom se to svodilo na bezbjednosnu situaciju u jedinici, obilaska jedinica, praćenje. Na području Butmira i Hrasnice nije postojao klasični zatvor. Bile su prostorije u kojima su boravili zarobljenici u nekim od zgrada unutar naselja Hrasnica. Poznato mu je da su ti zatvorenici radili uglavnom na iskopima tranšeja na prvim borbenim linijama. Uglavnom ih je obezbjeđivala vojna policija. Što se tiče zlostavljanja nije dobivao takve informacije, ali se sjeća jednog događaja, odnosno na području njegove zone odgovornosti. Prema Kotorcu su pobjegla dvojica zarobljenika i prema poljoprivrednom dobru isto bio pokušaj bjekstva i neki od tih su stradali prilikom bjekstva. Po službenoj dužnosti, pošto se to desilo u njegovoj zoni odgovornosti, napravio je službenu zabilješku koju je dao da dalje na upotrebu brigade, odnosno vojnoj policiji krim. službi da dalje rasvijetli taj slučaj. On je otišao na područje Kotorca gdje se desilo to bjekstvo i tamo uzeo izjave od onih koji su ostali, koji nisu pobjegli. To su bila lica srpske nacionalnosti. Kad je došao gore, uzeo je neke kratke izjave od njih, pošto se to desilo u nekom proširenju tranšeja koji su tamo bile i sjeća se da je za to vrijeme su vojni policajci obezbjeđivali taj razgovor. Da je došlo do smrtnog stradanja određenih lica nije tada saznao, saznao je kasnije kad je došao do jednog dijela gdje se nalazi u Butmiru, gdje su dovedeni kasnije i jedni i drugi i ovi koji su bili na poljoprivrednom dobru i ovi koji su bili u Kotrcu. Ne zna tačno od koga, ali je došao do tih saznanja da su dvojica stradala prilikom bjekstva i to je napisao u službenoj zabilješci. Nije imao pobližih saznanja kako su stradali prilikom bjekstva. On se previše nije time bavio, jer se vojna policija, krim. služba vojne policije već uključila u to je bio kao njihov domen obrade. Imena nastradalih lica je unio u službenu zabilješku iz saznanja koje je dobio prilikom obilaska. Misli da je u službenoj zabilješci naveo ime lica koje je pucalo Divjan Mustafa. On nije vodio nikakvu istragu nakon dolaska sa lice mjesta, pošto je krim.služba bila, krim. služba vojne policije je bila upućena u to i oni su imali kao nadležnost da to dalje vode. Aktivnosti bataljona i ratna situacija nije dozvoljavala da se vraća na to. To je bila samo zabilješka da bi se kasnije vjerovatno o tome pokrenuo neki postupak. On je sačinio službenu zabilješku Pov broj 107-82/93 od 22.04.1993. godine. U tom momentu do kojih je saznanja došao, naveo je brigadi i krim. službi vojne policije za dalju upotrebu da se taj slučaj dalje može rasvijetliti. On se ne sjeća da je vođen kakav postupak protiv ovih lica. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok Š.R. je rekao da u vrijeme kada je došlo do pogibije dva zarobljenika ispred Poljoprivrednog instituta, on je bio u Donjem Kotorcu. On je na lice mjesta ispred Poljoprivrednog dobra došao naknadno i nije zatekao Divjan Mustafu, ni leševe poginulih zarobljenika. Kad je sačinjavao službenu zabilješku on nije obavio razgovor sa očevicima događaja. To su bila samo saznanja od trećih lica. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok Š.R. je rekao da Gazibara Aliju poznaje od perioda rata. Gazibara Alija stanuje u Butmiru tako da ga je sretao u toku rata i poslije rata. Gazibara Alija nije imao nadimak A.1.

Svjedok A.D., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 18.09.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da su ga ratna dešavanja 1992, godine zatekla na Butmiru. On je bio pripadnik vojne policije godinu dana u periodu 1992-93 godine. Ta vojna policija je pripadala Četvrtoj motorizovanoj brigadi. Imali su oružje, automatske puške. Uniformu su imali i oznake vojne policije. Njihovi zadaci su bili da kontrolišu u naselju da prate dešavanja, da idu u pratnju ako je u pitanju neka službena proputovanja u slučaju da neko pravi probleme. U Hrasnici su postojale prostorije u kojima su boravile zatočene osobe, da li se sad to može nazvati zatvorom ne može to tvrditi. U tim prostorijama je bilo zatočeno lica srpske nacionalnosti, ali bilo je lica i drugih nacija, Hrvata, Muslimana. Ova zatvorena lica srpske nacionalnosti su izvođeni na kopanje tranšeja. Izvodila ih je u početku vojna policija, dovodila i pratila, a kasnije je to pripalo vojsci koji su bili tad na linijama. Dok je on bio vojni policajac bio je u pratnji zatvorenika koji su išli na kopanje. Bilo je lica srpske nacionalnosti, ali i druge nacionalnosti. Njihov zadatak je bio da prate dok su oni radili. Poznata su mu od ranije lica Divjan Mustafa i Gazibara Alija, koji je bio pripadnik vojne policije. On je čuo da su sa Donjeg Kotorca pobjegli zatvorenici. Ne može se sjetiti tačno da li je bio u stanici Vojne policije, ili kući , da je pozvan i dobio zadatak da ide u Donji Kotorac. Bio je sa njim i Gazibara Alija. Njihov je zadatak bio da dođu na licu mjesta da vide šta je to i da ostale zatvorenike doprate do policijske stanice. Kada su došli na lice mjesta zatekli su dva ili tri zatvorenika i doveli ih do policijske stanice. Tom prilikom nije vidio Divjan Mustafu. U to vrjeme 1993. godine u jedinici vojne policije sa njim su bili komandir J.V., R.M., Š.I. i njegov otac, M.I., S.P., F.D., M.M.. On čuo da je neko smrtno stradao od zatvorenika. Samo je taj dan saznao da su pobjegli, a sutradan sam saznao da je bilo da su neki poginuli. Ne može biti siguran da li je jedan ili dva lica. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok A.D. je rekao da Gazibara Alija nije imao nadimak A.1. J.V. bio komandir III Odjeljenja Prvog voda i bio mu je direktno nadređeni. On je poslao Gazibara Aliju i njega da zatvorenike sprovedu do policijske stanice u Butmiru. Oni su išli od Donjeg Kotorca do Policijske stanice tranšejima. Ispred stanice u Butmiru je bio kamion. On nije vidio Gazibara Aliju ni u jednom trenutku da se popeo na taj kamion. Gazibara Alija je stajao svo vrijeme sa njim od kako su došli iz Kotorca.

Svjedok E.H., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 18.09.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da su ga ratna dešavanja 1992, godine zatekla kod kuće u Sokolović Koloniji. On je bio ranjen 22. aprila 1992. godine i prebačen u grad preko UNPROFOR-a. Nakon godinu dana se vratio početkom 1993. u Hrasnicu i angažovao u Četvrtu Vitešku motorizovanu brigadu. To je bila Vojna bezbjednost. Njemu nadređeni je bio pomoćnik načelnika V.A. i njih trojica referenata. Bila je četa vojne policije na nivou brigade, s tim da oni nisu kao bezbjednost imali nikakvu naredbodavnu moć nad policijom, već samo komadant brigade. Bile su prostorije gdje su bili smješteni u zgradi u prizemlju koje su služile kao pritvor. Oni su to zvali pritvor i bili i tu smješteni i ovi što su bili srpske nacionalnosti i njihovi vojnici koji su zbog nekih disciplinski mjera i bili u pritvoru. On kao referent za Štabne komande nije imao veze sa tim zatvorenicima. Zatvorenici su vođeni na radove. Poznat mu predmet zbog čega je pozvan kao svjedok. On je sačinio službenu zabilješku, čijeg sadržaja se podsjetio nakon saslušanja u SIPI u vezi saznanja u aprilu 1993. godine da je došlo do bijega i smrtnog stradanja zatvorenika srpske nacionalnosti. On stoji iza onoga što piše u toj zabilješci i koliko ih je pobjeglo ne zna. Sjeća se samo da su na dva pravca pobjegli, jedan prema Ilidži, jedni prema Kotorcu. On ne zna koliko je njih smrtno stradalo. On je saslušavao lica koja su čuvala zatvorenike. Sjetio se da je saslušavao Divjan Mustafu, Delića i još jednog. On je tu službenu zabilješku napisao na osnovu izjava koje je uzeo od policajaca i od tih vojnika iz tog butmirskog bataljona koji su ih čuvali. Nakon predočenja Službene zabilješke od 30.04.1993. godine, svjedok je potvrdio da je na njoj njegov potpis. On je lično obavio razgovor sa Divjanom Mustafom i napisao što mu je on rekao. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok E.H. je rekao da on nije izlazio na lice mjesta gdje se desilo to bjekstvo.

 

Svjedok N.M., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 17.10.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da su ga ratna dešavanja 1992, godine zatekla na Butmiru, gdje i danas živi. Prvo je bio u teritorijalnoj odbrani na straži, a poslije u junu 1992. godine je prešao u vod vojne policije u Butmiru. Taj vod je brojao nekih 10-15 ljudi. Prvi komandir voda je bio S.M., a kasnije R.M.. Poslije njega je bio jedan period J.V.. Zadaci vojne policije su bili u okviru ratnih dešavanja vojne bezbjednosti u naselju koje su pokrivali, sve probleme koji su pravili vojni obveznici bili su upućivani da rješavaju, kontrola naselja, patrole, privođenje. Bio je vojni zatvor u Hrasnici u stambenoj zgradi u podrumskim prostorijama. To je mješoviti zatvor bio, svi oni koji su prekršaje neke pravili Srbi, Muslimani, Hrvati, bili su tu pritvoreni. Ta lica iz zatvora su izvođena na obavljanje radova na kopanju rovova. Kad su imali te zadatke, oni su preuzimali te ljude iz zatvora, odvedu na mjesto gdje su radili i poslije ih ponovo preuzmu i vrate ih nazad u zatvor. Najčešće su radili na rejonu Hrasnica, Igman, Kolonija, linija Butmir, pravac prema Ilidži, i pravac prema Donjem Kotarcu. Lica srpske nacionalnosti koja su dovedena iz logora su bila smještena u tom istom zatvoru. Njihova patrola ih je odvodila do mjesta gdje trebaju obaviti radove i kroz tranšeje se išlo radi bezbjednosti. Tamo su ih predavali vojnicima koji su bili taj dan na obavljanju stražarske dužnosti. Vojni policajci su bili u maskirnim uniformama, sa bijelim opasaćima i imali su automatske puške. Oni nisu prisustvovali tom kopanju, ali su ljudi kopali u tranšeju. Nisu bili izloženi kao na ledini, na otvorenom dijelu. To su se uglavnom skloništa radila, skloništa za vojsku od granatiranja. Poznat mu je jedan slučaj prebjega 1993. godine dva zatvorenika iz pravca Donjeg Kotorca i dva lica koja su pobjegla u pravcu Ilidže. Bila uzbuna da je bio prebjeg u pravcu Donjeg Kotarca i gore se otišlo na intervencije. U tom periodu je bio komandir J.V.. Otišli su u Donji Kotarac na tu prvu informaciju. Gore su se preuzeli ljudi, bilo je još policajaca. Zatvorenici su bili postrojeni kad su oni došli preuzeti. Ti ljudi koji su bili na kopanju, oni su već bili na jednom voćnjaku sa tih svojih radilišta dovedeni tu na bezbjedno mjesto i čekala se njihova patrola da dođe da se ljudi sklone, obzirom da je to već vanredna situacija, dva čovjeka su pobjegla. Ti ljudi su dovedeni pred stanicu na Butmiru. Jedan dio policajaca je ostao da čuva te ljude. U međuvremenu dolazi informacija da se desio prebjeg u pravcu Ilidže i odmah je bio upućen na intervenciju. Već su kolege neke prije otišle da te druge ljude skupe, jer su ti tranšeji bili poprilično udaljeni. Ta dva čovjeka su povučena iza jedne zgrade unazad od prve linije nekih možda 100 metara. Tu je dobio informaciju da ima mrtvih. U prvom momentu nije vidio mrtva lica. Kad su trebali da se evakuišu sa te pozicije, ovi ljudi koji su tu ostali koji su tu radili kopali, te su ljude, da li ćebadi ili neka nosila bila, uglavnom kroz tranšeje su se vratili nazad. Tri mrtva lica su nosili zatvorenici, a na njihovim tijelima su se vidile povrede od metaka. Vratili su se prema njihovoj bazi na Butmir. Poslije su leševi prebačeni vjerovatno za Hrasnicu. Po njegovom dolasku pred Poljoprivredni institut zatvorenici nisu bili u rupi koja je služila kao sklonište od granatiranja. On je zatekao dva čovjeka i kad su počeli pristizati, obzirom da je više ljudi, sklonili su ih u to sklonište. Tu nije bilo nikog iz njegovog voda u prvom momentu. Poslije su došli F.D., S.P., S.U., J.V.. On nije poznavao lice po imenu A.1. Bio je A.2, a to je Gazibara Alija. On nije bio tom prilikom na tom lokalitetu. On je imao saznanja kako su stradali zatvorenici. Za dvojicu je čuo iz priča da su stradali na prvoj liniji, da je bio napadnut stražar Mustafa Divjan. Taj dan je vidio Gazibara Aliju pred policijskom stanicom u Butmiru po završetku tih događaja. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok N.M. je rekao da je prema Ilidži postojala jedna rupa gdje su se ovi zarobljenici sklonili, to je sklonište u fazi izgradnje. Tu nije vidio Divjan Mustafu. Dok su oni bili u tom skloništu za izgradnju ili iskopanoj rupi, kad je tamo došao on nije vidio da ih je neko maltretirao. Povrede kod nastradalih su bile s prednje strane tijela u predjelu prsa. Kad su ih preuzimali, sva ta lica su bila na leđima položena. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok N.M. je rekao da kad je krenuo prema Poljoprivrednom dobru, sa njim nije bio Gazibara Alija. On ga nije vidio na na Poljoprivrednom dobru ni u jednom trenutku. Kada je došao na Poljoprivredno dobro, dobio je informaciju da ima mrtvih, to je već bilo završeno. Gazibara Alija je imao nadimak A.2, ali ne A.1.

Svjedok S.U., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 17.10.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat 1992. godine zatekao u porodičnoj kući u Butmiru gdje je bio nastanjen. On je bio pripadnik prve čete butmirskog bataljona, a onda je bio prebačen u vojnu policiju. On je bio 1993. godine pripadnik vojne policije. U njegovom vodu su bili N.M., H.M., R.M., S.P., J.V., Gazibara Alija, A.T., S.A., M.M., Š.I., M.I., Z.S., M.H.. Komandir je bio J.V., a poslije je bio R.M.. Komanda vojne policije je bila u centru Butmira u jednoj privatnoj kući. Vojni policajci su bili naoružani automatskim puškama tipa Kalašnjikov i imali su maskirne uniforme i bijele opasače. Neko je mogao imati i svoj pištolj. Sad ne može tačno da se sjeti ko ga je imao. Neki policajci su ga imali a neki nisu. Njihovi zadaci su bili da održe red, borba protiv kriminala, šverca, pritvarali su ko je izbjegavao vojnu obavezu ko je bio pripadnik armije, obezbjeđivali osobe, ustvari ličnosti, događaje, išli u akcije, nekad držali linije, zavisi gdje je potrebno. Poznato mu je da je bio pritvor u Hrasnici i to je bio pritvor za sve pripadnike armije. Zatvorenici iz zatvora u Hrasnici su odvođeni na radove. Među tim zatvorenicima je bilo i onih srpske nacionalnosti. Oni su ih dovodili do straže i kopali su šta je trebalo. On nije imao komunikaciju s njima. Možda ih je dva, tri puta sproveo do straže. On nije nikad bio zadužen da obezbjeđuje ova lica. On je čuo jednog dana kada su im javili da je bila pobuna, da su neki prebjegli i da je bilo stradalih. Došao je komandir J.V. i rekao da su neka lica pobjegla, da je bila pobuna i da ima nastradalih. On je otišao odmah na lice mjesta na Poljoprivredno dobro. Tamo su zatekli nekoliko osoba koji su bili u jednoj rupi koja je pravljena za potrebe vojske, neki kontejner. On nije vidio da je neko zlostavljao te ljude. Bilo je vojnika okolo dok oni nisu došli, pa su vojni policajci obezbjeđivali te ljude. Bili su prisutni J.V., N.M., F.D., S.P. i on. On nije vidio stradala lica. Imao je kasnije informaciju da je pobjeglo četvero zatvorenika i da je troje ubijeno. U vezu sa tim ubistvom se dovodio S.P.. On je dao izjavu da je taj jedan čovjek pokušao bjekstvo i da je on pucao u njega. Za druga dva čovjeka je čuo priču da su napali nekog stražara i da se čovjek branio i da se tako desilo. Gazibara Alija je bio pripadnik njegove jedinice vojne policije. On ga je kritičnog dana vidio ispred vojne policije pored kamiona.U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije , svjedok S.U. je rekao da je taj dan otišao na Poljoprivredno dobro i nije bio u Donjem Kotorcu. On Gazibara Aliju nije vidio na Poljoprivrednom dobru. On je imao zadatak da zarobljenike nakon ovog bjekstva sprovede od Poljoprivrednog dobra do policijske stanice gdje je prvi put vidio Gazibara Aliju. On nije vidio Gazibara Aliju da se penje na taj kamion. Popelo se par vojnih policajaca na kamion. Bio je njihov Golf odmah iza kamiona. Često je viđao Gazibara Aliju da vozi tog Golfa. Gazibara Alija nije imao nadimak A.1, većina ga je zvala Gazibara.

Svjedok A.Ć., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 07.11.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je od prvog do zadnjeg dana bio pripadnik Armije BiH u Butmiru na liniji prema Gornjem Kotorcu. Zbog blizine borbenih linija su morali su kopati rovove radi zaštite od neprijateljskih metaka i granata. Poslije se pojavio radni vod, čiji pripadnici su počeli dolaziti na liniju da kopaju. On poznaje Divjan Mustafu kao komšiju u Butmiru. Mustafa je došao preko Grepka kad je pala Istočna Bosna i tad su ga priključili u njegovu jedinicu. Čovjek koji je pretrpio golgotu bježanja preko Grepka je puno pričao o tome i tad ga je upoznao. On je jedan izuzetno pošten, častan i vrijedan čovjek, domaćin. Oni su držali tu liniju prema Gornjem Kotarcu čitavo vrijeme. Donji dio Butmira prema Ilidži je držao liniju. U jednom momentu su se kao pobunili i tražili da se zamjene linije, jer je njihova linija bila 20, 30 metara od neprijatelja, a dole je ipak bila od Doma Zdravlja do Poljoprivrednog dobra. Ima jedna livada gdje ima dobra preglednost, tako da je lakše bilo stražariti nego gore, pa su Mustafa i on zamijenili te linije, pa su igrom slučaja bili njih dvojica na toj liniji zajedno. Obično su smjene bile rano izjutra ili kasno naveče zbog neprijateljskog dejstva. Oni su to jutro tranšejima došli na tu liniju. Bila im je skrenuta pažnja da ne pomaljaju glavu, jer snajper sa Doma Zdravlja Butmir Ilidža non stop dejstvuje. Zatekli su šest radnika sa lopatama i krampama koji su trebali produbljivati tranšeje. Na drugoj strani puta trebalo je prokopavati ispod asfalta, da se uđe u neki staklenik. Kod njega su ostala dvojica u lijevom dijelu, a desno su otišla četvorica. On iz tog svog lijevog dijela nije mogao vidjeti Mustafu Divjana u desnom dijelu. Kad se kopaju tranšeji, oni se prave cik cak radi zaštite od granata. Kad su ta dvojica počela kopati on im je rekao: „Momci kopajte, niko vas neće dirati. Ako ste gladni tražite, ako budemo mi jeli ješćete i vi“. Čitavo vrijeme dejstvovao je neprijateljski snajper sa područja Doma zdravlja. Sjeća se detalja da je bio jedan oluk iznad njegove glave gdje je svake sekunde pogađao taj oluk da se ljulja, kad prestane da se ljulja, on ga ponovo gađa. Čekao je samo da se neko pojavi da ga ubije. Mustafa je inače nemirnog duha, pričljiv i pokretljiv. Dolazio je dva, tri puta kod njega. Mustafa je bio u desnoj strani te tranšeje kad se gleda iz pravca dolaska Butmira prema Ilidži, a on je bio na lijevom dijelu. Pošto je neprestano vatra djelovala po liniji, nije se moglo glave dići. Ljudi su kopali, a Mustafa i on su pričali. U jednom momentu on je rekao Mustafi da ide. On je otišao od njega 10 metara, da bi se u tom momentu čulo da pobjegoše dvojica. On nije vidio Mustafu, ali je dobro čuo taj glas kad kaže da pobjegoše dvojica. Da li je to rekao Mustafa, koji mu je bio okrenut leđima i tranšejom odlazi od njega ili je neko drugi, on ne može tvrditi. Kad je čuo taj glas, on je odmah šljem stavio na glavu. Okrenuo se ovoj svojoj dvojici i rekao: „Bacite lopate i lezite u rov. Nemojte se micati. Neće vam niko ništa, budete li makli, ja ću vas ubiti“. Oni su legli obadvojica u rov. U tom momentu je već počela žestoka vatra sa neprijateljskih linija. On se pitao šta se dešava tamo. Opet je čuo glas, misli da je Mustafin, gdje je u panici vikao: „bacite lopate, bacite lopate“. Pitao je šta se dešava Mustafa. On kaže da pobjegoše dvojica i on više nije imao komunikacije s Mustafom. Počela je paljba i on je sagnuo glavu u rovu i čekao hoće li pasti granata. On nije napuštao to mjesto i nije se uputio da traži ta dva bjegunca, jer se nije moglo izaći na tu ravnu površinu ispred sebe. To je 800 metara otprilike negdje udaljeno prema Domu zdravlja na Ilidži, gdje je brisani prostor. On je ostao u tom dijelu tranšeje. Došla su dvojica ljudi. Rekli su im da su pobjegla dvojica. Pokupili su njega i Mustafu i vodili ih ispred sebe kao da su ih oni pustili da pobjegnu, tako su se prema njima ponašali. Odveli su ih iz osnovne škole u Butmiru u Hrasnicu u taj neki zatvor. Onda su odveli njega i Mustafu u različite sobe na ispitivanje. On je prije završio izašao i sačekao Mustafu, to je već bilo iza pola noći. Njih dvojica su se vratili kući bez i jedne progovorene riječi. Policajci su ih htjeli da ih biju što su dozvolili da ti ljudi pobjegnu. On nije razgovarao sa Mustafom šta se dogodilo kad je on vidio da bježe ta dvojica zatvorenika. On je saznao sutradan da su u isto vrijeme iz Kotarca Gornjeg gdje su držali liniju, pobjegla dvojica zatvorenika. Kolege su ih gledale poprijeko kao da su oni dozvolili taj bijeg i pustili da oni odu. Niko ni s kim niti je pričao, niti je šta objašnjavao, tako da on i Mustafa oko toga nikad nisu razgovarali, jer se poslije završenog rata nisu viđali. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok A.Ć. je rekao da je on pravio šemu prilikom ispitivanja u SIPI, gdje je sačinjen zapisnik o saslušanju svjedoka od 22.09.2015. godine. Na toj šemi on je ucrtao tranšej između ceste i Doma zdravlja, te livadu koja predstavlja brisani prostor, te mjesta gdje su se nalazili Divjan Mustafa i on. Na pitanje kad se Mustafa vraća od ove pozicije gdje je on sa dva zarobljenika prema svojoj poziciji gdje je ostavio četiri zarobljenika, da li je izlazio iz tranšeja ili je išao samo tranšejom, svjedok je rekao da je Musafa išao tranšejom, ko je izašao iz tranšeja toga nema. On nije vidio Mustafu, jer je napravljena tranšeja da se ne može vidjeti.

Svjedok M.T., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 07.11.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da su ga ratna dešavanja zatekla u Butmiru. On je bio vojnik u IV motorizovanoj brigadi u trećem vodu. Pri toj brigadi je postojala i vojna policija. Oni su se mogli prepoznati po bijelim oprtačima. Poznato mu je da su postojali radni vodovi u kojima su bili uglavnom ljudi srpske nacionalnosti. Njegova jedinica ih je povremeno čuvala dok su radili. On se sjeća događaja iz 1993. godine kada je došlo do bjekstva zatvorenika. Bio je ljetni dan, a sa srpskih položaja često pucao snajper i ljudi su ginuli. Tih ljudi zatvoenika je bilo 6-8 koji su kopali desno od njih na dva mjesta. U jednom momentu je bila pucnjava i primjetili su da nema dvojice zatvorenika. Došla je pomoć za pet minuta i onda su ih išli tražili, ali nisu ih našli. Ostali zatvorenici bili su u bunkeru. Onda su došli iz voda i preuzeli ih. Njega je vojna bezbjednost odvela na ispitivanje u SIGMU, gdje je bila komanda. Oni su ih odveli u pritvor u Hrasnicu. Osumnjičili su ih da su oni pustili te ljude. Držali su ih 8-10 sati i pustili. U unakrsnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe, svjedok M.T. je rekao da on ne poznaje optuženog Divjan Mustafu.

Svjedok S.S., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 06.12.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat 1992. godine zatekao u Hrasnici, gdje živi. On je bio vojno angažovan u Armiji BiH od 08. aprila 1992. godine u Hrasnici, Inženjerijski bataljon, IV Viteške brigade. On je tokom 1993. godine bio pomoćnik komadanta za obezbjeđenje u sastavu komande bataljona. Inženjerijski bataljon je pokrivao kompletan lokalitet IV Viteške brigade, od Butmira pa polukružno sve prema Hrasnici, ispod Stojčevca prema Igmanu, zaključno sa Famosom. Kopali su se tranšeji, rovovi, bunkeri, jer su se utvrđivale linije odbrane. Ove inžinjerijske radove su obavljali pripadnici armije i radni vod. U tom radnom vodu nisu bili samo Srbi, bilo je i Bošnjaka. Komandu za izvođenje nekog od inženjerijskih radova i na kom lokalitetu je davala komanda brigade u svojoj zoni odgovornosti preko komadanata bataljona za ono što je potrebno da se uradi neko utvrđenje ili bunker ili tranšeji. Komanda bataljona je bila u Sokolović koloniji. Dio ljudstva je bio iz Hrasnice, a dio iz Butmira. Zavisno od situacije, ako se izvode radovi u Butmiru, nije imalo potrebe da se skupljaju svi u Koloniji, nego neki predstavnik sačeka u Butmiru ako je grupa iz Butmira i onda se ostatak ekipe priključuje. Obično se u komandi završavao dogovor gdje treba da se radi. Ta lica koja su vršila inženjerijske radove nisu bila obezbjeđivana. Radni vod je išao s njima s lopatom, krampom. Nikakvog čuvanja nije bilo. On je u aprilu 1993. godine bio pomoćnik komandanta i o svim tim aktivnostima je redovno dostavljao izvještaj komandi bataljona, odnosno komandi brigade. Radove na Butmiru i Donjem Kotorcu su obezbjeđivali stražari koji su na liniji, pripadnici armije, odnosno IV motorizovane brigade iz zone odgovornosti tog bataljona gdje su radili. Ako su radili na Stojčevcu, obezbjeđivali su ih pripadnici drugog bataljona, ako su radili na Butmiru ili Donjem Kotorcu, pripadnici četvrtog bataljona.

Svjedok A.Ć.1, kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 06.12.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da ga je rat u BiH 1992. godine zatekao kod kuće u Butmiru. On je bio pripadnik IV motorizovane brigade i davao stražu na lokalitetu Butmir prema Ilidži, a bilo je jedanput i na zamjeni prema Kotorcu par dana. Kad su došli na stražu zatekli su četvoricu na njegovom mjestu koji su kopali. On ih nije poznavao, kasnije je čuo da su došli iz Silosa. Sa njim je bio M.T.. Od ova četiri lica koja su radila, dvojica su bili na glavnoj cesti, a dvojica su radili bunker. Nisu se njima približavali, sa strane su bili udaljeni nekoliko metara u tranšeju. Uglavnom je pucalo u tom momentu. Kad se stišalo, vidjeli da nema ove dvojice na cesti, a dvojica su bila u bunkeru za stražarenje gdje su se spustili. On je otišao i obavijestio svog komandira čete. Došla je grupa vojnika i oni su malo pretraživali, ali dvojice bjegunaca nema. Tada se stišalo pucanje. Dvojica su ostala tu, jer je došla druga smjena. M.T. i njega su odveli u policiju u Hrasnici u komandu, gdje su davali izjave. On nije imao nikakvih posljedica zbog toga što su im zatvorenici pobjegli. Nakon što su M.T. i on dali izjavu, bili su pušteni.

 

Svjedok N.D., kao svjedok optužbe, na glavnom pretresu dana 06.12.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da su ga ratna dešavanja 1992. godine zatekla u privatnoj kući njegovih roditelja u Hrasnici u Starom drumu broj 27. On je diplomirao na Građevinskom fakultetu 16. marta 1992. godine i početkom rata je bio član štaba teritorijalne odbrane. On je pripadnik armije od 04. maja 1992. godine. Po formiranju brigade je raspoređen na formacijsku dužnost zamjenika komadanta inženjerskog bataljona u okviru IV Motorizovane brigade. Njegova dužnost je bila da izvršava sva naređenja svoga pretpostavljenog, u slučaju njegove odsutnosti da ga mijenja. On je imao na početku rata velike obaveze u smislu obuke kadrove u inženjerijskom bataljonu i ovih određenih jedinica i vojnika u okviru motorizovanog bataljona. Inženjerijski bataljon je imao četiri čete i dvije čete za utvrđivanje, jednu pionirsku četu i jednu mašinsku četu za mehanizaciju. Bavili su klasničnim inženjerijskim poslovima u smislu stručne pomoći u izvršavanju inženjerijskih zadataka u pogledu utvrđivanja, zapriječavanja i rušenja, što su osnovni djelatnosti inženjerijskih jedinica. Na početku rata sve radno sposobno je učestvovalo u gradnji objekata iz razloga da bi se mogli svi zaštititi od svakodnevnog granatiranja, a kako je rat odmicao i kao su se te linije uspostavljale, utvrđivale, onda su i ti radovi preseljavani na ona područja gdje su bila aktivna borbena dejstva. Radovi su vršeni u čitavoj zoni odgovornosti IV Motorizovane brigade Butmir, poljoprivredno dobro, Donji Kotorac i Igman. Na pitanje da li mu je kao pomoćniku komadanta bilo poznato da na području Hrasnice postoji zatvor, svjedok je rekao da to nije bio zatvor, već pritvor za sve one koji krše vojnu disciplinu i ne ponašaju se u skladu sa pravilima. Taj pritvor je bio u Hrasnici blizu nekog bivšeg zabavišta-obdaništa.

Vještak za sudsku medicinu dr. Kešetović Rifat, kao vještak optužbe, na glavnom pretresu dana 27.12.2017. godine, u direktnom ispitivanju kantonalne tužiteljice je rekao da je on kao vještak postupao po naredbama Suda BiH za ekshumacije i za obdukcije. U maju 2015. godine je bio angažovan na ekshumaciji u Bratuncu po Naredbi tužiteljice Tužilaštva BiH Zorice Đurđević. Bilo je naloženo da ekshumira tijelo koje je bilo sahranjeno na lokalnom groblju u Bratuncu. Trebalo je da se izvrši sudsko medicinski pregled, kriminalističko-tehnička obrada na licu mjesta i da se na osnovu toga dostavi nalaz i mišljenje Tužilaštvu. On je sačinio nalaz i mišljenje broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 26.05.2015. godine. Ekshumacija je izvršena 01. juna 2015. godine na groblju u Bratuncu. Ekshumiran je grob ispod kamene ploče nadgrobnog spomenika, gdje je već ranije izvršen regularni ukop osobe koja je bila predmet ekshumacije. Oni su nakon vađenja tijela koje je bilo pohranjeno u sanduku odvojili odjeću i lične predmete kojih je bilo od kostiju. Kosti su na licu mjesta očišćene, oprane i postavljanje u anatomsku poziciju na improvizovani sto u prostoriji koja se nalazila na tom groblju i uz pratnju kriminalističkog tehničara M.V. koji je fotografisao tok ekshumacije i obdukcije pregledali tijelo. Pregledom posmrtnih ostataka nađeno je skeletizovano tijelo, samo kosti na kojima je bilo znakova različitih oštećenja. Između svih tih oštećenja jedino oštećenja na lobanji u vidu višestrukih preloma lijeve strane lobanje sa jasno uočljivim nakon rekonstrukcije lobanje defektima u bočnom dijelu lijeve strane, odnosno u to bi bio prednji dio lijeve slijepoočne regije i jedan defekt većih dimenzija 3x3 cm od koga se širile radijalne linije naokolo i koji je imao tipičan igled izlaza strijelne ozlede, a nalazio se na lijevoj strani zatiljne kosti. To je sve ucrtano u šeme koje su priložene uz ovaj zapisnik, jer nije bio siguran kako su fotografije prikazale. Na fotografijama koje je sačinio kriminalistički tehničar takođe se vide ovi defekti. Sva ostala oštećenja kostiju po izgledu, karakteristikama nisu se mogla označiti kao oštećenja koja su nastala u vrijeme smrti, nego su mogla nastati nakon smrti, tako da nisu u mišljenju uzeta u obzir. On je dao svoje mišljenje na osnovu ovoga, obzirom da je rađena rekonstrukcija lobanje, da je smrt M.K.1 nasilna i najvjerovatnije nastala zbog strelnog ozleđivanja lijeve strane glave, izlaza lijevo zatiljno, ulaza najvjerovatnije lijevo slijepoočno, sprijeda. Kanal strelne ozlede bi imao smjer prema nazad, nešto na dole i udesno.

Na glavnom pretresu je pročitan Izvještaj o ekshumaciji sudsko-medicinskoj ekspertizi vještaka medicinske struke iz oblasti sudska medicina dr. Kešetović Rifat koji je ovaj vještak obrazložio na glavnom pretresu.

Na glavnom pretresu kantonalna tužiteljica je obzirom da je svjedok G.K. umro dana 05.04.2016. godine, što proizlazi iz Izvoda iz matične knjige umrlih Općina Bratunac, Republika Srpska, na osnovu člana 288. stav 2. ZKP FBiH pročitala izjavu svjedoka G.K. koju je dao u prostorijama PS Bratunac 12.12.2014.godine u predmetu T20 0 KTNRZ 0001671 13, dostavljenu Tužilaštvu BiH. Svjedok je dao slijedeću izjavu: „Koliko se sada mogu sjetiti ja sam zatvoren u junu 1992. godine, a moj sin S.K. u maju je zatvoren prije mene. Moj sin je bio pripadnik teritorijalne odbrane, imao je uniformu i pušku. Njegov komandir bio je D.Š., sada živi u Bijeljini. Moja supruga S. koja je umrla 2005. godine nakon mog odvođenja, a i sinovog prije toga ostala je sama u kući. Znam da mi je kasnije spominjala da su dolazili neki, da su odnijeli S.K. pušku, uniformu i ko zna šta još, opljačkali su svu kuću i odnijeli naše stvari. Zatvoren sam u Silosu u neku od ćelija, dok je moj sin S.K. bio zatvoren u neku drugu ćeliju. U prva dva mjeseca, odnosno sve do razmjene na Kobiljači ja nikako nisam vidio svog sina, nisam ni smio da tražim da ga vidim, jer su nas maltretirali i tukli. Ne mogu tačno odrediti datum, ali znam da smo vođeni na razmjenu na Kobiljaču, tada nisam vidio svoga sina, ali smo vraćeni sa te razmjene jer nije uspjela. Moj sin S.K. je u to vrijeme već bio prebačen u Krupu, a mi smo sa razmjene vraćeni u Silos. Poslije toga, mene i druge starije ljude prebacuju u Krupu u kojoj sam proveo oko 5 mjeseci, a ove mlađe, gdje je bio i moj sin, su tada vratili ponovo u Silos. Nakon 5 mjeseci, ja sam iz Krupe razmjenjen u februaru 1993. godine kad je bila velika razmjena u Butmiru. Moj sin S.K. ostao je iza mene zatvoren u Silosu. Nakon razmjene ja sam prešao u Hadžiće na srpsku teritoriju. Čim sam izašao na slobodnu teritoriju odmah sam preko mog sestrića S.G., koji je inače bio vojni policajac, pokušao da dogovorim razmjenu za mog sina S.K.. Uspio sam da organizujem razmjenu. Moj sin je došao do Lepenice, a kako sam kasnije saznao tu u Lepenici je zaustavljen od strane neke žene, prezimena D., prije rata bila glavna sestra u ambulanti u Hadžićima. Ona je ovu razmjenu zaustavila, jer je tražila neke svoje članove porodice. Moj sin iz Lepenice je vraćen i kod nje u kući na Oseniku boravio je dva dana, a nakon toga ponovo su ga vratili u Krupu. Ovo sve znam, ispričao mi je S.S. koji je bio u istoj ćeliji sa mojim sinom i moj sin mu je ispričao sve ovo vezano za pokušaj njegove razmjene. Nakon što je sin vraćen u Krupu kako sam od drugih zatočenika iz Krupe saznao, samo što je izveden iz auta, odmah je odveden u Hrasnicu. Moj sin je odveden u Hrasnicu i dole je kopao rovove i tranšeje kao i drugi zatvorenici. Znam da je moj sin dole ubijen od strane jednog čuvara kopajući rovove na liniji u Hrasnici. Detalje oko stradanja mog sina ispričao mi je M.G., on je inače zet mog brata, oženio je moju bratičnu B., zvanu B.1. M.G. mi je rekao, đede vidio sam ja ko je ubio tvog S.K.. Ispričao mi je da je neki sandžaklija, inače vozač tramvaja u Sarajevu, njih je poredao i to mog sina S.K., R.V. i M.K.1 iz R. i tada ih je ubio. Mislim da mi je M.G. rekao da je prvo ubijen M.K.1, a da su potom ubijeni moj sin S.K. i R.V.. Navodno, je moj sin zapomagao, jao majko, M.G. kaže da je on ovo sve gledao i da je taj sandžaklija htio da ubije još deset zatočenika, međutim, u tom momentu naišao je neki vojnik, bio je neki rukovodilac, šef, i on je zabranio sandžakliji da dalje puca na zatočenike. Sandžaklija je ubio mog sina i ovu dvojicu iz razloga što su neki drugi zatočenici uspjeli da pobjegnu odatle iz Hrasnice, i smatram da je to bila osveta i da su zato ubili mog sina. Meni je ovo M.G. pričao, nakon što je razmijenjen, a razmijenjen je 10 do 15 dana nakon ubistva mog sina. Moj sin je ubijen 22.aprila 93.godine i ja posjedujem smrtovnicu sa upisanim tim datumom. M.G. sada živi u Americi. Nakon što je ubijen moj sin zakopan negdje u Hrasnici, ne znam nakon koliko vremena prebačen je u Vlakovo, ja tada nisam bio prisutan. Iz Vlakova je prebačen na groblje u Šivak u Hadžićima, a 95. ja sam tijelo mog sina S.K. prenio i sahranio u Bratunac. Dodao bih da su mog sina S.K. svi zvali po nadimku S., nije bio oženjen, bio je student četvrte godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Tražim da onaj što je ubio mog sina koji je bio nevin da odgovara zato što je uradio. To je sve što imam da izjavim na zapisnik i nemam više šta da dodam.“

Uz ovaj zapisnik Tužilaštvo BiH je uložilo i zapisnik o saslušanju svjedoka sačinjen dana 17.12.1996. godine pred istražnim sudijom Osnovnog suda u Zvorniku u postupku protiv n.n. lica zbog krivičnog djela iz člana 142., gdje je istražni sudija Vaso Erić ispitao G.K.. On u svojoj izjavi navodi: „Rođen sam u selu Zelovići, mjesna zajednica Pazarić, Opština Hadžići. Moje selo je bilo nastanjeno čisto srpskim stanovništvom, imalo je oko 18 domaćinstava. Bilo je okruženo muslimanskim naseljem Ozenik, Sejdinovići, Resnik i Pazarić. U selu sam živio u porodičnoj kući zajedno sa suprugom S.1 i sinom S.K., dok su se kćerke udale i sa svojom porodicom živjele u Hadžićima. Početkom rata u bivšoj BiH muslimani su u Pazariću formirali oružane snage i na čelu istih bio je M.Š., prije rata milicioner u Sarajevu. Dana 15. juna 1992. godine muslimanska policija je u jutarnjim časovima došla u moju kuću i uhapsila mi sina S.K., a zatim ga odveli i zatvorili u školu u Pazarić. Zajedno sa njim je uhapšeno tada oko 20 mladića u selu. Nakon četiri dana oni su iz zatvora u školi prebačeni u logor za Srbe, koji je bio otvoren, odnosno formiran u silosu u Tarčinu. Iz logora u Silosu on je 28.decembra 92.godine prebačen u logor Krupa, bio je izvođen na prinudne radove, na kopanje rovova i tranšeja na prvim borbenim linijama. Aprila mjeseca 93. godine zajedno sa ostalim zatvorenicima bio je na izvođenju radova u Hrasnici, a boravio je ulogoru u Hrasnici. Dana 22.04.1993. godine on je ubijen za vrijeme kopanja rovova, a kako sam čuo, ubio ga je muslimanski stražar čiji identitet nije poznat, a prije rata je bio vozač tramvaja u građanskom saobraćajnom preduzeću u Sarajevu. Njegov leš je razmijenjen i sahranjen u Hadžićima, a poslije Dejtonskog sporazuma njegove posmrtne ostatke smo prenijeli u Bratunac i sahranili u gradskom groblju. Dajem podatke o svom pokojnom sinu S.K., S.K., od oca G.K. i majke S.S., rođ. .. godine u S.2, student četvrte godine fakulteta na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, bio stalno nastanjen u selu Zelevići mjesto Hadžići, neoženjen. Ja sam 4. jula 1992. godine od strane muslimanske policije uhapšen u svojoj kući, a tih dana bili su uhapšeni i svi ostali muškarci u selu. Bili smo zatvoreni u fiskulturnoj sali u Osnovnu školu u Pazariću gdje smo proveli oko mjesec dana. Iz zatvora u ovoj školi prebačeni smo u logor za Srbe koji je bio formiran u magacinu bivše JNA na mjestu zvanom Krupa. Napominjem, da je u ovoj školi bio zatvoren i veći broj Srba iz okolnih naselja, tako da nas je, dok sam ja boravio u školi bilo oko 150. U zatvoru u Krupi proveli smo sve do 28. decembra 1992. godine, kad smo prebačeni u logor Silos u Tarčinu. Radilo se uglavnom o starijim ljudima iz naprijed navedenih mjesta. U logoru u Krupi nismo bili registrovani od strane MKCK, već je to učinjeno tek kad smo stigli u Silos. Ja u ovom logoru nisam bio fizički maltretiran, ali su pojedinci izvođeni na navodno ispitivanje, tom prilikom bili teško pretučeni. Istog dana kad smo prebačeni u Silos, iz Silosa je približno isti broj zatvorenika prebačen u logor u Krupu, a radilo se uglavnom o mlađim ljudima, među kojima je bio i moj sin S.K.. Iz logora u Silosu otpušten sam 08.02.1993. godine, razmjenom i prešao u Hadžiće na teritoriju Republike Srpske. Naprijed iznijeto spreman sam svjedočiti pred nadležnim sudom. Zahtijevam da se pronađu počinioci ubistva mog sina S.K., kao i lica koja su odgovorna za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom počinjenom u navedenim logorima, da se protiv njih provede krivični postupak i da im se izrekne odgovarajuća kazna. To je sve što imam da kažem u vezi prednjeg, zapisnik mi je glasno diktiran i u njega je unijeto sve što sam izjavio, pa ga potpisujem.“

Kantonalna tužiteljica je predala sudu Izvod iz matične knjige umrlih za G.K., koji je trebao biti saslušan kao svjedok. Imajući u vidu odredbu člana 288.stav 2. ZKP-a, tužiteljica je pročitala zapisnik o saslušanju svjedoka G.K. u Tužilaštvu BiH od 12.12.2014. godine, kao i Zapisnik o saslušanju svjedoka G.K. Osnovnog suda u Zvorniku od 17.12.1996. godine.

Na glavnom pretresu je kantonalna tužiteljica pročitala zapisnik o saslušanju dr. D.R. od 11.05.2015. godine pred sudijom za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu - Odjeljenje za ratne zločine u postupku po zamolnici Tužilaštva BiH br. T20 0 KTRZ 0001671 15 od 01.04.2015.godine za ispitivanje svjedoka D.R.. Na pitanje sudije gdje se nalazio tokom 1993. godine, svjedok D.R. je rekao da od sredine novembra 1993. godine, nakon napuštanja teritorije Opštine Kakanj, a zbog ubistava bliskih članova porodice, napustili su tu teritoriju i došli na teritoriju Opštine Ilidža, gdje je on mobilisan kao ljekar u Ilidžansku brigadu. On je od 1992. do jula 1993. godine bio na teritoriji Opštine Ilidža. Nakon što je regrutovan u Ilidžansku brigadu, raspoređen je u jedinicu Ilidžanske brigade, pri sanitetu te brigade i radio kao ljekar. Na pitanje sudije da li je radio na pregledima i identifikaciji posmrtnih ostataka lica koja su bila razmjenjena, svjedok je rekao da je jednom prisustvovao kao dio neke ekipe koja je učestvovala u razmeni tijela, ali sa veoma slabim pamćenjem na čitav taj događaj. On nije identifikovao tijela, niti načine i vrste povređivanja. To nije mogao, obzirom na njegov nivo spreme da radi, tako da nije bio u prilici da se izjašnjava o načinu na koji su ti leševi stradali, kako su im nanijete povrede. On je jednom prisustvovao razmjeni, pošto tada načelnik načelnik saniteta bio odsutan. Njega su uputili na groblje Vlakovo na Ilidži, gdje je otišao kao dio ekipe, verovatno je doktor trebao da bude član te ekipe. Sa njim je bila medicinska sestra, a bili su prisutni predstavnici MUP-a ili vojske, ali on se ne sjeća njihovih imena. Na pitanje sudije da li se sjeća razmjene i pregleda posmrtnih ostataka i identifikacija koja se desila na groblju u Vlakovu 18. juna 1993. godine, svjedok je rekao da je o tome pričao. Njegovo sjećanje dopire do toga da su bile tri kese potpuno destruisanih leševa. Ne može tačno detalja da se sjeti, više je osjećao smrad tih leševa, nego što se sjeća izgleda leševa. Ćak ne zna ni broj broj leševa koje su tada pogledali. To se sastojalo u tome da oni na udaljenosti od 2,3 metra vide leš. On se ne sjeća povreda na tijelima tih lica. Tijela su bila u nekim kesama i to je jedini detalj kojeg se sjeća vezano za te leševe, a nikakve detalje vezano za vrste povreda. Ne seća da je sačinjavan bilo kakav zapisnik o vrstama povreda na nekim tim licima. Ako se gleda sa medicinskog aspekta kako bi leš trebao da bude pregledan, bukvalno tog pregleda nije ni bilo, on je bio formalne prirode i sastojao se da vidi neka tri leša u nekim kesama. To je ono što dopire kroz njegovo sjećanje. On se ne sjeća bilo kakvih podataka u vezi s tim ljudima, a on je sada prilikom ispitivanja saznao da se radi o Srbima. On je došao sa uverenjem da pričaju o muslimanskim leševima. Tamo na licu mjesta spominjano je da treba da se izvrši razmena leševa, ali ništa više od toga on nije čuo. Na pitanje sudije pošto se vodi postupak protiv određenih lica pred sudom u Bosni i Hercegovini, svjedok je izjavio da on nije spreman da svjedoči u Bosni i Hercegovini.

Kantonalna tužiteljica na glavnom pretresu dana 26.01.2018. godine je pročitala i uložila materijalne dokaze i to:

Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, Predsjedništvo R BiH, broj: 01-011-301/92 od 08.04.1992. godine u kopiji Službeni list RBiH broj 1/92 i Odluku o proglašenju ratnog stanja, Predsjedništvo R BiH, broj 1201/92 od 20.06.1992. godine, Službeni list R BiH broj 7/92. Ovim aktima kao notornu činjenicu tužilaštvo dokazuje da je od strane Predsjedništva RBiH proglašena neposredna ratna opasnost na teritoriji BiH, čime je konstituisana obaveza da se RBiH pridržava odredaba međunarodnog prava i međunarodnih konvencija koji regulišu ponašanje država u ratnom stanju.

Uvjerenje o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, za lice Divjan Mustafa, matični broj: …od 24.04.2015. godine, iz koga proizilazi da je optuženi Divjan Mustafa bio zaposlen u Komunalnom preduzeću Gradski saobraćaj Sarajevo.

Podaci o vojnoj pripadnosti za lice Divjan (M.) Mustafa, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rada Federacije BiH, Grupa Ilidža, VOB-8 obrazac u ovjerenoj fotokopiji iz kojeg proizilazi da je optuženi Divjan Mustafa bio evidentiran u vojnoj evidenciji i da je bio pripadnik OS RBiH od 08.04.1992. do 22.04.1996. godine. Ranjen je 14.04.1995. godine u Butmiru i nasposoban za vojnu službu RVI 60%.

Podaci o vojnoj pripadnosti za lice Gazibara (Ibro) Alija, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rada Federacije BiH, Grupa Ilidža; Matični karton (2 primjerka) i jedinični karton za lice Gazibara (I.) Alija, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rada Federacije BiH, Grupa Ilidža; VOB-8 obrazac za lice Gazibara Alija u ovjerenoj kopiji. Iz ovih dokumenata proizilazi da je optuženi Gazibara Alija bio evidentiran u vojnoj evidenciji i da je bio pripadnik OS RBiH od 14.05.1992. do 10.02.1996. godine.

Naredba o organizaciji, sastavu i radu punktova, RBiH, Armije BiH i Službe vojne bezbjednosti 4. Motorizovane brigade, broj: 044/93 od 01.02.1993.godine u ovjerenoj kopiji, koju je potpisao pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A..

Službena zabilješka, R BiH, Štab oružanih snaga R BiH Ilidža, pov.br.0121/93 od 01.02.1993. godine u ovjerenoj kopiji, u potpisu upravnik vojničkog pritvora R.O. u kojoj je navedeno da je dana 30. januara 1993. godine grupa od 13 lica lišenih slobode srpske nacionalnosti odvedena na rad u Butmir u pratnji vojne policije iz Butmira. Tog dana su izvodili radove na lokalitetu tehničkog pregleda vozila u Butmiru. Pala je granata na licu mjesta i geleri su na licu mjesta usmrtili D.P. I M.A.. Od gelera je ranjen u predjelu glave i policajac E.Ć..

Izvještaj o kontra-obavještajnoj procjeni, Presjek političko-obavještajne situacije, IV Motorizovana brigada od 22.02.1993. godine koji je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost II motorizovanog bataljona I.N..

Procjena bezbjednosti u zoni odgovornosti 3. bataljona 4. Motorizovane brigade, broj 08/93 od 23.02.1993.godine koju je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost M.V..

Naređenje, R BiH, Armije BiH 1. Korpus 4. Motorizovane brigade, broj: 1326/93 od 25.02.1993. godine u ovjerenoj kopiji. Ovo je izdao zapovjednik F.P., a odnosi se na ukopavanje linija odbrane.

Izvještaj o pritvorenicima, R BiH, Armije R BiH, Vojna bezbjednost, pov.br.: 129/93 od 10.03.1993. godine, koju je potpisao V.A. u ovjerenoj kopiji. U ovom izvještaju komandi 9. bbr. –organu bezbjednosti se navodi da je za potrebe 4.mtbr. primljeno na rad 20 zatvorenika iz Pazarića, te da je zbog potrebe obavljanja radova neophodno zadržati zatvorenike još neko izvjesno vrijeme, te da će po završetku biti vraćeni u njihov zatvor.

Obavjest o pogibiji pripadnika radne jedinice, R BiH, IV Motorizovane brigade-IV Motorizovane brigade pomoćniku komandanta za Ob.BP-e, broj: 107-96/93 od 16.03.1993. godine, u potpisu Š.G., kojom ga obavještava da je dana 15.03.1993. godine radna jedinica iz Hrasnice vršila ukop tranšea u Poljoprivrednom dobru u Butmiru kod Nagibove kuće. U 10 sati su na poljoprivredno dobro ispaljene četiri haubičke granate iz pravca Lukavice kojom prilikom je poginuo radnik iz radne jedinice P.K., a ranjen M.D..

Informacija, R BiH, Armije RBiH, Službe vojne bezbjednosti 4.Motorizovane brigade, pov.br.: 138/93 od 18.03.1993. godine upućena I korpusu-Sektor bezbjednosti, u potpisu je pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A.. U ovoj informaciji je naveo da u zoni odgovornosti 4.mtbr. nema i nije bilo ratnih zarobljenika.

Prijava, RBiH, IV Motorizovana brigada “Nedžad Delić”, Ilidža-Butmir, pov.br. 107-38/93 od 19.03.1993. godine, koju je podnio komandir II čete B.H. protiv E.L. i E.C., pripadnika I voda II mtč koji su odbili naređenje da u sastavu svog odjeljenja izvrše smjenu u Donjem Kotorcu i zahtjeva da se isti stave u pritvor.

Rad kontrolno-propusnih punkova, R BiH, Armije BiH, 1. Korpus 4. Motorizovane brigade, Vojna bezbjednost, broj: 140/93 od 19.03.1993. godine. U potpisu ovog akta je pomoćnik zapovjednika IV Motorizovane brigade V.A..

Službena zabilješka, R BiH, ARBiH, Komanda 4.Mt.br., Vojna jedinica 5063/9, pov.br.:07-260/93 od 22.03.1993. godine, koju je sačinio zapovjednik vojne jedinice 5063/9 M.H..

Traženje spiskova, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 155-93 od 22.03.1993.godine, a u potpisu je komandant za bezbjednost V.A..

Informacija, RBiH, ARBiH 1. Korpus, Komanda 4.Mt.br., Vojna bezbjednost Ilidža, pov.br.: 01-173/93 od 01.04.1993.godine, a istu informaciju je sačinio komandant za bezbjednost V.A..

Zahtjev za vraćanje pritvorenika srpske nacionalnosti koji se nalaze na radu u Butmiru, Komanda 9. brdske brigade, broj: 01-939-04/93 od 01.04.1993. godine, a naslovljena je 4. Motorizovanoj brigadi, u potpisu komandant 9. brdske brigade N.K..

Naredba, RBiH, ARBiH, 1 Korpus-4Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 01-175/93 od 02.04.1993.godine. U potpisu naredbe je pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A., a odnosi se na prevoz 20 lica srpske nacionalnosti iz Hrasnice u Pazarić koji su bili angažovani na izvođenju radova u zoni odgovornosti 4. mt.br. radi vraćanja u zatvor u Krupi.

Informacija, RBiH, ARBiH, 1 Korpus-4Mt.br.,Vojna bezbjednost, broj: 01-179/93 od 03.04.1993.godine, sačinjena od strane pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A., a ista se odnosi na posjetu komisije MK CK brigade. U ovoj informaciji je navedeno da je komisija MK CK izvršila obilazak vojničkog pritvora koji dijelom služi i kao zatvor u kojem se nalaze zatvorenici srpske nacionalnosti i donijela odgovarajuće zaključke u pogledu uslova u zatvoru.

Izvještaj, RBiH, Opština Ilidža, MZ Butmir, Štab civilne zaštite od 06.04.1993. godine, u potpisu je predsjednik komisije A.H..

Procjena bezbjednosti stanja sa stanovišta Štabno-bezbjednosne funkcije Službe vojne bezbjednosti, broj: 107-54/93 od 08.04.1993. godine sa potpisom pomoćnika komandanta Š.R..

Naredba, RBiH, ARBiH-1. Korpus, Vojna jedinica 5063, pov.br.: 2384/93 od 09.04.1993. godine. U potpisu ove naredbe je načelnik štaba E.R. kojom naređuje da se svakog dana na izvođenje radova u Hrasnici, Butmiru i Sokolovićima izvode radon sposobni vojnici koji se nalaze u Vojničkom pritvoru.

Naredba, RBiH, Oružane snage RBiH, Komanda Devete brdske brigade, broj: 01-1120-04/93 od 15.04.1993. godine, koju je potpisao komandant 9. brdske brigade N.K.. Ovom naredbom se naređuje da upravnik privremenog zatvora “Krupa” pripremi 30 zatvorenika dana 15.04.1993. godine za radove u 4. mtbr., te da u večernjim satima izvrši transport istih do Hrasnice uz pratnju vojne policije.

Dopis o upućivanju zatvorenika za 4.Mt.br., RBiH, Oružane snage BiH, Komanda Devete Brdske brigade, Privremeni zatvor u Krupi od 15.04.1993. godine. U prilogu istog je Spisak zatvorenika za rad u 4.Mt.br., Krupa od 15.04.1993. godine, koju je sačinio upravnik zatvora Š.M., a kojim je postupljeno po ovoj naredbi.

Potvrda, RBiH, ARBiH, Komanda 4Mt.br. 1-Korpus, Vojnički pritvor, pov.br.: 0138/93 od 15.04.1993.godine. U potpisu N.H., zamjenik upravnika Vojničkog pritvora, kojim se potvrđuje preuzimanje 30 zatvorenika od strane vojne policije.

Povrat 18 zatvorenika iz Vojničkog pritvora Hrasnica, RBiH, ARBiH, 1.Korpus – VJ 5063 – Vojnički pritvor Ilidža, pov.br.: 0353/93 od 30.10.1993. godine, u potpisu Š.M.. U ovom dopisu se navodi da je izvršeno vraćanje 18 zatvorenika u privremeni zatvor “Krupa”, te da su dana 22.04.1993. godine izvršili bjekstvo zatvorenici B.G., S.K.1, V.P. i M.G., a da su poginuli R.V. dana 22.04.1993. godine, M.K.1 dana 22.04.1993. godine, S.K. dana 22.04.1993. godine, V.Š. dana 19.06.1993. godine, S.K.1 dana 16.07.1993. godine i G.A. dana 16.09.1993. godine.

Izvještaj RBiH, ARBiH-1.Korpus, Vojna jedinica 5063/6, pov.br.: 352/93 od 19.04.1993. godine koju je sačinio pomoćnik komandanta S.S., a koji se odnosi na učvršćivanje linija odbrane u rejonu Kotorac.

Izvještaj, RBiH, ARBiH-1.Korpus, Vojna jedinica 5063/6, pov.br.: 361/93 od 22.04.1993. godine, koju je potpisao pomoćnik komandanta S.S., a koji se odnosi na učvršćivanje linija odbrane u rejonu Igman, Poljoprivredno dobro, Stojčevac i Donji Kotorac.

Službena zabilješka, RBiH, ARBiH – 1.Korpus, IV Motorizovana brigada “Nedžad Delić”, Vojna bezbjednost, pov.br.: 107-82/93 od 22.04.1993. godine, a u potpisu je pomoćnik komandanta Š.R.. Ova službena zabilješka je sačinjena dana 22.04.1993. godine povodom bjekstva dvojice lica lišenih slobode u zoni Donji Kotorac koji su bili angažovani na iskopu tranšeja i iskopu bunkera. U ovoj službenoj zabilješci je navedeno da su i na liniji Poljoprivrednog dobra pobjegla dvojica lica lišenih slobode B.G. i S.K.1, a da su u pokušaju bijega ubijena trojica R.V., M.K.1 i S.K.. Na njih je pucao Divjan Mustafa, a drugi stražar koji ih je obezbjeđivao je A.Ć..

Službena zabilješka, RBiH, ARBiH –1.Korpus, Vojna jedinica 5063/9, pov.br.: 207-93/79 od 23.04.1993.godine, a koju je sačinio komdandir Trećeg odjeljenja Prvog voda, J.V.. U ovoj službenoj zabilješci je navedeno da su dana 22.04.1993. godine u 13,30 časova obavješteni od strane komandanta 4. mtbr. o bijegu dvojice lica lišenih slobode u zoni D. Kotorca koji su bili angažovani na iskopu tranšeja i iskopu bunkera. Patrola u sastavu A.D. i Gazibara Alija su zajedno sa pomoćnikom komandanta za obbp IV mtbr Š.R. otišli na lice mjesta.

Izvještaj RBiH, ARBiH-1.Korpus-4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 01-219/93 od 23.04.1993. godine koji je sačinjen povodom bjekstva zatvorenika srpske nacionalnosti dana 22.04.1993. godine Izvještaj je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednostV.A.. u izvještaju je navedeno da su pobjegla 4 zatvorenika, a da su 3 ubijena prilkom pokušaja bijega. Služba bezbjednosti je odmah po saznanju za ovaj događaj preuzela slučaj u svoju nadležnost. U prostorije vojne bezbjednosti su privedeni i stražari koji su vršili obezbjeđenje linije, kao i zatvorenika. Saslušani su stražari Divjan Mustafa, A.Ć., M.T. i A.Ć.1, a u prostorijama Vojničkog pritvora su saslušani šestorica zatvorenika koji su bili u blizini mjesta odakle su pobjegla četvorica zatvorenika. Nakon uzimanja izjava od sasliušanih zatvorenika postoje indicije da je bijeg organizovan, jer je bjekstvo izvršeno skoro istovremeno na dva različita lokaliteta, pri čemu je pokušan i napad na stražara koji je u samoodbrani ubio dvojicu zatvorenika.

Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti za proteklih sedam dana, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4. Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov.br.: 01-229/93 od 26.04.1993.godine, koju je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A..

Naredba, RBiH, ARBiH, 1. Korpus – 4.Mt.br., broj: 2792/93 od 23.04.1993. godine, koju je sačinio zapovjednik F.P.. Ovom naredbom se naređuje četi vojne policije 4.Mt.br. da od 23.04.1993. godine preuzme obezbjeđenje zatvorenika I mjesto izvođenja radova.

Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti za proteklih 7 dana, RBiH, ARBiH, 1. Korpus – 4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti, pov. br.: 05229/93 od 26.04.1993.godine. U potpisu pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A..

Izvještaj o radu za period od 14.04. - 26.04.1993.godine, RBiH, ARBiH, Vojna jedinica 5063/9, Služba za suzbijanje kriminaliteta Ilidža, pov.br.: 55K-306/93 od 26.04.1993. godine, koju je sačinio službenik za suzbijanje kriminaliteta Z.Ć..

Najava posjete, Komanda 1.Korpusa, broj: 03/2-1 od 26.04.1993.godine, koju je sačinio načelnik A.DŽ., u kojoj se navodi da je Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (MKCK) odobrena posjeta zatvoru u Hrasnici.

Informacija o bjekstvu četvorice i pogibiji trojice zatvorenika iz zatvora Krupa, RBiH, ARBiH, 1. Korpus – 4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-233/93 od 27.04.1993. godine, upućena komandi 9. Brdske brigade, koju je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A..

Izvještaj o bjekstvu i pogibiji zatvorenika, Komanda 9. brdske brigade, broj: S-04-326/93 od 28.04.1993. godine upućena OG Igman u kojoj se obavještavaju o bjekstvu i pogibiji zatvorenika.

Službena zabilješka, u potpisu E.H. od 30.04.1993. godine u kojoj se navode okolnosti bjekstva i pogibije zatvorenika dana 22.04.1993. godine.

Dnevni izvještaj, RBiH, ARBiH, 1. Korpus, IV Mt.br. IV Mtb “Nedžad Delić”, Vojna bezbjednost, pov.br.:107-100/93 od 01.05.1993. godine, upućen načelniku za bezbjednost, koji je sačinio Š.R., pomoćnik komandanta ,a odnosi se na povredu discipline od određenih vojnika.

Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti 4.Mt.br. za dan 01.05.1993.godine, RBiH, ARBiH, 1.Korpus – 4.Mt.br., pov.br.: 01-245/93 od 01.05.1993.godine, upućen OG Igman Vojna bezbjednost, koji je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A., a odnosi se na posjetu komisije MKCK zatvorenicima srrpske nacionalnosti.

Dopis, RBiH, ARBiH, Komanda 4.Mt.br.-1.Korpus, Vojnički pritvor, pov.br.: 0148/93 od 04.05.1993.godine, upućen zapovjedniku vojne policije Hrasnica, koji je sačinio upravnik Vojničkog pritvora Z.G., u kojem traži obezbjeđenje zatvorenika od strane vojne policije prilikom izvođenja radova.

Dnevni izvještaj o procjeni bezbjednosnog stanja na dan 04.05.1993. godine, IV Motorizovana brigade Hrasnica od 04.05.1993. godine, koji je sačinio pomoćnik komdandanta za bezbjednost I.M., u kojem traži obezbjeđenje zatvorenika srpske nacionalnosti od strane vojne policije prilikom izvođenja radova.

Izvještaj o radu 4.Mt.br. za dan 04.05.1993.godine, RBiH, ARBiH – 1.Korpus, Komanda 4 Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-255/93 od 04.05.1993.godine, upućen OG Igman Vojna bezbjednost, koji je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A..

Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti 4.Mt.br. za dan 08.05.1993.godine, RBiH, ARBiH, 1.Korpus – Komanda 4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-267/93 od 08.05.1993. godine upućen OG Igman Vojna bezbjednost, koji je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A..

Posjeta zatvorenicima, Komanda 1.Korpusa, Str.pov.br.: 03/308 -1 od 14.05.1993. godine, koji je sačinio načelnik A.DŽ.. Ovaj dokument je upućen OG Igman 4. mtbr., a odnosi se na posjetu komisije MKCK zatvorenicima srrpske nacionalnosti.

Odgovor na radni izvještaj MKCK, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4 Mt.br., Vojna bezbjednost, broj: 01-293/93 od 16.05.1993. godine, koji je sačinio pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A.. Ovaj dokument je upućen 1. Korpusu 4. mtbr.-zapovjedniku, a odnosi se na posjetu komisije MKCK zatvorenicima srrpske nacionalnosti u logoru u Hrasnici i uslova boravka u istom.

Izvještaj o radu Službe vojne bezbjednosti 4.Mr.br. za dan 17.05.1993.godine, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4.Mt.br. služba Vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.:01-298/93 od 17.05.1993. godine, sačinjen od pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A.. Ovaj dokument je upućen OG Igman Vojna bezbjednost, a odnosi se na posjetu komisije MKCK zatvorenicima srrpske nacionalnosti u logoru u Hrasnici i uslova boravka u istom.

Status zatvora, RBiH, ARBiH, 1.Korpus-4Mt.br., Vojna bezbjednost, broj: 01-300/93 od 18.05.1993.godine, sačinjen od strane pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A.. Ovaj dokument je upućen zapovjedniku 4. mtbr., a odnosi se na status zatvora u Hrasnici I ispunjavanju uslova smještaja zatvorenika prema izvještaju komisije MKCK.

Informacija, RBiH, ARBiH, 4Mt.br.-1.Korpus, Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-303/93 od 18.05.1993. godine, sačinjena od pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A.. U ovoj informaciji upućenoj Sektoru bezbjednosti I Korpusa Komandi 4. mtbr. se opisuje događaj od 22.04.1993. godine, te okolnosti bjekstva četvorice zatvorenika i lišenja života trojice zatvorenika.

Spisak zatvorenika vojničkog pritvora u Hrasnici, RBiH, ARBiH, 1.Korpus – 4Mt.br., Vojnički pritvor od 20.05.1993. godine, sačinjen od pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A., u kojem se navode imena lica srpske nacionalnosti.

Predaja smrtovnica poginulih zatvorenika MKCK-u, RBiH, ARBiH, 4Mt.br.-1.Korpus, Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.:01-338/93 od 28.05.1993. godine. Smrtovnice za poginule R.V., M.K.1 i S.K. izdate od dr. S.L., u kojim je navedeno da je smrt nastala od puščanog prijektila je predao pomoćnik komandanta za bezbjednost V.A. delegatu MKCK-a.

Realizacija naredbe, RBiH, ARBiH, 1. Korpus-4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-380/93 od 07.06.1993.godine, upućena komandi 1. Korpusa, sačinjena od strane pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A., kojom se obavještavaju o predaji smrtovnica za poginule R.V., M.K.1 i S.K. delegatu MKCK-a.

Naredba, RBiH, ARBiH 1. Korpus, 4.Mt.br., pov.br.:3689/93 od 11.06.1993. godine, sačinjena od strane komandanta F.P., kojom se naređuje za izvođenje radova na utvrđivanju rejona odbrane objekta “D-B” da se koriste zatvorenici VIZ u Hrasnici.

Ekshumacija leševa za razmjenu, RBiH, ARBiH, 1. Korpus-4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-429/93 od 17.06.1993. godine, sačinjena od strane pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A.. Ovim dokumentom se obavještava Komanda I korpusa da je izvršena ekshumacija četiri leša iz groblja u Hrasnici.

Obavještenje za posjetu zatvorenicima u zatvoru u Hrasnici predviđenih za razmjenu, RBiH, Komanda 1.Korpusa, pov.br.: 10/55-89 od 18.06.1993. godine, sačinjena od strane komandanta M.H.T.. Ovaj dokument se odnosi na najavu posjete predstavnika MKCK zatvoru u Hrasnici.

Naredba, RBiH, ARBiH, 1. Korpus-4.Mt.br., Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.: 01-467/93 od 26.06.1993.godine, sačinjena od strane pomoćnika komandanta za bezbjednost V.A.. Ovom naredbom se naređuje da se svi radon sposobni zatvorenici u Vojničkom pritvoru angažuju na izvođenju fizičkih radova za potrebe 4. mtbr.

Stavljanje na raspolaganje ratnih zarobljenika, Komanda 1. Korpusa, Privremeni sastav “D-B” od 09.08.1993.godine. Ovim dokumentom sačinjenim po ovlaštenju A.C. se obavještava komanda 4. mtbr. Organ bezbjednosti da su prestali razlozi za angažovanje ratnih zarobljenika za potrebe I korpusa.

Zahtjev za rad LLS na teritoriji Butmira, RBiH, ARBiH, 1. Korpus, Vojna jedinica 5063/4, Vojna Bezbjednost, pov.br.: 107-283/93 od 31.08.1993.godine, upućen Vojničkom pritvoru koju je sačinio pomoćnik komandanta Š.R.. Ovim zahtjevom se traži upućivanje dana 31.08.1993.godine šest lica lišenih slobode za obavljanje radova u rejonu Hipodroma.

Službena zabilješka, RBiH, ARBiH 1. Korpus, VJ 5063/4, Vojna bezbjednost, pov.br.: 107-311/93 od 16.09.1993.godine, sačinjena od strane pomoćnika komandanta Š.R. koja je se odnosi na smrtno stradanje G.A. i lakšeg ranjavanja tri zatvorenika srpske nacionalnosti dana 16.09.1993.godine.

Dopis, RBiH, ARBiH, 1. Korpus-4.Mt.br., Vojnički pritvor, pov.br.: 0300/93 od 29.09.1993.godine, upućen Okružnom vojnom sudu Vojni pritvor, sačinjen od strane upravnika Vojničkog pritvora Z.G. koji se odnosi na boravak zatvorenika srpske nacionalnosti u tom zatvoru.

Službena zabilješka, RBiH, ARBiH, 1. Korpus - VJ 5063/SVB, Hrasnica, pov.br.: 01-6/19-919/93 od 31.10.1993.godine, koju je sačinio referent Vojne bezbjednosti E.R..

Analiza borbene gotovosti, izvještaj, RBiH, ARBiH.1. Korpus, Vojna jedinica 5063, str.pov.broj: 01-1/13-662 od 09.12.1993. godine, upućena Komandi I Korpusa koju je sačinio komandant F.P..

Rukovođenje i komandovanje jedinicama vojne policije, Komanda I Korpusa, broj: 04/2025-1 od 29.12.1993. godine, dokument sačinjen od strane komandanta brigadnog generala V.K., a koji se odnosi na rukovođenje I komandovanje vojnom policijom.

Dokument u rukopisu sa naslovom “Sadržaj poruke” u kopiji.

Potvrda, RBiH, Štab Vrhovne komande OS RBiH, Uprava bezbjednosti, od 23.01.1993. godine, koju je sačinio načelnik K.L., a koja se odnosi na Pilav Seada da je pripadnik OS RBiH.

Naredba, RBiH, ARBiH, Komanda 4. Mr.br., broj: 528/93 od 24.01.1993. godine, u potpisu komandant F.P., o rasporedu na ratnu dužnost u 4. Motorizovanu brigade u Inžinjerijski bataljion.

Naredba, RBiH, ARBiH, Zapovjedništvo 4.Mr.br., pov.br.: 751/93 od 29.01.1993. godine sačinjena od zapovjednika 4. Motorizovane brigade F.P., kojom se određuje S.S. na ratnu dužnost u 4. Motorizovanu brigade u Inžinjerijski bataljion kao pomoćnik komandanta za ObBP.

Spisak predloženih vojnih obveznika sa mjesnog područja Butmir za obavljanje poslova vojnog policajca, RBiH, ARBiH, 1.Korpus, VJ 5063/4, Vojna bezbjednost, br. 107-173/93, Butmir od 25.06.1993. godine. U potpisu dokumenta je pomoćnik komandanta Š.R..

Spisak pripadnika VJ 5063/9, RBiH, Armija RBiH-1.Korpus, Vojna Jedinica 5063/9 Ilidža, pov.br. 09-0/14-0050 od 05.11.1993. godine, a koju je sačinio referent Vojne bezbjednosti E.R..

Spisak pripadnika Vojne policije Hrasnica u rukopisu od 26 lica.

Set spiskova naoružanja pripadnika Vojne policije: Spisak naoružanja pripadnika Vojne policije I Odjeljenje, Spisak naoružanja pripadnika Vojne policije II Odjeljenje, Spisak naoružanja pripadnika Vojne policije III Odjeljenje, kao i Spisak naoružanja Specijalni vod Vojne policije; II Vod Vojne policije.

Službeni izvještaj, MUP RS, Romanijsko-Birčanski CSB Sarajevo, SJB Hadžići, broj:15-7/02-43/93 od 18.06.1993. godine, u potpisu su ovlaštena službena lica M.K.2,M.D. i M.P.. U ovom dokumentu je navedeno da je sačinjen dana 18.06.1993. godine na licu mjesta u centralnom groblju “Vlakovo” povodom izvršene identifikacije tri lica srpske nacionalnosti koji su ubijeni 22.04.1993. godine u Hrasnici. Uviđajem je utvrđeno da se leševi nalaze u fazi trulenja i raspadanja, ubijena lica su bila zakopana bez sanduka i ikakve zaštite u nakvašenom zemljištu, tako da su tijela poginulih bila presvučena blatom, a uz tijela poginulih nalaze se listići papira na kojim su ispisana imena M.K.1, R.V. i S.K. raspoređena po leševima.

Krivična prijava protiv nepoznatih izvršilaca, MUP RS, Romanijsko-Birčanski CSB Sarajevo, SJB Hadžići, broj: 15-7/02-37/93 od 21.06.1993. godine, koju je sačinio načelnik SJB B.M. koja je podnesena zbog ubistva lica srpske nacionalnosti M.K.1, R.V. i S.K..

Potvrda MKCK za lice R.V., BAZ-300409 od 29.07.1997. godine kojom se potvrđuje da je isti registrovan od delegata MKCK 26.11.1992. u mjestu zatočenja Tarčin.

Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste-Smrtovnica, na ime R.V., od 22.04.1993. godine, koju je sačinio ljekar u Domu zdravlja Ilidža dr. S.L., a u kojoj je konstatovano da je smrt nastala usljed dejstva puščanog projektila.

Izvod iz matične knjige umrlih za lice R.V., Općina Hadžići, broj: 03/2-13-8082/2011 od 13.10.2011. godine u kojem je navedeno da je isti umro dana 22.04.1993. godine u Hrasnici-Ilidža.

Potvrda MKCK na ime M.K.1, BAZ-300404 od 19.03.1996. godine kojom se potvrđuje da je isti registrovan od delegata MKCK 26.11.1992. u mjestu zatočenja Tarčin-Krupa.

Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste-Smrtovnica, na ime M.K.1, od 22.04.1993. godine, koju je sačinio ljekar u Domu zdravlja Ilidža dr. S.L., u kojoj je konstatovano da je smrt nastala usljed dejstva puščanog projektila.

Izvod iz matične knjige umrlih za lice M.K.1, Općina Hadžići, broj: 03/2-13-8083/2011 od 13.10.2011. godine u kojem je navedeno da je isti umro dana 22.04.1993. godine u Hrasnici-Ilidža.

Izvod iz matične knjige umrlih za lice S.K., Općina Hadžići, broj: 03/2-13-8084/2011 od 13.10.2011. godine u kojem je navedeno da je isti umro dana 22.04.1993. godine u Butmiru Ilidža.

Potvrda MKCK za lice R.V.1, BAZ-300413 od 05.02.1996. godine kojom se potvrđuje da je isti registrovan od delegata MKCK 26.11.1992. u mjestu zatočenja Tarčin-Krupa.

Potvrda na ime R.V.1, Komisija za razmjenu ratnih zarobljenika Srpsko Sarajevo, broj: 28/96 od 31.01.1996. godine kojom se potvrđuje da se isti nalazio u zatvoru u Tarčinu od 29.05.1992. do 27.01.1996. godine, kada je i razmijenjen.

Medicinska dokumentacija za R.V.1, MIA Victoria, 13.01.2011. godine (engleska verzija i prevod na bh jezike).

Potvrda MKCK na ime Đ.Š., BAZ-300465-01 od 28.03.2012. godine kojom se potvrđuje da je isti registrovan od delegata MKCK 26.11.1992. u mjestu zatočenja Tarčin-Krupa.

Medicinska dokumentacija za Đ.Š., Medical Imaging, 15.02.2010. godine, 06.03.2009. godine, 15.11.2010. godine (engleska verzija i prevod na bh jezike).

Uvjerenje na ime S.J.1, Izvršni odbor SO Ilidža, broj: 02-110-2819/95 od 22.12.1995. godine kojim se potvrđuje da je imenovani bio angažovan u Jedinici radne obaveze u period od 20.04.1993. do 18.12.1995. godine.

Dokaznica na ime S.J.1, Ministarstvo odbrane F BiH, Odjeljenje u Općini Ilidža, Štab civilne zaštite, broj: 11.4-09.5-05-11-195/95 od 22.12.1995. godine kojim se dokazuje da je isti bio pripadnik civilne zaštite MZ Hrasnica II od 09.11.1992. do 19.04.1993. godine.

Naredba za ekshumaciju, Sud BiH, broj: S1 1 K 018919 15 Krn od 08.05.2015. godine kojom se naređuje ekshumacija posmrtnih ostataka M.K.1 iz groblja u Bratuncu.

Zapisnik Tužilaštva BiH o izvršenoj ekshumaciji, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 09.06.2015. godine o izvršenju naredbe za ekshumaciju posmrtnih ostataka M.K.1 iz groblja u Bratuncu.

Zapisnik o uviđaju-ekshumaciji, CJB Bijeljina broj: 12-04/4-230-727/15 od 02.06.2015. godine o ekshumaciji posmrtnih ostataka M.K.1 iz groblja u Bratuncu.

Izvještaj o ekshumaciji i sudsko medicinskoj ekspertizi, sačinjenu od strane vještaka sudske medicine Dr. Rifata Kešetovića od 01.06.2015. godine koji je dostavljen tužilaštvu BiH o ekshumaciji posmrtnih ostataka M.K.1 iz groblja u Bratuncu. U mišljenju vještaka sudske medicine je navedeno da je smrt M.K.1 nasilna i najvjerovatnije nastala uslijed strijelnog ozljeđivanja lijeve strane glave, izlaza lijevo zatiljno, a ulaza najvjerovatnije lijevo slijepočno sprijeda, sa kanalom smjera prema nazad i nešto nadolje i udesno.

Fotodokumentacija ekshumacije M.K.1 iz Gradskog groblja, CJB Bijeljina, broj: UV-94/15 od 01.06.2015. godine koja je sačinjena prilikom ekshumacije tijela M.K.1.

Fotodokumentacija obdukcije M.K.1, CJB Bijeljina, broj: UV-95/15 od 01.06.2015. godine koja je sačinjena prilikom obdukcije tijela M.K.1.

Zapisnik o prepoznavanju osoba sa fotografija, svjedok: S.J.1, prepoznavanje lica: Divjan Mustafa, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 08.05.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok S.J.1 izvršio prepoznavanje optuženog Divjan Mustafe sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: A.Ć., prepoznavanje lica: Divjan Mustafa, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok A.Ć. izvršio prepoznavanje optuženog Divjan Mustafe sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: A.D., prepoznavanje lica: Divjan Mustafa, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok A.D. izvršio prepoznavanje optuženog Divjan Mustafe sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: J.V., prepoznavanje lica: Divjan Mustafa, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-1, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok J.V. izvršio prepoznavanje optuženog Divjan Mustafe sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: N.M., prepoznavanje lica: Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok N.M. izvršio prepoznavanje optuženog Gazibara Alije sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: A.D., prepoznavanje lica: Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok A.D. izvršio prepoznavanje optuženog Gazibara Alije sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: J.V., prepoznavanje lica: Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok J.V. izvršio prepoznavanje optuženog Gazibara Alije sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: Š.R., prepoznavanje lica: Gazibara Alija, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I-16-06/1-04-2-302/13-ZOP- od 22.09.2015. godine i Fotoalbum-5, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok Ševćet Rahić izvršio prepoznavanje optuženog Gazibara Alije sa pokazanih fotografija.

Zapisnik o prepoznavanju osobe sa fotografije, svjedok: S.J.1, prepoznavanje lica: A.Ć., Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 08.05.2015. godine i Fotoalbum-7, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0001671 15 od 27.04.2015. godine iz kojeg proizilazi da je svjedok S.J.1 izvršio prepoznavanje optuženog Gazibara Alije sa pokazanih fotografija.

Izvodi iz kaznene evidencije za optužene Divjan Mustafu i F.D., MUP RS SJB Foča od 22.01.2016. godine, broj 13-2/0-23/16 i -24/16, a za optuženog Gazibara Aliju MUP RS PS Višegrad od dana 22.01.2016. godine. Iz izvoda iz kaznene evidencije proizilazi da optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija nisu ranije osuđivani.

Sud je na glavnom pretresu u dokaznom postupku proveo dokaze koje je predložila odbrana optuženog Divjan Mustafe, pa su svjedoci odbrane Divjan Mustafa, V.A. ispitani na glavnom pretresu dana 20.02.2018. godine, te svjedok DŽ.Đ. na glavnom pretresu dana 20.03.2018. godine. Kao materijalni dokazi odbrane optuženog Divjan Mustafe provedeni su dokazi uvidom u skicu lica mjesta koju je napravio svjedok A.Ć. u SIPI prilikom svog svjedočenja, Pohvala koju je Divjan Mustafa dobio 22.04.1993. godine u vrijeme rata kao pripadnik IV Motorizovane brigade, ovjerena kopija rješenja broj: 09-41256/04 od 08.12.2004. godine kojim se Mustafi Divjanu priznaje vojni invaliditet, rješenje o prestanku ugovora o radu Divjan Mustafi po sili zakona, KJP Gradski saobraćaj doo Sarajevo zbog penzioisanja i potvrda od MIO/PIO na ime Divjan Mustafa, da je podnesen zahtjev za njegovo penzionisanje, te Pravila službe oružanih snaga koja su se koristila u IV Motorizovanoj brigadi i Pravila za rad službe vojne bezbjednosti u oružanim snagama BiH. Odbrana optuženog Gazibara Alije nije imala prijedloga za provođenje dokaza.

Optuženi Divjan Mustafa, kao svjedok odbrane, na glavnom pretresu dana 20.02.2018. godine, u direktnom ispitivanju svog branioca je rekao da ga je rat zatekao u porodičnoj kući u Butmiru, gdje je i danas nastanjen. On je bio pripadnik Armije BiH od prvog dana rata, odnosno od aprila 1992. godine. U aprilu 1993. godine bio je angažovan na liniji kao stražar na liniji Donji Kotorac u okviru IV Viteške brigade i tu je dužnost obavljao skoro do kraja rata. Mjesec dana prije ovog događaja su bila dva neprijateljska napada koja su odbili i imali žrtava i ranjenih. Po zahtjevu njihovog komandira odjeljenja DŽ.Đ. pretpostavljenom komandiru čete da ih razmjeni sa stražom iz Poljoprivrednog dobra, došlo je do toga da oni dođu na njihovu liniju jedno vrijeme, a da oni dole pređu kako bi se malo psihički rasteretili. Dana 22. aprila 1993. godine bilo im je prvo jutro da daju stražu na toj liniji. Oni su smijenili jedinicu koja je bila do tog dana u 06,00 sati. Komandir odjeljenja je razveo stražu, a on i njegov drug A.Ć. su bili raspoređeni u prijepodnevnim satima i otišli tranšejom do njihovog položaja da zamjene stražare do te prve linije, gdje je postojalo raskršće. Njegova dužnost je bila da ide na desnu stranu tranšeja, a A.Ć. da ide na lijevu stranu. On je otišao na kraj desne tranšeje i zamjenio svog kolegu koji je bio prije u smjeni i zatekao četiri zatvorenika koji kopaju tranšej. Zatvorenici su bili tu prije nego što je došao. On je pogledao preko asfaltirane ceste, gdje su kopala dvojica. Ovoj dvojici preko ceste je bila dužnost da kopaju prema ovoj dvojici u njegovoj tranšeji da se probije ispod asfalta tranšeja da se spoje. S druge strane je trebalo da se napravi grudobran i da se osmatra prema Domu Zdravlja, gdje je bila neprijateljska linija udaljena 300 metara. To je bio brisan prostor, a na lijevoj strani od ove dvojice što su kopali preko ceste, bila je kao mala staklena kućica za cvjećaru oko metar visine. On je zatvorenicima rekao: „polako kopajte nemojte srkletiti, odmorite, sjedite“. Malo se zadržao sa njima i onda je krenuo da osmotri liniju tranšejom do kraja svoje tranšeje, do A.Ć. zone. Kad je došao na kraj tranšeje, zatekao je A.Ć., a dvojica zatvorenika na njegovoj strani su podalje kopali od njega. Zadržao se tamo pet, deset minuta. Pošto je bio nepušač, a dobivali su na liniji cigare, on je A.Ć. ponudio i dao A.Ć. da ovim zatvorenicima dadne po jednu cigaru. Nakon pet minuta krenuo je tranšejom da opet osmotri liniju i da se vrati do zatvorenika. Kad je krenuo sa te raskrsnice nakon 2-3 metra, čuo je glas: „stražar nema ove dvojice, ova dvojica pobjegoše“. On je bio u panici. Potrčao je do kraja tranšeje, gdje je bilo proširenje širine 1,20 do 1,50 metra. Tranšeja je bila široka toliko da su se samo mogli mimoići na bok stražari u prolazu i cik cak kopana radi borbenih dejstava i granata. Kad je došao do kraja tranšeje, gledao je da nisu tu ona dvojica koji su pobjegli. Kako je pošao da se popne, desnom rukom je pošao na asfalt da se pridrži, u lijevoj ruci mu je bila puška. Nogom je krenuo, da li je bio kamen ili blok da se može stati. Kako je pošao da pogleda, njega je jedan od zatvorenika sa njegove lijeve strane uhvatio za pušku, a sa desne ga je drugi lopatom udario po ramenu. U tom momentu njemu je sinulo kroz glavu da gine. Trznuo se naglo i odbacio ga. Pošto je njegova puška uvijek bila otkočena na liniji kao u svakog stražara, on se trznuo, odbacio ga i okinuo po njima. On ne zna koliko je metaka ispucao. Pogledao je, oni su pali, a on je izbezumljen dotrčao tranšejom prema A.Ć. koji je bio kod svojih zatvorenika. A.Ć. ga je samo pogledao i kaže: „Mustafa šta se to dešava?“. Rekao je da ne zna i sjeo u tranšeju s puškom u ruci. Njega je tada obuzela hladna voda i dolazilo mu je zlo, ali nije se izgubio, pridržao se. Okrenuo se prema njegovim zatvorenicima i onda kako je on postupio tu, on stvarno ne zna. Nakon 5-6 minuta se pojavio njegov komandir odjeljenja DŽ.Đ. sa policijom. On ne zna koliko ih je bilo trojica ili četvorica. Kasnije je čuo da je u istom momentu bilo bjekstvo i u Donjem Kotorcu. A.Ć. i njega, kao i tu dvojicu zatvorenika što su bili kod A.Ć. je povela policija provela ispred sebe u tranšeji. Tranšejom su išli 30 metara na desnu stranu, gdje ima jedan iskop kojem je trebalo maskirati kontejner za pripremu straže. Oni su prošli tranšejom prema Butmiru, ustvari prema njihovom podrumu gdje su bili u pripremi, a ta kuća je udaljena 300 metara od te linije. Izašli su na cestu iz tranšeje, a policija je rekla njegovom komandiru da oni moraju ići s njima. A.Ć. i on su odmah krenuli do naselja Butmir do škole, gdje su ih čekala kola za Hrasnicu. Dvojica policajaca su ih proveli do auta i odvezli su ih u Hrasnicu. Kad su došli tamo, galamili su na njih pitajući kako se to moglo desiti, kao da je on namjerno pustio njih da pobjegnu. On je policajcu rekao da mu uzmu izjavu ili da ga ubiju. On se ne može pravdati, niti reći kako se to desilo, a na što oni ciljaju on ne zna. Onda su oni prestali i jedan mu je policajac rekao da se ne sekira i da se smiri. A.Ć. i njega su zatvorili u prostoriju i čekali su da daju izjavu. Nakon izvjesnog vremena dali su izjave i ostali su tu cijelu noć u pritvoru. Bili su u statusu osumnjičenih do davanja izjave, do tog jutra. Oni im direktno nisu rekli zašto ih sumnjiče. Oni su ih priveli po nečijem naređenju i da daju izjavu. Dugo je bilo ispitivanje u toj prostoriji gdje su ih držali i onda pustili rekli da su slobodni. Taj dan je došao iz pritvora kući i predveče taj dan mu je došao komandir da pita šta je bilo. On mu je ispričao i kazao da može opet da ide na liniju. On je slijedeće smjene opet otišao na liniju u Donji Kotorac jer se iz te smjene vratilo njegovo odjeljenje ponovo na liniju u Donji Kotorac. U unakrsnom ispitivanju kantonalne tužiteljice, svjedok Divjan Mustafa je rekao da je udaljenost između rova odakle su dvojica pobjegla od rova gdje su ova druga dvojica zatečena, bila asfaltna cesta širine oko 3, 4 metra, samo sa druge strane asfaltne ceste. Kad se vraćao od A.Ć., kad je čuo da su dvojica pobjegla, prišao je i podigao se na neki betonski ili kameni dio na kraj utranšeje da vidi gdje se nalaze. Ova dvojica su ostali iza njega kad je otišao do A.Ć.. On je pušku držao pri obaraču nisko uspravno, a ovaj zatvorenik je uhvatio za cijev. U tom momentu hvatanja za cijev, on se trza na tu istu stranu. Drugi zatvorenik ga je u isti momenat udario lopatom u desno rame. U istom momentu kako se on trznuo, udarila ga je lopata, a oni su mu bili iza leđa. Na pitanje predsjednika vijeća, svjedok Divjan Mustafa je rekao da ne zna koliko je metaka ispalio, jer mu je automatska puška bila otkočena. Tijela zatvorenika su pala odmah pored njega u samoj tranšeji, jer on nije imao tada drugog izbora, samo mu je sinulo da gine.

Svjedok V.A., kao svjedok odbrane, na glavnom pretresu dana 20.02.2018. godine, u direktnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe je rekao da je on u aprilu 1993. godine bio pomoćnik komandanta za bezbjednost IV motorizovane brigade. Na terenu kod Poljoprivrednog instituta je bila uspostavljena borbena linija i ona je tu držana i čuvana. To je bilo na zapadnoj strani instituta, a objekti su ostali iza nje. Sa prednje strane je bila linija odbrane, a prilaz joj je bio kroz poljoprivredno dobro. Ova linija je bila na T u odnosu na dolazak, ona se račvala desno prema putu koji je vodio od Ilidže prema Butmiru, a lijevo je vezano za rijeku Željeznicu. Kroz tranšeje se dolazilo pješke iz pravca Butmira kroz poljoprivredno dobro. Neprijateljski položaj na toj liniji je bio na Domu Zdravlja. Razlog je bio što je, nisu se mogle linije pomjerati ni s jedne, ni s druge strane, jer je između bio brisani prostor, bez nekih jačih borbenih dejstava. Udaljenost između Doma Zdravlja, gdje su bile neprijateljske linije i poljoprivrednog dobra je bila oko 300 metara. Dana 22.04.93. godine se desilo bjekstvo dva zarobljenika sa linije Poljoprivrednog instituta i pogibije dva zarobljenika. U vrijeme tog tragičnog događaja on je bio u Sarajevu. Iz Sarajeva se vratio preko piste u Sokolović Koloniju i bio na radnom mjestu. Sutradan u odnosu na taj događaj je E.H. dobio zadatak od zamjenika komandanta brigade da bude na čelu ekipe koja će voditi taj postupak. On je informisan na dnevnom brifingu u popodnevnim satima o tom nemilom događaju koji se desio, odnosno o prebjegu jednog broja lica i o pogibiji jednog broja zatvorenika na poljoprivrednom dobru. E.H. ga je izvijestio naredni dan na brifingu da ga je po saznanju za taj događaj, pozvao zamjenik komandanta R. i da mu je naredio da formira ekipu da se pristupi hitnom provođenju istrage, odnosno istražnih radnji po tom konkretnom događaju da se utvrde činjenice vezane za prebjeg lica na neprijateljsku stranu. Jedan od elemenata hitnosti postupanja je bio da se utvrdi obim mogućih podataka i informacija koji su ti prebjegli mogli odnijeti sa sobom, a odnose se na položaj komandi, jedinica, linija odbrane itd. Drugi element hitnost je taj tragični događaj pogibije tih ljudi i pritvorenika i treća stvar je ono što je asociralo u tom trenutku na moguće organizovanje bjekstva zatvorenika, jer se bjekstvo desilo istovremeno na dva međusobno udaljena lokaliteta. Drugi lokalitet je bio u Donjem Kotorcu prema Gornjem Kotorcu u rejonu rijeke Tilave. Oni su udaljeni 1.000 metara, naselje je između, tako da nije bilo moguće da vide jedni druge. To je ukazivalo da je postojala organizacija tog bjekstva i u tom trenutku se sumnjalo da su u organizaciju bjekstva bili umiješani neki drugi ljudi, ne samo pritvorenici. To je bio rani period rata, još nisu bili svi propisi doneseni, jer armijski propisi su počeli da se donose krajem 1992. godine do 1994. godine. Osnov za rad organa bezbjednosti i ovlaštenih lica u četi vojne policije, a to je kriminalistička služba je bio važeći Zakon o krivičnom postupku, a već su bila donesena pravila o radu službe vojne bezbjednosti i pravilo i Pravilnik o radu vojne policije u Armiji BiH. U pogledu istrage koji je vodio E.H. po naređenju R., on se sutradan uključio. On je u okviru redovnih dnevnih brifinga primao informacije od svojih pomoćnika iz bataljona. Tu veče su saslušali desetak svjedoka. Pored pritvorenika od kojih su uzimane izjave u smislu mogućeg dokazivanja organizovanja bjekstva, bili su saslušani i stražari koji su bili prisutni ili su bili u neposrednom kontaktu i to trajalo neprekidno do kasno u noć. Od pripadnika armije bili su saslušani vojnici koji su bili na straži u svojstvu osumnjičenih. Nakon što je branilac optuženog prezentirao svjedoku prezentirao Pravilo za rad Službe vojne bezbjednosti oružanih snaga RBiH od 11.09.1992. godine broj: 02011714 sa pečatom Predsjedništva BiH i pitao kakva su ovlaštenja stražara na prvoj liniji i ima li pravo pucati, svjedok je odgovorio da ne može odgovoriti kroz ovo pitanje. Tim pravilima nije definisan rad stražarske službe u Armiji BiH, nego je rad stražarske službe definisan bio pravilom stražarske službe ili pravilom službe u Armiji BiH. Tada su se primjenjivala pravila bivše JNA do trenutka donošenja novih pravila Armije BiH. U pravilima koja su bila primjenjivana u JNA su uglavnom na sličan način definisani postupci i u pravilima koja je preuzela Armija BiH. U tim pravilima bi trebalo da je definisan rad stražarske službe. On je služio i onu vojsku i obavljao stražarsku dužnost, pa zna da je čak na odgovornim pozicijama stražara kad čuva važne objekte, bilo propisano bilo da stražar može upotrijebiti vatreno oružje da od sebe ili objekta koji obezbjeđuje odbije istovremeni neskrivljeni napad, koji ugrožava objekat ili njega. Informacije koje je dobio su rezultati istrage da je došlo do jednovremenog bjekstva na jednoj i na drugoj strani, da je nakon tog bjekstva na poljoprivrednom dobru izvršen od strane dva preostala zatvorenika izvršen napad na stražara Divjan Mustafu u pokušaju njegovog savladavanja, da je stražar u tom trenutku u strahu za vlastiti život i nesrazmjeran napad, bez obzira što je imao oružje, dvojice na jednoga, vjerovatno u strahu za vlastiti život pucao u otimanju sa njima. Koliko se sjeća da je bio napad u neposrednom kontaktu da je jedan od pritvorenika stražara uhvatio za ruku ili rame, da je tu bilo fizičkog kontakta, otimanja oko puške koju je stražar držao i da je u tom otimanju od ovoga, došlo do otvaranja vatre ili opaljenja od strane stražara i da su ta dvojica pritvorenika na licu mjesta poginula. To je ono što su oni dobili informaciju da je upotreba oružja bila u cilju samoodbrane ili odbrane u krajnjoj nuždi. U unakrsnom ispitivanju kantonalne tužiteljice, svjedok V.A. je rekao da je on kao pomoćnik komandira za bezbjednost bio direktno i neposredno odgovoran komandantu brigade po pitanju rukovođenja i komandovanja, a o pitanju kontraobavještajnog rada službi bezbjednosti pri komandi Prvog korpusa. Komandant brigade je imao ingerencije nad službom bezbjednosti po pitanju komande štaba i vojnopolicijski, ali nije imao ingerencije i ovlasti kontraobavještajne zaštite. Nakon okončanja istrage, izvještaji prema službi bezbjednosti komande korpusa su išli dnevni, sedmični i mjesečni. Dakle, sve što se dešavalo u toku dana u najkraćem se moralo napisati i poslati prema organu bezbjednosti komande korpusa.

Svjedok DŽ.Đ., kao svjedok odbrane, na glavnom pretresu dana 20.03.2018. godine, u direktnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe je rekao da je u proljeće 1993. godine bio vojno angažovan u Armiji BIH. Zona odgovornosti čete IV Motorizovanog bataljona IV Viteške brigade u kojoj je obavljao dužnost komandira odjeljenja je bila Donji Kotorac, koja je bila izuzetno opasna linija. On je Divjan Mustafu upoznao tokom 1992. Godine, a u proljeće 1993. godine Divjan Mustafa je bio vojnik u njegovom bataljonu. On mu je bio neposredni rukovodilac, kao komandir odjeljenja u kojem je bilo 18-20 ljudi. Nakon stresova koje smo doživili gore, smrti komšija, prijatelja, rođaka, tražili su od komande bataljona u krugu njihove zone odgovornosti Butmir da se rotiraju, jer nisu sve linije bile istog značaja. Tražili su da se privremeno izmjeste iz Kotorca da bi se ljudi malo rasteretili, pošto nisu išli kući po 7-10 dana. Uspjeli su to isposlovati i dana 22. aprila 1993. godine, oni su preuzeli liniju odgovornosti Butmir-Ilidža. Oni su to jutro preuzeli smjenu. On je dan prije od strane čete koja je držala tu liniju, upoznat sa tačkama odbrane, gdje su stražarska mjesta, obišao liniju. To jutro smjena u kojoj je bio Divjan Mustafa je bila raspoređena na liniju kraj poljoprivrednog instituta. Ispred njih je bila čistina prema Domu zdravlja na Ilidži. Vojnik A.Ć. je otišao lijevo u pravcu rijeke Željeznice i imao je zadatak osmatranja od Hotela Terme. Divjan Mustafa je bio na pravcu glavna cesta prema Ilidži i njegov zadatak je bio da osmatra taj rejon od Doma Zdravlja i Građevinskog preduzeća Igman. Vojnik Z.S. je bio desno od Mustafe u šljiviku do aerodroma i druga strana Igmana. To je bila dnevna straža i to je bio njihov zadatak. Priprema, odnosno spavaonica njegovog odjeljenja je bila od škole u Butmiru udaljena 100 metara desno. To je bio Poljoprivredni institut UPI-a i u podrumu tog objekta je bila stacionirana vojska. Dnevna i noćna straža iz tog podruma je odlazila 200 metara prema Ilidži u dva različita pravca. Jedan pravac je išao lijevo, gledano iz Butmira prema Ilidži. Između zgrada Poljoprivrednog instituta išla je jedna tranšeja, a s druge strane iza Močevića kuća išla je druga, gdje je treći stražar bio u šljiviku. Kad se straža vodi prokopanom tranšejom dolazi se do krajnje tačke linije koju su zaposjedali kraj zgrade na liniji Aerodrom-Željeznica. To jutro kad je rasporedio Divjan Mustafu i ostale stražare, zatekli su radni vod ili zarobljenike koji su dovođeni iz Hrasnice u pratnji vojne policije, te inženjerije koja je njima davala zadatke. Vojnici nisu ulazili u to šta rade zatvorenici, ni gdje trebaju kopati. Njihova osnovna funkcija je bila obezbjeđenje linije. Razmak između stražara u toku dana zbog vidljivosti je bio oko 50 metara. Tranšeje su se kopale nepravolinijski i u cik cak. Bilo je više dolaznih i odlaznih tranšeja u slučaju pomoći ili povlačenja, da ako padne jedna tranšeja da se ide u drugu. Divjan Mustafa nije mogao vidjeti A.Ć. ili Z.S.. Oni su mogli da se susretnu samo ako bi patrolirali. On kao komandir odjeljenja je doveo vojnike na liniju i zatekli su zatvorenike. Vojnici Divjan Mustafa ili A.Ć., nisu imali posebnih zadataka u pogledu zatvorenika. Oni s njima nemaju ništa, niti im govore šta će i koliko će raditi. Plan je radila bezbjednost brigade, a vojna policija ih je dovodila. Inežnjerija koja se bavi izvođenjem ovih radova je zatvorenicima davala zadatke. Dana 22.04.1993. godine neko im je javio u podrumu da se desilo organizovano bjekstvo sa njihove linije i istovremeno sa linije u Kotorcu. On je dao uzbunu i među prvima otrčao prema na liniji gdje je ostavio ljude. On je trčao srednjom tranšejom i vidio prvo A.Ć.. Iza njega su bili zatvorenici što su kopali ispred A.Ć.. Divjan Mustafa, blijed u licu je bio prislonjen uz tranšeju u grudobranu, stajao i šutio. Kad je dotrčao do njih pitao je šta je bilo, je li sve u redu. Vidio je da su živi. On je čuo da je bilo bjekstvo, vojna policija je bila iza njega nekoliko metara. Imali su dojavu i došli su na obezbjeđenje linije. Uglavnom u jednoj minuti su bili svi na liniji. Čuli su da je bio prebjeg, da su dvojica zatvorenika pobjegla. Mustafe Divjan i A.Ć., pošto se direktno kod njih desio čin bjekstva, su razoružani od strane vojne policije i odvedeni u komandu brigade na ispitivanje. U međuvremenu su čuli da su bila ubistva. On u tom momentu nije znao koliko ljudi je ubijeno. Njegov prvi zadatak je bio rasporediti ljude, probati locirati tu dvojicu momaka što su pobjegli, jer ipak je on snosio nekakvu odgovornost kao komandir odjeljenja. On na tom mjestu nije vidio poginule ljude. On ih je vidio u momentu kad je vojna policija čistila liniju i kad su nosili dva mrtva čovjeka. Kada je vojna policija odvela A.Ć. i Divjan Mustafu njihovo oružje je ostalo na liniji. Oni su odvedeni u komandu brigade u Hrasnicu da se ispita slučaj. Prevashodno su oni bili odvedeni na saslušanje zbog propusta na liniji, jer su ugrozili bezbjednost linije. On je bio bez njih noć ili dvije, a odvedeni su taj dan oko ručka. Tek su mu došli kasnije u neku prvu ili drugu smjenu. Bili su u zatvoru u Hrasnici. Njegov zadatak kao komandira je bio da svaki dan piše dnevni izvještaj, sve što se dešava na liniji. Tako je i taj dan on na kraju svoje smjene unio u knjigu zapažanja. Napiše se koliko straže, kad je preuzeta, šta se dešavalo na liniji i to je sa njegovim potpisom ostavljeno u knjigu koja je u komandi. O stradanju ta dva zatvorenika on nije u tom momentu pitao, on je samo vidio, što se tiče mnjegovih vojnika, svojih drugova da su živi i zdravi. Oni su mu rekli da je izvršen prebjeg. Čuo je da su stradala dvojica, da su Mustafu dvojica napala, dvojica koja su ostala da su ga probali razoružati ili ubiti. Oni su bili novi na toj liniji, to je kasnije bilo njegovo razmišljanje da nisu dobro upoznati s linijom i iskoristili su taj momenat za bjekstvo. Na pitanje kakav je optuženi Divjan Mustafa bio kao ličnost, obzirom da je bio njegov komandir, svjedok je rekao da je optuženog upoznao godinu dana ranije prije ovog slučaja. Stariji je od njega, ozbiljniji, bio je oženjen i tad je imao dvoje ili troje djece. On je više puta vidio da daje odjeću, hranu, cigarete tim ljudima zatvorenicima i da čak komunicira s njima. U unakrsnom ispitivanju kantonalne tužiteljice, svjedok DŽ.Đ. je rekao da je kao komandir pisao dnevni izvještaj u koji je unio i stradadnje ta dva lica. On kao nadređeni Divjan Mustafi, do prije dvije godine, nikad ga nije pitao da li je on pucao ili A.Ć.. Za njega je to bila nepoznanica, a čuo je od vojske, policije, ovih svojih jarana da se desilo ubistvo. Pošto su odveli Divjan Mustafu i A.Ć., on nije znao ko je pucao od njih dvojice. On je njih našao zajedno kad je dotrčao, iako nisu smjeli biti zajedno. On ni danas ne zna, a Mustafa zna istinu pravu.

Na glavnom pretresu je branilac optuženog Divjan Mustafe proveo materijalne dokaze:

Skica lica mjesta koji je dokaz tužilaštva i koju je autorizirao svjedok A.Ć. prilikom svog svjedoka kao svjedok tužilaštva, jer je on u SIPI crtao lice mjesta prilikom svog svjedočenja i to je materijalni dokaz odbrane.

Pohvala koju je Divjan Mustafa dobio 22.04.1993. godine u vrijeme rata kao pripadnik IV Motorizovane brigade, kao vojnik koji je iskazao odanost i hrabrost u izvršavanju svojih vojničkih obaveza na okolnost da je on bio primjeran vojnik, te da se ne radi o vojniku koji nije poštovao propise.

Vezano za socijalni status Mustafe Divjana, da je on invalid sa 60% vojnog invaliditeta, dokaz je ovjerena kopiju rješenja broj: 09-41256/04 od 08.12.2004. godine kojim se Mustafi Divjanu priznaje vojni invaliditet IV grupe sa 60% vojnog invaliditeta trajno, sa pravom na ortopedski dodatak, na činjenicu da je ratni vojni invalid i vezano za njegov socijalni status da mu je prestao radni odnos još 20.11.2017. godine. Uloženo je i rješenje o prestanku ugovora o radu po sili zakona, KJP Gradski saobraćaj doo Sarajevo zbog njegovog penzionisanja i potvrda od MIO/PIO na ime Divjan Mustafa, da je podnesen zahtjev za njegovo penzionisanje, a on još uvijek nije dobio rješenje o penzionisanju. Oba ova dokumenta su ovjerene kopije.

Original Pravila vojne službe oružanih snaga koje se koristilo u IV Motorizovanoj brigadi. Kad je svjedočio pomoćnik komadanta za bezbjednost V.A. govorio je o pravilima u službi oružanih snaga, koje uključuje dužnosti stražara. Branilac optuženog Divjan Mustafe advokat Dupovac Senad je predao sudu materijalne dokaze koje je pročitao na glavnom pretresu. Priložio je i fotokopiju Pravila službe oružanih snaga, a uz nju je priložena i knjižica u originalu. Sud je konstatovao da je navedena kopija Pravila vojne službe oružanih snaga vjerna originalu, pa je original vraćen braniocu optuženog.

Cijeneći izvedene dokaze na glavnom pretresu predložene od strane optužbe i odbrane sud je na nesumnjiv način utvrdio da su optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija počinili krivično djelo ratnog zločina za koje su optuženi optužnicom Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo na način opisan u činjeničnom opisu pod tačkama 1) i 3) izreke presude. Cijeneći izvedene dokaze optužbe i odbrane koji su naprijed navedeni, ovaj sud je odlučio kao u izreci, a prilikom obrazlaganja ove presude sud se je bazirao na to koje činjenice i tvrdnje u optužnici smatra dokazanim, a koje nedokazanim, a tom prilikom sud je ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, a koji su izneseni na glavnom pretresu shodno odredbi člana 296. ZKP-a FBiH.

Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj: S 1 1 K 018919 15 Kv od 28.12.2015. godine je vođenje postupka u predmetu broj: S 1 1 K 018919 15 Kro, koji se kod tog suda vodi protiv protiv osumnjičenih Divjan Mustafe, F.D. i Gazibara Alije se prenosi na mjesno nadležni Kantonalni sud u Sarajevu, a iz čega proizilazi nadležnost Kantonalnog suda u Sarajevu za vođenje ovog krivičnog postupka.

Prethodno, sud je ustanovio da je odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 20.06.1992.godine („Službeni list“ RBiH broj 7/92 od 20.06.1992.g) u Bosni i Hercegovini proglašeno ratno stanje, pa je nesporno utvrđeno da su radnje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ za koje je oglašen krivim ovom presudom, od strane optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije počinjene za vrijeme rata u BiH dana 22.04 1993. godine.

Sud je našao da su, na osnovu iskaza svjedoka optužbe, kao i provedenih materijalnih dokaza nesumnjivo dokazani navodi iz činjeničnog opisa presude da je optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba tokom 1993 godine, između vojske AR BiH i vojske Republike Srpske, na području opštine Ilidža i opštine Hadžići, Divjan Mustafa, u svojstvu pripadnika 4. motorizovane brigade Armije R BiH, a Gazibara Alija u svojstvu pripadnika vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) u vezi sa stavom 1. Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine, o zaštiti žrtava unutrašnjih oružanih sukoba, pa nakon što je u mjesecu aprilu 1993. godine grupa od oko trideset zatvorenika civila srpske nacionalnosti iz logora „Silos“, koji se nalazio u mjestu Tarčin i „Krupa“ koji se nalazio u mjestu Pazarić, sve opština Hadžići, a koja mjesta su bila pod kontrolom Armije R BiH, prebačena u Hrasnicu, opština Ilidža, koja je takođe bilo pod kontrolom Armije R BiH, radi obavljanja prinudnih radova na prvim borbenim linijama u zoni odgovornosti 4. motorizovane brigade Armije R BiH, među kojim zatvorenicima su bili i R.V., S.K., M.K.1, B.G., S.K.1, V.P., M.G., Đ.Š., R.V.1, N.A., S.K.2, S.J. i D.B., pa kada su dana 22.04.1993. godine prilikom obavljanja navedenih prinudnih radova na prvim borbenim linijama na lokalitetima Donji Kotorac i Poljoprivredni institut-Butmir, u zoni odgovornosti 4. motorizovane brigade, zatvorenici B.G., S.K.1, V.P. i M.G. uspjeli pobjeći na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske, neposredno nakon njihovog bjekstva, istog dana, 22.04.1993. godine, optuženi Divjan Mustafa, za vrijeme dok je kao stražar i naoružan automatskom puškom nadzirao prinudni rad zatvorenika, civila srpske nacionalnosti, na lokalitetu Poljoprivredni institut-Butmir, pravac prema Domu zdravlja Ilidža, naselje Hrasnica, opština Ilidža, kada je čuo od zatvorenika da su tog dana 22.04.1993 godine, zatvorenici B.G. i S.K.1 pobjegli sa prinudnih radova, iskočio iz tranšeje u kojoj se nalazio sa zatvorenicima koji su kopali, nagnuo se iznad tranšeje i u namjeri da ih liši života pucao rafalnim hicima iz automatske puške u pravcu zatvorenika, kojom prilikom je ispaljenim hicima pogodio zatvorenike R.V. i S.K., nanijevši im povrede u predjelu grudi i stomaka, od kojih povreda su R.V. i S.k. preminuli na licu mjesta, nakon čega je optuženi Gazibara Alija, kada su ispred Stanice vojne policije u Butmiru NN vojnici Armije R BiH, doveli sve zatvorenike, civile srpske nacionalnosti, koji su bili na prinudnim radovima na lokalitetima Donji Kotorac i Poljoprivredni institut-Butmir, pa je Gazibara Alija, naoružan automatskom puškom, zajedno sa F.D. i drugim, naoružanim, njima poznatim NN vojnicima Armije R BiH, zatvorenicima naredili da uđu u kamion i unesu tijela ubijenih zatvorenika R.V., S.K. i M.K.1, kojim kamionom su ih prevezli do prostorija pritvora 4. motorizovane brigade Armije R BiH u Hrasnici, pri čemu su u toku vožnje, F.D. i Gazibara Alija, naoružani, zajedno sa drugim, njima poznatim i naoružanim NN vojnicima Armije R BiH, tukli sve zatvorenike rukama, nogama, kundacima pušaka i drugim predmetima, te urinirali po zatvorenicima i tijelima ubijenih zatvorenika , zbog čega su svi zatvorenici, među kojima i R.V.1, N.A., Đ.Š., M.K., D.B., S.K.2, S.J., trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote.

Čime su počinili, optuženi Divjan Mustafa, na način opisan pod tačkom 1) izreke presude, krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ (ubijanje) i optuženi Gazibara Alija, na način opisan pod tačkom 3) izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja ).

Po ocjeni suda izvedenim dokazima je u potpunosti dokazano da je optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija na naprijed opisani način počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ koji je Uredbom sa zakonskom snagom preuzet kao Republički zakon, na način opisan u činjeničnom opisu pod tačkama 1) i 3) izreke presude.

Svjedoci optužbe su svojim iskazima na glavnom pretresu, koji su interpretirani u obrazloženju presude, uvjerljivo potkrijepili tvrdnju optužbe da su optuženi počinili radnje ratnog zločina koje su navedene u činjeničnom opisu optužnice. Ovi svjedoci su detaljno i uvjerljivo opisali način izvršenja krivičnog djela ratnog zločina poćinjenog od strane optuženih prilikom direktnog ispitivanja na glavnom pretresu. Obzirom su iskazi ovih svjedoka međusobno podudarni u pogledu ovih činjenica kojima se dokazuje da se radilo o teškom zlostavljanju civila, te da ničim nisu dovedeni u sumnju, sud ih je prihvatio vjerodostojnim.

Članom 3. stav 1. tačke a) i c) IV Ženevske konvencije utvrđena je obaveza svih učesnika u oružanim sukobima da prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, a civili R.V., S.K., M.K.1 i drugi civili se mogu smatrati takvim osobama, postupaju čovječno bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovanoj na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, polu, rođenju, imovnom stanju ili bilo kojem sličnom mjerilu, te da su u tom cilju zabranjeni u svako doba i na svakom mjestu prema takvim licima postupci koji predstavljaju povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito svireposti i mučenja, kao i povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrijedljivi i ponižavajući postupci. Dopunskim protokolom uz Ženevske konvencije je to takođe regulisano, pa je članom 75. stav 2. tačka b) navedeno da je u svakom dobu i na svakom mjestu zabranjeno vrijeđanje ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak i svaki oblik nedoličnog napada na zaštićena lica.

Iz navedenih razloga sud je našao dokazanim, izvan svake razumne sumnje, da su optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija, kršeći na opisani način navedene blanketne propise, odnosno citirane odredbe IV Ženevske konvencije i Dopunskog protokola, počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ preuzetog kao Republički zakon, kojim je normirano da to krivično djelo čini onaj ko krši pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Dakle, dokazano je da su optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija, suprotno odredbi člana 3. st. 1. tačke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12.08.1949. godine vršili psihičko i fizičko zlostavljanje civila srpske nacionalnosti.

Opšti elementi koji čine zajedničke elemente krivičnih djela ratnih zločina su da je morao postojati oružani sukob u vrijeme i mjestu počinjenja navodnih djela, žrtva mora biti zaštićena prema međunarodnom humanitarnom pravu, mora postojati dovoljna veza između krivičnog djela za koje se optuženi tereti i oružanog sukoba, kršenje mora biti povreda običaja ili ugovora međunarodnog humanitarnog prava koji obavezuje optuženog, kršenje mora biti teško i uključivati ozbiljne posljedice za žrtvu, kršenje mora povlačiti individualnu krivičnu odgovornost, krivicu osoba koje krše propis i potrebno dokazati da je optuženi bio svjestan postojanja oružanog sukoba. Iz navedenih razloga ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, počinjena u vrijeme rata ili oružanog sukoba povlače individualnu krivičnu odgovornost. Običajno pravo i ugovorno pravo zabranjuju činjenje krivičnih djela ratnih zločina.

Optužnicom je optuženim Divjan Mustafi i Gazibara Aliji stavljeno na teret postupanje suprotno odredbama IV Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, a posebno zajedničkog člana 3. koji se primjenjuje u svim oružanim sukobima. Nesporno je da djelo za koja se optuženi u ovom predmetu terete predstavlja ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava, odnosno optuženi su svojim radnjama ili propustima sa umišljajem, za vrijeme oružanog sukoba, počinili teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, prema zaštićenim licima, odnosno civilima. U vezi sa statusom žrtava, provedeni dokazi ukazuju na to da se u ovom predmetu radi o civilima, odnosno o licima zaštićenim odredbama IV Ženevske konvencije. U članu 3. stav 1. zaštićenom kategorijom se smatraju „lica koja ne učestvuju neposredno u naprijateljstvima, podrazumjevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga “. Provedeni dokazi nesporno ukazuju da su oštećena lica u ovom predmetu bile osobe zaštićene Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, te da su isti lišeni slobode kao civili. Ovu dokazanu činjenicu su potvrdili svjedoci optužbe R.V.1, N.A., Đ.Š., D.K., G.K. i R.V.. Iz provedenih dokaza ispitivanjem ovih svjedoka na glavnom pretresu proizilazi da oštećena lica prilikom lišenja slobode nisu bila uključena u vojne aktivnosti, a samim lišenjem slobode bili su onesposobljeni za borbu, te im je oduzeto svo oružje ukoliko su isto imali. Iz toga se može izvuči zaključak o njihovom statusu, odnosno da su imali status civilnih osoba u vrijeme izvršenja krivičnopravnih radnji, odnosno osoba zaštićenih međunarodnim pravom, konkretnije Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Kako nalažu norme međunarodnog humanitarnog prava, te osobe moraju biti zaštićene u svim okolnostima, sa njima treba postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja, odnosno diskriminacije.

Optužnicom je u odnosu na optužene Divjan Mustafu i Gazibara Aliju kao oblik odgovornosti postavljena individualna krivična odgovornost. Optuženi u ovom predmetu su znali da su oštećena lica u ovom predmetu posebno zaštićena kategorija lica i da sa njima trebaju postupati u skladu sa odredbama međunarodnog prava. Optužena lica su u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili u oružanim snagama R BiH, vojnici ili pripadnici vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, a koji su obavljajući dužnost vojnika ili vojnih policajaca, znali ili su morali znati da su oštećeni u ovom predmetu zaštićena lica i da sa njima treba postupati u skladu sa odredbama međunarodnog humanitarnog prava. Zadaci i ovlaštenja pripadnika vojske i vojne policije regulisani su pravilima koja su morala biti poznata optuženim licima u ovom predmetu. Ovo krivično djelo ratnog zločina je izvršeno 1993. godine, u vrijeme kada je rat i oružani sukob već uveliko trajao, pa se može pretpostaviti da su optuženi do tada zasigurno bili upoznati sa dozvoljenim načinima postupanja i odredbama međunarodnog humanitarnog prava.

Provedenim dokazima je utvrđeno da optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija radnjama opisanim u dispozitivu optužnice, ne samo da nisu poštovali za njih obavezujuća pravila, nego su na način opisan u dipozitivu vršili radnje zabranjene međunarodnim humanitarnim pravom. Provedeni dokazi potvrđuju vojnu pripadnost optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije. Iz provedenih dokaza koji se odnose na ove optužene nesumnjivo proizlazi zaključak suda da su optuženi bili pripadnici 4. motorizovane brigade Armije R BiH i da su u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje im se stavlja na teret postupali kao vojnici ili vojni policajci. Izvedeni dokazi, kako materijalni dokazi, tako i izjave ispitanih svjedoka, ukazuju na to da su optuženi postupali sa svješću o protivpravnosti svojih radnji, da su njihova postupanja imala diskriminatorski karakter, te da su bili svjesni da će njihovi postupci rezultirati počinjenjem krivičnog djela ratnog zločina na način opisan u činjeničnom opisu pod tačkama 1) i 3) izreke presude.

U dispozitivu optužnice, odnosno u tački 3) izreke presude, opisane su krivičnopravne radnje nečovječnog postupanja, mučenja, te nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, a koje se na teret stavljaju optuženom Gazibara Aliji. Kao oblik izvršenja postavljeno je saizvršilaštvo optuženog i drugih lica, te su jasno opisane radnje optuženog, koji proizlaze iz izjava svjedoka, ali i iz određenih materijalnih dokaza, a za koje sud smatra da predstavljaju odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela.

Izvedeni dokazi na glavnom pretresu ukazuju da je radnja izvršenja krivčnog djela ratnog zločina od strane optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije počinjena dana 22.04.1993. godine, u vrijeme proglašenog ratnog stanja. U kontekstu optužnice, relevantna su i dešavanja prije samog inkriminisanog događaja, a koja su se dešavala počev od proljeća 1992. godine na području Hrasnice, opštine Ilidža, opštine Hadžići, kao i na području cijele Bosne i Hercegovine, gdje su već postojali oružani sukobi. Neposredna ratna opasnost u Bosni i Hercegovini je proglašena odlukom Predsjedništva R BiH u aprilu 1992. godine, a ratno stanje u junu 1992.godine. Prema izjavama svjedoka saslušanih u toku glavnog pretresa, kao i prema prikupljenoj materijalnoj dokumentaciji, oružani sukobi u inkriminisanom periodu su uveliko trajali. Oštećeni civili u ovom predmetu su na područje Hrasnice dovedeni iz logora sa područja opštine Hadžići, u koji su zatvarana lica srpske nacionalnosti. Naime, oni su u periodu proljeće-ljeto 1992. godine bili lišeni slobode i zatvoreni u logorima na području opštine Hadžići, među kojima su logori „Silos“, „Krupa“ i logor u prostorijama OŠ „9. maj“ u Pazariću. Izvedeni materijalni dokazi i iskazi svjedoka optužbe ukazuju da je i na području Hrasnice od tog perioda egzistiralo nekoliko objekata u kojima su takođe zatvarana civilna lica srpske nacionalnosti. Područje Hrasnice bilo je zona odgovornosti 4. Motorizovane brigade I Korpusa Armije R BiH. Dokumentacija prikupljena od strane tužilaštva u toku istrage pokazuje da je 4. motorizovana brigada nastala transformacijom Opštinskog štaba TO Ilidža, te da je u toku ratnog perioda više puta mijenjala naziv.

Na osnovu provedenih dokaza proizilazi da su na područje Hrasnice iz Hadžića u toku 1993. godine dovedene dvije grupe zatvorenika. Prva grupa od 20 zatvorenika iz logora „Krupa“ upućena je dana 28.01.1993. godine u zonu odgovornosti 4. Motorizovane brigade koja je dejstvovala na području Hrasnice. Ta grupa zatvorenika preuzeta je od strane Vojničkog pritvora u Hrasnici, odakle su svakodnevno odvođeni na radove, među kojima su bili i radovi na borbenim linijama. Svjedoci optužbe su govorili da su prilikom takvih radova bili zlostavljani i tučeni, a dolazilo je i do ranjavanja zatvorenika. Prva grupa zatvorenika iz Hrasnice je vraćena u logor „Krupa“ početkom aprila 1993. godine. Druga grupa zatvorenika iz logora „Krupa“ u Hadžićima upućena je dana 15.04.1993. godine u Hrasnicu, u zonu odgovornosti 4. Motorizovane brigade, gdje su preuzeti od strane Vojničkog pritvora Hrasnica, odakle su ponovo, svakodnevno izvođeni na radove, među kojima su bili i radovi na borbenim linijama, prilikom kojih je dolazilo do zlostavljanja, ali i do ranjavanja i pogibije nekoliko zatvorenika.

U pomenutoj drugoj grupi zatvorenika iz Hadžića bili su i oštećeni, čije stradanje je predmet ove optužnice. Na glavnom pretresu, u svojstvu svjedoka, ispitano je više zatvorenika iz druge grupe upućene u Hrasnicu. Neki od tih zatvorenika bili su očevici događaja, dok neki imaju posredna saznanja o događajima. Po ocjeni suda, njihova svjedočenja na glavnom pretresu najbitniji su dokazi koji potvrđuju navode opisane u optužnici. Ove okolnosti koje se odnose na postojanje zatvora na području Hrasnice su potvrdili i svjedoci koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici 4. motorizovane brigade. Svjedok J.V., koji je bio komandir voda vojne policije za Butmir, je rekao da mu je poznato da je u Hranici postojao zatvor koji se nalazio u jednoj stambenoj zgradi, te da su u taj zatvor dovođena i lica iz Pazarića i Tarčina. Svjedok E.H., koji je bio referent za štabno-komandne poslove u Službi vojne bezbjednosti 4. motorizovane brigade, naveo je da je dolaskom u Službu, početkom 1993. godine, saznao da određeni broj lica srpske nacionalnosti nalazi zatvoreno po kućama u Hrasnici, a zatim su polovinom 1993. godine ta lica premještena u podrume napuštene zgrade u Hrasnici. Svjedok je naveo da su polovinom 1993. godine Služba vojne bezbjednosti i krim. služba vojne policije 4. motorizovane brigade premješteni u tu zgradu, tako da mu je poznato da su ta lica bila zatvorena u podrumu iste zgrade. Svjedoku je poznato da je u tim prostorijama bio i vojni pritvor za pripadnike 4. motorizovane brigade. On je u par navrata ulazio u te prostorije u slučajevima kada je morao intervenisati u odnosu na pritvorenike koji su bili pripadnici 4. motorizovane brigade. Poznato mu je da su u tom objektu bila zatvorena i lica srpske nacionalnosti sa područja drugih opština, te da je bilo lica sa područja opštine Hadžići. Kada se desio događaj bjekstva i ubistva zatvorenika u aprilu 1993. godine, tada je saznao da su ti zatvorenici dovedeni iz „Silosa“ radi kopanja rovova. Svjedok N.M., pripadnik Butmirskog voda vojne policije je naveo da mu je poznato da se u podrumskim prostorijama jedne nedovršene zgrade u Hrasnici nalazio zatvor u kojem su zatvarani i Bošnjaci i Srbi, a poznato mu je da su se tu nalazili i Srbi iz Tarčina, koji su izvođeni na radove na prvim borbenim linijama. To mu je poznato, jer je kao vojni policajac tu dovodio zatvorenike, ali nikada nije ulazio u unutrašnjost. Svjedok S.U., tada pripadnik Butmirskog voda vojne policije, izjavio je da smatra da u Hrasnici nije bilo zatvora samo za Srbe, već da je postojao jedan u koji su zatvarani svi. Navodi da je u jednoj zgradi bio pritvor i za pripadnike Armije, za civile i za pripadnike drugih nacionalnosti. Nisu mu poznati detalji o tom pritvoru, a vojni policajci su predavali lica koja su privedena na prijavnicu. Dokazi provedeni na glavnom pretresu potvrđuju da su na području Hrasnice zaista obavljani prinudni radovi, od kojih su neki bili na prvim borbenim linijama, kako od strane pripadnika radnog voda koji je bio formiran od civila srpske nacionalnosti sa područja Hrasnice, Sokolović Kolonije i Butmira, tako i od strane zatvorenika koji su bili zatvoreni u prostorijama pomenutog zatvora u Hrasnici, a među kojima su i lica koja su dovedena iz logora sa područja opštine Hadžići, čije stradanje je predmet ovog krivičnog postupka. Provedeni dokazi ukazuju na to da su se radovi obavljali na više lokaliteta na području Hrasnice, od kojih su neki bili i na borbenim linijama, na mjestima gdje su zatvorenici bili izloženi direktnoj životnoj opasnosti. Među lokalitetima na kojima su se obavljali radovi su i lokaliteti Donji Kotorac i Poljoprivredno dobro/institut - Butmir koji su relevantni u vezi ovog krivičnog predmeta.

Na okolnosti obavljanja prinudnih radova na području Hrasnice ispitani su prvenstveno svjedoci oštećeni, kako oni koji su upravo zbog obavljanja tih radova dovedeni iz logora „Silos“ i „Krupa“, i to N.A., R.V.1, S.J., M.G., D.B., S.K.2, Đ.Š., tako i svjedoci koji su bili sa područja Hrasnice, a koji su bili u tzv. radnom vodu. U toku glavnog pretresa tužilaštvo je provelo čitanje materijalnih dokaza koji se odnose na obavljanje radova na prvim borbenim linijama na području Hrasnice. Navedene okolnosti potvrđuju i svjedočenja lica koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici 4. motorizovane brigade, vojne policije ili Inžinjerijskog voda. Svjedoci-oštećeni su na glavnom pretresu potvrdili da su ih prilikom obavljanja radova obezbjeđivala lica koja neki od njih identificiraju kao pripadnike vojske, vojne policije, policije ili samo kao stražare. Neki od materijalnih dokaza potvrđuju da su na obezbjeđenju lica na radovima bili angažovani pripadnici vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, a u nekim slučajevima zajedno sa licima koja su bila angažovana na čuvanju pritvorenih lica. Međutim, ispitivanjem svjedoka koji su obavljali upravo te poslove utvrđeno je da su u najvećem broju slučajeva, pa i kritičnog dana, na obezbjeđenju zatvorenika radili pripadnici 4. motorizovane brigade. Upravo u tom periodu je došlo do zamjene obezbjeđenja sa lokaliteta Donji Kotorac i lokaliteta Poljoprivredno dobro. Svjedoci koji su obavljali poslove obezbjeđenja, govorili su o tome kako je jedinica koja je inače bila raspoređena na lokalitetu Donji Kotorac, tražila da se u određenom periodu izvrši zamjena sa jedinicom koja je bila raspoređena na lokalitetu Poljoprivrednog dobra, što se i desilo upravo u periodu kada su se desili inkriminisani događaji.

Sud je utvrdio na osnovu izvedenih dokaza da su u najvećem broju slučajeva obezbjeđenje zatvorenika vršili pripadnici 4. motorizovane brigade, što potvrđuju i svjedoci koji su upravo kritičnog dana 22.04.1993. godine vršili obezbjeđenje zatvorenika na radovima. Svjedok A.Ć., koji je bio pripadnik I čete IV bataljona 4. motorizovane brigade je naveo da je njegova jedinica držala liniju na lokalitetu Donjeg Kotorca koja je inače bila veoma opasna, jer je od neprijateljske bila udaljena oko dvadesetak metara. Zbog toga su pripadnici ove čete zahtjevali da se na određeno vrijeme izvrši zamjena sa jedinicom sa linije koja se držala kod Poljoprivrednog instituta, jer je tu bilo manje opasno, jer su linije bile udaljene oko 800 metara. Njihovom zahtjevu je udovoljeno, tako da je upravo u vrijeme kada su se desili inkriminisani događaji došlo do ove zamjene na držanju linija i obezbjeđenju radova zatvorenika. Svjedok M.T., koji je bio pripadnik III voda III čete 4. motorizovane brigade Armije R BiH, na glavnom pretresu svjedočio je da su se sa kopanjem rovova u Butmiru počelo 1993. godine, da su te radove na početku obavljali vojnici, pripadnici Armije, a da su rovove i tranšeje prema Ilidži kopali zatvorenici srpske nacionalnosti. Svjedok je nekoliko puta obezbjeđivao lica srpske nacionalnosti koja su izvodila radove na lokalitetima Poljoprivrednog instituta i na lokalitetu Donji Kotorac. Svjedok je rekao da je njegova jedinica držala liniju na Poljoprivrednom dobru, prema Ilidži, u blizini staklenika, a da su nekada tokom 1993. godine, možda samo nekoliko puta, bili prebačeni na liniju na lokalitet Donji Kotorac, upravo kada su bili na Donjem Kotorcu bili zaduženi za čuvanje zatvorenika srpske nacionalnosti koji su obavljali radove i koji su tom prilikom pobjegli sa radova. Svjedok A.Ć. je naveo da je on inače bio na borbenoj liniji prema Ilidži, na rejonu Poljoprivrednog dobra, ali da je u jednom momentu došlo naređenje da njegova jedinica pređe u Donji Kotorac, te da se upravo tada desila situacija da su dvojica zatvorenika pobjegla sa radova na Donjem Kotorcu.

Na glavnom pretresu ispitani su i pripadnici Inžinjerijskog bataljona 4. motorizovane brigade Armije R BiH S.S., koji je bio bezbjednjak u Inžinjerijskom bataljonu i N.D., koji je bio zamjenik komandanta Inžinjerijskog bataljona. Oni su svjedočili o organizaciji Inžinjerijskog bataljona, te zadacima, među kojima ističu utvrđivanje i obezbjeđenje tranšeja, izradu skloništa, utvrđivanje vatrenih tačaka, itd. Pomenuti svjedoci nisu imali konkretnih saznanja o učešću zatvorenika u obavljanju ovih radova, niti o konkretnim događajima koji su predmet ovog krivičnog postupka. Iako prisiljavanje na prinudni rad, kao krivičnopravna radnja, nije optuženima stavljena na teret optužnicom, okolnosti koje se odnose na obavljanje prinudnih radova i na obezbjeđenje zatvorenika na prinudnim radovima opisane su radi boljeg razumjevanja događaja opisanih dispozitivom optužnice, jer su se desili upravo prilikom obavljanja pomenutih radova.

Krivičnopravne radnje za koje su optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija desile su se prilikom obavljanja prinudnih radova od strane zatvorenika srpske nacionalnosti koji su prethodno dovedeni na područje Hrasnice iz logora na području opštine Hadžići na lokalitetu Poljoprivrednog dobra „Butmir“ dana 22.04.1993. godine. Iz provedenih dokaza proizilazi da su tog dana na području Hrasnice bile angažovane dvije grupe zatvorenika, dovedenih iz Hadžića, a koji su bili raspoređeni na radove na dva lokaliteta: Donji Kotorac i Poljoprivredno dobro. Tog dana su prinudne radove zatvorenika nadzirali stražari, koji su bili pripadnici 4. Motorizovne brigade, odnosno pripadnici I i III čete, prema izmjenjenom rasporedu, kako je naprijed opisano. Prikupljeni dokazi nesporno ukazuju na to da su na lokalitetu Donji Kotorac zatvorenike nadzirali stražari M.T. i A.Ć., a što su oni i potvrdili u svom svjedočenju. Na lokalitetu Poljoprivrednog dobra “Butmir” su stražari Divjan Mustafa i A.Ć. nadzirali zatvorenike, što su i oni potvrdili u svoijm iskazima na glavnom pretresu. Činjenica je da je prilikom obavljanja radova na lokalitetima Poljoprivredno dobro i Donji Kotorac kritičnog dana, u približno istom vremenskom intervalu, došlo do bjekstva četiri zatvorenika: B.G., S.K.1, V.P. i M.G.. Na osnovu izvedenih dokaza, po ocjeni suda, upravo ta činjenica bjekstva je bila razlog i motiv optuženim da preduzmu krivičnopravne radnje opisane u dispozitivu optužnice, odnosno izreke presude.

Optuženom Divjan Mustafi se optužnicom prvenstveno stavlja na teret ubistvo R.V. i S.K., jer izvedeni dokazi ukazuju na to da je optuženi Divjan Mustafa, koji je kao stražar, naoružan automatskom puškom, nadzirao radove zatvorenika, a nakon saznanja da su B.G. i S.K.2 pobjegli sa radova, iskočio iz tranšea, nageo se iznad tranšea u kojoj su kopali zatvorenici i u namjeri da ih liši života pucao rafalnim hicima iz automatske puške u pravcu zatvorenika, kojom prilikom je ispaljenim hicima pogodio zatvorenike R.V. i S.K., nanijevši im povrede u predjelu grudi i stomaka, od kojih povreda su preminuli na licu mjesta. Ubistvo zatvorenika R.V. i S.K. najbolje opisuju svjedoci koji su kao zatvorenici također obavljali radove, odnosno kopali na istom lokalitetu i koji su bili očevici događaja, a njihove izjave potvrđuju izjave nekoliko svjedoka koji su kasnije vidjeli tijela ubijenih. Kada se izjave ovih svjedoka dovedu u vezu sa izjavama drugih svjedoka, prvenstveno izjavom svjedoka koji je bio drugi stražar u obezbjeđenju zatvorenika na istom lokalitetu, te u vezu sa materijalnim dokazima, odnosno dokumentacijom koja kao počinioca ovih ubistava upravo navodi optuženog Divjan Mustafu, onda se može izvesti nesporan zaključak o tome da je počinilac ovih radnji upravo Divjan Mustafa i da su se događaji desili upravo na način opisan tačkom I dispozitiva optužnice, odnosno tačke 1. izreke presude.

Svjedok N.A., ključni svjedok ubistva S.K. i R.V. je naveo da je u aprilu 1993.godine na području Poljoprivrednog instituta bio u grupi od šest logoraša, raspoređenih u tri grupe po dva zatvorenika, tako da je on bio u paru sa R.V.1, a druge grupe činili su S.K. i R.V., te B.G. i S.K.1. Čuvao ih je stražar kojeg pamti po nadimku „E.“ ili „F.1“,koji im je rekao da bio vozač tramvaja u GRAS-u Sarajevo. Bio je oko 25-28 godina starosti, visine 180 cm, sportske građe, plavo-smeđe kose, bez nekih vidljivih ličnih karakteristika. Svjedok je opisao situaciju kada je čuo da je pomenutom stražaru prišao R.V. govoreći da su B.G. i S.K.1 pobjegli. Svjedok je na glavnom pretresu rekao da je nakon toga vidio kada se stražar uzdigao iznad tranšeje i pogledom najvjerovatnije tražio B.G. i S.K.1, a kad ih nije vidio, vratio se u tranšeju i od tog momenta svjedok ga ne vidi, ali ubrzo čuje rafalnu pucnjavu iz pravca gdje su bili R.V. i S.K., odnosno iz pravca gdje je zadnji put vidio stražara po nadimku „E.“ ili „F.1“. Svjedok smatra da je rafal koji je čuo bio dug, te pretpostavlja da su ispaljeni svi meci iz okvira, te da je pucanje izvršio stražar po nadimku „E.“ ili „F.1“, jer tu nije bilo druge vojske niti naoružanih pojedinaca osim njega. Svjedok je rekao da je desetak sekundi nakon pucnjave vidio stražara po nadimku „E.“ ili „F.1“ da trčeći dolazi iz pravca iz kojeg se čula pucnjava. Kasnije, kada je išao prema Poljoprivrednom institutu, svjedok je u drugom kraku tranšea vidio tijela R.V. i S.K., nije bio siguran da su mrtvi, ali je to pretpostavio, jer je njihov položaj povezao sa prethodnom pucnjavom.

Svjedok R.V.1, ključni svjedok ubistva S.K. i R.V. je na glavnom pretresu rekao da je dana 22.04.1993. godine raspoređen u grupi od 15 zatvorenika da ide kopati rovove u pravcu Ilidže. Tog dana je kopao tranšeje sa N.A.. Drugi tranšej su kopali R.V. i S.K., a treći par su bili B.G. i S.K.1. Svjedok je naveo da je zatvorenike nadzirao stražar kojeg spominje po nadimku „F.1“, kojeg je svjedok tokom pauze ponudio sokom koji je odbio. Svjedok je čuo kada se zatvorenik S.K. obratio stražaru govoreći da nema B.G. i S.K.1. Nakon toga svjedok je vidio kada je stražar po nadimku „F.1“ iskočio iz tranšeja sa automatskom puškom u rukama, te se nageo nad tranšej i rafalno pucao u pravcu tranšeja. Svjedok nije vidio u koga je stražar pucao, ali pretpostavlja da je pucao u S.K. i R.V., jer je prethodno iz tog pravca čuo S.K. glas. U momentu pucanja stražar „F.1“ je od njega bio udaljen oko 15-20 metara, te je rekao da je sve dobro vidio. Svjedok navodi da je nakon toga „F.1“ skočio u tranše gdje su bili svjedok i N.A., prišao im sa uperenom puškom psujući im „četničku majku“, te naredio da idu ispred njega. Krećući se kroz tranšej, vidjeli su tijela R.V. i S.K.. Svjedok opisuje da je R.V. bio u sjedećem položaju sa ramenom i glavom naslonjenom na zid tranšeje, dok je S.K. ležao u tranšeju na boku odmah uz tijelo R.V.. Svjedok R.v.1 je rekao da ih je „F.1“ odveo u prostoriju gdje su bili stražari, kojima je rekao: „Dvojica su pobjegla, dvojicu sam ubio, a ova dvojica su me htjela napasti“.

Svjedok A.Ć., koji je zajedno sa Divjan Mustafom, učestvovao u obezbjeđenju zatvorenika na radovima dana 22.04.1993. godine, naveo je da je optuženi Divjan Mustafa bio raspoređen krajnje desno na liniji koju su pokrivali, a u sljedećem rovu do njega bio je svjedok. Svjedok je obezbjeđivao dvojicu zatvorenika koji su imali zadatak da proširuju i produbljuju tranšeju, a da je Divjan Mustafa bio zadužen za lica koja su imala zadatak da prokopaju prolaz ispod puta, a u blizini rova u kojem se on nalazio. Svjedok je rekao da je Mustafa Divjan tog dana više puta dolazio do njegovog rova, jer je inače bio nemirnog duha, te se sjeća da mu je govorio da ide čuvati ljude za koje je zadužen. Negdje oko podne, optuženi Divjan Mustafa je ponovo bio kod njega, te da je u trenutku kada je odlazio, čuo je povike „pobjegoše dvojica“. Navodi da je Mustafa potom otrčao prema svom rovu i tada je čuo kada u više navrata govori: „bacite lopate“, „ostavite lopate“. Svjedok je Mustafu glasno pitao „šta se desilo“, a Mustafa je odgovorio „pobjegoše dvojica“. Svjedok navodi da se tada intenzivirala pucnjava sa neprijateljskih linija, te da je ostao u rovu, stavljajući šljem na glavu, a da su vrlo brzo do njega prilaznom tranšejom iz pozadine došli vojnici ili vojni policajci, koji su inače bili u pripremnom vodu. Nakon što im je rekao da su dvojica zatvorenika pobjegla, jedan od tih vojnika odveo je tranšeom zatvorenike koje je svjedok čuvao, jedan je odveo njega u pozadinu, a ostali su se tranšejom uputili prema mjestu na kojem je bio Divjan Mustafa. Svjedok također navodi da su poslije on i Divjan Mustafa odvedeni u prostorije vojne policije gdje su ispitani, ali da ne može potvrditi da je vidio niti čuo da je Mustafa Divjan pucao u zatvorenike.

Činjenicu da je optuženi Mustafa Divjan počinio ubistvo R.V. i S.K. se navodi i u određenim materijalnim dokazima izvedenim tokom glavnog pretresa. Optuženi Divjan Mustafa se kao počinilac ubistva navodi u Službenoj zabilješci od 22.04.1993. godine koju je sačinio Š.R.. Svjedok Š.R. ističe da se i nije mogao izjasniti o detaljnijim okolnostima događaja, jer nije bio na licu mjesta. Detaljniji opis događaja naveo je J.V. u Službenoj zabilješci od 23.04.1993. godine, navodeći da su „...R.V. i S.K. ubijeni prilikom pokušaja bijega...na njih je pucao Divjan Mustafa na kojeg su ta dvojica krenuli sa namjerom da ga razoružaju i ubiju...“. Svjedok J.V. je naveo da je dolaskom na lice mjesta kritičnog dana saznao da su dvojica zatvorenika ubijena od strane Divjan Mustafe, i to tako što su krenuli sa namjerom da ga razoružaju i ubiju. Optuženi Divjan Mustafa takođe je naveden kao počinilac ubistva pomenutih lica i u Službenoj zabilješci E.H. od 30.04.1993. godine, u kojoj je navedeno da je Služba vojne bezbjednosti, po završenoj obradi predmeta na okolnosti bjekstva zatvorenika, na osnovu izjava stražara, njihovih skica lica mjesta, izjava pritvorenika, te naknadnog izlaska na lice mjesta, utvrdila da je Divjan Mustafa ubio zatvorenike R.V. i S.K., jer su navodno pokušali da ga napadnu i otmu mu oružje, na što se on „trza, otima i u okretu odmah puca jer je bio napadnut, opalio je rafal koji je pogodio oba pritvorenika“. E.H. je također na glavnom pretresu, izjavio da se ne može sjetiti do kakvih je informacija došao prilikom obavljanja razgovora, ali navodi da je siguran da je svako saznanje naveo u službenom izvještaju koji je tada sačinio.

Činjenica je da svjedoci-oštećeni počinioca ubistva dvojice zatvorenika spominju po nadimku „F.1“ ili „E.“. Međutim, provedeni dokazi nesporno ukazuju na činjenicu da je ta osoba ustvari optuženi Divjan Mustafa, iako to nije njegov stvarni nadimak. Svjedoci-oštećeni su dovedeni sa drugog područja i da optužena lica nisu poznavali po imenima. Stoga postoji mogućnost da su se optuženi i drugi vojnici međusobno oslovljavali nestvarnim imenima ili nadimcima, ali i ostali prikupljeni dokazi dovode u vezu opis i karakteristike osobe koju svjedoci-oštećeni spominju sa identitetom optuženog Divjan Mustafe. Naime, izjave svjedoka koji su govorili da im je poznato da je lice po nadimku „F.1“ prije rata radio u GRAS-u potvrđuju materijalni dokazi tužilaštva, odnosno dokument Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje iz kojeg proizilazi da je optuženi Mustafa Divjan skoro cijeli radni vijek proveo upravo u pomenutom preduzeću. Iz dokumentacije pribavljene od strane Federalnog ministarstva za pitanja boraca, odnosno od Državnog Ministarstva odbrane vidljivo je da je Divjan Mustafa bio pripadnik Oružanih snaga R BiH od 1992. do 1996. godine, tačnije da je bio pripadnik vojne jedinice 5063, odnosno 4. Motorizovane brigade Armije RBiH. Navedene činjenice dodatno potkrepljuju i izjave svjedoka koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici radnog voda koji je bio sastavljen od ljudi srpske nacionalnosti sa područja Hrasnice, kao i izjave svjedoka koji su bili pripandici 4. motorizovane brigade kao i optuženi, a koji ga veoma dobro poznaju i koji su tokom istrage govorili o Divjan Mustafi, te izvršili prepoznavanje sa fotografija u skladu sa članom 85. stav 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku BiH.

Iz izjava svjedoka optužbe na glavnom pretresu proizilazi da je optuženi Divjan Mustafa, nakon što je izvršio ubistvo dvojice zatvorenika, pod prijetnjom oružja, iz tranšeja na lokalitetu Poljoprivredni institut-Butmir, pravac prema Domu zdravlja Ilidža u naselju Hrasnica, opština Ilidža, gdje su zatvorenici, civili srpske nacionalnosti, bili na prinudnom radu i kopali, izveo, a potom doveo zatvorenike R.V.1 i N.A. u prostoriju dežurane u zgradi Poljoprivrednog instituta-Butmir, gdje su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija, S.P., takođe pripadnik vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, koji je u međuvremenu  preminuo, i drugi, njima poznati NN, pripadnici Armije R BiH, svi naoružani automatskim puškama, tukli R.V. i N.A. palicama, kundacima pušaka, nogama po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih strijeljati, zbog čega su R.V. i N.A. trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote, a potom ih natjerali da skoče u obližnju jamu dubine oko 3 metra, nakon čega su, zajedno sa drugim, njima poznatim i naoružanim NN vojnicima Armije R BiH, natjerali i ostale zatvorenike, njih oko deset, koji su bili na prinudnim radovima kopanja tranšeja na Poljoprivrednom institutu-Butmir, da skoče u istu jamu, pa su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija, S.P., i drugi, njima poznati, naoružani NN vojnici Armije R BiH, svaki od njih, više puta, ulazili u jamu među zatvorenike među kojim su bili i Đ.Š., M.K., M.K., N.A. i R.V.1, tukli zatvorenike nogama, rukama, palicama, kundacima pušaka i drugim predmetima po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih zaklati i ubiti ukoliko ne kažu ko je organizovao bjekstvo zatvorenika B.G. i S.K.1,  uslijed čega su svi zatvorenici, među kojima i Đ.Š., M.K., M.K.1, N.A. i R.V.1, trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote. Navedene krivičnopravne radnje optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije u saizvršilaštvu,opisane tačkom II optužnice, odnosno tačkom 2. izreke presude, najbolje opisuju svjedoci-oštećeni koji su bili izloženi opisanim radnjama zlostavljanja.

Svjedok Đ.Š. je naveo da je dana 22.04.1993. godine oko 15 sati do njega i zatvorenika M.K., došao jedan vojni policajac, te ih trčećim korakom odveo prema Poljoprivrednom institutu. Sjeća se da je ispred objekta Poljoprivrednog instituta bila ogromna rupa četvrtastog oblika koja je ustvari ukopani kontejner dimenzija 3x5 metara i dubine 3-4 metra, u koju su ubačeni zatvorenici. Ispred Instituta nalazili su se vojni policajci butmirske vojne policije, slušao je njihov razgovor, a neki su govorili da sve zatvorenike treba pobiti. Svjedok navodi da je zatvorenicima naređeno da kleče sa pogledom uprtim u zemlju, te da su tada teško pretučeni od strane vojnih policajaca. Svjedok je naveo da su ih tukli drvenim letvama, palicama, nogama i puškama. Svjedok R.V.1navodi da ih je „F.1“ odveo u prostoriju gdje su bili stražari, kojima je rekao: „Dvojica su pobjegla, dvojicu sam ubio, a ova dvojica su me htjela napasti“. Na te njegove riječi 7-8 prisutnih stražara su skočili i počeli tući njega i N.A. toliko snažno da je svjedok mislio da to neće preživjeti. Nakon te tuče koja je trajala oko pet minuta, izvedeni su iz prostorije Poljoprivrednog instituta, a potom su im stražari naredili da skoče u jamu. Svjedok je rekao da su tu svi zatvorenici teško pretučeni. Opisao je kako je N.A. izveden ispred rupe, a potom pretučen od strane deset vojnika i vojnih policajaca koji su se tu okupili. Svjedok je naveo da je i on izveden ispred rupe, gdje su ga vojnici i vojni policajci teško pretukli nogama, rukama, kundacima pušaka i nekim drugim tvrdim predmetima. Navodi da je sav bio krvav, da su ga bolili svi dijelovi tijela, a da mu je u takvom stanju jedan od vojnika stavljao nož pod grlo pitajući ga ko je organizovao bjekstvo, prijeteći mu da će ga zaklati. Nakon toga svim zatvorenicima u rupi je bilo naređeno da kleknu sa rukama podignutim na potiljak, a potom u rupu je sišlo desetak vojnika i vojnih policajaca koji su izvršili teško premlaćivanje zatvorenika. Prema procjeni svjedoka, ta tuča je trajala oko 15-20 minuta. Svjedok N.A. je naveo da je nakon što je čuo rafalnu pucnjavu, vidio stražara po nadimku „E.“ ili „F.1“ kako trčeći dolazi iz pravca odakle se čula pucnjava i gdje su bili S.K. i R.V., koji se obraća svjedoku i R.V.1 psujući im i naređujući im da trčećim korakom idu ispred njega do prostorije u Poljoprivrednom institutu koja je u prizemlju. Svjedok je rekao da su u pomenutoj prostoriji u Poljoprivrednom institutu zatvorenici ispitivani i vrijeđani od strane vojnika koje nije poznavao. Nakon toga su izvedeni ispred zgrade, gdje su pretučeni od strane grupe vojnika, koji su njega i R.V.1 prislonili uz neka vrata i prijetili da će ih strijeljati. Potom su zatvorenike natjerali da uđu u rupu dubine od oko 2 metra, gdje su ubrzo dovedeni i ostali zatvorenici. Svjedok navodi da su u toj rupi svi zatvorenici teško pretučeni od strane 4-5 vojnika koji su sišli u rupu, te zatvorenike koji su bili u klečećem položaju tukli rukama, nogama, kundacima pušaka, palicama. Ovo premlaćivanje je trajalo oko 5-10 minuta, a čuo je i povike prisutnih da „sve treba pobiti“, odnosno da će „ubiti jednog za primjer“.

Na okolnosti opisane tačkom II dispozitiva optužnice, odnosno tačke 2 izreke presude, na glavnom pretresu ispitani su i pripadnici 4. motorizovane brigade koji su potvrdili svoje prisustvo navedenim događajima. Međutim, sud smatra da postoji mogućnost da ovi svjedoci su izbjegavali na glavnom pretresu potpuno i istinito govoriti o navedenim dešavanjima, radi umanjenja vlastite odgovornosti, ali i odgovornosti ostalih pripadnika jedinice. Svjedok A.Ć., koji je kao vojnik obezbjeđivao zatvorenike na radovima na lokalitetu Poljoprivredno dobro, nakon što je došlo do bjekstva dvojice zatvorenika, u momentu kada ga je jedan od pripadnika vojske ili vojne policije tranšejom vodio, primjetio je da pored kontejnera koji je bio ukopan u zemlju, a koji je predstavljao sklonište od granatiranja, nalazi veća grupa ljudi u uniformama i da se čuje galama. Rekao je da je tu bilo oko 10-15 ljudi u uniformama, koji su galamili, raspravljali i psovali, ali da nije prilazio bliže. Svjedok J.V., koji je kao komandir voda vojne policije došao na lice mjesta kritičnog dana, naveo je da je dolaskom na lice mjesta zatekao zarobljenike koji su izvodili radove na kopanju tranšeja i radova na borbenoj liniji, a koji su bili vraćeni sa položaja i dovedeni na rejon Poljoprivrednog dobra. Ispred Poljoprivrednog dobra je bila iskopana jedna veća tranšeja, gdje se nalazio jedan dio lica koja su kopala na prvim borbenim linijama. Svjedok N.M., koji je kao vojni policajac došao na lice mjesta, naveo je da su vojni policajci zatekli nekoliko zatvorenika koji su već dovedeni do zgrade Instituta, da su svi bili skupljeni u jednu tranšeju. Čekali su da se svi skupe da bi mogli krenuti nazad prema bazi. Ovaj svjedok je potvrdio da je zatvorenike u toj rupi-skloništu prvo on čuvao, a da su tu poslije došli i S.P., S.U., J.V., Gazibara Alija i F.D.. Svjedok S.U., koji je kao vojni policajac, zajedno sa J.V. i N.M. otišao do Poljoprivrednog dobra, jer su dobili informaciju da je došlo do bjekstva zatvorenika i da ima stradalih, sjeća se da su tada na Poljoprivrednom dobru bili i F.D., S.P. i Gazibara Alija. Kada je došao na Poljoprivredno dobro zatekao je oko 30 pritvorenika srpske nacionalnosti koji su bili na jednom mjestu. Provedeni dokazi pokazuju da su preživjeli zatvorenici po naređenju F.D. odnijeli tijela trojice ubijenih sve do Stanice vojne policije u Butmiru, odakle su kamionom svi zajedno prebačeni za Hrasnicu.

Svjedok Đ.Š. je na glavnom pretresu izjavio da je njemu, R.V.1 i još dvojici zatvorenika naređeno da donesu tijela druge dvojice ubijenih logoraša. Od Poljoprivrednog instituta tranšejom između borovih stabala sa lijeve strane Instituta pa onda desnim tranšejom su se uputili prema propustu gdje su logoraši kopali, te su tu pronašli tijela ubijenih logoraša S.K. i R.V.. Opisao je kako su tijela imala neugodan miris, jer su već bila mrtva 2-3 sata. S.K. je ležao u kosini iskopanog nasipa na stomaku, a dalje na vrhu otkopanog nasipa na leđima je ležao R.V.. Vidio je da je rafal presjekao S.K. i iz njegove trbušne duplje je izlazio neugodan miris. Zajedno sa R.V.1 je prenio tijelo S.K. do mjesta gdje je ležao M.K.1. Od tog mjesta im je naređeno da tijela dalje nose prema Butmiru, što su i učinili, te su tijela stavili blizu kamiona koji je već bio parkiran. Svjedok se zatim sa S.B. vratio po tijelo M.K.1, koje su također donijeli na isto mjesto. Svjedok R.V.1 je rekao na glavnom pretresu da je njemu i Đ.Š. naređeno da donesu tijela S.K. i R.V.1. On i Đ.Š. donijelu su tijelo S.K., koje stavljaju pored tijela M.K.1, a neko od drugih zatvorenika je donio tijelo R.V.. Svjedok je vidio da je S.K. bio presječen rafalom u predjelu stomaka iz kojeg je izlazio sadržaj hrane i krvi. Kada su sva tijela stavili na jedno mjesto, onda im je naređeno da ih prenesu kroz tranšeje do Policijske stanice u Butmiru. Svjedok je zajedno sa M.K. nosio tijelo R.V. nekih kilometar ili više. Tokom nošenja primijetio je da je R.V. odvaljena šaka i da se drži samo na koži. Svjedok N.A. je rekao da je ubrzo nakon izvođenja M.K.1 iz rupe, njemu naređeno da izađe i odnese tijela R.V. i S.K.. On je u tranšeju uzeo tijelo R.V. i nosio ga do tijela M.K.1. Nije siguran da li je R.V. bio okrenut na leđa, ali zna da mu je ruka visila, jer je bila skoro presječena. Ne sjeća se da li su ova tijela dalje nosili kroz tranšej, ali su tim putem otišli do PS Butmir odakle su utovareni u kamion. Svjedok M.K. je naveo da su zatvorenici donijeli tijela ubijenih do Policijske stanice, te ih utovarili na kamion, a potom je njima naređeno da legnu preko tijela. Sa zatvorenicima je na kamion ušlo i 3-4 vojna policajca koji su zatvorenike odmah počeli tući po svim dijelovima tijela, a to premlaćivanje je trajalo sve dok nisu došli do zgrade u kojoj su bili smješteni. Svjedok S.K.2 je rekao da je bio jedan od zatvorenika koji su dana 22.04.1993. godine radili na lokalitetu Donji Kotorac, te da o dešavanjima na lokalitetu Poljoprivrednog instituta ima samo posredna saznanja. Ovaj svjedok opisuje situaciju kada su zatvorenici koji su radili na Kotorcu odvedeni sa radova do jedne kuće, a potom do Policijske stanice Butmir. Rekao je kako su zatvorenici teško pretučeni od strane lica za koje ne zna da li su pripadnici vojske, vojne ili civilne policije, ali među njima spominje lice Gazibara Alija, opisujući ga da je bio crn, krupniji, visok oko 178 cm i da misli da je prije rata živio na Butmiru.

Po ocjeni suda, provedeni dokazi na glavnom pretresu nesumnjivo ukazuju da je optuženi Gazibara Alija sa F.D., nakon što su NN vojnici Armije R BiH sve zatvorenike, civile srpske nacionalnosti, koji su bili na prinudnim radovima na lokalitetima Donji Kotorac i Poljoprivredni institut-Butmir doveli ispred Stanice vojne policije u Butmiru, obojica naoružani automatskim puškama, zajedno sa drugim, naoružanim, njima poznatim NN vojnicima Armije R BiH, zatvorenicima naredili da uđu u kamion i unesu tijela ubijenih zatvorenika R.V., S.K. i M.K.1, kojim kamionom su ih prevezli do prostorija pritvora 4. motorizovane brigade Armije R BiH u Hrasnici, pri čemu su u toku vožnje, F.D. i Gazibara Alija, naoružani, zajedno sa drugim, njima poznatim i naoružanim NN vojnicima Armije R BiH, tukli sve zatvorenike rukama, nogama, kundacima pušaka i drugim predmetima, te urinirali po zatvorenicima i tijelima ubijenih zatvorenika, zbog čega su svi zatvorenici, među kojima i R.V.1, N.A., Đ.Š., M.K., D.B., S.K.2, S.J. trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote.

Ove krivičnopravne radnje optuženog Gazibara Alije, opisane u tački IV optužnice, odnosno u tački 3. izreke presude, su opisali u svojim iskazima na glavnom pretresu svjedoci-oštećeni koji su bili zlostavljani na opisani način. Svjedok Đ.Š. navodi da su zatvorenici utovarili tijela ubijenih na kamion i sa ostalim logorašima ušli u njega. Naveo je da su u kamionu bili vojni policajci i stražari koji su ih tukli i urinirali po njima. Prepoznao je osobu koja je nosila nadimak „A.1“ koji je urinirao po njima i udarao drškom od pištolja njihove kičmene pršljenove. Svjedok N.A. je rekao da su tokom vožnje na kamionu zatvorenici bili tučeni od strane stražara palicama i kundacima. Sjeća se lica po nadimku „A.1“, navodi da je bio starosti oko 28-30 godina, navodi da je moguće da je bio civilni policajac, krupnije građe, crne kose i crne puti. Svjedok opisuje kako je u jednom trenutku tokom vožnje osjetio nešto mokro po sebi, shvatio je da je to mokraća i da neko mokri po njima, nije vidio ko je to uradio, mada misli da bi to moglo biti lice po nadimku „A.1“. Navedeni svjedok je na glavnom pretresu u sudnici prepoznao Gazibara Aliju. Svjedok R.V.1 je naveo da su ispred Policijske stanice Butmir zatvorenici postrojeni, a potom su maltretirani od strane prisutnih vojnika i vojnih policajaca. Naređeno im je da tijela ubijenih zatvorenika stave na kamion, a potom su istim kamionom u kojem su smješteni zatvorenici zajedno sa vojnicima i vojnim policajcima prevezeni za Hrasnicu. Tokom cijele vožnje prema Hrasnici, vojnici i vojni policajci tukli su zatvorenike rukama, nogama, kundacima pušaka, a pojedini su urinirali po zatvorenicima.

Svjedoci koji su bili u grupi zatvorenika koji su kritičnog dana obavljali radove na lokalitetu Donji Kotorac, među kojim i S.K.2, S.J., D.B., za dešavanja na radovina na lokalitetu Poljoprivrednog dobra su saznali uglavnom kada su se susreli sa drugom grupom zatvorenika ispred Stanice vojne policije Butmir. Ovi zatvorenici su, zajedno sa zatvorenicima sa Poljoprivrednog dobra prebačeni kamionom do Hrasnice, te su i oni bili predmetom naprijed opisanih zlostavljanja. Svjedok S.K.2 je rekao da je dolaskom pred Policijsku stanicu Butmir vidio da su zatvorenici iz grupe koja je radila na Poljoprivrednom institutu već postrojeni i da je tu bio kamion u kojem je vidio tijela ubijenih zatvorenika. Vidio je tijelo S.K., opisuje da je imao otvorene oči, jezik mu je na pola virio, vidio je i više prostrelnih rana po prsima. Ovaj svjedok je naveo da su R.V.1 i M.K. ležali na stomaku tako da nije vidio njihove povrede. Zatvorenici su natjerani da se popnu na kamion. Morali su kleknuti, oboriti glavu dole, pjevati, a vojska ih je tukla sve od Butmira do Hrasnice. Svjedok je rekao da ne zna koliko je tačno bilo policajaca na kamionu, ali sjeća se da je tu bio Gazibara, koji je urinirao po zatvorenicima. Svjedok se sjeća da su ih tukli rukama, nogama, palicama, a on je dobio udarce po leđima i bubrezima. Svjedok navodi da su na kamionu svi zatvorenici izudarani, te da su bili jako poniženi gestom Gazibare. Svjedok S.J. je rekao na glavnom pretresu da je dana 22.04.1993. godine, kao i ostatak njegove grupe logoraša, kopao tranšeje oko nekog mosta blizu srpske teritorije, gdje je prije rata bila baza MUP-a specijalne jedinice SRBiH. Svjedok je naveo kako je na okolnosti bjekstva zatvorenika sa radova više puta ispitivan, a pri tome teško premlaćivan. On je sa ostalim zatvorenicima iz grupe sa lokaliteta Kotorac od strane stražara doveden pred Policijsku stanicu Butmir, gdje su tučeni od strane prisutnih vojnika i vojnih policajaca, koji su ih potom tjerali da se popnu na kamion, gdje je svjedok vidio zatvorenike iz druge grupe, te tri nepomična tijela. Svjedok je naveo da su dva tijela bila okrenuta licem prema podu, a treći je bio na leđima zgrčenih nogu i vidio je da se radi o S.K., koga je od ranije poznavao. Nakon što su obje grupe zatvorenika potrpali na kamion zajedno sa leševima počeli su ih masovno tući, a svjedok je među licima koja su tukla zatvorenike vidio i lice zvano „F.“ za kojeg navodi da je izvršio nuždu po logorašima. On je poslije saznao da su iz dvije grupe koje su kopale na prvim linijama u Hrasnici poginuli M.K.1, R.V. i S.K. 22.04.1993. godine kada su isti strijeljani od strane stražara F.1 i F.. Od logoraša je saznao da su na kamionu druga dva tijela bila R.V. i M.K.1. Saznao je da su njih dvojica i S.K. strijeljani od strane stražara, jer su drugi logoraši pobjegli. Čuo je da su R.V. i S.K. izrešetani rafalima u tranšeju, a da su iz tranšeja izveli M.K.1 i da su ga izrešetali u glavu iz neposredne blizine. Svjedok D.B. je naveo da mu je poznato da su trojica zatvorenika poginula u ljeto 1993. godine, dvojica su pobjegla iz grupe u kojoj je bio svjedok, a dvojica sa druge lokacije. Zbog toga su ostali zatvorenici dovedeni pred policiju, gdje su ih pripadnici vojne policije počeli tući, dok ih nije zaustavio jedan inžinjerac, govoreći da ostali nisu krivi za bijeg četvorice. Nakon toga su ih utovarili na kamion i dok su se vozili prema podrumu zgrade, svjedok je vidio leševe R.V. i S.K.. Sutradan je saznao da su oni ubijeni u tranšeju na Poljoprivrednom dobru, a zato što su četvorica zatvorenika pobjegla. Od R.V. saznao je da je ubijen M.K.1 u hangaru na Poljoprivrednom dobru zbog bijega četvorice zatvorenika. Čuo je da su zatvorenike ubili obični vojnici na liniji koji su ih čuvali.

Činjenicu da je optuženi Gazibara Alija zajedno sa F.D. i drugim NN vojnicima učestvovao u zabranjenim radnjama prema zatvorenicima na kamionu potvrđuju i neki od prikupljenih materijalnih dokaza, u kojima je navedeno da je patrola u sastavu Gazibara Alija i F.D. preostala lica lišena slobode, zajedno sa trojicom mrtvih „propratili“ do zatvora u Hrasnici, što proizilazi iz materijalnog dokaza Službena zabilješka, RBiH, ARBiH-1.Korpus, Vojna jedinica 5063/9, pov.br.: 207-93/79 od 23.04.1993.godine.

Izvedeni dokazi pokazuju da su tijela ubijenih zatvorenika privremeno bila ukopana u Hrasnici na lokalitetu iza stare škole. Svjedok S.J.1 je naveo na glavnom pretresu da mu je poznato da su u aprilu 1993. godine nakon bijega zatvorenika sa linije, a trojica strijeljani za odmazdu zbog tog bijega. Poznato mu je da se radi o S.K., R.V. i M.K.1. On lično je učestvovao u sahranjivanju ovih lica u Hrasnici na groblju iznad škole. Navodi da tog dana kada su stradala ova lica nije bilo borbenih dejstava. Tog dana je prolaskom kroz tranšej zapazio u rovu sa desne strane da leže dva muškarca mlađe životne dobi, a jedan je po položaju ruke izgledao kao da je bio u odbrambenom položaju, tijela su bila ukočena, ali on misli da nisu bili davno ubijeni. Pošto se radilo o malom rovu, ta dva tijela su bila isprepletena, pa je on zaključio da su tu dovedeni živi i ubijeni. Jedan od čuvara im je rekao da ako neko pobjegne da će ostali tako završiti, odnosno biće ubijeni. Istog dana je učestvovao u sahranjivanju tih tijela. Navodi da su tijela dovezena uz Butmira u Hrasnicu, bila su zamotana u najlon od UNHCR-a i svezana žicom. Nije mogao da vidi njihove povrede. Lica su zakopali jedno pored drugog, a naredbu kako će ih zakopati izdao je I.K., koji je bio pri Komandi i zadužen za razmjenu. Tijela su plitko ukopana, a sve radi toga kako bi se mogla lakše izvaditi i predati komisiji za razmjenu kada dođe do razmjene. Tijela ubijenih koja su iz Butmira dovezena u Hrasnicu, vidio je i svjedok S.Đ., koji je bio u radnoj obavezi. Rekao je da je vidio tri tijela kako leže u travi kod stare škole u Hrasnici. Saznao je da su ta tijela dovezena iz Butmira i da su to bili zarobljenici iz „Silosa“. Navodi da su ležali u travi u nepravilnim položajima, imali su mrtvačku ukočenost i mrtvačku boju, jedan je ležao na leđima, a dvojica na stomaku, te da je kod ubijenih vidio rane. Kasnije su njihovi posmrtni ostaci razmjenjeni. Razmjena više lica, među kojima su bila i tijela S.K., R.V. i M.K.1, izvršena je na groblju Vlakovo dana 18.06.1993. godine. Prema prikupljenoj materijalnoj dokumentaciji tada je izvršen uviđaj i identifikacija tijela zatvorenika ubijenih dana 22.04.1993. godine. O obavljenoj razmjeni i pregledu posmrtnih ostataka postoji i određena materijalna dokumentacija, a na te okolnosti je na glavnom pretresu ispitano i nekoliko svjedoka.

Svjedok M.D., koji je kao kriminalistički inspektor prisustvovao uviđaju i identifikaciji, rekao je na glavnom pretresu da je u toku rata učestvovao u više razmjena, obdukcija i identifikacija poginulih civila i vojnika srpske nacionalnosti iz Hadžića, o čemu su sačinjavali službene izvještaje, a nadležnim tužilaštvima podnosili krivične prijave protiv nepoznatih počinilaca. Sjeća se razmjene dana 18.06.1993. godine na Vlakovu kada su razmjenjeni i identifikovani M.K.1, R.V. i S.K.. Potvrdio je da je sačinjen Službeni izvještaj SJB Hadžići, broj: 15-7/02-43/93 od 18.06.1993. godine. Rekao je da ga je sačinio M.K.2, koji je inače rodom iz Hadžića i koji je poznavao ubijene i njihove porodice. Na glavnom pretresu su ispitani i pripadnici medicinskog osoblja koji su takođe prisustvovali identifikaciji i pregledu tijela ubijenih. Na glavnom pretresu pročitan je uz saglasnog odbrane iskaz svjedoka dr.D.R., koji je radio kao ljekar u Ilidžanskoj brigadi, koji je prisustvovao razmjeni na groblju „Vlakovo“. Svjedok je u svom iskazu naveo da on nije identifikovao, niti pregledao tijela. Sjeća se da su bile tri kese, ali se ne sjeća kako su izgledali leševi. Više se sjeća „smrada“ tih leševa. Ne sjeća se da je sačinjavao zapisnik o vrstama povreda. Svjedok smatra da leševi nisu pregledani na način kako bi trebalo. Tokom glavnog pretresa ispitana je i LJ.T., medicinska sestra koja je asistirala dr. D.R. prilikom pregleda leševa nakon razmjene na Vlakovu. Ova svjedokinja je potvrdila Službeni izvještaj SJB Hadžići, broj: 15-7/02-43/93 od 18.06.1993. godine, koji govori o pregledu i identifikaciji leševa dana prilikom razmjene dana 18.06.1993. godine, iako se ne sjeća detalja situacije. Svjedok M.G. navodi da je sasvim slučajno prisustvovao razmjeni tijela M.K.1, R.V. i S.K.. On je učestvovao u pregovorima za razmjenu stradalih boraca VRS, te je prisustvovao razmjeni za koju navodi da je bila u ljeto 1993. godine. Navodi da su tijela sačekali u kapeli na groblju Vlakovo, a dovezena su od UNPROFOR-a preko aerodromske piste. Tijela su se nalazila u najlonskim vrećama koje su bile prljave od blata. Navodi da je prilikom otvaranja prve vreće prepoznao svog kuma, M.K.1 i tada je vidio da isti ima jednu rupu na čelu za koju smatra da je rupa od metka, nije vidio druge povrede na tijelu. Sjeća se da je M.K.1 tijelo bilo crno i da je bilo u fazi raspadanja, a na sebi je imao civilno odijelo. Naveo je da se kasnije raspitivao i da je saznao da je njegov kum M.K.1 ubijen u Hrasnici prilikom obavljanja radova zajedno sa R.V. i S.K..

Na glavnom pretresu su pročitani materijalni dokazi koji nesporno ukazuju na činjenicu da su R.V., S.K. i M.K.1 ubijeni vatrenim oružjem. Neki od materijalnih dokaza postoje još od vremena kada su se desili inkriminisani događaji, dok je određena dokumentacija, kao što je ona koja se odnosi na ekshumaciju i sudsko-medicinsku ekspertizu, nastala u toku istrage. Predaja smrtovnica poginulih zatvorenika MKCK, RBiH, ARBiH, 4Mt.br.-,1.Korpus, Služba vojne bezbjednosti Ilidža, pov.br.:01-338/93 od 28.05.1993. godine. Ispitano je i nekoliko predstavnika medicinskog osoblja, dr. S.L. koji je vršio pregled tijela neposredno nakon ubistva, dr. D.R. i medicinska sestra Lj.T., koji su vršili pregled tijela nakon razmjene koja je izvršena 18.06.1993. godine. Prilikom analize materijalnih dokaza koji potiču iz ratnog perioda, a koji govore o povredama koje su dovele do smrti oštećenih, treba uzeti u obzir okolnosti pod kojima su vršeni pregledi tijela u tom periodu, a pogotovo imajući u vidu izjave svjedoka koji su opisali na koji način i pod kojim okolnostima su zaista vršeni pregledi tijela ubijenih. Na glavnom pretresu uložene su i smrtovnice za lica R.V. i M.K.1 koje je potpisao Dr. S.L., u kojima je za oba lica navedeno da je smrt nastala uslijed dejstva puščanog projektila. Prilikom ispitivanja u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu Dr. S.L. je potvrdio da je na pomenutim dokumentima njegov rukopis, pečat i potpis, ali se nije mogao sjetiti da je vidio ova tijela. Doktor je prilikom ispitivanja pojasnio da je dijagnoza koja je napisana na smrtovnicama, za M.K.1 “više prostrelnih rana kroz desnu stranu grudnog koša od čega je odmah umro“, da je „puščani metak prošao kroz njega i nije se zadržao“, te da je „smrt nastupila zbog dejstva puščanog projektila“, a za R.V. „prostrelne rane kroz grudni koš i trbuh, smrt nastala uslijed dejstva puščanog projektila koji se nije zadržao, da je smrt nastupila trenutačno nakon ispaljenja“. Međutim, Dr. S.L. u svojoj izjavi je naveo da „čisto sumnja da je vidio ta tijela“, te da mu je možda neko iz stacionara ili komande naredio da napiše smrtovnice. Kada je 18.06.1993. godine na groblju Vlakovo izvršena razmjena, prema Službenom izvještaju koji je sačinjen od strane policijskih struktura, tada je izvršena i identifikacija te pregled tijela ubijenih. U pomenutom dokumentu navedeno je da su od medicinskog osoblja tome prisustvovali Dr. D.R. i medicinska sestra LJ.U. (sada T.), koji su saslušani tokom istrage Tužilaštva BiH. U pomenutom policijskom Izvještaju za sva lica je navedeno da su ubijeni „streljanjem iz vatrenog oružja sa relativne udaljenosti ustrelom u predio grudnog koša“, i to M.K.1 „upucavanjem u desnu stranu grudnog koša u četvrti međurebarni prostor“, R.V. „upucavanjem u sredinu grudnog koša“, a S.K. „u predjelu grudnog koša između četvrtog i petog rebra“. Međutim, na glavnom pretresu prilikom ispitivanja u svojstvu svjedoka ni D.R., ni medicinska sestra LJ.T. nisu mogli sa sigurnošću potvrditi sadržaj ovog dokumenta u dijelu koji se odnosi na pregled tijela ubijenih. D.R. je izjavio da se čak ne sjeća da je identifikovao tijela, niti načine ili vrste povređivanja. Navodi da se sjeća tri kese u kojima su bili leševi, više se sjeća „smrada“ koji se osjećao, nego izgleda. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud smatra da se dokumenti koji potiču iz perioda izvršenja krivičnog djela ne mogu uzeti kao vjerodostojni, te da se na osnovu tih dokumenata ne mogu izvući zaključci o stvarnim povredama koje su uzrokovale smrt oštećenih. Kada su u pitanju povrede koje su dovele do smrti oštećenih R.V. i S.K., ipak se na osnovu ovih dokaza, ali svakako imajući u vidu izjave ispitanih svjedoka, može zaključivati o povredama koje su predstavljale uzrok smrti.

Kako su dokazi koji se odnose na povrede M.K.1 bili u suprotnosti sa izjavama svjedoka, Tužilaštvo BiH je tokom istrage izvršilo ekshumaciju, te sudsko-medicinsku ekspertizu posmrtnih ostataka, te je na osnovu toga nesporno utvrđeno da je uzrok smrti oštećenog M.K.1 bila povrda u predjelu glave, upravo kako su to govorili i svjedoci saslušani tokom istrage. Vještak sudske medicine, Dr. Kešetović Rifat u Izvještaju o ekshumaciji i sudsko-medicinskoj eksprertizi je konstatovao da je „smrt M.K.1 nasilna i najvjerovatnije nastala usljed strijelnog ozljeđivanja lijeve strane glave, izlaza lijevo zatiljno, a ulaza najvjerovatnije lijevo sljepoočno sprijeda, sa kanalom smjera prema nazad i nešto nadolje i udesno„ što se može protumačiti i u kontekstu drugih dokaza o tome na koji način je zaista ubijen M.K.1. Naime, iz ovog dokaza jasno proizlazi da je M.K.1 ubijen sprijeda, odnosno da se nikako ne radi o situaciji da je ubijen u pokušaju bjekstva. 

Na glavnom pretresu su ispitani i članovi porodica oštećenih R.V., S.K. i M.K.1, a uz saglasnost odbrane, pročitan je iskaz G.K. koji je u međuvremenu umro. Oni su svjedočili o svojim saznanjima do kojih su došli naknadno, ali koji potkrepljuju izjave svjedoka očevidaca i materijalnu dokumentaciju.

Na glavnom pretresu je na osnovu izvedenih dokaza, iskaza svjedoka i materijalnih dokaza utvrđeno da su optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija u inkriminisanom periodu bili pripadnici 4. motorizovane brigade Armije R BiH, a radnja izvršenja desila se u zoni odgovornosti pomenute brigade. Materijalni dokazi ukazuju da je 4. motorizovana brigada zvanično formirana u mjesecu novembru 1992. godine, odnosno u tom periodu je prerasla iz formacije Teritorijalne odbrane Ilidža, a popunjena je ljudstvom i materijalno-tehničkim sredstvima jedinica formiranih na području Hrasnice, Sokolović Kolonije i Butmira. Komandant 4. motorizovane brigade bio je F.P.. Zona odgovornosti 4. motorizovane brigade obuhvatala je širok prostor, između ostalog i dio do Lukavice i Vojkovića, aerodrom Sarajevo, kompletan Igman i sve puteve preko ove planine.

Pošto su optuženi F.D. i Gazibara Alija bili pripadnici vojne policije, prikupljeni su i određeni dokazi koji pokazuju strukturu, organizaciju i zadatke vojne policije. Tako da isti ukazuju da je na nivou 4. motorizovane brigade postojala četa vojne policije, koja se sastojala od tri voda: Butmir, Hrasnica i Sokolović Kolonija. Utvrđeno je da je je u okviru 4. motorizovane brigade djelovala i Služba vojne bezbjednosti, čiji pripadnici su u okviru svojih ovlaštenja sačinjavali određenu dokumentaciju koja se odnosi na inkriminisane događaje i koja je uvrštena u dokazni materijal uz optužnicu. Svjedok Š.R. je tokom ispitivanja u istrazi govorio o formiranja 4. motorizovane brigade, te naveo da su u toj brigadi pretežno bili angažovani mještani Hrasnice, Bumira i Sokolović Kolonije, a ista je bila sastavljena iz bataljona koji su nosili nazive po tim naseljima. Sjeća se da se on početkom ratnih sukoba priključio u Teritorijalnu odbranu na području Butmira, a ta vojna formacija je poslije prerasla u motorizovani bataljon 4. motorizovane brigade, u kojem je on bio pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjedonosne poslove. Svjedok E.H. je naveo da se u decembru 1992. godine priključio 4. motorizovanoj brigadi, te da je bio referent za štabno-komandne poslove u Službi vojne bezbjednosti. Poznato mu je da je postojala vojna policija 4. motorizovane brigade, da je to formacijski bila četa vojne policije, te da se sastojala iz tri voda: Butmir, Hrasnica i Sokolović Kolonija. Svjedok navodi da je vojna policija odgovarala komandantu brigade i postupala po njegovim naređenjima. Svjedok J.V. je naveo da je u periodu 1992-1993. godina formirana četa vojne policije koju su sačinjavala tri voda vojne policije: Hrasnica, Sokolović Kolonija i Butmir. On, kao komandir voda vojne policije za Butmir navodi da su zadaci vojne policije u periodu kada je on bio komandir bili: obezbjeđenje kopanja tunela ispod piste, čuvanje zatvorenika koji su bili angažovani na kopanju tunela i uređivanju prvih linija. Svjedok navodi da je vojna policija bila pod ingerencijom vojne bezbjednosti brigade. Svjedok A.D. je naveo da je početkom ratnih sukoba bio pripadnik Teritorijalne odbrane, a da je kasnije, sredinom ili krajem 1992. godine prešao u vojnu policiju koja je bila u sastavu 4. motorizovane brigade. Zadaci vojne policije su se ogledali u kontrolisanju aerodromske piste, privođenje pripadnika Armije RBiH, privođenje lica srpske nacionalnosti do zatvora u Hrasnici do vojne policije, odakle su raspoređivani na radove. SvjedokN.M. je naveo da je u junu 1992. godine prešao u vojnu policiju. Navodi da su postojala tri voda vojne policije: Butmir, Sokolović Kolonija i Hrasnica, koji su kasnije, formiranjem 4. motorizovane brigade prerasli u četu vojne policije. Naveo da je on pripadao Butmirskom vodu koji je činio 10-12 ljudi. Svjedok S.U. također je bio pripadnik Butmirskog voda vojne policije 4. motorizovane brigade, te je svjedočio o organizaciji i zadacima vojne policije, te naveo da je Butmirski vod pripadao četi vojne policije 4. motorizovane brigade. Naveo da je vojnim policajcima naređivao direktno komandir, te da su odgovarali komandiru voda i komandiru čete. Vojni policajci su uglavnom kontrolisali prolazak preko piste, pritvarali pripadnike Armije R BiH koji se nisu javljali na stražu, a ponekad vršili obezbjeđenje pritvorenika koji su kopali rovove. Svjedok navodi da su vojni policajci bili raspoređeni u patrolama, te kada bi došlo do nekih vanrednih dešavanja vojna policija je uvijek bila na zadatku.

Kantonalno tužilaštvo je uložilo veliki broj materijalnih dokumenata, a koji su pročitani na glavnom pretresu, koji se odnose na događaje i radnje opisane u dispozitivu opužnice, odnosno izreke presude, među kojima su u pretežnom dijelu dokumenti 4. motorizovane brigade, a pogotovo dokumenti Službe vojne bezbjednosti. Zbog sadržaja pomenutih dokumenata, a pogotovo zbog specifičnog pristupa i opisivanja događaja od strane pripadnika 4. motorizovane brigade, koji su ispitani u svojstvu svjedoka, potrebno dati detaljnija objašnjenja povodom pomenute dokumentacije i svjedočenja. Neki od tih dokaza samo paušalno navode da su se desila ubistva, a u nekim od dokumenata čak se identificiraju imena izvršilaca. Analizom ovih dokaza i poređenje sa drugim dokazima i svjedočenjima prikupljenim u toku istrage, sud je izveo zaključak da je u nekim slučajevima u dokumentima opis dešavanja i imena izvršilaca navedeni korektno i tačno, jer odgovaraju drugim dokazima izvedenim tokom glavnog pretresa, dok postoji nekoliko dokumenata u kojima je očigledno došlo do pogrešnih navoda, jer su nelogični i suprotni drugim prikupljenim dokazima, da li iz razloga da se umanji značaj ovih dešavanja ili da se sakriju stvarni izvršioci ili umanji njihov doprinos izvršenju. Na glavnom pretresu ispitano je u svojstvu svjedoka više lica koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici 4. motorizovane brigade, među kojima su nekadašnji vojnici, vojni policajci, pripadnici organa bezbjednosti ili inžinjerijskog voda. Sud smatra da od ove kategorije svjedoka se ne može očekivati da inkriminišu optužene, ali da je i ono što su oni izjavili veoma značajno, pogotovo kada se dovede u vezu sa ostalim prikupljenim dokazima.

U ponovljenom postupku, na glavnom pretresu kantonalno tužilaštvo nije imalo novih dokaznih prijedloga, a odbrana optuženog Divjan Mustafe je kao nove dokaze predložila ispitivanje svjedoka. Na glavnom pretresu dana 25.05.2021. godine ispitan je svjedok M.M., a na glavnom pretresu dana 02.07.2021. godine je ponovo ispitan svjedok A.Ć..

Svjedok M.M., kao svjedok odbrane na glavnom pretresu dana 25.05.2021. godine u direktnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe je izjavio da je u proteklom ratu bio u četi vojne policije, Četvrte motorizovane, Četvrte viteške motorizovane brigade. Dana 22. aprila 1993. godine bio je u stanici vojne policije u Butmiru. Obavještena je stanica vojne policije da su prema Kotorcu, prema Ilidži pobjegli zatvorenici. Komandir J.V. je poslao neke ljude gore, neke dole. Između ostalog on je sa kolegom krenuo prema Poljoprivrednom institutu u Butmiru, sa zadatkom da pronađu komandira desetine da im pokaže i preda te ljude kojima su pobjegli zatvorenici. Uputili su se prema straži, gdje su spavali da traže komandira da im pokazuje te ljude. Straža je bila na pola puta između Butmira, Poljoprivrednog dobra i škole, a odatle su odlazili na stražarska mjesta. Tamo ih je čekao komandir DŽ.Đ. i poveo ih dole tranšejom do Poljoprivrednog instituta, do prve linije. Njih dvojica policajaca i komandir Dž.Đ. su došli tranšejom na raskrsnicu. Tu su zatekli dvojicu vojnika-stražara. Jedan je bio pokunjen, smožden, nikakav, a drugi je stajao pored njega, kao i dvojicu zatvorenika koju su bili nedaleko od njih. Jedan je vojnik onaj smoždeni, što je bio nikakav je predao DŽ.Đ.i pušku, a drugi nije. Nisu imali vremena sa njim da se raspravljaju, pa su ih poveli ispred sebe kroz tranšeju. On nije poznavao te ljude i nije im znao imena. Oni su imali zadatak da ih odvedu u Hrasnicu u zatvor. Vratili su se se kroz Institut, a zatim DŽ.Đ. komandir ovu dvojicu zatvorenika ostavio među ostale zatvorenike u grupi, a on s njima je pošao do ogledne stanica koja je na pola puta. Ta dvojica zatvorenika su bila ostavljena na mjestu gdje je bila jedna rupa koju je bager kopao da se kontajner tuj ukopa, da bi tu spavaona bila vojsci da se zaštite, ali nije dovršena bila samo je rupa bila iskopana. Bilo je zatvorenika koji su bili dole u rupi. Bila je i vojska, gužva, galama i pucanje granata. Ovi vojnici odnosno stražari koje su vodili nisu imali nikakav kontakt sa zarobljenicima kod te rupe. Oni se nisu zadržavali, već su krenuli da izvrše zadatak, da pobjegnu od granata, nije ih interesovalo ništa. Sa njima nastavljaju dalje DŽ.Đ., te dvojica vojnika-čuvara koji su pošli s njima da ih sprovedu. Dž.Đ. se vratio u svoju desetinu koja je na pola puta bila između škole i Instituta i idu njih četvorica tranšejom za Hrasnicu. Kada su njih četvorica došli do škole, tamo ih je čekalo vozilo Golf sa vozačem. Sjeli su u vozilo i pod punim gasom pod granatama došli do Hrasnice pred zatvor i predali te vojnike. U zgradi u Hrasnici je iznad bila bezbjednost, a u podrumu je bio zatvor. Njihov zadatak je bio izvršen. U direktnom ispitivanju branioca optuženog Gazibara Alije, svjedok M.M. je rekao da poznaje Aliju Gazibaru. On ga je poznavao prije 22. aprila 1993. godine, jer su zajedno bili u jedinici. Toga dana 22. aprila 1993. godine on nije ni u jednom trenutku vidio Aliju Gazibaru na Poljoprivrednom dobru.

Svjedok A.Ć., kao svjedok odbrane na glavnom pretresu dana 02.07.2021. godine u direktnom ispitivanju branioca optuženog Divjan Mustafe je izjavio da je kritičnog dana bio u rovu sa Divjan Mustafom. Nakon što je Mustafa otišao od njega, vratio se na svoj dio te linije i u tom momentu se čuo glas „pobjegoše dvojica“. Ko je to rekao on ne zna. Vatra je već toliko jaka, toliko je pucalo sa Doma zdravlja da više ne čuje i ne vidi. Kada je ta riječ izgovorena, on je dvojici koje je on čuvao u lijevom boku, rekao „bacite lopate i legnite u rov“. Oni su to i uradili. On je u tom momentu pokušavao iza rova da proviri, da vidi gdje su ta dvojica što je bježe. Nikoga nije vidio na rovovima, na livadi, nigdje nikoga i morao se spustiti u rov, jer ubi sa Doma zdravlja. U tom svom haosu vraća se Mustafa do njega i rekao „pobjegoše dvojica“ i sjeo, skljokao se u taj rov. Vatra je bila žestoka sa područja općine Ilidža, pogotovo od Doma zdravlja. Zna da su tranšejom došla dvojica policajaca po njih da ih vode. Jedina tranšea koja vodi do te linije je iz pravca Butmira, od Osnovne škole. Policajci su rekli njima dvojici da predaju oružje. Mustafa je dao svoje, a on svoje nije dao, pa je njegova puška ostala kod njega. On i Mustafa su pred njima tim rovom, išli nazad prema Butmiru. U tom dijelu je bila nekakva zemunica, šta je ne zna. On i Mustafa tamo nikad nisu ušli. Međutim kada su prolazili, vraćaju se ispred tih policajaca odozdo se čuo žamor, galama u tom dijelu tamo koja je vodila posebna tranšea prema tome. Oni nisu tamo išli, bukvalno šuteći su njih dvojica išli pred tim policajcima. Došli su iza te škole i sjeli u neko smo auto. Vozili su ih u Hrasnicu. On nije znao je li to bio zatvor.

Odbrana optuženog Gazibara Alije je kao nove dokaze predložila čitanje iskaza svjedoka J.V. na glavnom pretresu od 03.07.2017. godine i svjedoka N.M. od 17.10.2017. godine. Braniteljica ovog optuženog je na glavnom pretresu dana 14.10.2021. godine pročitala transkripte sa glavnog pretresa sa iskazom svjedoka J.V. na glavnom pretresu od 03.07.2017. godine i svjedoka N.M. na glavnom pretresu od 17.10.2017. godine.

Nakon provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu, u ponovljenom postupku i ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, sud je izveo zaključak da su radnje optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije počinjene na način opisan u dispozitivu optužnice, odnosno tačaka 1) i 3) izreke presude, a činjenice da su neke okolnosti izostavljene ili umanjene u dokumentima 4. motorizovane brigade i izjavama pripadnika iste jedinice govori samo u prilog tome da postoji namjera da se inkriminisane radnje umanje, odnosno da se stave na teret licima za koje postoje razlozi koji isključuju mogućnost krivičnog gonjenja. Svjedok Š.R., pomoćnik komandanta za ObBP u Službenoj zabilješci od 22.04.1993. godine je naveo da su ubijeni M.K.1, R.V. i S.K., te da je ubistve ove trojice zatvorenika izvršio Divjan Mustafa. Na glavnom pretresu Š.R. ispitan je u svojstvu svjedoka, kojom prilikom je rekao da je upoznat sa bijegom nekih zatvorenika koji su bili na prinudnom radu, jer je kao bezbjednjak pisao službenu zabilješku u vezi sa ovim događajem. Sjeća se da je tada uzimao izjave od zatvorenika koji su bili na radovima, ali se ne sjeća njihovih imena. Poznato mu je da je tada prema Poljoprivrednom dobru bio jedan incident i da je neko stradao, ali tvrdi da nije bio na licu mjesta i da mu detaljnije okolnosti nisu ostale u sjećanju. Navodi da je kao pomoćnik komandanta za bezbjednost u bataljonu Butmir morao opismeniti nešto u vezi s tim događajem, pa je posredno saznao sve ono što je kasnije napisao u službenoj zabilješci. Kada je svjedoku na glavnom pretresu predočena pomenuta Službena zabilješka, potvrdio je njenu vjerodostojnost, te naveo da je ta zabilješka mogla i trebala biti osnov za dalji tok istrage događaja koji su opisani. J.V., komandir III odjeljenja I voda u Službenoj zabilješci od 23.04.1993. godine je naveo da su na lokalitetu Poljoprivrednog dobra ubijeni R.V. i S.K. od strane Divjan Mustafe, koji ih je ubio, jer su navodno krenuli na njega sa namjerom da ga razoružaju i bježe. Ova konstatacija u potpunoj je suprotnosti sa izjavama svjedoka očevidaca N.A. i R.V., koji su detaljno I uvjerljivo opisali tok dešavanja i na koji način je izvršeno ubistvo. U ovoj zabilješci govori se i o ubistvu M.K.1, te je navedeno da je on navodno pokušao pobjeći prilikom ispitivanja, da je tom prilikom odgurnuo F.D., a potom je vojni policajac S.P. pucao u njegovom pravcu i pogodio ga u glavu, nakon čega je podlegao. Sud smatra da je i ovaj opis događaja naveden paušalno, što je u suprotnosti sa drugim prikupljenim dokazima. J.V. je na glavnom pretresu ispitan na okolnosti njegovih saznanja o predmetnim događajima i dokumenata čiji je potpisnik. Isti je potvrdio je da je on bio komandir voda vojne policije Butmir u periodu januar-juli 1993. godine. Navodi da njemu inače nisu prijavljivane incidentne situacije, osim jedne, kada je jedan od zatvorenika koji su kopali na Poljoprivrednom dobru ubijen prilikom bjekstva. Navodi da je on o tome obavješten radio-vezom, te da je potom otišao na lokaciju Poljoprivrednog dobra. Sjeća se da su tada u smjeni bili vojni policajci S.P. i F.D., kojem se ne sjeća prezimena. Kada je došao na lice mjesta, vidio je čovjeka koji je ubijen, misli da je bio pogođen u glavu, jer je imao veliku ranu sa bočne strane glave. Tijelo je zatekao u ležećem položaju pored zida, suprotno od ulaza u objekat. S.P. mu je rekao da je on ubio tog zatvorenika. Svjedok je naveo da je stajao pored rupe u kojoj su bili zarobljenici kada je iz pravca objekta pored Instituta čuo dva do tri pucnja, a potom se uputio prema mjestu odakle je čuo pucnje. U prostoriji je zatekao S.P. i F.D., gdje mu je navodno S.P. rekao da je ubio zatvorenika za kojeg je poslije saznao da je M.K.1. Navodi da mu je S.P. rekao da je pucao u M.K.1, jer je počeo da bježi, da je ispalio tri hica iz pištolja da bi zatvorenika zaustavio, a jedan od hitaca ga je pogodio u glavu. On je o tome napisao izjavu i dostavio je Službi vojne bezbjednosti brigade. Kada mu je prilikom ispitivanja na glavnom pretresu predočena Službena zabilješka od 23.04.1993. godine, potvrdio je da je on istu sačinio i svojeručno potpisao, ali se ne sjeća svih detalja koji su navedeni u zabilješci. Svjedok J.V. spominje da je dolaskom na lice mjesta zatekao zarobljenike koji su izvodili radove na kopanju tranšeja i radova na borbenoj liniji, a koji su bili vraćeni sa položaja i dovedeni na rejon Poljoprivrednog dobra. Sjeća se da je ispred Poljoprivrednog dobra bila iskopana jedna veća tranšeja ili rov i da se tu nalazio jedan dio lica koja su kopala na prvim borbenim linijama. Naveo je da je od komandira straže ili od vojnika koji su obezbjeđivali lica prilikom kopanja saznao da je došlo do bjekstva dvojice zarobljenika, a da su dvojica ubijena od strane Divjan Mustafe, i to tako da su ta dvojica zarobljenika krenula sa namjerom da Divjan Mustafu razoružaju i ubiju. Na glavnom pretresu pročitana je i Službena zabilješka koju je sačinio E.H. na okolnosti bjekstva i ubistva zatvorenika, u kojoj navodi da su prilikom vršenja radova na prvim linijama odbrane pobjegla četiri pritvorenika srpske nacionalnosti, a trojica su prilikom pokušaja bijega ubijena. U ovoj Službenoj zabilješci navedeno je da je Služba vojne bezbjednosti, po završenoj obradi predmeta na okolnosti bjekstva zatvorenika, a na osnovu izjava stražara, njihovih skica lica mjesta, izjava pritvorenika, te naknadnog izlaska na lice mjesta, utvrdila da je Divjan Mustafa ubio zatvorenike R.V. i S.K., jer su navodno pokušali da ga napadnu i otmu mu oružje, na što se on „trza, otima i u okretu odmah puca jer je bio napadnut, opalio je rafal koji je pogodio oba pritvorenika“. U ovoj zabilješci je navedeno da je utvrđeno da je zatvorenik M.K.1 ubijen od strane vojnog policajca iz Butmira S.P.. Navodno je M.K.1 počeo bježati, „...došao je do vrata gdje ga je stigao metak koji je iz automatske puške ispalio S.P.“. Svjedok E.H. je izjavio na glavnom pretresu da se sjeća događaja iz aprila 1993. godine kada su četiri zatvorenika srpske nacionalnosti pobjegla prilikom obavljanja radova, a kasnije je došlo do ubistva trojice zatvorenika. Navodi da je on tada od svog pretpostavljenog, načelnika za bezbjednost V.A., dobio zadatak da obavi razgovore i uzme izjave od pripadnika čete vojne policije koji su bili vezani za bjekstvo zatvorenika, ali se nije mogao sjetiti do kakvih je informacija došao prilikom obavljanja razgovora, ali da je siguran da je svako saznanje naveo u službenom izvještaju koji je tada sačinio. Kada mu je predočena pomenuta Službena zabilješka, potvrdio je da je on potpisao taj dokument u odsutnosti V.A., pomoćnika komandanta za bezbjednost. Svjedok je rekao da je tada obavio razgovore sa čuvarima koji su bili zaduženi za čuvanje zatvorenika na radovima, a to su bili A.Ć.1, M.T., Divjan Mustafa i A.Ć.. On nije bio na licu mjesta, ali je tog dana u centru Butmira vidio zatvorenika srpske nacionalnosti koji su vraćeni sa linija sa lokaliteta Donjeg Kotorca i Poljoprivrednog dobra, a tu je vidio i kamion na kojem je zapazio tri leša. Svjedok navodi da je vojna policija leševe i pomenuta lica srpske nacionalnosti prebacila kamionom do Hrasnice. O ovim dešavanjima je u maju 1993. godine Služba vojne bezbjednosti 4. motorizovane brigade uputila Informaciju, Sektoru bezbjednosti I Korpusa i OG „Igman“ u kojoj je navedeno da Služba vojne bezbjednosti završila obradu predmeta na okolnosti događaja koji se desio 22.04.1993. godine. U pomenutoj informaciji navodi da se da je Divjan Mustafa usmrtio zatvorenike R.V. i S.K., te da je to uradio „iz samoodbrane i sprečavanja većih posljedica cjelokupnog događaja“. U ovom dokumentu je navedeno da je u zgradi Poljoprivrednog dobra došlo do „incidenta“ gdje je ubijen M.K.1. Navodno je M.K.1 pokušao pobjeći, a potom je S.P. pucao u njegovom pravcu. Takođe se navodi da je tek ljekarskim pregledom utvrđeno da je M.K.1 podlegao od puščanog metka ispaljenog iz automatskog naoružanja.

Sudsko vijeće smatra da su pomenute službene zabilješke i informacije nelogične, što se može zaključiti na osnovu više drugih dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Navode o načinu na koji je izvršeno ubistvo R.V. i S.K. opovrgavaju izjave očevidaca koji su opisali na koji način je optuženi Divjan Mustafa pucao u pravcu zatvorenika koji su kopali u tranšeji, tako da se sigurno nije radilo o samoodbrani, već o odmazdi zbog bijega drugih zatvorenika. Navode o ubistvu M.K.1 opovrgavaju izjave svjedoka, tako i materijalni dokazi. Naime, iz izjava ispitanih svjedoka, pogotovo medicinskog osoblja vidljivo je da li je uopšte i ako jeste na koji način je vršen ljekarski pregled. Iz rezultata sudsko-medicinskog vještačenja vidljivo je da M.K.1 imao smrtonosne povrede u predjelu glave, i to sa ulaznom ranom sprijeda, što definitivno opovrgava navode ove informacije o navodnom Krstićevom bježanju i kretanju prema izlazu. U svim dokumentima 4. motorizovane brigade koji govore o ovim događajima, naglasak stavljen na bjekstvo zatvorenika, te na sprječavanje da se to ponovi, dok su ubistva zatvorenika samo opisana u pozadini, te se tome ne pridaje veliki značaj. Tako je samo dan nakon inkriminisanih događaja Četi vojne policije 4. motorizovane brigade naređeno da preuzme obezbjeđenje zatvorenika i mjesto izvođenja radova, da se zatvorenici pod jakim obezbjeđenjem sprovode i vraćaju, da se vodi računa da ne bi došlo do bjekstva, uz naznaku da se isto spriječi uz upotrebu vatrenog oružja.

Pripadnici vojne policije koji su bili na mjestu događaja takođe su saslušani na okolnosti njihovih saznanja o predmetnim događajima. Svjedok A.D., pripadnik vojne policije Butmir u inkriminisanom period je naveo da mu je poznato da su jednom prilikom dvojica zarobljenika pobjegli sa radova na liniji na lokalitetu Donjeg Kotorca. Svjedok je tada otišao u Kotorac gdje je zatekao nekoliko zatvorenika koji su govorili da nemaju ništa sa bjekstvom. Poznato mu je da su ti zatvorenici kamionom prevezeni iz Butmira za Hrasnicu, ali mu nije poznato ko je bio u pratnji kamiona. Poznato mu je da je isti dan došlo i do bjekstva sa radova na Poljoprivrednom dobru. Ne zna šta se tačno tamo dešavalo, ali mu je poznato da je prilikom bjekstva sa Poljoprivrenog dobra neko od zatvorenika ubijen, odnosno da je više ljudi poginulo. Svjedok N.M., koji je u inkriminisanom periodu bio vojni policajac Butmirskog voda, rekao je da se sjeća događaja iz aprila 1993. godine, kada su četvorica zatvorenika pobjegla sa radova i kada je došlo do ubistva tri zatvorenika. Sjeća se da je do njega došla informacija da sa svojim kolegama treba izaći na intervenciju. Sjeća se kako je sa J.V., pješke kroz tranšeje, otišao do lokaliteta Donji Kotorac. Navodi da je zadatak vojnih policajaca bio da preostale zatvorenike koji su zatečeni odvedu u bazu, odnosno u stanicu vojne policije u Butmiru, što su i uradili. Dolaskom u Butmir dobio je informaciju da je i na lokalitetu Poljoprivrednog dobra Butmir došlo do bjekstva zatvorenika, tako da su vojni policajci otišli tranšejom do Poljoprivrednog instituta. Tu su zatekli nekoliko zatvorenika koji su već dovedeni do zgrade Instituta, da su svi bili skupljeni u jednu tranšeju, te da su čekali su da se svi skupe, da bi mogli krenuti nazad prema bazi. Svjedok je potvrdio da je zatvorenike u toj rupi-skloništu prvo čuvao on, a da su tu poslije došli i S.P., S.U., J.V., Gazibara Alija i F.D.. Tu je saznao da ima mrtvih zatvorenika, a okolnosti pod kojima su stradali mu nisu poznate, jer nije bio očevidac događaja, ali navodi da je vidio tijela ubijenih zatvorenika na kojima je primjetio povrede od metaka. Poslije je saznao da je dvojicu zatvorenika ubio Divjan Mustafa, jer je navodno bio napadnut, a poslije je po pričama između vojnih policajaca saznao da je treće lice ubio S.P.. Poznato mu je da su tijela ubijenih nosili zatvorenici tranšejama do Butmira. Iz Butmira su kamionom pritvorenici prevezeni u Hrasnicu, ne može se izjasniti ko je bio u pratnji, ali prepostavlja da je bio neko od vojne policije. Svjedok S.U., pripadnik vojne policije, na glavnom pretresu izjavio je da se sjeća kada je u aprilu 1993. godine bio u patroli koja je došla na lokalitet Poljoprivrednog dobra, gdje je čuo da ima poginulih i da su neki pobjegli na srpsku stranu. Svjedok potvrđuje da je i događaj od 22.04.1993. godine bio vanredni događaj, te da je on tada sa J.V., N.M. otišao do Poljoprivrednog dobra jer su dobili informaciju da je došlo do bjekstva zatvorenika i da ima stradalih. Sjeća se da su tada na Poljoprivrednom dobru bili i F.D., S.P. i Gazibara Alija. Kada je došao na Poljoprivredno dobro zatekao je oko 30 pritvorenika srpske nacionalnosti koji su bili na jednom mjestu. Svjedok je čuo da je bilo ubijenih, ali nije vidio tijela, ne zna koliko je bilo poginulih. Svjedok navodi da je kritičnog dana na Poljoprivrednom dobru u jednom trenutku vidio F.D. i S.P. kada su ulazili u zgradu Poljoprivrednog instituta, obojica su bili naoružani automatskim puškama, a misli da su imali i pištolje. Na glavnom pretresu ispitani su i svjedoci M.T. i A.Ć.1, koji su kao pripadnici 4. motorizovane brigade obezbjeđivali zatvorenike na radovima na lokalitetu Donji Kotorac. Opisali su na koji način je došlo do bjekstva zatvorenika. Svjedok M.T. je naveo da su on i A.Ć. tog dana bili zaduženi za čuvanje osam zatvorenika, od kojih su četvorica imali zadatak da kopaju bunker, a druga četvorica da kopaju ispod ceste. Naveo je da su u jednom trenutku shvatili da ne čuju zvuk lopata, a kada su otišli do mjesta gdje su zatvorenici kopali ispod ceste, primjetili su da nema dvojice zatvorenika, odnosno da su pobjegli. Navodi da su on i A.Ć. nakon toga odvedeni u prostorije komande čete koja se nalazila u preduzeću „Sigma“, gdje su ispitani, a potom u Hrasnicu, gdje su ponovo ispitani u podrumu jedne stambene zgrade od nekog inspektora, nakon čega su pritvoreni u jednu prostoriju u kojoj su proveli nekoliko sati. Navodi da nikakve druge sankcije prema njima nisu određene. Svjedok A.Ć. također opisuje situaciju kada je na lokalitetu Donjeg Kotorca, zajedno sa M.T., obezbjeđivao zatvorenika na radovima, kojom prilikom je došlo do bjekstva dvojice zatvorenika. Rekao je da je zbog toga ispitan, te da je kratko bio smješten u prostorije zatvora u Hrasnici.

Na glavnom pretresu kantonalno tužilaštvo je pročitalo materijalne dokaze, odnosno dokumentaciju koja se odnosi na svojstvo optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije u inkriminisanom periodu i njihovu krivičnopravnu odgovornost za radnje opisane u dispozitivu optužnice. Materijalnu dokumentaciju potvrđuju izjave svjedoka, kako oštećenih, tako i svjedoka koji su bili pripadnici iste jedinice kao i optuženi. Kada se radi o svjedocima-oštećenim u ovom predmetu, nije realno očekivati da ovi svjedoci imenom i prezimenom identifikuju počinioce, jer se radi o licima koja su dovedena sa područja opštine Hadžići, pa realno nisu mogli lično poznavati optužene koji su uglavnom bili sa područja Hrasnice. Kada se radi o svjedocima koji su bili pripadnici iste jedinice kao i optuženi, od ovih svjedoka ne može očekivati da sasvim jasno i odlučno inkriminišu optužene zbog njihove povezanosti sa optuženima. Stoga je sud cijenio i analizirao iskaze svih svjedoka na glavnom pretresu, dovodeći ih u međusobnu vezu, te u odnosu na materijalne dokaze.

Naime, svjedoci-oštećeni optužene Divjan Mustafu i Gazibara Aliju identifikuju uglavnom prema nadimcima, a kada se njihova svjedočenja dovedu u vezu sa materijalnom dokumentacijom, kao i izjavama svjedoka koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici iste vojne jedinice kao i optuženi, može se osnovano zaključiti ko su izvršioci krivičnopravnih radnji opisanih u dispozitivu optužnice, te na koji način su učestvovali u krivičnopravnim radnjama opisanim dispozitivom optužnice.

Optuženi Divjan Mustafa tereti se za počinjenje krivičnopravnih radnji opisanih u tačkama I i II dispozitiva optužnice, odnosno tačkama 1) i 2) izreke presude. Od strane tužilaštva o statusu i vojnoj pripadnosti optuženog Divjan Mustafe uloženo je nekoliko materijalnih dokaza: Uvjerenje o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, za lice Divjan Mustafa, M. br: … od 24.04.2015. godine, Podaci o vojnoj pripadnosti za lice Divjan (M.) Mustafa, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rada Federacije BiH, Grupa Ilidža, VOB-8 obrazac za lice Divjan Mustafa, dok je o navodima opisanim dispozitivom optužnice svjedočio veliki broj svjedoka na glavnom pretresu, a uloženi su i brojni materijalni dokazi koji neposredno inkriminišu optuženog. Uloženi dokazi na glavnom pretresu, koji su pribavljeni od strane Federalnog ministarstva za pitanja boraca, odnosno od Državnog Ministarstva odbrane, koji se odnose na vojnu pripadnost optuženog Divjan Mustafe, iz kojih proizlazi da je optuženi bio pripadnik Oružanih snaga R BiH u periodu 1992-1996, te da je bio pripadnik VJ 5063–4. motorizovana brigada Armije R BiH.

Tokom glavnog pretresa svjedoci-oštećeni, kao počinioca ubistva R.V. i S.K. pominjali lice po nadimku „F.1“ ili „E.“. Svjedok N.A., kao stražara koji je obezbjeđivao zatvorenika i za kojeg smatra da je ubio R.V. i S.K. je naveo lice koje pamti po nadimku „E.“ ili „F.1“. Ovaj svjedok je rekao da je on bio vozač tramvaja u GRAS-u Sarajevo, jer im je to sam ispričao. Bio je oko 25-28 godina starosti, visine 180 cm, sportske građe, plavo-smeđe kose, bez nekih vidljivih ličnih karakteristika. Svjedok R.V.1 je naveo da je čuo da je F.1 koji je pucao u R.V. i S.K. prije rata bio zaposlen u GRAS-u Sarajevo, kao vozač tramvaja da je tada imao oko 33 godine, visine oko 180 cm, mršavije građe, crne kose sa sarajevskim naglaskom, bez nekih drugih osobnih znakova. Svjedok G.K., otac ubijenog S.K., navodi da ima posredna saznanja da je njegovog sina ubio stražar za kojeg je saznao da je prije rata bio vozač tramvaja u Sarajevu. Svjedok R.V.2, otac ubijenog R.v. je naveo da ima posredna saznanja da je njegovog sina ubio vojnik po imenu F.1, koji je prije rata radio kao vozač tramvaja u GRAS-u. Kada se izjave ovih svjedoka dovedu u vezu sa izjavama drugih svjedoka, prvenstveno izjavom svjedoka koji je bio drugi stražar u obezbjeđenju zatvorenika na istom lokalitetu, te u vezu sa materijalnim dokazima, dokumentacijom koja kao počinioca ovih ubistava upravo navodi optuženog Divjan Mustafu, onda je sud izveo nesporan zaključak o tome da je počinilac ovih radnji upravo optuženi Divjan Mustafa i da su se događaji desili upravo na način opisan tačkom I dispozitiva optužnice. Provedeni dokazi nesporno ukazuju na činjenicu da je ta osoba ustvari optuženi Divjan Mustafa, iako to nije njegov stvarni nadimak. Činjenica je da su svjedoci-oštećeni dovedeni sa drugog područja i da oni optužene nisu poznavali po imenima. Stoga postoji mogućnost da su se optuženi međusobno oslovljavali nestvarnim imenima ili nadimcima, ali i pored toga ostali prikupljeni dokazi dovode u vezu opis i karakteristike osobe koju svjedoci-oštećeni spominju sa identitetom optuženog Divjan Mustafe. Naime, izjave svjedoka koji su govorili da im je poznato da je lice po nadimku „F.1“ prije rata radio u GRAS-u potvrđuje prikupljena materijalna dokumentacija, prvenstveno dokument Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, iz kojeg je vidljivo da je Mustafa Divjan skoro cijeli radni vijek proveo upravo u pomenutom preduzeću. A u prilog ove tvrdnje su i dokazi koje je odbrana uložila na glavnom pretresu o radno-pravnom statusu Divjan Mustafe.

Navedene činjenice dodatno potkrepljuju i izjave svjedoka koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici radnog voda koji je bio sastavljen od civila srpske nacionalnosti sa područja Hrasnice, kao i izjave svjedoka koji su bili pripadnici 4. motorizovane brigade kao i optuženi, a koji ga veoma dobro poznaju i koji su tokom glavnog pretresa govorili o Divjan Mustafi. Svjedok Š.R. je rekao da lično poznaje Divjan Mustafu, da je isti bio pripadnik 4. motorizovane brigade i da ga je viđao na području Butmira. Svjedok A.D. je rekao da poznaje Divjan Mustafu, koji je imao je crnu kosu i starosti tada u ratu oko 30 godina. Svjedok A.Ć., koji je zajedno sa Divjan Mustafom obezbjeđivao zatvorenika na radovima na lokalitetu Poljoprivredno dobro, opisao je Divjan Mustafu kao osobu malo stariju od njega, izuzetno mršav, crne puti, izuzetno živ, pokretan, nemirnog duha, navodi da je porijeklom bio Fočak, poznato mu je da je radio u Gradskom saobraćajnom preduzeću. Tokom glavnog pretresa je u okviru materijalnih dokaza tužilaštvo prezentiralo sudu dokaze iz kojih proizilazi da je od strane nekoliko svjedoka izvršeno i prepoznavanje sa fotografija u skladu sa članom 85. stav 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku BiH. Optuženi Divjan Mustafa se navodi kao počinilac ubistva R.V. i S.K. u više prikupljenih materijalnih dokumenata, dio koji se odnosi na tačku I dispozitiva optužnice.

U odnosu na navode opisane tačkom IV optužnice, odnosno tačke 3) izreke presude, svjedoci R.V.1 i N.A. su naveli da ih je lice po nadimku „F.1“ ili „E.“, pod prijetnjom oružja, odvelo do prostorije Poljoprivrednog instituta u kojoj su bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, kao i izjave drugih svjedoka koji opisuju okolnosti opisane tačkom II optužnice. Da je vršeno zlostavljanje zatvorenika na kamionu upućuju izjave svjedoka koji su preživjeli ta zlostavljanja. Svjedok S.J. u tom kontekstu je naveo da nakon što su obje grupe zatvorenika potrpali na kamion zajedno sa leševima počeli su ih masovno tući, a svjedok je među licima koja su tukla zatvorenika vidio i lice zvano „F.“ za kojeg navodi da je izvršio nuždu po logorašima. Da je optuženi Gazibara Alija, zajedno sa F.D. učestvovao u zabranjenim radnjama prema zatvorenicima na kamionu potvrđuju i neki od prikupljenih materijalnih dokaza, u kojima je navedeno da je „patrola“ u sastavu Gazibara Alija i F.D. preostala lica lišena slobode zajedno sa trojicom mrtvih „propratili“ do zatvora u Hrasnici.

Optuženi Gazibara Alija tereti se za krivičnopravne radnje opisane tačkama II i IV optužnice, odnosno tačkama 2) i 3) izreke presude. Tužilaštvo je na okolnost statusa i vojne pripadnosti optuženog Gazibara Alije uložilo materijalne dokaze. Dokazanu činjenicu po ocjeni suda da je optuženi Gazibara Alija učestvovao u počinjenju krivičnopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret prizilazi iz izjava svjedoka optužbe ispitanih na glavnom pretresu, pogotovo kada se iste dovedu u vezu sa određenim materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih od strane Federalnog ministarstva za pitanja boraca i Ministarstva odbrane BiH, utvrđena je vojna pripadnosti optuženog Gazibara Alije u toku rata. Naime, iz obrazaca VOB1, VOB2 i VOB8, proizilazi da je Gazibara Alija bio pripadnik Oružanih snaga R BiH u periodu 1992-1996, i to kao pripadnik vojne jediinice 5063 (4. motorizovana brigada).

Gazibara Alija je tokom inkriminisanog perioda imao nadimak „Ali“ kako su ga najčešće zvali drugi pripadnici njegove jedinice, a tako ga pamte i svjedoci koji su kao zatvorenici bili na radovima. Svjedok Đ.Š. je opisao situaciju kada su zatvorenici tučeni u rupi ispred Poljoprivrednog instituta, te među vojnicima i vojnim policajcima koji su tukli zatvorenike spominje i lice po nadimku „Ali”. Ovaj svjedok, opisujući zlostavljanje na kamionu, navodi da su u kamionu bili vojni policajci i stražari koji su ih tukli i urinirali po njima. Prepoznao je osobu pod nadimkom „Ali“ koji je urinirao po njima i udarao drškom od pištolja njihove kičmene pršljenove. Svjedok N.A. je naveo da su tokom vožnje na kamionu zatvorenici bili tučeni od strane stražara palicama i kundacima. Sjeća se lica po nadimku „Ali“, koji je bio starosti oko 28-30 godina. Moguće je da je bio civilni policajac, krupnije građe, crne kose i crne puti. Svjedok je opisao kako je u jednom trenutku tokom vožnje osjetio nešto mokro po sebi. Shvatio je da je to mokraća i da neko mokri po njima, nije vidio ko je to uradio, mada misli da bi to moglo biti lice po nadimku „Ali“. Svjedok S.K.2 je opisao zlostavljanje zatvorenika na kamionu, rekavši da ne zna koliko je tačno bili policajaca na kamionu, ali sjeća se da je tu bio Gazibara, koji je urinirao po zatvorenicima. Svjedok se sjeća da su ih tukli rukama, nogama, palicama, a on je dobio udarce po leđima i bubrezima. Svjedok je rekao da su na kamionu svi zatvorenici izudarani, te da su bili jako poniženi gestom Gazibare. Ovaj svjedok je izvršio prepoznavanje optuženog Gazibara Alije sa fotografije. Optuženog Gazibara Aliju su tokom glavnog pretresa spominjali i svjedoci koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici 4. motorizovane brigade, a neki od njih su izvršili i prepoznavanje osoba sa fotografija, čime je potvrđen identitet optuženog. Svjedok J.V. je rekao da poznaje Gazibara Aliju, da je bio pripadnik vojne policije, da je izrazito crne puti, misli da je bio sandžaklija, imao je takav akcenat. Imao je crnu kosu, malo prosijed, da je često imao bradu od par dana. Svjedok Š.R. je izjavio takođe da poznaje Gazibara Aliju iz ratnog perioda. Sjeća se da je bio pripadnik vojne policije, a da je živio u Butmiru. Svjedok A.D. poznaje Gazibara Aliju, navodi da je bio pripadnik vojne policije, te da je imao je taman ten. Svjedok S.U. je naveo da poznaje Gazibara Aliju, te da je navedenog kritičnog dana vidio Gazibaru, odnosno da je on doveo zatvorenike do kamiona, gdje je vidio Gazibara Aliju koji je stajao pored kamiona.

Odbrana optuženog Divjan Mustafe je na glavnom pretresu predložila i ispitala svjedoke V.A. i DŽ.Đ., kao i samog optuženog Divjan Mustafu, te uložila određene materijalne dokaze. po ocjeni suda, navedeni svjedoci odbrane nisu doveli u pitanje svojim iskazima vjerodostojnost iskaza svjedoka optužbe, niti utvrđeno činjenično stanje u izreci ove presude. Optuženi Divjan Mustafa, svjedočeći na glavnom pretresu, nije negirao počinjenje krivičnog djela pod tačkom 1. izreke presude, ali je naveo da je to učinio u samoodbrani, jer je bio napadnut od strane R.V. i S.K.. Međutim, po ocjeni suda, njegov iskaz je neuvjerljiv i u suprotnosti sa iskazom A.Ć., kao i iskazom DŽ.Đ., koji je bio neposredno nadređeni Divjan Mustafi. Svjedok DŽ.Đ. u svom iskazu je rekao da smrtno stradanje zatvorenika nije vidio, niti su mu poznata njihova imena. Kad je došao na lice mjesta zatekao je Divjan Mustafu i A.Ć. kako stoje zajedno, što ga je iznenadilo, dok A.Ć. navodi da nije prilazio mjestu gdje se dogodilo ubistvo dva zatvorenika, već je sa kacigom na glavi ostao u svom tranšeju, zajedno sa zatvorenicima koje je nadzirao. Iz ovih iskaza svjedoka, koji su kontradiktorni u bitnim detaljima, proizilazi da su isti usmjereni na izbjegavanje krivične odgovornosti optuženog Divjan Mustafe, pa im sud u tom dijelu nije poklonio vjeru. Sud napominje da su na okolnosti ubistava zatvorenika S.K. i R.V., uvjerljive iskaze dali svjedoci očevici N.A. i R.V., kojim je derogiran iskaz svjedoka odbrane optuženog Divjan Mustafe da je pucao u samoodbrani. Nelogičan je iskaz svjedoka Divjan Mustafe da su ga dva zatvorenika napali po povratku u tranšej, jer ovi svjedoci nisu pobjegli sa dvojicom zatvorenika koji su pobjegli ranije i nama razloga da oni čekaju povratak stražara, da bi ga potom napali alatom kojim su radili. Svjedoci N.A. i R.V.1 su uvjerljivo svjedočili da se optuženi Divjan Mustafa popeo na tranšej i pucao u zatvorenike S.K. i R.V., koje je sa umišljajem lišio života, pucajući iz automatske puške. Stoga, ubistvo ovih zatvorenika po ocjeni suda nije počinjeno u samoodbrani, već na način opisan u izreci presude. Stoga sud nije prihvatio navode odbrane optuženog u završnoj riječi da optuženi Divjan Mustafa kritične prilike postupao u samoodbrani.

Takođe, iz već obrazloženih razloga sud nije prihvatio navode odbrane optuženog Gazibara Alije da on nije počinio krivično djelo opisano u tačkama 2) i 3) izreke presude, da on nije osoba pod nadimkom “Ali”, jer je utvrđeno da je optuženi kao vojni policajac počinio ove krivičnopravne radnje na osnovu iskaza svjedoka koji su dati na ove okolnosti.

Na osnovu ocjene svih navedenih dokaza, po ocjeni suda, u radnjama optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije u cjelosti su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud je utvrdio da je optuženi Divjan Mustafa, na način opisan pod tačkom 1) izreke presude, krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ (ubijanje) i optuženi Gazibara Alija, na način opisan pod tačkom 3) izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona ( namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja ), pa ih je za isto oglasio krivim.

Odlučujući o primjeni krivične sankcije, sud je cijenio od olakšavajućih okolnosti na strani optuženog Divjan Mustafe da se radi o osobi starije životne dobi, ranjavanoj u proteklom ratu u BiH sa 60% vojnog invaliditeta, protek vremena od izvršenja krivičnog djela, iskreno držanje optuženog pred sudom, činjenice da do sada nije osuđivan, da je porodičan, otac troje djece, dok otežavajućih okolnosti na strani optuženog sud nije našao. Cijeneći težinu počinjenog krivičnog djela, činjenicu da su dva civila u vrijeme ratnog stanja od strane optuženog lišena života, stepen krivične odgovornosti optuženog, navedene olašavajuće okolnosti, sud je optuženog Divjan Mustafu za počinjeno krivično djelo ratnog zločina iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ preuzetog kao Republički zakon, za koje ga je oglasio krivim, primjenom istog zakonskog propisa, uz primjenu člana 41. preuzetog KZ SFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Sud smatra da će se izrčenom kaznom zatvora uticati na opštu i posebnu prevenciju krivičnih djela ratnog zločina kojima se krši međunarodno humanitarno pravo.

Odlučujući o primjeni krivične sankcije, sud je cijenio od olakšavajućih okolnosti na strani optuženog Gazibara Alije da se radi o osobi starije životne dobi, protek vremena od izvršenja krivičnog djela, iskreno držanje optuženog pred sudom, činjenice da do sada nije osuđivan, da je porodičan, otac troje djece, dok otežavajućih okolnosti na strani optuženog sud nije našao. Cijeneći težinu počinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti optuženog, te navedene olašavajuće okolnosti koje je sud smatrao osobito olakšavajućim okolnostima koje opravdavaju blaže kažnjavanje ispod zakonskog minimuma, sud je optuženog Gazibara Aliju za počinjeno krivično djelo ratnog zločina iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ preuzetog kao Republički zakon, za koje ga je oglasio krivim, primjenom istog zakonskog propisa, uz primjenu člana 41. stav 1. člana 42. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. preuzetog KZ SFRJ, o ublažavanju kazne ispod propisaog zakonskog minimuma, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Sud smatra da će se izrčenom kaznom zatvora uticati na opštu i posebnu prevenciju krivičnih djela ratnog zločina kojima se krši međunarodno humanitarno pravo.

Na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH sud je odlučio da se oštećeni sa imovinsko pravnim zahtjevom upute na parnicu, jer podaci krivičnog spisa ne pružaju pouzdan osnov za njegovo dosuđenje, jer isti nije preciziran po osnovu i visini, da bi sud mogao o njemu odlučivati.

Na osnovu člana 202. stav 4. ZKP-a FBiH sud je odlučio da se optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija oslobode naknade troškova krivičnog postupka, obzirom da se radi o nezaposlenim licima, slabog materijalnog stanja pa bi isplata ovih troškova ugrozila njihovo izdržavanje.

U odnosu na radnje optuženih Divjan Mustafe i Gazibara Alije opisane u tački 2) izreke presude, sud nije našao dokazanim na osnovu provedenih dokaza, odnosno iskaza svjedoka da su optuženi Divjan Mustafa i Gazibara Alija počinili krivično djelo ratnog zločina na način da je Divjan Mustafa, naoružan automatskom puškom, prijeteći da će istom pucati, iz tranšeja na lokalitetu Poljoprivredni institut-Butmir, pravac prema Domu zdravlja Ilidža u naselju Hrasnica, opština Ilidža gdje su zatvorenici-civili srpske nacionalnosti, bili na prinudnom radu i kopali, izveo, a potom doveo zatvorenike R.V.1 i N.A. u prostoriju dežurane u zgradi Poljoprivrednog instituta-Butmir, gdje su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija i S.P., takođe pripadnik vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, koji je u međuvremenu  preminuo, i drugi, njima poznati NN, pripadnici Armije R BiH, svi naoružani automatskim puškama, tukli R.V.1 i N.A. palicama, kundacima pušaka, nogama po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih strijeljati, zbog čega su R.V.1 i N.A. trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote, a potom ih natjerali da skoče u obližnju jamu dubine oko 3m, koja se nalazila ispred Poljoprivrednog instituta-Butmir, nakon čega su, zajedno sa drugim, njima poznatim i naoružanim NN vojnicima Armije R BiH, natjerali i ostale zatvorenike, njih oko deset, koji su bili na prinudnim radovima kopanja tranšeja na Poljoprivrednom institutu-Butmir, da skoče u istu jamu, pa su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija, S.P., i drugi, njima poznati, naoružani NN vojnici Armije R BiH, svaki od njih, više puta, ulazili u jamu među zatvorenike među kojim su bili i Đ.Š., M.K., M.K.1, N.A. i R.V.1, tukli zatvorenike nogama, rukama, palicama, kundacima pušaka i drugim predmetima po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih zaklati i ubiti ukoliko ne kažu ko je organizovao bjekstvo zatvorenika B.G. i S.K.1,  uslijed čega su svi zatvorenici, među kojima i i Đ.Š., M.K., M.K.1, N.A. i R.V.1, trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote.

U odnosu na tačku 2) izreke presude sud je utvrdio da ni jedan od saslušanih svjedoka u svom iskazu na glavnom pretresu optuženog Divjan Mustafu nije eksplicitno označio kao lice koje je nekoga udaralo i tuklo bilo palicama, nogama, kundacima itd., a niti je tužilaštvo prezentiralo dokaze odnosno nije dokazalo osnovanost tačke II predmetne optužnice. Svjedoci-oštećeni, kao i svjedoci odbrane M.M. i A.Ć. u ponovljenom postupku nisu potvrdili navode optužnice da je optuženi Divjan Mustafa bio prisutan u prostoriji ili iskopanoj rupi u kojoj su bili zatvoreni Đ.Š., R.V.1, M.K. i N.A.. Stoga po ocjeni suda ne postoji niti jedan dokaz koji bi optuženog Divjan Mustafu doveo u vezu sa događajem iz tačke 2) izreke presude.

Nesporno je utvrđeno da su na način opisan u tački 2) izreke presude, počinjene navedene krivičnopravne radnje koje su opisali svjedoci-oštećeni koji su bili izloženi zlostavljanju, što proizilazi iz iskaza svjedoka Đ.Š., R.V.1 i N.A.. Međutim, po ocjeni suda proizilazi da nijedan od svjedoka nije konkretno naveo da je u njihovom zlostavljanju učestvovao optuženi Gazibara Alija, ali isto tako niti optuženi Divjan Mustafa. Svjedok Đ.Š. je izjavio da su tada teško pretučeni od strane vojnih policajaca, da su ih tukli drvenim letvama, palicama, nogama i puškama. Svjedok R.V.1 je u vezi tog inkriminisanog događaja izjavio da je sedam-osam prisutnih stražara skočilo i da su počeli tuči njega i N.A. toliko snažno da je svjedok mislio da to neće preživjeti, da je ta tuča trajala oko pet minuta, te da su svi zatvorenici teško pretučeni, zatim da je nakon što su izvedeni ispred rupe N.A. pretučen od strane deset vojnika i vojnih policajaca koji su se tu okupili, nakon čega je i on izveden ispred rupe gdje su ga vojnici i vojni policajci teško pretukli nogama, rukama, kundacima pušaka i nekim drugim tvrdim predmetima, te da mu je jedan od vojnika stavljao nož pod grlo prijeteći da će ga zaklati, a nakon što je svim zatvorenicima naređeno da uđu u rupu, da je desetak vojnika i vojnih policajaca izvršilo teško premlaćivanje zatvorenika, što je sve trajalo oko petnaest, dvadeset minuta.

Svjedok N.A. izjašnjavajući se na iste okolnosti je istakao da su nakon izvođenja ispred zgrade poljoprivrednog instituta pretučeni od strane grupe vojnika, da su nakon silaska u rupu dubine oko dva metra svi zatvorenici teško pretučeni od strane 4-5 vojnika. Ovi iskazi svjedoka-oštećenih potvrđuju da nijedan od ovih svjedoka nije poimenično označio kao direktne izvršioce predmetnih inkriminisanih radnji optužene Gazibara Aliju i Divjan Mustafu, što opravdava zaključak suda da odnosu na tačku 2) izreke presude tužilaštvo nije dokazalo navode opisane u činjeničnom opisu.

Iz navedenih razloga sud je optuženog Divjan Mustafu i Gazibara Aliju na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH, oslobodio od optužbe da su zajedno: Divjan Mustafa, naoružan automatskom puškom, prijeteći da će istom pucati, iz tranšeja na lokalitetu Poljoprivredni institut-Butmir, pravac prema Domu zdravlja Ilidža u naselju Hrasnica, opština Ilidža gdje su zatvorenici-civili srpske nacionalnosti, bili na prinudnom radu i kopali, izveo, a potom doveo zatvorenike R.V.1 i N.A. u prostoriju dežurane u zgradi Poljoprivrednog instituta-Butmir, gdje su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija i S.P., takođe pripadnik vojne policije 4. motorizovane brigade Armije R BiH, koji je u međuvremenu  preminuo, i drugi, njima poznati NN pripadnici Armije R BiH, svi naoružani automatskim puškama, tukli R.V.1 i N.A. palicama, kundacima pušaka, nogama po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih strijeljati, zbog čega su R.V.1 i N.A. trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote, a potom ih natjerali da skoče u obližnju jamu dubine oko 3m, koja se nalazila ispred Poljoprivrednog instituta-Butmir, nakon čega su, zajedno sa drugim, njima poznatim i naoružanim NN vojnicima Armije R BiH, natjerali i ostale zatvorenike, njih oko deset, koji su bili na prinudnim radovima kopanja tranšeja na Poljoprivrednom institutu-Butmir, da skoče u istu jamu, pa su Divjan Mustafa, F.D., Gazibara Alija, S.P., i drugi, njima poznati, naoružani NN vojnici Armije R BiH, svaki od njih, više puta, ulazili u jamu među zatvorenike među kojim su bili i Đ.Š., M.K., M.K.1, N.A. i R.V.1, tukli zatvorenike nogama, rukama, palicama, kundacima pušaka i drugim predmetima po svim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih zaklati i ubiti ukoliko ne kažu ko je organizovao bjekstvo zatvorenika B.G. i S.K.1,  uslijed čega su svi zatvorenici, među kojima i Đ.Š., M.K., M.K.1, N.A. i R.V.1, trpili snažne fizičke i duševne bolove i strah za svoje živote, čime bi počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona (namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, te nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja).

ZAPISNIČAR       PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                     SUDIJA

Memić  Elvira          Ružić Jasenko

POUKA: Protiv ove presude može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu FBiH u roku od 15 dana od dana prijema presude putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka.