BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
ZENIČKO-DOBOJSKI KANTON
OPĆINSKI SUD U KAKNJU
Broj: 36 0 Rs 058805 21 Rs
Kakanj, 28.06.2023. godine
Općinski sud u Kaknju, sudija Bojan Knežević, u pravnoj stvari tužiteljice Z.Č. iz K. ul. ... K. zastupana po punomoćniku Semir Mušija advokat iz Kaknja, protiv tuženog IZBOR doo Cazina ul. Nurije Pozderca bb Cazin zastupan po punomoćnici Jasmini Šarić Hasanović advokatici iz Bihaća, radi zaštite od diskriminacije i isplate potraživanja iz radnog odnosa, vrijednosti spora 10.460,00 KM, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 08.05.2023. godine, u prisustvu punomoćnika tužiteljice advokata Semira Mušije i punomoćnice tuženog advokatice Jasmine Šarić Hasanović, dana 28.06.2023. godine donio je
P R E S U D U
I Utvrđuje se da je tuženi povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje - pravo tužiteljice na rad u pogledu uvjeta za zapošljavanje, diskriminirajući je isključivo po osnovu tužiteljičine trudnoće, na način da joj nije produžio ugovor o radu, zasnivajući radni odnos, nakon tužiteljičine odjave sa obaveznog osiguranja, sa novim radnicama i produžavajući ugovore o radu sa radnicima koji su kao i tužiteljica bili u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme,
II Obavezuje se tuženi da izvrši radnje kojima će ukloniti diskriminaciju/posljedice diskriminacije i to na način da će tužiteljici ponuditi zaključenje novog ugovora o radu na određeno vrijeme pod istim uvjetima i na isti vremenski period kao što je bio i posljednji zaključeni ugovor o radu, to jeste počev od 01.08.2021. godine pa do 18.11.2022. godine za radno mjesto “Prodavač”, a sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove Presude.
III Obavezuje se tuženi da tužiteljici na ime pretrpljene materijalne štete u vidu izgubljene zarade, odnosno neisplaćenih plaća, izvrši isplatu plaća koje bi ista ostvarila kao da je radila, i to za period od 01.08.2021. godine pa do 25.12.2021. godine, u ukupnom iznosu od 3.094,71 KM, sa zakonom propisanom zakonskom kamatom, i to kako slijedi:
IV Obavezuje se tuženi da tužiteljici na ime pretrpljene materijalne štete u vidu izgubljene naknade umjesto plaće ženi – majci, odnosno porodiljske naknade, izvrši isplatu iznosa koji bi ista ostvarila kao da je bila u radnom odnosu, i to za period od 26.12.2021. godine pa do 15.06.2022. godine, u ukupnom iznosu od 2.116,17 KM, sa propisanom zakonskom zateznom kamatom počev od 16.06.2022. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove Presude.
V Obavezuje se tuženi da tužiteljici na ime neisplaćenog regresa za 2019. godinu, 2020. godinu i 2021. godinu, isplati iznos od 14,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 16.09.2022. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove Presude.
VI Obavezuje se tuženi da tužiteljici na ime neisplaćene naknade za ishranu (topli obrok), za period od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine, isplati iznos od 131,53 KM, sa zakonom propisanom zateznom kamatom i to na iznos od 102,32 KM počev od dana 01.01.2020. godine pa do isplate, na iznos od 7,76 KM počev od dana 01.02.2020. godine pa do isplate, na iznos od 10,76 KM počev od dana 01.03.2020. godine pa do isplate i na iznos od 10,69 KM počev od dana 01.04.2020. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove Presude.
VII Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženi naknadi zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos razlike toplog obroka većem od dosuđenog iznosa zakonske zatezne kamate iz stava VI izreke ove Presude.
VIII Odbija se zahtjev kojim je predloženo da sud obaveže tuženog da tužiteljici na ime dodataka na platu za prekovremeni radi, rad na dan sedmičnog odmora, minuli rad, rad u dane praznika koji su po zakonu državni praznici, za period od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine, isplati iznos od 4.545,65 KM, sa zakonom propisanom zateznom kamatom počev od dana 16.09.2021. godine pa do isplate.
IX Odbija se zahtjev kojim je predloženo da sud obaveže tuženog da tužiteljici za period od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine, u kojem je bila odjavljena sa obaveznog osiguranja, a koji period je efektivno radila, na ime plate, naknade plate, isplati iznos od 198,80 KM, sa zakonom propisanom zateznom kamatom počev od 01.05.2020. godine pa do isplate.
X Obavezuje se tuženi da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 278,79 KM a sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove Presude.
XI Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženi naknadi troškove postupka u iznosu od 3.386,81 KM.
XII Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da sud obaveže tuženog da tužiteljici isplati razliku plaće, naknade plaće i dodataka na plaću između isplaćene plaće radnog mjesta “Prodavač” i plaće, naknade plaće i dodataka na plaću za radno mjesto “Poslovođa”, za period od 08.04.2019. godine do 22.03.2021. godine, u iznosu od 800,00 KM, sa zakonom propisanom zateznom kamatom počev od dana 16.09.2021. godine pa do isplate.
XIII Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da sud obaveže tuženog da tužiteljici isplati razliku plaće, naknade plaće i dodataka na plaću između isplaćene plaće radnog mjesta “Prodavač” i plaće, naknade plaće i dodataka na plaću, u odnosu na radno mjesto “Zamjenik poslovođe”, za period od 23.03.2021. godine do 31.07.2021. godine, u iznosu od 200,00 KM, sa zakonom propisanom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
O b r a z l o ž e nj e
Tužiteljica je dana 16.09.2021. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa i zaštite od diskriminacije. U činjeničnim navodima tužbe tužiteljica navodi da je bila radnica tuženog na radnom mjestu „prodavač“ u prodavnici pod brojem ... u Kaknju i to u periodu od 15.04.2014. godine do 31.07.2021. godine, u kojem periodu ju je tuženi nekoliko puta odjavio sa obaveznog osiguranja a sve s ciljem kako ne bi zasnovali ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Tužiteljica navodi da je posljednji zaključeni ugovor na određeno vrijeme istekao 31.07.2021. godine pri čemu je posljednji prekid od 60 dana bio od 01.02.2019. godine do 07.04.2019. godine. Tužiteljica je dalje navela da se ugovor sa svim radnicama zaključivao na period od mjesec dana, kada ugovor istekne, tada je tužiteljica stari ugovor vraćala a tuženi bi joj uručivao novi ugovor sa novim datumom isteka ugovora dok bi datum otpočinjanja rada ostajao isti. Shodno navedenom tužiteljica navodi da ona posjeduje samo ugovor o radu na određeno vrijeme po kojem je dan početka rada označen 13.04.2020. godine a dan prestanka ugovora o radu 31.07.2021. godine, dodajući da je tuženi tužiteljicu u periodu od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine odjavio sa obaveznog osiguranja uz usmeno obrazloženje da je uzrok navedenom pandemija Covid 19 virusa iako je tužiteljica sve te dane radila kod tuženog, da bi je tuženi ponovno 13.04.2020. godine prijavio na obavezno osiguranje sa danom 13.04.2020. godine te je istekom ugovora o radu na određeno vrijeme ponovno odjavio sa danom 31.07.2021. godine. U tužbi se dalje navodi da je tuženi u odluci o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine naveo da je prestanak radnog odnosa istek Ugovora o radu na određeno vrijeme, ali da je pravi razlog zapravo saznanje tuženog da je tužiteljica trudna jer je tužiteljica u tom trenutku bila u četvrtom mjesecu trudnoće dodajući da je tužitelj ovu odluku donio u trenutku kad je tužiteljica bila privremeno spriječena za rad zbog komplikacija trudnoće. Dalje je istaknula da samo tužiteljici zbog trudnoće nije produžen ugovor o radu, dok svim ostalim radnicama jeste iako je tužiteljica u to vrijeme bila radnik sa najdužim stažom kod tuženog u prodavnici broj ... u Kaknju ističući da je tuženi nakon ne produžavanja ugovora o radu tužiteljici zaposlio nove radnice što jasno potvrđuje da je njena trudnoća jedini razlog ne zaključivanja novog ugovora o radu.
Tužiteljica dalje navodi da s obzirom da je bila odjavljena sa obaveznog osiguranja u periodu od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine a da je te dane radila potražuje za navedeni period plaću i naknadu uz plaću, te da je tijekom 2019. godine, 2020. godine i 2021. godine koristila godišnji odmor a tuženi joj nije isplatio regres da potražuje i isplatu regresa za navedeni period. Osim toga tužiteljica je navela da je odlukom tuženog od 08.04.2019. godine imenovana na radno mjesto „poslovođe“ a zatim odlukom od 22.03.2021. godine na radno mjesto „zamjenik poslovođe“ što znači da je obavljala složenije poslove u odnosu na radno mjesto „prodavača“ a iznos plaće joj je ostao isti zbog čega ovom tužbom potražuje i razliku plaće radnog mjesta prodavač i radnog mjesta zamjenik poslovođe, dodajući da joj tuženi tijekom njenog rada od 15.10.2014. godine nije svaku godinu radnog staža povećavao osnovnu plaću (minuli rad) u skladu sa Pravilnikom o radu tuženog i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika sa djelatnosti trgovine u Federaciji BiH, niti joj je isplaćivao naknadu za topli obrok niti osigurao ishranu zbog čega tužiteljica potražuje i naknadu plaće ali i isplatu toplog obroka. Tužiteljica je navela da iako je članom 6 zaključenog ugovora o radu propisano da će radnik raditi u punom radnom vremenu od 40 sati sedmično, koje se može rasporediti na pet odnosno šest radnih dana sukladno kolektivnom ugovoru i pravilniku o radu, tužiteljica je radila šest dana sedmično uključujući i subotu u punom radnom vremenu po osam sati sedmično što što znači da je ona radila i u dane sedmičnog odmora (subota) za što joj pripada razlika plaće uvećana za prekovremeni rad zbog čega istu i potražuje za period od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine.
Zbog svega navedenog tužiteljica je navela da je tuženi prema njoj postupao diskriminatorno s obzirom na član 8 stav 1 Zakona o radu Federacije, člana 1,2, i 6 Zakona o zabrani diskriminacije, članom 3 stav 1 i 13 Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH i članom, uslijed čega tužiteljica trpi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade odnosno neisplaćene plaće i naknadu plaće, zbog čega se tužiteljica obratila tuženom sa Zahtjevom za produženje ugovora o radu na koji joj tuženi nikada nije odgovorio. Upravo zbog navedenog tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi da je tuženi povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje – pravo tužiteljice na rad u pogledu uvjeta za zapošljavanje, diskriminirajući je isključivo po osnovu tužiteljičine trudnoće na način da joj nije produžio ugovor o radu zasnivajući radni odnos nakon tužiteljičine odjave sa obaveznog osiguranja sa novim radnicama, zatim da sud utvrdi da je tuženi povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje – pravo tužiteljice na rad u pogledu uvjeta za zapošljavanje, diskriminirajući je isključivo po osnovu tužiteljičine trudnoće na način da joj nije kao i drugim radnicama kojima je u toku mjeseca jula 2021. godine istekao ugovor o radu ponudio zaključenje novog ugovora o radu, te da sud obaveže tuženog da ukloni posljedice diskriminacije na način da tužiteljici ponudi zaključenje novog ugovora o radu na određeno vrijeme počev od 01.08.2021. godine za radno mjesto „prodavača“. Tužiteljica također potražuje na ime pretrpljene materijalne štete u vidu izgubljene zarade odnosno neisplaćenih plaća koje bi ostvarila da je radila u periodu od 01.08.2021. godine pa do njenog povratka na posao u mjesečnom iznosu od po 540,00 KM, naknadu na ime neisplaćenog regresa za 2019. godinu, 2020. godinu i 2021. godinu iznos od 700,00 KM, razliku plaće radnog mjesta „prodavač“ u odnosu na radno mjesto „poslovođa“ u vremenskom periodu od 08.04.2019. godine do 22.03.2021. godine u iznosu od 800,00 KM, razliku plaće radnog mjesta „prodavač“ u odnosu na radno mjesto „zamjenik poslovođe“ u vremenskom periodu od 22.03.2021. godine do 31.07.2021. godine u iznosu od 200,00 KM, neisplaćeni topli obrok za period od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine u iznosu od 1.500,00 KM te neisplaćenu plaću za prekovremeni rad i rad na dan sedmičnog odmora za period od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine u iznosu od 2.000,00 KM kao i troškove postupka.
Podneskom od 11.11.2021. godine punomoćnik tužiteljice očitovao se na navode iz odgovora na tužbu, navodeći da se tuženi neosnovano poziva na neurednost tužbe te da neosnovano ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kaknju koja je u ovakvim predmetima propisana odredbom člana 13 stav 1 Zakona o zabrani od diskriminacije a da su dodatni zahtjevi za isplatu potraživanja iz radnog odnosa postavljeni u skladu sa načelom ekonomičnosti i efikasnosti u skladu sa odredbom člana 55 stav 2 ZPP FBIH.
Tijekom postupka punomoćnik tužiteljice ostao je kod navoda iz tužbe, s tim što je na pripremnom ročištu pravilno označio vrijednost spora na iznos od 10.460,00 KM te istaknuo da se tužiteljica porodila dana 25.12.2021. godine a kako je zbog tuženog u to vrijeme bila nezaposlena ista nije mogla ostvariti naknadu umjesto plaće ženi – majci prema članu 120 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Zeničko dobojskog kantona zbog čega trpi štetu i postavlja zahtjev i za isplatu ove naknade od strane tuženog i to za vremenski period od poroda tj. dana 25.12.2021. godine pa do 15.06.2022. godine u mjesečnom iznosu od po 540,00 KM. Punomoćnik je ponovio navode iz tužbe te dodao da je tuženi tužiteljicu obavijestio da joj neće produžiti ugovor o radu dok je ona bila privremeno spriječena za rad zbog komplikacija u trudnoći te unatoč tome je prinudio da dođe na posao i dana 01.08.2021. godine kako bi se izvršila inventura – razduženje. Punomoćnik tužiteljice je na pripremnom ročištu izvršio preinaku tužbe na način da tužbeni zahtjev tužiteljice glasi:
za period od 01.08.2021. godine do 31.08.2021. godine iznos od 540,00 KM, sa zakonom propisanom zakonskom kamatom počev od 01.09.2021. godine pa do isplate,
za period od 01.09.2021. godine do 30.09.2021. godine iznos od 540,00 KM, sa zakonom propisanom zakonskom kamatom počev od 01.10.2021. godine pa do isplate,
za period od 01.10.2021. godine do 31.10.2021. godine iznos od 540,00 KM, sa zakonom propisanom zakonskom kamatom počev od 01.11.2021. godine pa do isplate,
za period od 01.11.2021. godine do 30.11.2021. godine iznos od 540,00 KM, sa zakonom propisanom zakonskom kamatom počev od 01.12.2021. godine pa do isplate,
za period od 01.12.2021. godine do 25.12.2021. godine iznos od 500,00 KM, sa zakonom propisanom zakonskom kamatom počev od 01.01.2022. godine pa do isplate.
Na nastavku ročišta za glavnu raspravu punomoćnik tužiteljice je konačno opredijelio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, na način da je u pogledu visine tužbenog zahtjeva povećao tužbeni zahtjev ali istovremeno i povukao dva tužbena zahtjeva i to zahtjev koji se odnosi na potraživanje razlike plaće, naknadu plaće i dodatka na plaću između isplaćene plaće radnog mjesta „prodavač“ i plaće, naknade plaće i dodatka na plaću za radno mjesto „poslovođa“ za period od 08.04.2019. godine do 22.03.2021. godine u iznosu od 800,00 KM i potraživanja razlike plaće, naknadu plaće i dodatka na plaću između isplaćene plaće radnog mjesta „prodavač“ i plaće, naknade plaće i dodatka na plaću za radno mjesto „zamjenik poslovođe“ za period od 23.03.2021. godine do 31.07.2021. godine u iznosu od 200,00 KM, tako da konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužiteljice glasi:
Obavezuje se tuženi da tužiteljici naknadi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja Presude.
Punomoćnica tuženog navela je da se protivi preinačenju tužbe u odnosu na postavljeni zahtjev sa pripremnog ročišta, ponavljajući prigovor zastare potraživanja iz radnog odnosa, te dodajući da se ne protivi povlačenju tužbenih zahtjeva koji se odnose na potraživanje razlike plaće za radno mjesto „prodavač“ i „poslovođa“ odnosno „zamjenik poslovođe“ ali da tuženi u tom dijelu potražuje troškove postupka u skladu sa troškovnikom istaknutim u završnim riječima.
Sud je na osnovu odredbe člana 57 stav 4 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BIH broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu ZPP FBIH) rješenjem dozvolio preinaku tužbe na ročištu za glavnu raspravu.
Kako je punomoćnik tužiteljice na nastavku ročišta za glavnu raspravu povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje razlike plaće za radno mjesto „prodavač“ i „poslovođa“ odnosno „zamjenik poslovođe“, na koje povlačenje je punomoćnica tuženog pristala, to je sud na osnovu odredbe člana 59 stav 1 ZPP FBIH na zapisniku od 08.05.2023. godine donio rješenje kojim utvrđuje povlačenje ova dva tužbena zahtjeva, te odlučio kao u stavu XII i XIII izreke ove presude koja se u tom dijelu ima smatrati rješenjem.
U završnim riječima punomoćnik tužiteljice je naveo da je tužiteljica dokazala da ju je tuženi diskriminirao kada je istekom ugovora o radu na određeno vrijeme sa danom 31.07.2021. godine istoj nije ponudio zaključenje novog ugovora o radu pod istim uvjetima i na isti period kao i prethodni i to isključivo zbog činjenice da je tužiteljica bila trudna, te da je u mjesecu u kojem joj je isticao ugovor o radu ista zbog rizične trudnoće započela sa porodiljnim bolovanjem a mjesec ranije je zbog istih problema koristila godišnji odmor. Dalje je naveo da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženog uz dva prekida istog (prvi nezakoniti prekid radnog odnosa nakon što se po sili zakona njen radni odnos smatrao radnim odnosom zasnovanim na neodređeno vrijeme – odjava 31.01.2019. godine, i prekid radnog odnosa u vrijeme pandemije virusa COVID 19 – odjava 31.03.2020. godine), počev od 15.10.2014. godine do 31.07.2021. godine, te je kao takva bila kod tuženog radnica sa najdužim radnim stažom u poslovnici u Kaknju, ali i na regiji ZDK i tom prilikom obavljala poslove prodavača, zamjenika poslovođe i poslovođe pri čemu tuženi nikada nije imao primjedbe na rad tužiteljice. Naveo je da je na dan isteka ugovora o radu na određeno vrijeme istovremeno ugovor isticao i radnicama M.M. i Š.Š.S. a samo tužiteljici nije ponuđeno zaključenje novog ugovora a upravo iz razloga njene trudnoće, dodajući da su i preostale dvije radnice u narednom mjesecu napustile radni odnos kod tuženog zbog odnosa tuženog kao poslodavca prema njima. Dalje je naveo da činjenicu ne produžavanja ugovora zbog trudnoće potvrđuje i identična situacija u poslovnici tuženog u Visokom gdje je radnica D.Č. odjavljena sa obaveznog osiguranja zbog trudnoće što je potvrdila svjedokinja R.H. kada je navela da radnici nije produžen ugovor jer je bila u drugom stanju i otvorila je bolovanje 3 ili 4 mjeseca. Istaknuo je i da je tuženi saznao za trudnoću tužene u mjesecu maju 2021. godine što potvrđuju saslušani svjedoci ali i izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad i rješenje o korištenju godišnjeg odmora jer je tužiteljica zbog komplikacija u trudnoći koristila godišnji odmor umjesto bolovanja jer se tuženi protivio otvaranju bolovanja, dodajući da kontrolori tuženog su znali za trudnoću tužiteljice i isti podnose izvještaje direktoru na dnevnom ili sedmičnom nivou. Punomoćnik tužiteljice naveo je da se tuženi neosnovano poziva da je razlog ne produžavanja ugovora vezan za obim poslovanja, produktivnost i ekonomsku održivost poslovnice jer tuženi niti jednim dokazom to nije pokušao dokazati, dok je tužiteljica s druge strane dokazala da je tuženi nakon toga kod sebe prijavio čak šest novih radnica pri čemu je S.G. primljena u radni odnos odmah nakon što je tuženi otpustio tužiteljicu. Punomoćnik je dalje naveo da je tužiteljica sa tuženim posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme zaključila dana 13.04.2020. godine te je isti istekao dana 31.07.2021. godine, zbog čega je tužiteljica ostvarila kontinuitet u radu kod tuženog zbog čega tužbenim zahtjevom i potražuje da tuženi otkloni radnje diskriminacije na način da joj ponudi zaključenje novog ugovora o radu na određeno vrijeme pod istim uvjetima i na isti vremenski period kao što je to bio posljednji ugovor o radu tj. od 01.08.2021. godine do 18.11.2022. godine i to za radno mjesto „prodavač“. Punomoćnik je dalje naveo da je uvriježen stav Europskog suda pravde da se šteta pretrpljena zbog trudnoće smatra direktnom diskriminacijom na temelju spola zbog čega tužiteljica i nema potrebe za uporednikom niti je sudu isti potreban za usvajanje tužbenog zahtjeva, dodajući da je tuženi cijelo to vrijeme imao radnice na tom radnom mjestu iz čega proizlazi da je tužiteljičin zahtjev u tom dijelu u cijelosti osnovan. Punomoćnik je još naveo da je tijekom postupka tužiteljica iskazima svjedoka dokazala da je radna sedmica kod tuženog trajala šest dana i ta je svaki radni rad trajao minimalno po osam sati, te da evidencije o radnom vremenu kao i platne liste koje tužiteljica nije nikada zaprimila iako je na istima falsificiran potpis te će tužiteljica u tom pravcu podnijeti i krivičnu prijavu protiv tuženog ne odgovaraju stvarnom stanju, zbog čega je osnovan i njen zahtjev za naknadu na ime razlike plaće i naknade plaće osnovan. Na kraju je naveo i da su saslušani svjedoci potvrdili da je tužiteljica radila i u vrijeme kada je bila odjavljena sa obaveznog osiguranja u periodu od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine pa je i taj njen zahtjev osnovan. Zbog svega navedenog sudu je predložio da u cijelosti usvoji konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužiteljice te tuženog obaveže da tužiteljici naknadi troškove postupka koji se sastoje od troškova sastava tužbe u iznosu od 360,00 KM, troškove sastava obrazloženog podneska – izjašnjenja na odgovor na tužbu od 11.11.2021. godine iznos od 180,00 KM, troškova zastupanja na pripremnom ročištu dana 15.06.2022. godine u iznosu od 720,00 KM, troškova zastupanja na nastavku pripremnog ročišta dana 23.09.2022. godine u iznosu od 421,20 KM (s uračunatim PDV-om), troškova zastupanja na ročištu za glavnu raspravu dana 15.02.2023. godine u iznosu od 842,40 KM (s uračunatim PDV-om), troškova zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 16.02.2023. godine u iznosu od 421,20 KM (s uračunatim PDV-om), troškova zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 08.05.2023. godine u iznosu do 421,20 KM (s uračunatim PDV-om), sve uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 300,00 KM.
U odgovoru na tužbu tuženi je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kaknju navodeći da su parnične stranke bile u pravnom odnosu po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme gdje je članom 18 ugovorena nadležnost Općinskog suda u Bihaću što je u skladu sa odredbom člana 52 i 40 ZPP FBIH pa je jasno da je u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Bihaću. Dalje je navedeno da u tužbi nije označena vrijednost spora, kao i da je tužba nerazumljiva i nepotpuna jer ne sadrži sve elemente propisane odredbom člana 53 ZPP FBIH jer tužbene zahtjeve nije moguće dovesti u vezu sa činjeničnim navodima niti su predloženi dokazi koji dokazuju relevantne činjenice, niti se može postići logična povezanost činjeničnih navoda sa pravnim osnovom koji se navodi u tužbi zbog čega je tužba nerazumljiva. Dalje je navedeno da tužiteljica ničim ne dokazuje da je nastupila diskriminacija niti je tužba podnesena u rokovima propisanim odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, dodajući da su parnične stranke zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme po čijem isteku tuženi nije obavezan „produžiti“ takav ugovor odnosno zaključiti novi ugovor sa tužiteljicom. Tuženi je naveo da je tužiteljici i ranije prekidan radni odnos koji je isto tako bio zasnovan na određeno vrijeme pa po isteku vremena nije zaključen novi ugovor o radu već je u odnosu na potrebe poslovanja tuženi kasnije ponovno zasnovao radni odnos sa tužiteljicom i to opet na određeno vrijeme. Tuženi navodi da su razlozi ne zasnivanja novog radnog odnosa sa tužiteljicom izvan svih oblika diskriminacije ili drugih pobuda koji se navode u tužbi i isti je isključivo vezan za poslovnu politiku tuženog kao pravnog lica, obim poslovanja, produktivnost i ekonomsku održivost poslovne jedinice u kojoj je tužiteljica bila zaposlena, kretanja na tržištu, konkurentnosti, te se u konkretnom slučaju ne radi o raskidu ugovora o radu ili otkazu već o činjenici da je radni odnos prestao istekom perioda na koji je zaključen voljom ugovornih stranaka. Zbog svega tuženi navodi da je cijeli tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan zbog čega sudu predlaže da najprije odbaci tužbu kao neurednu, odnosno da u konačnici odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan i obaveže tužiteljicu da tuženom naknadi troškove postupka. Tijekom postupka punomoćnica tuženog je navela da nije sporno da je tužiteljica imala zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme do 31.07.2021. godine, te da tuženi nije imao u vrijeme isteka ugovora o radu saznanja o trudnoći tužiteljice što potvrđuje činjenica da je tužiteljica otvorila bolovanje zbog trudnoće dana 02.08.2021. godine odnosno istekom ugovora o radu a koja doznaka je tuženom dostavljena putem kurira dana 05.08.2021. godine odnosno nakon što je tužiteljici uručena odluka o prestanku ugovora o radu, pa je jasno da osnov diskriminacije ne može biti trudnoća tužiteljice s obzirom na dan saznanja za trudnoću. Punomoćnica je navela da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženog i 2018. godine kada je koristila porodiljno bolovanje i nije joj prekinut radni odnos zbog trudnoće i poroda te je tuženi kao poslodavac sufinancirao porodiljno bolovanje i radnicama E.S. i M.Š. i to u istoj poslovnici. Punomoćnica je navela i da je tuženi na dan 31.07.2021. godine prekinuo radni odnos po isteku ugovora o radu sa još sedam radnica i to A.K. iz S., S.K. iz S., A.Š. iz G., D.Č. iz V., E.A. iz S., S.A. iz G., J.Ć. iz T. i S.S. iz B., dodajući da nisu točni niti navodi tužiteljice da je bila neprijavljena u aprilu 2020. godine a da je radila obzirom da je to bilo vrijeme pandemije Covid-19 te je bila zabrana rada, što potvrđuje i analitička kartica tuženog za period od 01.04.2020. godine do 30.04.2020. godine iz koje je vidljivo da nije bilo prometa odnosno pologa pazara u tom periodu za poslovnicu u Kaknju. Također je navela da su netočni navodi tužiteljice da joj tuženi nije isplaćivao naknadu za minuli rad jer iz platnih listića proizlazi da je tuženi vršio isplatu minulog rada i toplog obroka kako tužiteljici tako i ostalim radnicama u toj poslovnici, kao i da je tuženi tužiteljici isplaćivao plaću u skladu sa zaključenim ugovorom o radu. Punomoćnica je dalje navela da tuženi kao poslodavac ima diskreciono pravo da ugovora sa radnicima radni odnos na određeno vrijeme i ne postoji zakonska obaveza (osim tri godine rada kod istog poslodavca bez prekida) da ponovno zaključi ugovor o radu sa istim radnikom, posebno ističući da je upravo istek ugovora o radu na određeno vrijeme jedan od zakonom propisanih načina prestanka ugovora o radu te poslodavac nema obavezu zaposliti novim ugovorom o radu istog radnika jer se u konkretnom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu.
U završnim riječima punomoćnica tuženog je navela da tužiteljica provedenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je tuženi u cijelosti dokazao neosnovanost istog jer tuženi tužiteljicu nije diskriminirao u odnosu na druge zaposlenike tuženog jer tuženi u trenutku isteka ugovora o radu na određeno vrijeme nije imao saznanja o tome da je tužiteljica sa konstatiranom trudnoćom što dokazuje i činjenica da je tužiteljica otvorila bolovanje dana 02.08.2021. godine a doznaku dostavila tuženom 05.08.2021. godine tj. nakon što joj je uručena odluka o prestanku ugovora o radu, a posebno kada se ima u vidu da je tužiteljica već koristila porodiljno bolovanje tijekom 2018. godine pri čemu je tuženi sufinancirao porodiljno bolovanje radnicama E.S. i M.Š. u istoj poslovnici a što je sve dokazano iskazima saslušanim svjedokinja B.L. i R.H. ali i svjedokinjama tužiteljice Š.Š.S. i M.M. koje nisu potvrdile činjenicu neposrednog saznanja o ključnoj činjenici da je tuženi znao za trudnoću tužiteljice već iskaze baziraju na pretpostavkama i posrednim saznanjima, a jedino za koga tvrde da je znao tu činjenicu je raniji kontrolor te prodavnice koji u ovom predmetu nije saslušan kao svjedok a samim time nije niti dokazana činjenica da je to lice prenijelo vizualno zapažanje ili navodno danu informaciju o trudnoći tužiteljice nadređenim a naročito direktoru E.F.. Ponovila je da je tuženi istog dana prekinuo radni odnos sa još sedam radnica, te da tužiteljica netočno navodi da je radila u periodu pandemije jer tada nije ostvarivan nikakav promet što potvrđuje analitička kartica tuženog za taj period, kao i da je tuženi tužiteljici isplatio sva potraživanja po osnovu rada što je potvrdio i vještak ekonomske struke. Također je navela da se tužiteljica nije obraćala tuženom sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa za svaku dospjelu a isplaćenu plaću sa zahtjevom za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa kako to propisuje odredba člana 114 Zakona o radu Federacije, navodeći da je uopće sporno da li se kolektivni ugovor i može primijeniti na tužiteljicu jer je pravilnikom o radu tuženog definirana plaća i naknade iz radnog odnosa koje su u vezi sa primjenom Zakona o radu pri čemu tužiteljica nikada i nije podnijela zahtjev za zaštitu svojih prava kojima traži obračun i isplatu plaće prema kolektivnom ugovoru. Ponovila je i da su netočni navodi da tuženi tužiteljici nije isplaćivao naknadu za minuli rad što proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza prije svega platnih listića, te je ponovila da tužba i nije podnesena u propisanim rokovima iz Zakona o zabrani diskriminacije zbog čega bi tužbu trebalo odbaciti jer je tužiteljica u prekluziji jer je tužbu zapravo u tom pravcu podnijela tek na pripremnom ročištu u junu 2022. godine od kojeg dana se imaju računati i rokovi zastare potraživanja iz radnog odnosa. Punomoćnica je navela da ne postoji niti jedan dokaz da je tužiteljica od strane tuženog diskriminirana po bilo kojem osnovu u odnosu na druge zaposlenike, pri čemu je diskreciono pravo poslodavca da ugovara sa radnicima radni odnos na određeno vrijeme, te da ne postoji zakonska obaveza poslodavca sa takve ugovore produži sa nekim radnikom jer je istek ugovora o radu na određeno vrijeme upravo jedan od načina prestanka radnog odnosa. Na kraju je navela da je tuženi svojim dokazima dokazao da prema tužiteljici nije bilo diskriminacije, dok su svjedoci koji su saslušani na prijedlog tužiteljice dali različite iskaze u bitnim dijelovima i isti nisu u logičnoj povezanosti međusobno ali niti sa provedenim materijalnim dokazima. Istaknula je da tuženi ne spori da je tužiteljice nakon prekida radnog odnosa otvorila bolovanje što dokazuje i potvrda ljekara koju je ljekar izdao dva dana nakon proteka pri čemu su ti dani i bili neradni, te je tuženi kao poslodavac za trudnoću tužiteljice i saznao 05.08.2021. godine što je nakon proteka ugovora o radu na određeno vrijeme. U pogledu novčanih potraživanja punomoćnica tuženog navela je da je i vještak sam naveo da je obračun dao pod pretpostavkom da je tužiteljica radila što znači da navedeni obračun nije sačinjen na osnovu egzaktnih podataka zbog čega sudu predlaže da i te zahtjeve tužiteljice odbije u cijelosti. Punomoćnica je navela da je Zakonom o zabrani diskriminacije kao i Zakonom o radu određeno šta predstavlja diskriminaciju, dodajući da je različito postupanje sastavni dio osnovnih oblika (neposredne i posredne) diskriminacije i segregacije, ali i sastavni dio diskriminacije po Zakonu o radu, navodeći da razlika mora postojati u odnosu na drugo lice ili grupu, a odnosi se na radnje isključivanja, ograničavanja ili davanja prednosti isključivo zbog karakteristika tih lica ili grupe. Dalje je navela da Zakon o zaštiti od diskriminacije propisuje tri oblika različitog postupanja a to su isključivanje, ograničavanje i davanje prednosti pri čemu tužiteljica u konkretnom slučaju nije razlučila da li je njoj isključeno pravo, ograničeno ili da je drugima dana prednost u odnosu na nju, zbog čega sud mora imati u vidu sudsku praksu u Presudi Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 P 000681 18 Rev od 22.05.2018. godine gdje je navedeno: “Revizijsko vijeće zaključuje da se prilikom ispitivanja postojanja diskriminacije (mobing je u smislu člana 4. ZZD oblik diskriminacije), u skladu s praksom ESLJP - predmet Marckx protiv Belgije i Ustavnog suda BiH, postojanje diskriminacije ustanovljava ako rezultira različitim tretmanom pojedinca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje“. Navela je da diskriminaciju ne predstavlja svako različito postupanje, već samo ono ponašanje koje je bez objektivnog i razumnog opravdanja predstavlja diskriminaciju, o čemu sudovi moraju voditi računa, dodajući da tužiteljica nije čak ni učinila vjerojatnim postojanje diskriminacije, a tuženi je jasno dokazao, izvan svake razumne sumnje, da prestanak radnog odnosa zbog proteka vremena na koji je ugovor zaključen bez ponude novog ugovornog odnosa nema uporište ni u jednom obliku diskriminacije, a naročito ne zbog trudnoće tužiteljice koja je provela u radnom odnosu kod istog tuženika jednu trudnoću i porodiljno odsustvo bez prekida radnog odnosa, kao i druge uposlenice tog poslodavca iz iste poslovnice tuženog, a na dan 31.07. tuženi nije samo na isti način okončao radni odnos tužiteljici nego i drugih 7 zaposlenika – protekom perioda na koji je zaključen ugovor o radu. Zbog svega navedenog sudu je predložila da u cijelosti odbije tužiteljicu sa svim tužbenim zahtjevima, te tužiteljicu obaveže da tuženom naknadi troškove postupka koji se sastoje od troškova sastava odgovora na tužbu u iznosu od 720,00 KM, troškova zastupanja na pripremnom ročištu dana 15.06.2022. godine u iznosu od 720,00 KM, troškova zastupanja na nastavku pripremnog ročišta dana 23.09.2022. godine u iznosu od 360,00 KM, troškova zastupanja na ročištu za glavnu raspravu dana 15.02.2023. godine u iznosu od 720,00 KM, troškova zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 16.02.2023. godine u iznosu od 360,00 KM, troškova zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 08.05.2023. godine u iznosu od 360,00 KM, troškova za upotrebu vlastitog automobila punomoćnika tuženog na relaciji Bihać – Kakanj – Bihać za pristup na pet ročišta u ukupnom iznosu od 2.735,00 KM (što je 35% od 2,96 KM za pređenih 528 kilometara pet puta), te troškove odsustva iz kancelarije punomoćnika za pet pristupa na ročišta pred Općinski sud u Kaknju u ukupnom iznosu od 1.200,00 KM (što je 8 sati za svaki od pristupa na ročište pred Općinski sud u Kaknju).
U toku dokaznog postupka punomoćnik tužiteljice proveo je dokaze uvidom i čitanjem u Uvjerenje o osiguranju Porezne ispostave Kakanj, broj: 12-41-2042/21 od 02.08.2021. godine, Ugovor o radu na određeno vrijeme od 13.04.2020. godine, trudnički karton za tužiteljicu, broj: ... – JU Dom zdravlja Kakanj, Odluku o prestanku ugovora o radu broj: 07-003/21 od 31.07.2021. godine, Izvještaj o trajanju privremene nesposobnosti - privremene spriječenosti za rad JU Dom zdravlja Kakanj od 02.08.2021. godine, Izvještaj o trajanju privremene nesposobnosti - privremene spriječenosti za rad JU Dom zdravlja Kakanj od 06.08.2021. godine, Uvjerenje/Potvrdu od Porezne uprave FBiH o novoprijavljenim radnicima na obavezno osiguranje za osiguranika Društvo sa ograničenom odgovornošću “IZBOR” d.o.o. za period od 30.07.2021. godine do 14.06.2022. godine za područje Zeničko-dobojskog kantona od 17.10.2022. godine, Odluku o imenovanju zamjenika poslovođe broj: 158-03/21 od 22.03.2021. godine, Izjavu od 22.03.2021. godine, Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 02.08.2021. godine, Odluku o korištenju godišnjeg odmora broj: 003-06/21 od 11.06.2021. godine, Nalog blagajni broj 145/21 od 21.06.2021. godine, Nalog blagajni broj 146/21 od 22.06.2021. godine, Nalog blagajni broj 147/21 od 23.06.2021. godine, Nalog blagajni broj 148/21 od 24.06.2021. godine, Izvod iz matične knjige rođenih broj: 08/19-10-1-834/2022 od 14.01.2022. godine, Izjavu tužiteljice o prihvatanju odgovornosti za vrijeme rada u periodu pandnemije virusa COVID 19, saslušanje svjedoka Š.Š.S.. i M.M., vještačenje po vještaku financijske struke Adis Babić. Punomoćnica tuženog je kao dokaze provela uvid i čitanje u Rješenje o priznavanju prava na naknadu umjesto plaće za Z.Č. JU CEntar za socijalni rad Kakanj broj 02-35-21-401-26/2018 od 09.04.2018. godine sa popratnim aktom upućen tuženiku od 09.4.2018. godine, Rješenje o priznavanju prava na naknadu umjesto plaće za E.S. JU Centar za socijalni rad Kakanj broj 02-35-21-869-50/2016 od 08.09.2016. godine sa popratnim aktom upućen tuženiku od 08.09.2016. godine, Rješenje o priznavanju prava na naknadu umjesto plaće za M.Š. JU Centar za socijalni rad Kakanj broj 02-35-21-1270-72/20146 od 06.12.2016.godine sa popratnim aktom upućen tuženiku od 06.12.2016.godine, Izvještaj o trajanju privremene spriječenosti za rad izdan od DZ Kaknj 02.08.2021.godine sa prijemnim pečatom i potpisom poslodavca dana 05.08.2021.godine, Odluku o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za A.K., Odluku o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za S.K., Odluku o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za A.Š., Odluku o prestanku ugovora o radu broj 08-003/21 od 01.08.2021. godine za D.Č., Odluku o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za E.A., Odluku o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za J.A., Odluku o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za J.Ć., Odluku o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za S.S., Analitičku karticu 211-0000 za period od 01.04.2020. godine do 30.04.2020. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 4.mjesec 2020.godine od 04.05.2020. godine, evidenciju o radnom vremenu radnika Z.Č. za april od dana 30.04.2020. godine, evidenciju o radnom vremenu radnika Z.Č. za mart od dana 31.03.2020. godine, evidenciju o radnom vremenu radnika R.H. za mart od dana 31.03.2020. godine, evidenciju o radnom vremenu radnika E.S. za mart od dana 31.03.2020. godine, evidenciju o radnom vremenu radnika M.M. za mart od dana 31.03.2020. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 8.mjesec 2019.godine od dana 02.09.2019. godine, Regres za godišnji odmor za 8.mjesec 2019. godine od dana 09.06.2022. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 7.mjesec 2020. godine od dana 03.08.2020. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 8.mjesec 2020. godine od dana 01.09.2020. godine, Regres za godišnji odmor za 7.mjesec 2020. godine od dana 09.06.2022. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 6.mjesec 2021. godine od dana 05.07.2021. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 7.mjesec 2021. godine od dana 03.08.2021. godine, Regres za godišnji odmor za 6.mjesec 2021. godine od dana 09.06.2022. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 11.mjesec 2014. godine od dana 01.12.2014. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 1.mjesec 2019. godine od dana 01.02.2019. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 6.mjesec 2021. godine od dana 05.07.2021. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 7.mjesec 2021. godine od dana 03.08.2021. godine i Ugovor o radu na određeno vrijeme između „IZBOR“ doo i Z.Č. od dana 13.04.2020. godine, saslušanje svjedoka R.H. i B.L.. Na prijedlog obje parnične stranke kao dokaz je provedeno i saslušanje parničnih stranaka pri čemu je u skladu sa odredbom člana 166 ZPP FBIH kao stranka saslušana tužiteljica.
Nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza, kako pojedinačno, tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, a u smislu člana 8 i 123 ZPP FBIH, sud je odluku kao u izreci donio iz sljedećih razloga:
Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica bila zaposlenica tuženog, po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme koji je istekao sa danom 31.07.2021. godine te tužiteljici nije ponuđen novi ugovor na određeno vrijeme, jer tužiteljica isto navodi u tužbi a tuženi isto ne spori već potvrđuje u odgovoru na tužbu te tijekom cijelog postupka. Ono što je sporno među parničnim strankama jeste da li tužiteljici zbog trudnoće nije ponuđeno zaključenje novogo ugovora čime ju je tuženi diskriminirao kako to tužiteljica navodi, a što tuženi spori tijekom cijelog postupka navodeći da je za trudnoću tužiteljice saznao nakon prestanka ugovora o radu kao i da tuženi navedenog dana nije produžio ugovore o radu na određeno vrijeme sa još sedam radnica. Također je među strankama sporno da li je tuženi tužiteljici isplaćivao pravilno i u cijelosti plaću, naknadu umjesto plaće, topli obrok i regres jer tužiteljica navodi da joj nije isplaćivan regres kao niti topli obrok te da joj nije obračunat minuli rad i prekovremeni rad, a što sve tuženi osporava navodeći da je tuženi kao poslodavac uredno izvršavao sve svoje novčane obaveze prema tužiteljici kao njen poslodavac. Sporno je među parničnim strankama i da li je Općinski sud u Kaknju mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari jer nadležnost ovog suda osporava tuženi, te je sporno da li je tužiteljica blagovremeno podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari za zaštitu od diskriminacije jer tuženi navodi da je tužba podnesena izvan propisanih rokova.
U pogledu istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda sud ovaj prigovor tuženog cijeni neosnovanim, a kako je to sud i odlučio Rješenjem broj 36 0 Rs 058805 21 Rs od 19.05.2022. godine. Sud ističe da je odredbom člana 40 ZPP FBIH propisano da u sporovima iz radnog odnosa tužitelj – uposlenik, za suđenje je nadležan, pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području se rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati, te sud na čijem području je zasnovan radni odnos. Također odredbom člana 52 stav 1 ZPP FBIH propisano je da ako zakonom nije određena isključiva nadležnost nekog suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Međutim iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužiteljica ustala tužbom protiv tuženog radi utvrđenja da je tuženi diskriminirao tužiteljicu odnosno povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje te pravo na rad, diskriminirajući je na način što sa tužiteljicom nije produžio ugovor o radu na određeno vrijeme odnosno da je tužiteljica postavila zahtjev propisan odredbom člana 12 Zakona o zabrani diskriminacije BiH, pored kojega je tužiteljica i postavila zahtjev i naknade materijalne štete i potraživanja iz radnog odnosa, a koje postavljanje zahtjeva u jednoj tužbi je dozvoljeno u skladu sa odredbom člana 12 stav 2 Zakona o zabrani diskriminacije BiH. Odredbom člana 13 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije propisano je ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima obaju entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, za sporove po tužbi iz člana 12 ovog Zakona nadležan je u prvom i drugom stepenu, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište, te sud mjesta gdje se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije. U konkretnoj pravnoj stvari, navedeni zakon predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o parničnom postupku Federacije, pa je primjenom načela lex specialis derogat legi generali, u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 13 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije1, pa kako tužiteljica ima mjesto prebivališta u Kaknju i ista je podnijela tužbu ovom sudu protiv tuženog, to je ovaj sud i nadležan za postupanje po istoj, a i sama po navodima počinjena radnja diskriminacije počinjena je na području ovog suda jer se rad obavljao u Kaknju, zbog čega je sud ovaj prigovor tuženog i cijenio neosnovanim. Sud ističe da pored zahtjeva za utvrđenja da je tuženi diskriminirao tužiteljicu odnosno povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje te pravo na rad, diskriminirajući je na način što sa tužiteljicom nije produžio ugovor o radu na određeno vrijeme tužiteljica je postavila i zahtjev za naknadu potraživanja iz radnog odnosa što je također predviđeno Zakonom o zabrani diskriminacije u članu 12 pa se u konkretnom slučaju ima primijeniti pravilo atrakcije – nadležnosti suda a kojim pravilom se ostvaruje ekonomičnost i efikasnost postupka.
U pogledu neblagovremenosti tužbe odnosno prigovora koji je tuženi istakao još u odgovoru na tužbu sud isti cijeni neosnovanim. Odredbom člana 12 Zakona o radu Federacije propisano je u stavu 1 da u slučajevima diskriminacije u smislu odredba ovog zakona radnik kao i lice koje traži zaposlenje mogu od poslodavca zahtijevati zaštitu u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju, dok je stav 2 propisao da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz prethodnog stava ne udovolji ovom zahtjevu radnik može u roku od 30 dana podnijeti tužbu nadležnom sudu, te se upravo navedeni rokovi imaju primijeniti u ovoj pravnoj stvari a kakav stav je ranije zauzet i u odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 647009 22 Rev od 29.09.2022. godine jer Zakon o radu Federacije u odnosu na Zakon o zabrani diskriminacije predstavlja lex specialis propis. Kako je tuženi tužiteljici dostavio Odluku o prestanku ugovora o radu dana 31.07.2021. godine što proizlazi iz navedene odluke tuženog od 31.07.2021. godine, a tužiteljica se obratila tuženom sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa pozivajući se da joj ugovor nije produžen isključivo zbog njene trudnoće. S obzirom na propisane rokove, imajući u vidu da je tužiteljica tuženom se obratila zahtjevom za zaštitu svojih prava u propisanom roku od 15 dana tj. dana 02.08.2021. godine, a da tuženi na njen zahtjev nije odgovorio jer sudu nisu dostavljeni dokazi da je tuženi tužiteljici odgovorio na zahtjev te propisani rok od 30 dana nakon proteka roka od 15 dana za odluku poslodavca, te kako je tužba podnesena u ovoj pravnoj stvari dana 16.09.2021. godine jasno je da je tužba tužiteljice sudu dostavljena u propisanim rokovima iz člana 12 Zakona o radu Federacije, jer je posljednji dan tužiteljici za podnošenje tužbe bio 17.09.2021. godine. Kada je u pitanju istaknuti prigovor neblagovremenosti tužbe u dijelu koji se odnosi na novčano potraživanje iz radnog odnosa sud ističe da je odredbom člana 114 stav 3 Zakona o radu Federacije propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1 ovog člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa pa je jasno da citirana zakonska odredbe ne uvjetuje sudsku zaštitu i ostvarivanje prava radnika kroz sudski postupak prethodnim podnošenjem zahtjeva poslodavcu.
Uvidom u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 13.04.2020. godine sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme na period od 13.04.2020. godine do 31.07.2021. godine, gdje je tužiteljica angažirana na radnom mjestu prodavač u koji opis poslova spada rad sa mušterijama, izlaganje, sortiranje, punjenje polica, isticanje cijena, rad na kasi, održavanje čistoće i ostali poslovi po nalogu poslodavca. Predmetnim ugovorom i to članom 6 određena je dužina i raspored radnog vremena i to tako da će tužiteljica kao radnik raditi u punom radnom vremenu od 40 sati sedmično i tako da tijekom jednog vremena u periodu od 08 sati do 15 sati, drugom periodu od 11 sati do 18 sati i u trećem periodu od 13 sati do 20 sati, s tim što je ugovoreno da puno radno vrijeme može biti raspoređeno na pet odnosno šest radnih dana sukladno kolektivnom ugovoru i pravilnikom o radu. Pitanje plaće i dodataka na plaću regulirano je ugovorom i to članovima 7, 8 i 9 te su predmetnim ugovorom regulirana pitanja odmora i odsustva, opis lakših i težih povreda na radu te je ugovorena u slučaju spora nadležnost Općinskog suda u Bihaću. Uvidom u Ugovor o radu na određeno vrijeme između „IZBOR“ doo i Z.Č. od dana 13.04.2020. godine (koji je kao dokaz proveo tuženi) sud je utvrdio da je tužiteljica kao radnica sa tuženim imala zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme na period od 13.04.2020. godine do 31.03.2021. godine sa identičnim ugovorenim uvjetima, pravima i obavezama ugovornih strana samo sa nazivom radnog mjesta tužiteljice označenim kao poslovođa pri čemu su opisi radnih poslova identični kao i u ugovoru za radno mjesto prodavač. Uvidom u oba ova ugovora sud je utvrdio da su isti potpisani od strane tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženog – direktora E.F. i to sa danom 13.04.2020. godine, pa neosnovano punomoćnik tužiteljice navodi da ona nije zaključila ugovor koji je kao dokaz proveo tuženi s obzirom da su oba ova ugovora snabdjevena identičnim potpisom i pečatom obje parnične stranke, a tužiteljica uopće nije izvodila dokaze na okolnost da nije zaključila neki od navedenih ugovora, pri čemu sud posebno ističe da i sama tužiteljica u tužbi i tijekom postupka i sama navodi da je jedno vrijeme obavljala i poslove poslovođe te je u tom pravcu bila i postavila zahtjev za isplatu razlike plaće ali je tijekom postupka povukla taj tužbeni zahtjev. Da je tužiteljica jedan period kod tuženog obavljala i poslove zamjenika poslovođe proizlazi iz Odluke o imenovanju zamjenika poslovođe broj: 158-03/21 od 22.03.2021. godine kao i Izjave od 22.03.2021. godine koju je potpisala tužiteljica i u kojoj potvrđuje da je dana 22.03.2021. godine imenovana na mjesto zamjenika poslovođe.
Uvidom u Odluku o prestanku ugovora o radu broj: 07-003/21 od 31.07.2021. godine sud je utvrdio da je tuženi dana 31.07.2021. godine donio odluku da tužiteljici prestaje radni odnos kod tuženog sa danom 31.07.2021. godine kada je isticao i ugovor o radu na određeno vrijeme, te je tužiteljica sa navedenim danom i odjavljena sa obaveznog osiguranja. Da je tužiteljica navedenu odluku zaprimila nakon čega je tuženom kao poslodavcu podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa proizlazi iz Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa od 02.08.2021. godine u kojem je tužiteljica navela da smatra da joj radni odnos nije produžen samo iz razloga njene trudnoće.
Uvidom u Uvjerenje o osiguranju Porezne ispostave Kakanj, broj: 12-41-2042/21 od 02.08.2021. godine sud je utvrdio da je tužiteljica bila zaposlenica tuženoga, te da se kao takva nalazila na evidenciji obaveznih osiguranja i to u periodu od 15.10.2014. godine do 31.01.2019. godine, zatim ponovno u periodu od 08.04.2019. godine do 31.03.2020. godine i na kraju u periodu od 13.04.2020. godine.
Iz trudničkog kartona za tužiteljicu, broj: 5525 – JU Dom zdravlja Kakanj proizlazi da je na ime tužiteljice kod JU Dom zdravlja Kakanj formiran trudnički karton sa danom 01.04.2021. godine, dok iz Izvještaja o trajanju privremene nesposobnosti - privremene spriječenosti za rad JU Dom zdravlja Kakanj od 02.08.2021. godine proizlazi da je ljekar JU Dom zdravlja Kakanj dana 02.08.2021. godine na ime tužiteljice sačinio izvještaj o trajanju privremene nesposobnosti za rad sa prvim danom 30.07.2021. godine koje je trajalo do 31.07.2021. godine i to zbog trudnoće, dok iz Izvještaja o trajanju privremene nesposobnosti - privremene spriječenosti za rad JU Dom zdravlja Kakanj od 06.08.2021. godine proizlazi da je ljekar JU Dom zdravlja Kakanj dana 06.08.2021. godine na ime tužiteljice sačinio izvještaj o trajanju privremene nesposobnosti za rad sa prvim danom 30.07.2021. godine dok je kao posljednji dan naznačen 06.08.2021. godine također zbog trudnoće tužiteljica. Oba ova izvještaja su nastala odnosno sačinjena od strane ljekara nakon što je tužiteljici prestao radni odnos tj. nakon 31.07.2021. godine jer je jedan izvještaj napisan 02.08.2021. godine a drugi 06.08.2021. godine. Da je tuženi prvi izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad tužiteljice zbog trudnoće zaprimio dana 05.08.2021. godine proizlazi iz Izvještaja o trajanju privremene sprečenosti za rad izdan od DZ Kaknj 02.08.2021.godine sa prijemnim pečatom i potpisom poslodavca dana 05.08.2021.godine.
Da je tuženi kao poslodavac za tužiteljicu donio odluku o korištenju godišnjeg odmora za dane počev od dana 14.06.2021. godine zaključno sa danom 27.06.2021. godine proizlazi iz Odluke o korištenju godišnjeg odmora broj: 003-06/21 od 11.06.2021. godine. Međutim uvidom u Nalog blagajni broj 145/21 od 21.06.2021. godine, Nalog blagajni broj 146/21 od 22.06.2021. godine, Nalog blagajni broj 147/21 od 23.06.2021. godine i Nalog blagajni broj 148/21 od 24.06.2021. godine sud je utvrdio da je tužiteljica popunjavala i predavala nalog blagajni na ime dnevnih pazara za dane 21.06.2021. godine, 22.06.2021. godine, 23.06.2021. godine i 24.06.2021. godine što znači da je tužiteljica navedena četiri dana bila na poslu.
Uvidom u Izjavu tužiteljice o prihvatanju odgovornosti za vrijeme rada u periodu pandemije virusa COVID 19 sud je utvrdio da je tužiteljica potpisala izjavu kojom izjavljuje da će u cijelosti snositi odgovornost za svu financijsku štetu koja bi zbog trenutne situacije sa virusom COVID 19 i donesenih mjera zbog istog, mogla nastati njenim nekorištenjem ili nepravilnim nošenjem maske na licu i pored mnogobrojnih upozorenja firme.
Uvidom u Izvod iz matične knjige rođenih broj: 08/19-10-1-834/2022 od 14.01.2022. godine sud je utvrdio da je tužiteljica 25.12.2021. godine rodila kćerku A.Č..
Uvidom u Uvjerenje/Potvrdu od Porezne uprave FBiH o novoprijavljenim radnicima na obavezno osiguranje za osiguranika Društvo sa ograničenom odgovornošću “IZBOR” d.o.o. za period od 30.07.2021. godine do 14.06.2022. godine za područje Zeničko-dobojskog kantona od 17.10.2022. godine sud je utvrdio da je tuženi u vremenskom periodu od 31.07.2021. godine do 14.06.2022. godine na radno mjesto prodavač u poslovnici broj 48 koja se nalazi u Kaknju a gdje je tužiteljica i obavljala posao zaposlio ukupno šest radnica i to E.K. koja je rad obavljala u periodu od 18.10.2021. godine do 31.03.2022. godine, L.O. koja rad obavljala od 09.05.2022. godine do danas, S.G. koja je rad obavljala u periodu od 02.08.2021. godine do 11.05.2022. godine, A.G. koja obavlja rad od 11.08.2021. godine do danas, A.S. koja rad obavlja od 06.10.2021. godine do danas i N.A. koja je rad obavljala u periodu od 11.08.2021. godine do 20.09.2021. godine. Sud je nadalje utvrdio da je tuženi u navedenom periodu izvršio i prijavu zaposlenika u drugim poslovnicama na području Zeničko dobojskog kantona pa tako je u ovom periodu u poslovnici u Maglaju došlo do prijave nove tri radnice, u poslovnici u Tešnju do prijave novih šest radnica, u poslovnici u Visokom do prijave novih pet radnica, u poslovnici u Zenici novih osam radnica i u poslovnici u Žepču novih osam radnica.
Uvidom u Rješenje o priznavanju prava na naknadu umjesto plaće za Z.Č. JU Centar za socijalni rad Kakanj broj 02-35-21-401-26/2018 od 09.04.2018. godine sa popratnim aktom upućen tuženiku od 09.04.2018. godine sud je utvrdio da je tužiteljici tijekom 2018. godine priznato pravo na naknadu umjesto plaće od JU Centar za socijalni rad Kakanj za vrijeme odsustva sa posla radi trudnoće i njege djeteta i to u vremenskom periodu od 22.01.2018. godine do 31.12.2018. godine a o čemu je obaviješten i tuženi kao njen poslodavac. Uvidom u Rješenje o priznavanju prava na naknadu umjesto plaće za E.S. JU Centar za socijalni rad Kakanj broj 02-35-21-869-50/2016 od 08.09.2016. godine sa popratnim aktom upućen tuženiku od 08.09.2016. godine i Rješenje o priznavanju prava na naknadu umjesto plaće za M.Š. JU Centar za socijalni rad Kakanj broj 02-35-21-1270-72/20146 od 06.12.2016. godine sa popratnim aktom upućen tuženiku od 06.12.2016. godine sud je utvrdio da je JU Centar za socijalni rad Kakanj tijekom 2016. godine donio iste odluke za zaposlenice tuženog i to E.S. i M.Š..
Iz Odluke o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za A.K., Odluke o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za S.K., Odluke o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za A.Š., Odluke o prestanku ugovora o radu broj 08-003/21 od 01.08.2021. godine za D.Č., Odluke o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za E.A., Odluke o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za J.A., Odluke o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za J.Ć., Odluke o prestanku ugovora o radu broj 07-003/21 od 31.07.2021. godine za S.S. proizlazi da je tuženi dana 31.07.2021. godine, odnosno istog dana kada je i tužiteljici istekao ugovor o radu na određeno vrijeme o čemu joj je donesena i odluka o prestanku radnog odnosa, donio odluku o prestanku rada za još sedam radnica odnosno radnice A.K., S.K., E.A. iz S., zatim radnicu A.Š. i iz G., radnicu D.Č. iz V., radnicu J.A. iz G., radnicu J.Č. iz T. i radnicu S.S. iz B. iz čega je vidljivo da su sve navedene radnice odjavljene iz drugih poslovnica a ne iz poslovnice gdje je tužiteljica obavljala rad.
Uvidom u analitičku karticu 211-0000 za period od 01.04.2020. godine do 30.04.2020. godine sud je utvrdio da tuženi u svojim poslovnim knjigama za mjesec april 2020. godine u poslovnici pod brojem 48 u Kaknju za prvih pet dana mjeseca aprila 2020. godine nije imao evidentiran promet u poslovanju, dok se za preostale dane u mjesecu (osim za nedjelje) evidentirao određeni promet u poslovanju.
Uvidom u Platni listić za Z.Č. – plata za 4.mjesec 2020. godine od 04.05.2020. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 8. mjesec 2019. godine od dana 02.09.2019. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 7.mjesec 2020. godine od dana 03.08.2020. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 8.mjesec 2020. godine od dana 01.09.2020. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 6.mjesec 2021. godine od dana 05.07.2021. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 7.mjesec 2021. godine od dana 03.08.2021. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 11. mjesec 2014. godine od dana 01.12.2014. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 1. mjesec 2019. godine od dana 01.02.2019. godine, Platni listić za Z.Č. – plata za 6. mjesec 2021. godine od dana 05.07.2021. godine i Platni listić za Z.Č. – plata za 7. mjesec 2021. godine od dana 03.08.2021. godine sud je utvrdio da je tuženi kao poslodavac na ime tužiteljice sačinio platne liste i to za mjesec august 2019. godine, juli 2020. godine, august 2020. godine, juni 2021. godine, juli 2021. godine, novembar 2014. godine, januar 2019. godine, juni 2021. godine, juli 2021. godine i april 2020. godine na kojima je sadržan obračun bruto plaće, doprinosa za isplatu, neto plaće, naknada za topli obrok te naknada za regres za godišnji odmor (za mjesece kada je regres obračunat). Uvidom u predmetne platne liste odnosno platne listiće koje je tuženi kao dokaze predložio i proveo u ovoj pravnoj stvari sud je utvrdio da isti nisu potpisani od strane tužiteljice.
Uvidom u Regres za godišnji odmor za 8. mjesec 2019. godine od dana 09.06.2022. godine, Regres za godišnji odmor za 7. mjesec 2020. godine od dana 09.06.2022. godine i Regres za godišnji odmor za 6. mjesec 2021. godine od dana 09.06.2022. godine sud je utvrdio da je tuženi izvršio obraćun i isplatu regresa za radnike za mjesec august 2019. godine u iznosu od 220,00 KM među kojima radnicama je i tužiteljica i za mjesec juli 2020. godine u iznosu od 120,00 KM među kojim radnicama je i tužiteljica, za mjesec juni 2021. godine u iznosu od 110,00 KM među kojim radnicama je i tužiteljica.
Uvidom u evidenciju o radnom vremenu radnika Z.Č. za mart od dana 31.03.2020. godine sud je utvrdio da je tužiteljica tijekom mjeseca marta 2020. godine kroz evidenciju o radnom vremenu radnika tzv. šiht listu imala evidentirano ukupno 20 radnih dana i šest dana godišnjeg odmora, pri čemu je tužiteljica evidentirana da je svih 20 radnih dana obavljala u radnim danima u trajanju od 7 radnih sati tj. u vremenskom periodu od 08:00 sati do 15:00 sati ili u vremenskom periodu od 13:00 sati do 20:00 sati pri čemu se rad obavljao radnim danima od ponedjeljka zaključno sa subotom tj. nije evidentiran rad niti jednom nedjeljom. Da je na identičan način evidentiran i rad radnice R.H. za navedeni mjesec proizlazi iz evidenciju o radnom vremenu radnika R.H. za mart od dana 31.03.2020. godine, dok su radnice M.M. i E.S. također evidentirane za taj mjesec samo sa manjim brojem radnih dana a samim time i radnih sati ali sa jednakim rasporedom radnog vremena u smjenama kao i tužiteljica i radnica R.H. što proizlazi iz evidencije o radnom vremenu radnika E.S. za mart od dana 31.03.2020. godine i evidencije o radnom vremenu radnika M.M. za mart od dana 31.03.2020. godine. Kada je u pitanju mjesec april 2020. godine iz evidencije o radnom vremenu radnika Z.Č. za april od dana 30.04.2020. godine proizlazi da je tužiteljica u tom mjesecu obavljala rad ali od dana 13.04.2020. godine te je ostvarila u tom mjesecu ukupno 112 radnih sati i to tako da se rad odvijao radnim danima (osim nedjeljom) i to u smjenama koje su trajale po šest i sedam sati dnevno s tim što je dana 20.04.2020. godine i dana 27.04.2020. godine evidentirana smjena u trajanju od osam sati.
Vještak financijske struke Adis Babić u svojem nalazu i mišljenju naveo je da je svoj nalaz sačinio na osnovu dokumentacije u spisu kao i naknadno dostavljene dokumentacije od strane tuženog u koju spadaju ugovori o radu, uvjerenje o osiguranju porezne uprave, GIP obrasci na ime tužiteljice, evidencije o radnom vremenu tužiteljice, platne listiće na ime tužiteljice, odluke o isplati regresa, pravilnika o radu, odluka o visini toplog obroka a koju dokumentaciju je vještak pobrojao u svojem nalazu i mišljenju.
Vještak je naveo da prema pravilniku tuženog postoje radno mjesto prodavač i poslovođa sa istim koeficijentom za ta radna mjesta, dok radno mjesto zamjenik poslovođe ne postoji prema pravilniku. Vještak je naveo da je na osnovu navedene dokumentacije utvrdio da je tuženi tužiteljici kroz platne liste koristio satnicu za obračun plaće koja se kreće u okviru iznad 2,31 KM što je u skladu sa pravilnikom o radu, kolektivnom ugovoru i zakonu o radu pri čemu je vještak utvrdio da je tuženi prekidao obračun minulog rada tužiteljici i to od ugovora za 2019. godinu jer je tužiteljica u januaru te godine imala upisan minuli rad u trajanju od 4 godine, 3 mjeseca i 17 dana a nakon zaključenja novog ugovora o radu 0 godina 0 mjeseci i 23 dana tako da tužiteljici nije isplaćena razlika na ime minulog rada u iznosu od 229,86 KM. U pogledu toplog obroka i regresa vještak je naznačio da je tuženi isplaćivao regres i topli obrok tužiteljici na osnovu svojega pravilnika o čemu je i donosio odluke. Vještak je naznačio da je tuženi kao poslodavac u navedenom periodu tj. od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine obračunavao u previđenom rasponu od 0,5% do 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku te je svojim odlukama odredio visinu toplog obroka od 6,00 KM za sve tri godine, te bi u slučaju da se utvrdi primjena maksimalnih 1% u tom slučaju postojala razlika neisplaćenog toplog obroka u iznosu od 1.869,76 KM. U pogledu regresa vještak je naznačio da tuženi svojim pravilnikom ima propisano da ako postoje financijske mogućnosti zaposleniku se može isplatiti regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne neto plaće svih zaposlenika ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, te je tuženi i izvršio isplatu regresa tužiteljici za predmetne tri godine i to 2019. godine iznos od 220,00 KM, 2020. godine ukupan iznos od 240,00 KM (dva puta po 120,00 KM) i 2021. godine ukupan iznos od 220,00 KM (dva puta po 110,00 KM) o čemu je tuženi i donio odluke. Vještak je naznačio da je Pravilnik o primjeni zakona o porezu na dohodak propisao da su prihodi koji ne ulaze u dohodak od nesamostalne djelatnosti i koji ne podliježu oporezivanju između ostalog i regres za godišnji odmor koji se priznaje u visini do 50% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji u posljednja tri mjeseca prije isplate, što se zapravo odnosi na maksimalnu visinu neoporezivog iznosa regresa, te da bi u tom slučaju postojala razlika neisplaćenog regresa u iznosu od 761,00 KM.
U pogledu razlike plaće koju bi tužiteljica ostvarila da se ima računati da je šest dana u sedmici radila po osam sati u vremenskom periodu od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine vještak je naznačio da prema dostavljenim šiht listama tužiteljica jeste radila šest sati sedmično ali po osnovu ugovora o radu tj. člana 6 istog poslodavac je mogao vršiti preraspodjelu radnog vremena, te da u slučaju da je tužiteljica radila 48 sati sedmično kao prekovremeni rad se može promatrati više sati u jednom danu ili svaki dan u sedmici od ponedjeljka zaključno sa subotom po osam sati (što nije stanje prema šiht listama). Dalje je vještak naveo da je prema pravilniku o radu tuženog prekovremeni rad (kao najpovoljniji propis za tužiteljicu) reguliran tako da se predviđa povećanje od 50% osnovne plaće tako da bi tužiteljica u slučaju da je imala svaku sedmicu osam sati prekovremenog rada kod tuženog u vremenskom periodu od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine postojala bi razlika isplaćene plaće u iznosu od 4.077,88 KM na koji iznos bi se imao dodati i topli obrok u maksimalnom iznosu tako da bi u tom slučaju postojala razlika u iznosu od 4.470,07 KM.
Kada je u pitanju zadatak vještaku da izvrši obračun plaće koju bi tužiteljica ostvarila da je radila u vremenskom periodu od 01.08.2021. godine do 25.12.2021. godine vještak je naveo da je za obračun koristio podatke kao da je nastavljen rad tužiteljice u istom pravnom licu na istom radnom mjestu, primjenjujući pozitivne pravne propise, Opći i Granski kolektivni ugovor o minimalnoj satnici, ostvareni minuli rad i godišnji odmor u trajanju od 20 radnih dana koji je iskorišten prema platnim i šiht listama u januaru i junu 2021. godine vodeći računa i o neradnim danima, te je primljenom navedenog došao do obračuna da bi tužiteljica za navedeni period ostvarila neto plaću sa toplim obrokom od 3.094,17 KM u kojem iznosu je uračunat topli obrok prema odlukama tuženog, a u slučaju da se uzme da je topli obrok maksimalnih 1% od prosječne plaće Federacije Bosne i Hercegovine u tom slučaju ostvarila bi plaću sa toplim obrokom u iznosu od 3.471,19 KM.
Kada je u pitanju zadatak vještaku da izvrši obračun naknade umjesto plaće ženi – majci koju bi tužiteljica ostvarila u vremenskom periodu od 26.12.2021. godine do 15.06.2022. godine vještak je naveo da je koristio podatke o neto plaći tužiteljice kod tuženog uz primjenu članova 120 i 121 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Zeničko dobojskog Kantona te je utvrdio da bi tužiteljica za navedeni period ostvarila naknadu umjesto plaće ženi – majci u ukupnom iznosu od 2.116,17 KM.
Kada je u pitanju zadatak vještaka da utvrdi razliku plaće koja tužiteljici nije isplaćena s obzirom na radno mjesto poslovođa za period od 08.04.2019. godine do 22.03.2021. godine i radno mjesto zamjenik poslovođe za period od 23.03.2021. godine do 31.07.2021. godine vještak je kroz svoj nalaz i mišljenje obrazložio da navedena razlika ne postoji, jer prema pravilniku o radu tuženog radno mjesto prodavača i radno mjesto poslovođe imaju isti opis i složenost posla kao i koeficijent za obračun i isplatu plaće, dok radno mjesto zamjenik poslovođe niti ne postoji prema pravilniku tuženog.
Kada je u pitanju zadatak vještaku da utvrdi koliku plaću, naknadu plaće, dodataka na plaću i toplog obroka je tuženi bio dužan isplatiti tužiteljici u periodu od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine kada je prema navodima tužiteljice ista bila na radu kod tuženog ali ju je isti u tom periodu odjavio sa obaveznog osiguranja vještak je utvrdio da je visina plaće sa dodacima u iznosu od 198,80 KM odnosno 226,16 KM ukoliko se uzme obračun toplog obroka od 1% od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Vještak je prilikom izrade pisanog nalaza i mišljenje sve zadatke koji su mu povjereni prikazao i u tabelarnom prikazu koji su sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka.
Na ročištu za glavnu raspravu vještak je objasnio da je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka koristio kolektivni ugovor koji je objavljen u službenim novinama broj 85/21 i on se odnosi na manji dio utuženog perioda gdje ga je vještak i primijenio, dok je na veći dio utuženog perioda koristio odredbe općeg kolektivnog ugovora koji je bio nesporno na snazi prema mišljenju Federalnog ministarstva socijalne politike. Kada je u pitanju obračun razlike regresa za 2019. godinu, 2020. godinu i 2021. godinu vještak je naveo da je razliku utvrđivao na osnovu dostavljene dokumentacije tuženog i evidencije isplate regresa prema platnim listićima koji su mu dostavljeni, te je primijenio odluke a kada je u pitanju pravilnik i ugovor o radu regres se obračunava u skladu sa prosječnom plaćom svih zaposlenika te je vještak to i tumačio u smislu svih zaposlenika tuženog te je tu razliku i prikazao u svojem nalazu i mišljenju tj. da je isplaćeni regres tužiteljici u skladu sa donesenim odlukama a da je utvrđena razlika zapravo vezana za maksimalni iznos dopuštenog neoporezivog dohotka u skladu sa pravilnikom o porezima, a sve ovo posebno s obzirom da kolektivnim ugovorom nije predviđen konkretan način obračuna regresa. Kada je u pitanju obračun razlike plaće u slučaju da je tužiteljica radila 48 sati sedmično a ne 40 sati sedmično vještak je objasnio da je obračun izvršio za period od 01.01.2019. godine iz razloga jer je prema MIP i GIP obrascima tužiteljica period prije toga bila na porodiljnom odsustvu. Vještak je objasnio da prilikom ovog obračuna koristio s obzirom na dostavljene šiht liste i ugovor o radu da je subotom ostvareno osam sati prekovremenog rada, posebno jer kroz šiht liste nije vidljivo da je ijedna nedjelja u periodu koji je bio zadatak vještaku nije evidentirana kao radni dan. Vještak je još jednom ponovio na ročištu za glavnu raspravu da je prilikom izrade svojega nalaza i mišljenja u obzir uzimao samo period kada je tužiteljica bila efektivno na poslu tj. nije uzimao u obzir prilikom vršenja obračuna razlike plaće period kada je tužiteljica bila na porodiljnom odsustvu, te ponovio da je prema njegovom obračunu tuženi prilikom isplate plaće ispoštovao normu propisanu pravilnikom o radu, zakonom o radu, općem kolektivnom ugovoru tj. da nije vršena isplata ispod 2,31 KM po satu tzv. satnice. Također je vještak jasno ponovio da je razliku za prekovremeni rad koja se odnosi na tvrdnju tužiteljice da je radila 48 sati sedmično obračunao pod pretpostavkom i navodom tužiteljice da je radila 48 sati sedmično kako je to i traženo od njega, a da je prema šiht listama i svim evidencijama vidljivo da je tužiteljica radila 40 sati sedmično. Također je vještak objasnio da je razliku na ime minulog rada u svojem nalazu i mišljenju pronašao i obračunao na način da tužiteljici kako je i napisao u svojem nalazu i mišljenju nakon zaključenja novog ugovora o radu 2019. godine zapravo ponovno počeo teći minuli rad koji je prethodno imala 4 godine 3 mjeseca i 17 dana od čega je odbio razliku te došao do iznosa od 229,86 KM uz napomenu vještaka da u ovu razliku nije uračunat period kada je tužiteljica bila na porodiljnom odsustvu.
Nakon saslušanja vještaka punomoćnici parničnih stranaka su imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, s tim što je punomoćnik tužiteljice tražio da vještak izvrši dopunu nalaza i mišljenja vještaka na način da u zadatku koji se odnosi na prekovremeni rad vještak izvrši primjenu odredbi granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika za djelatnost trgovine u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je objavljen u službenim novinama broj 28/18 iz 2018. godine te da vještak s obzirom na fond sati kod ovog prekovremenog rada uzme u obzir da je to bio rad subotom u trajanju od osam sati koji je ujedno i rad u dan sedmičnog odmora. Također punomoćnik je postavio zahtjev za dopunu nalaza i mišljenja i u dijelu da vještak sačini dodatni obračun koji će uvažiti odredbe navedenog granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i radnika za djelatnost trgovine u Federaciji BiH jer je članom 35 propisano da se topli obrok kreće u rasponu od 0,7 do 1% prosječne neto plaće objavljene prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku zbog čega traži da vještak izvrši obračun o visini toplog obroka od 0,7% od prosječne neto plaće kao i novi obračun isplaćenog regresa u skladu sa članom 13 Ugovora o radu koji su parnične stranke imale zaključenim.
Punomoćnica tuženog protivila se prijedlogu punomoćnika tuženog da se radi dopuna nalaza i mišljenja vještaka, te dodala da se osporava i primjena granskog kolektivnog ugovora s obzirom da je plaća ugovorena ugovorom o radu, u skladu sa pravilnikom o radu i zakonom o radu a vještak se izjasnio da prema tim propisima nije pronađena razlika u odnosu na opći kolektivni ugovor dodajući također da su zadaci vještaku za razlike plaće bazirani samo na tvrdnji tužiteljice bez dokaza uz što tužiteljica nije opredijelila tužbeni zahtjev prema konkretnom kolektivnom ugovoru.
Cijeneći sve navedeno sud je naložio vještaku da izvrši dopunu svojega nalaza i mišljenja na način da vještak izvršiti obračun toplog obroka u skladu sa granskim kolektivnim ugovorom iz 2018. godine za period utuženja do kad je navedeni granski kolektivni ugovor bio na snazi i to varijantu 0,7 % kako je predložio punomoćnik tužitelja, zatim da izvrši obračun regresa u skladu sa ugovorom o radu i to za period 2019. godine, 2020. godine i 2021. godine te da napravi obračun za varijantu da je tužiteljica obavljala prekovremeni rad subotom od 08 sati sa dodanih 20% kao rad u dan sedmičnog odmora, uz napomenu suda da ovaj zadatak u ovoj fazi postupka se radi pod pretpostavkom kako je to i prvobitno određeno i to po pretpostavci odnosno navodu tužiteljice.
Vještak je postupio po rješenju suda i uradio dopunu svojega nalaza i mišljenja, te je obrazložio da je prilikom izrade dopune nalaza i mišljenja koristio odredbe granskog kolektivnog ugovora iz 2018. godine kako je to i naloženo od strane suda i to za period važenja ovog granskog kolektivnog ugovora koji je prema odredbi člana 61 bio na snazi do 31.12.2018. godine nakon čega se imao primjenjivati još 90 dana te u slučaju da 30 dana prije prestanka ni jedna strana ne prekine ili ne pokrene dopune i izmjene ovog kolektivnog ugovora smatra se da je njegovo važenje produženo za period od jedne godine, te da s obzirom da je nadležno Federalno ministarstvo rada i socijalne politike potvrdilo da nije bilo izmjena i dopuna odnosno produženja predmetnog granskog kolektivnog ugovora vještak i uzeo vremenski period važenja ovog granskog kolektivnog ugovora po članu 61 istog. Kada je u pitanju razlika isplaćenog toplog obroka tužiteljici od strane tuženog za navedeni period u odnosu na topli obrok propisan odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2018. godine vještak je naznačio da je u periodu do kada je na snazi bio predmetni granski kolektivni ugovor razlika u iznosu od 131,53 KM odnosno da je tužiteljici isplaćeno za navedenu razliku manje toplog obroka koji je tužiteljici isplaćen po odluci tuženog a ne primjenom granskog kolektivnog ugovora. U pogledu zadatka da prikaže razliku isplaćenog regresa i obračuna regresa prema članu 13 Ugovora o radu vještak je naznačio da je pribavio MIP obrasce od porezne uprave te utvrdio da za 2019. godinu, 2020. godinu i 2021. godinu postoji razlika u ukupnom iznosu od 14,48 KM i to cijela razlika se odnosi na 2021. godinu. Kada je u pitanju posljednji zadatak iz dopunskog naloga vještaku, vještak je naveo da u slučaju da se u obzir uzme navod tužiteljice da je radila 48 sati sedmično i to 8 sati subotom što se ima smatrati prekovremenim radom pod pretpostavkom da je to dan sedmičnog odmora vještak je naznačio da u tom slučaju tužiteljici pripada razlika plaće za navedeni period u iznosu od 4.545,65 KM. Vještak je također i u svojoj dopuni nalaza i mišljenja izvršio tabelarni prikaz utvrđenih razlika a koje tabele čine sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka.
Na nastavku ročišta za glavnu raspravu vještak je pojasnio odnosno na upit punomoćnice tuženog ponovio da je obračun razlike za prekovremeni rad rađen po navodu i pretpostavci tužiteljice kako mu je i bio zadatak, te da kroz šiht liste i ostale evidencije nije pronađen prekovremeni rad od osam sati sedmično svake sedmice.
Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, sud isti prihvaća u cijelosti cijeneći da je vještak stručno i objektivno lice koje posjeduje potrebno stručno znanje da odgovori na postavljene mu zadatke, a što je vještak i učinio. Tako je vještak na jasan stručan i objektivan način u svojem nalazu prikazao plaću koju bi tužiteljica ostvarila da je obavljala rad kod tuženog u vremenskom periodu od 01.08.2021. godine do 25.12.2021. godine, zatim iznos naknade koju bi tužiteljica ostvarila umjesto plaće ženi – majci, prikazao razliku isplaćenog toplog obroka i toplog obroka koji bi se imao isplatiti tužiteljici primjenom granskog kolektivnog ugovora, kao i razliku regresa koji je isplaćen tužiteljici i regresa koji bi tužiteljici trebao biti isplaćen prema odredbama zaključenog ugovora o radu, utvrdio da nema razlike između isplaćene plaće tužiteljici i plaće koja bi joj se trebala isplatiti s obzirom na radno mjesto poslovođa i zamjenik poslovođe, zatim dao razliku isplaćene plaće po osnovu minulog rada tužiteljice te izvršio obračun naknade koja tužiteljici pripada pod pretpostavkom da je radila svake sedmice osam sati prekovremenog rada i to subotom u dan sedmičnog odmora pri čemu je vještak jasno objasnio da je ovaj zadatak uradio pod pretpostavkom i navodom tužiteljice kako je to i traženo od njega pri čemu u šiht listama i ostalim evidencijama nije pronašao da je tužiteljica imala prekovremeni rad za cijeli utuženi period u tom tužbenom zahtjevu. Osim što je dao svoj pismeni nalaz i mišljenje te izvršio dopunu istog po nalogu suda a po prethodnom prijedlogu punomoćnika tužiteljice, vještak je za sve zadatke u svojem iskazu pred sudom i to na ročištu za glavnu raspravu ali i nastavku ročišta za glavnu raspravu dao jasna, precizna, stručna i objektivna obrazloženja svojega nalaza i mišljenja te odgovorio na svako pitanje punomoćnika parničnih stranaka i suda. S obzirom na sve navedeno sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kao i dopunu njegovog nalaza, pri čemu primjedbe na nalaz i mišljenje istaknute od strane punomoćnice tuženog cijeni neosnovanim. Punomoćnica tuženog suštinski prigovara nalazu i mišljenju u dijelu obračuna koji je vještak sačinio primjenom granskog kolektivnog ugovora iz 2018. godine navodeći da će sud odlučiti o primjeni istog, te prigovara nalazu koji se odnosi na prekovremeni rad tužiteljice navodeći da vještak u tom dijelu daje nalaz bez ijednog egzaktnog dokaza i temelji svoj nalaz u tom dijelu na pretpostavkama. Sud ističe da punomoćnica tuženog pravilno navodi da odluku o primjeni granskog kolektivnog ugovora donosi sud jer isto svakako predstavlja pravno pitanje, međutim vještaku je bio zadatak da izvrši obračune i uz primjenu granskog kolektivnog ugovora što je vještak i učinio a sud svakako odlučuje da li će prihvatiti navedeni obračun i primjenu granskog kolektivnog ugovora što će i biti obrazloženo u nastavku obrazloženja ove presude. Također sud će odlučiti i da li će na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja cijeniti da li je tužiteljica imala prekovremeni rad u dane sedmičnog odmora a vještak je samo uradio obračun takvog rada kako mu je i bio zadatak, što će također biti obrazloženo u nastavku obrazloženja ove presude.
Tužiteljica Z.Č. u svojem iskazu pred sudom navela je da je radila kod tuženog sa prekidima od 15.10.2014. godine do 31.07.2021. godine kada joj ugovor nije produžen zbog trudnoće i to sve po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme koji su se u pravilu zaključivali na mjesec dana i to na način da se mijenjala prva stranica ugovora pri čemu bi dan početka rada ostajao isti a dodavao se samo novi mjesec, te je u tom periodu obavljala poslove prodavača, zamjenika poslovođe i poslovođe što je uključivalo poslove prodaje, prijema i izlaganja robe, čišćenja, rada na kasi, predaje pologa na banku i vođenja evidencije o radnom vremenu, te nikada nije bilo primjedbi na njen rad. Tužiteljica je navela da im je radno vrijeme bilo raspoređeno u šest dana u sedmici po osam sati u smjeni s tim da su i nedjeljama znale ići u druge gradove raditi inventure, pri čemu je radno vrijeme poslovnice bilo od 08:00 sati do 20:00 sati s tim što su u smjeni bile po dvije radnice ali u periodu od 12:00 sati do 16:00 sati u poslovnici su bile sve četiri radnice, te dodala da im prekovremeni rad nije plaćen osim u slučaju kada su bili praznici i kada su ostvarivale tzv. bonuse pri čemu im je sva plaća isplaćivana na banku a nikad ništa u gotovini i na ruke pa niti rad na inventurama za koji rad nisu dobivale kasnije niti slobodan dan. Navela je da šiht liste koje su popunjavali poslovođa ili zamjenik poslovođe po uputi nadređenih nisu točne, jer se na njima prikazivao rad od šest ili sedam sati dnevno u smjeni i to je bio papir za inspekciju, dodajući da je i ona popunjavala te šiht liste i iste su se popunjavale na mjesečnom nivou i potpisivale te su one kao poslovođe i zamjenice poslovođe bile prinuđene tako raditi u suprotnom bi dobile otkaz zbog čega su one i pristajale na to, pojašnjavajući da su to bile jedine šiht liste odnosno da se nisu vodile dvostruke šiht liste. Tužiteljica je objasnila da je rad u trgovini bio organiziran tako da su u radnji postojali poslovođa, zamjenik poslovođe i prodavači a njima je nadređeni bio interni kontrolor – šef koji je raspoređen po regijama i to je bio D.G. a od mjeseca juna 2021. godine sa njim je počela raditi i R.H. koja je prethodno radila sa njom u trgovini. Navela je da su sve probleme i pitanja oko poslovanja rješavali preko kontrolora šefa koji bi dalje prenosio svojim nadređenima i u tom periodu to je bila S.H.. Dalje je navela da je za trudnoću saznala u aprilu 2021. godine, što su odmah saznale i njene kolegice R.H., Š.Š.S. i M.M., dok je u maju 2021. godine kontrolor D.G. prilikom vršenja interne kontrole tužiteljicu zatekao da povraća te mu je na njegov upit rekla za trudnoću a on joj je rekao da će to morati prenijeti svojim nadređenima posebno jer je tužiteljica tada trebala ići raditi u Visoko gdje se premještala poslovnica, te je dodala da je tijekom mjeseca juna tražila godišnji odmor zbog zdravstvenih problema što joj je i odobreno na dvije sedmice, ali su je ipak poslije šest ili sedam dana zvali da krene raditi. Navela je da kontroli o svim internim kontrolama pišu izvještaj koji istog dana iz radnje faksom šalju direktoru, te je tako otišao i izvještaj u kojem je bila i informacija o njenoj trudnoći. Tužiteljica je dalje navela da je u drugoj polovini sedmog mjeseca imala preporuku ginekologa da uzme bolovanje jer nije smjela raditi osam sati što joj tuženi nije odobrio tj. interni kontrolor od kojega je to tražila zbog čega je mislila iskoristiti drugi dio godišnjeg odmora međutim zbog mučnina je otišla ginekologu a zatim i porodičnom ljekaru koji joj je otvorio bolovanje sa 30.07.2021. godine i to je bilo pred kraj radnog vremena o čemu je upoznala svog internog kontrolora R.H. da bi nakon toga za 15 do 20 minuta dobila informaciju da njen ugovor o radu neće bit produžen te da u nedjelju ima inventuru radi razduženja na koju je ona i otišla bojeći se da joj ne naštimaju neurednu inventuru, te je njena inventura prošla uredu. Tužiteljica je navela da tog dana od ljekara nije dobila doznake, jer joj je ljekar rekao da je kraj radnog vremena i mjeseca te da dođe u ponedjeljak po doznake, dodajući da je tog dana isticao ugovor svim radnicama u trgovini ali samo njoj nije produžen ugovor, ali joj je poznato i da u Visokom u poslovnici radnici D.Č. nije produžen ugovor koja je u tom trenutku bila u bolnici zbog komplikacija u trudnoći, zbog čega je njoj bilo jasno da je diskriminirana zbog trudnoće posebno jer je bila radnik sa najviše iskustva u poslovnici s obzirom da su kolegice Š.Š.S. i M.M. imale manje staža dok je S.G. u to vrijeme bila na probnom radu umjesto R.H. koja je otišla u kontrolore. Navela je da je odmah uputila molbu za produženje ugovora na koju joj poslodavac nije odgovorio, ali je telefonski razgovarala sa šeficom S.H. koja joj je tad rekla da joj ne mogu produžiti ugovor zbog trudnoće jer zbog povećanog obima posla oni moraju zaposliti i obučiti nove radnice, te je odmah u ponedjeljak i došla nova radnica A.G.. Tužiteljica je navela da se zapravo o svemu pitao i konačne odluke donosio direktor tuženog E.F. koji je poslovnicu obilazio jednom ili dva puta godišnje, ali je sigurna da je direktor znao za njenu trudnoću jer kontrolor joj ne bi mogao ništa reći bez odobrenja direktora. Tužiteljica je dalje navela da je u aprilu 2020. godine zbog covida 19 bila zatvorena radnja možda dva dana jer im je bilo naloženo od inspekcije, ali su ih pozvali da dođu pregraditi radnju jer se tada moglo prodavati samo higijenske potrepštine te su one postavile zastor i nastavile radite ali polog nisu nosile u banku već isti slale putem vozača u Bihać. Navela je da za vrijeme rada kod tuženog iznijela jednu trudnoću te je tada radila do devetog mjeseca trudnoće nakon čega je otišla na porodiljno odsustvo od 22. januara 2018. godine do 31.12.2018. godine, te iako ju je tuženi i tada htio otpustiti nije mogao jer je imala tri godine i tri mjeseca rada pa su joj iz socijalnog rekli da ima pravo da je prime na neodređeno vrijeme zbog čega joj je tuženi tada dao ugovor na godinu dana i ona je primala naknadu od socijalnog, dodajući da je prije nje na porodiljnom odsustvu bila M.S.. Tužiteljica je navela da je prvi put dobila platne liste kada je išla na porodiljno odsustvo, a da ona nije nikad niti tražila platne liste jer nije znala da to postoji, te je potvrdila da je koristila godišnji odmor u 2019. godini, 2020. godini i 2021. godini i to po sedmicu ljetnog i sedmicu zimskog iako su potpisivale drugačije. Na kraju je navela da se do danas nije zaposlila, te jedno vrijeme nije primala nikakvu naknadu već istu počinje primati od mjeseca septembra kada je uveden novi zakon za porodilje.
Svjedokinja Š.Š.S. u svojem iskazu pred sudom navela je da je kod tuženog bila zaposlena u prodavnici u Kaknju u periodu od marta 2020. godine do 31.08.2021. godine ali je efektivno radila do 03.08. ili 04.08. kada je otišla na bolovanje, te su joj kolegice bile tužiteljica, M.M. i R.H.. Svjedokinja je navela da su obavljale sve poslove od čišćenja radnje do poslova prodavača, te je ona kao prodavač se obraćala poslovođi ili zamjeniku poslovođe dok je sa nadređenim kontrolorom koji je prvo bio D.G. a poslije njega od juna 2021. godine R.H. komunicirala samo kada bi došao u trgovinu. Svjedokinja je istakla da su rad obavljale i u mjesecu aprilu 2020. godine kada je bila korona, te da zna da su bile odjavljene sa osiguranja iako su radile šest dana u sedmici po osam sati i za to nisu primile nikakvu naknadu osim određenog iznosa na banku, objašnjavajući da je trgovina bila zatvorena od strane inspekcije dva dana nakon čega su one pozvane da im se kaže da su odjavljene a nakon toga za dva dana su pozvane da rade pri čemu su tada imale jednu pregradu u radnji. Navela je da su inače radile šest dana u sedmici po najmanje osam sati u smjeni a da je radno vrijeme poslovnice bilo od 08:00 sati do 20:00 sati s tim što je rad bio podijeljen u dvije smjene i to prva od 08:00 sati do 16:00 sati a druga od 12:00 sati do 20:00 sati ali su u periodu od 12:00 sati do 16:00 sati sve radnice bile u trgovini. Svjedokinja je navela da nikada nisu dobivale platne liste niti su iste tražili od tuženog, a da su godišnji odmor koristile na način da su imale sedam dana ljetnog i sedam dana zimskog godišnjeg odmora, te da su obavljale rad i za vrijeme praznika. U pogledu trudnoće tužiteljice svjedokinja je navela da im je Z.Č. to prenijela čim je saznala za trudnoću u mjesecu aprilu 2021. godine kako njoj tako i kolegicama M.M. i R.H. koja je kasnije postala šef kontrolor, dok je šef kontrolor u tom trenutku bio D.G., dodajući da tužiteljica trudnoću i nije mogla sakriti s obzirom da je imala mučnine pa je to saznao i kontrolor D.G. u mjesecu maju kada je došao u kontrolu u trenutku kada je tužiteljica imala mučnine te mu je ona potvrdila da je trudna a on joj rekao da to mora reći svojima nadređenima, dodajući da od mjeseca juna 2021. godine poslove kontrolora obavlja R.H. koja je u svojim izvještajima koje je slala direktoru i pisala da je tužiteljica trudna tako da je tužiteljica nakon toga radila još mjesec dana, te je svjedokinja navela da ona nije vidjela te izvještaje ali im je R.H. rekla da će to prenijeti nadređenima pa ona pretpostavlja da je to i bilo putem tih izvještaja. Navela je da je svim radnicama isticao ugovor o radu 31.07., pri čemu je tužiteljica u to vrijeme bila radnica sa najviše staža u poslovnici ali samo tužiteljici tada ugovor nije produžen što je tužiteljica saznala pred kraj mjeseca da joj ugovor neće bit produžen ali ne zna točan datum, te da je istekom tužiteljičinog ugovora došla nova radnica. U pogledu radne atmosfere u poslovnici svjedokinja je navela da su se one fino slagale i nije bilo konflikta, pri čemu je ona samo prvi mjesec ili dva radila sa R.H. u smjeni a ostatak rada sa tužiteljicom i te rasporede su radili njeni nadređeni, dok je evidenciju o satima na radu vodio poslovođa odnosno za nju je tu evidenciju vodila tužiteljica.
Svjedokinja M.M. u svojem iskazu pred sudom navela je da je bila zaposlena kod tuženog u periodu od decembra 2020. godine do augusta 2021. godine i to po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme koji su se zaključivali na mjesec dana tako što bi dolaskom novog ugovora početak rada ostajao isti a samo se dodavao novi datum isteka ugovora, kada je napustila posao zbog pronalaska drugog posla sa većom plaćom i boljim uvjetima rada i to najprije na radnom mjestu prodavača a zatim od marta 2021. godine kao poslovođa, te je objasnila da im je nadređeni bio kontrolor D.G. a nakon njega R.H. i kontrolori su vršili pregled radnje, robe, pravi narudžbe, odlučuje kad radnice idu na godišnji a o tome svemu obavještava svoje nadređene tj. glavnog internog kontrolora S.H., s tim da je poslovnica imala poslovođu i to je najprije bila tužiteljica, a kasnije je to bila svjedokinja dok je tužiteljica bila zamjenik poslovođe. Svjedokinja je navela da im je rad bio organiziran tako da su radile šest dana u sedmici od ponedjeljka do subote po minimalno osam sati, a da su po uputama nadređenih poslovođa ili zamjenik poslovođe je u šiht liste upisivali manje sati tj. nekad šest nekad sedam u smjeni, jer je radnja radila od 08:00 sati do 20:00 sati a prva smjena je radila u periodu od 08:00 sati do 16:00 sati dok je druga smjena radila od 12:00 sati do 20:00 sati pri čemu su dvije radnice bile u jednoj smjeni. Dalje je navela da nikada nije primila platnu listu, te da je plaću dobivala na banku u iznosu od 570,00 KM do 600,00 KM, s tim da su godišnji koristili u dva dijela i to sedam dana ljetnog i sedam dana zimskog godišnjeg odmora. Kada je u pitanju mjesec april 2020. godine navela je da je bila odjavljena nekih 12 dana s tim da je kontrolor nju i R.H. pozvao nakon sedam dana da se vrate na posao i to su počele raditi neprijavljene. U pogledu trudnoće tužiteljice svjedokinja je navela da je za njenu trudnoću saznala u aprilu kada i ostale kolegice tj. Š.Š.S. i R.H., a da je kontrolor D.G. za to saznao u mjesecu maju jer tužiteljica zbog mučnina nije mogla niti sakriti trudnoću, te je kontrolor isto evidentirao u svojem izvještaju kao i kasniji kontrolor R.H. a koje izvještaje ona nije vidjela ali su im oba kontrolora to govorila da će konstatirati u svojim izvještajima. Svjedokinja je navela da su tog dana isticali svim zaposlenicama ugovori o radu, a da je tužiteljica bila radnica sa najdužim stažom u tom trenutku te da samo tužiteljici nije produžen ugovor te je na njeno mjesto odmah došla S.G. koja je bila na obuci i zadržala se nekih mjesec dana, dok je tužiteljica saznala dan ranije da joj neće bit ugovor produžen. Kada je u pitanju radnica Š.Š.S. svjedokinja navodi da je ona prestala raditi u augustu te je ona čula da je Š.Š.S. napustila posao a ona nije pitala za razloge. Objasnila je da je sa tužiteljicom radila u smjeni kada je tužiteljica bila poslovođa a ona prodavač, a od mjeseca marta 2021. godine nisu bile nikako skupa u smjeni a smjene je određivao poslovođa u konsultacijama sa kontrolorom, dodajući da misli da je tužiteljica od marta koristila godišnji odmor te inače kada jedna radnica koristi godišnji odmor ostane ih tri u cijeloj poslovnici pri čemu zamjenika poslovođe mijenja poslovođa i on tada radi obje smjene, navodeći da su one imale uredne kolegijalne odnose.
Svjedokinja R.H. u svojem iskazu pred sudom navela je da radi kod tuženog od 2018. godine sa određenim prekidima ugovora u vrijeme korone 2020. godine, te da od mjeseca juna 2021. godine obavlja poslove kontrolora, a prethodno je radila sa tužiteljicom gdje je tužiteljica bila poslovođa a ona prodavač, ali je tijekom 2021. godine radila u smjeni sa M.M. dodajući da je tužiteljica bila radnik sa najvećim stažom. Svjedokinja je navela da su se svakog mjeseca zaključivali novi ugovori o radu u trajanju od mjesec dana u odnosu na sve radnice, te je 31.07. isticao ugovor svim radnicama ali tužiteljici nije produžen ugovor iz razloga narušavanja međuljudskih odnosa koji su do šestog mjeseca bili uredu, jer tužiteljica nije htjela mijenjati M.M. za godišnji odmor zbog čega je ona (svjedokinja) kao kontrolor dobila obavezu da dovede prodavnicu u normalno stanje što je i pokušala ali je naišla na otpor sve tri radnice jer ne žele jedna drugoj izaći u susret o čemu ona upoznaje šefu interne kontrole S.H. koja joj je na kraju mjeseca rekla da se Z.Č. neće produžiti ugovor što joj je ona i saopćila. Navela je da je upravo tužiteljici došlo do prestanka ugovornog odnosa jer je ona bila poslovođa i odgovorna u prodavnici, a zatim u roku od mjesec dana i radnice M.M. i Š.Š.S. su prestale sa radom jer je M.M. dala otkaz a Š.Š.S. je nakon 20 dana bolovanja istekao ugovor o radu, nakon čega ona preuzima radnju u Kaknju jer nema dovoljno trgovaca, dodajući da je u trenutku kada je ona prešla u kontrolore 06.06.2021. godine na njeno mjesto došla S.G.. Svjedokinja je objasnila da je posao kontrolora da regulira međuljudske odnose u prodavnici, organizira red i rad u prodavnici i da ispunjava pravila firme određena u ugovoru o radu. Kada je u pitanju trudnoća tužiteljice svjedokinja je navela da je ona u aprilu saznala da je tužiteljica trudna, a da je nedugo zatim i kontrolor u to vrijeme D.G. saznao za njenu trudnoću ali da njegova obaveza nije da obavijesti direktora društva o tome jer je to privatna stvar svakog pojedinca, pa tako nije niti ona kada je postala kontrolor isto navodila u svojim izvještajima koje izvještaje radnice i ne mogu vidjeti a koje ona podnosi direktoru usmeno ali i pismeno pred kraj radnog vremena kada ga pošalje faksom. Navela je da tužiteljica tijekom trudnoće nije koristila bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, ali je iskoristila godišnji u trajanju od dvije sedmice. Dalje je navela da je tužiteljica i dane 30.07. i 31.07. bila na poslu, te je u nedjelju odradila i inventuru razduženja na koju nije bila obavezna doći i nije spominjala nikakvo bolovanje, te joj je saopćila 31.07. da joj ugovor neće biti produžen tako da je tužiteljica sa danom 02.08. odjavljena sa osiguranja te je taj dan tužiteljica i donijela doznake da joj je otvoreno bolovanje zbog trudnoće, a koje doznake je ona putem vozača dostavili B.L. 05.08. kada S.H. i svi nadređeni i saznaju da je tužiteljica trudna jer njena trudnoća i nije bila vidljiva jer je to bio treći ili četvrti mjesec trudnoće. Svjedokinja je navela da je tužiteljica cijelo vrijeme tretirana jednako kao i sve druge radnice, te da ona kao kontrolor samo o bitnim pitanjima obavještava nadređene a odluke o svemu u konačnici i donosi direktor, pa je tako ona i obavijestila nadređene samo da poslovođa tj. tužiteljica ne želi surađivati sa njom kao kontrolorom. Svjedokinja je dalje navela da je tog dana došlo do odjave 8 do 10 zaposlenica, ali ih je sigurno toliko i prijavljeno, te objasnila da kada je naišla na otpor radnica prilikom sređivanja međuljudskih odnosa tužiteljica joj rekla da ne može mijenjati M.M. iz razloga jer zbog trudnoće ne može raditi dvije smjene. Svjedokinja je navela da je ona izvela zaključak da nadređeni kod tuženog nisu znali za trudnoću tužiteljice jer bi ona kao kontrolor sigurno bila pitana da li su razlozi godišnji odmor ili trudnoća, te je potvrdila da je i radnici D.Č. u Visokom istog dana istekao ugovor koji nije produžen a iz razloga jer je D.Č. bila u drugom stanju i imala je ogromne zdravstvene komplikacije te je otvorila bolovanje na tri ili četiri mjeseca ali nakon isteka ugovora. U pogledu organizacije rada u poslovnici svjedokinja je navela da je prodavnica radila od 08:00 sati do 20:00 sati šest dana sedmično s tim što su po dvije radnice bile u prvoj smjeni u vremenu od 08:00 sati do 15:00 sati a druge dvije radnice u drugoj smjeni u periodu od 13:00 sati do 20:00 sati kao i da nekada postoji međusmjena kada izostaje neko od trgovaca i ta međusmjena traje od 11:00 sati do 18:00 sati, te da su sve radnice početkom mjeseca dobivale platne liste koje nisu bile dužne vraćati u Bihać. Kada su u pitanju evidencije o radnom vremenu tzv. šihterice svjedokinja je navela da su iste popunjavali poslovođa i pomoćnik poslovođe na osnovu sati koji su precizirani u ugovoru a interni kontrolor je samo inzistirao da se pravilni unosi tko je koja smjena dok su poslovođa i njegov zamjenik unosili sate i to prema stvarnom stanju.
Svjedokinja B.L. u svojem iskazu pred sudom navela je da od 2008. godine radi kod tuženog na poslovima obračuna plaće, prijave i odjave radnika i inspekcijskog nadzora, te da je njoj neposredno nadređeni direktor društva E.F., kao i da rad obavlja u Bihaću i ona ne vrši obilazak poslovnica. Navela je da je tužiteljica bila zaposlenik tuženog od 2014. godine do 31.07.2021. godine po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme i to na radnim mjestima trgovac, zamjenik poslovođe i poslovođa, te je tijekom rada u 2018. godini iznijela i trudnoću kao zaposlenik tuženog i bila na porodiljnom odsustvu godinu dana nakon čega se vratila raditi, kao i još dvije radnice u Kaknju jer tuženi nije imao potrebu raskidati radne odnose sa radnicama s obzirom da u Zeničko dobojskom kantonu sva davanja oko doprinosa i plaće daje općina, ali je tužiteljici bio prekid radnog odnosa u januaru 2019. godine i to po sporazumu sa tužiteljicom. U pogledu trudnoće tužiteljice svjedokinja je navela da je ona kao i direktor za tu činjenicu saznao 05.08.2021. godine tj. nakon što je tužiteljica odjavljena kada su putem interne pošte stigle doznake za tužiteljicu, dok interni kontrolori nemaju obavezu izvještavati upravu ili direktora o trudnoćama radnica. Objasnila je da tuženi ima preko 350 zaposlenika u 70 poslovnica gdje su u trgovinama zaposlene isključivo osobe ženskog roda, te da direktor donosi odluku o produžavanju ugovora pri čemu u obzir uzima mišljenje internih kontrolora u skladu sa hijerarhijom kod tuženog sa posebnim interesom na promet prodavnice koji je u nadležnosti poslovođe ili zamjenika poslovođe prodavnice, međuljudski odnosi u prodavnici i manjkovi na popisima i ta se odluka donosi u pravilu nakon sastanka na kojem prisustvuje ona, direktor, šef internih kontrolora i još par ljudi. Navela je da tužiteljici nije produžen ugovor o radu zbog narušenih međuljudskih odnosa u poslovnici što je dovelo do pada prometa, tako da su nakon tužiteljice kroz mjesec dana i preostale dvije radnice koje su stvarale probleme dobile prekid ugovora, a koju informaciju je uprava tuženog dobila putem internog kontrolora R.H. jer je problem nastao kada je tužiteljica iskoristila svoj godišnji odmor a kad se trebala vratiti radnica M.M. je trebala ići na godišnji na što je tužiteljica burno reagirala što je dovelo do svađe među radnicama pa je tužiteljica kao poslovođa i bila odgovorna za stanje u trgovini, posebno jer su te svađe radnica smetale kupcima što je dovelo do smanjenja prometa. Svjedokinja je navela da tuženi sve svoje radnike tretira na jednak način, te da dužina staža nije presudna već rezultati rada, tako da je tog dana kada tužiteljici nije produžen ugovor još osam radnica nije dobilo novi ugovor pri čemu ne zna da je ijedna od tih radnica bila trudna. Kada je u pitanju obračun plaća svjedokinja je navela da se on radi po osnovu šihterica koje dobiju iz poslovnica po isteku mjeseca a koje vode poslovođe i to tako što im se pošalju obrasci koje one svojeručno popune i potpišu uz napomenu da pauza od pola sata se ne evidentira u šihtericu jer ista i ne ulazi u radno vrijeme. U pogledu organizacije rada poslovnice svjedokinja je navela da je radno vrijeme od 08:00 sati do 20:00 sati i to šest dana u sedmici (nedjelja neradni dan) raspoređeno u dvije smjene i to prva smjena od 08:00 sati do 15:00 sati a druga smjena od 13:00 sati do 20:00 sati s tim da se u slučaju manjka radnika uvodi i međusmjena od 11:00 sati do 16:00 sati, te da se radnicama uz plaću isplati topli obrok koji je šest maraka po radnom danu od osam radnih sati i regres, minuli rad i sve to bude prikazano na platnim listama koje izrađuje ona i šalje ih po vozačima radnicama kojima iste podijeli interni kontrolor te neke radnice vrate potpisane platne liste iako ona na tome ne inzistira. Navela je da joj nije poznato da li izvještaji kontrolora koji se podnose direktoru sadrže informacije o trudnoći neke radnice, ali da ona nikada nije dobila uputu direktora da prekine ugovor sa radnicom jer je trudna, dodajući da radnice svaki mjesec zaključuju novi ugovor o radu s tim što početak rada ostaje isti a produžava se samo rok trajanja. Svjedokinja je navela da ona iz poslovnice u Kaknju nije nikada dobila šihtericu u kojoj su bili sadržani prekovremeni sati, te da se inventure rade jednom ili dva puta godišnje. U pogledu odjave radnica u aprilu 2020. godine svjedokinja je navela da je tuženi u tom periodu odjavio preko 150 radnica pa i radnice u Kaknju i to je trajalo nekih 15ak dana dok se prodavnice nisu pripremile dok nije prošao taj prvi val, te su sve prodavnice tad od strane inspekcije bile zatvorene. Svjedokinja je navela da u trenutku kada je tužiteljici isticao posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme tada je isticao i svim drugim radnicama, pri čemu misli da je tužiteljica bila radnik sa najviše staža iako je razlika između radnica bila mala po stažu, te joj je poznato da je tužiteljica u 2021. godini koristila godišnji odmor zbog kojeg i jesu nastali problemi u poslovnici kao i da sve radnice dobiju rješenje o korištenju godišnjeg odmora, te da bi tuženi tog dana da je mogao raskinuo radne odnose sa svim radnicama u poslovnici ali je morao ostati netko i raditi, zbog čega je tužiteljici vjerojatno kao najglasnijoj prvoj i otkazan ugovor o radu.
Cijeneći iskaz tužiteljice sud prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu gdje tužiteljica potvrđuje da je bila zaposlenik tuženog od 2014. godine do 31.07.2021. godine kada joj nije produžen ugovor o radu, te da je radila poslove prodavača, poslovođe i zamjenika poslovođe, kao i da su im radni odnosi zasnivani ugovorima na određeno vrijeme na način da su svaki mjesec potpisivali nove ugovore pri čemu bi početak rada ostajao isti a samo bi se doznačavao novi datum prestanka ugovora o radu, jer ovo je sve potvrđeno provedenim materijalnim dokazima ali i iskazima svjedokinja M.M. i Š.Š.S. ali iskazima svjedokinja R.H. i B.L. pa sud i iskaze ovih svjedokinja u tom dijelu prihvaća kao istinite i točne. Sud također prihvaća iskaz tužiteljice da je za vrijeme rada kod tuženog imala jednu trudnoću zbog koje je tijekom 2018. godine bila na porodiljnom odsustvu jer je ovo također potvrđeno iskazom svjedokinje B.L. pa sud i njen iskaz u tom dijelu prihvaća kao istinit i točan. Sud prihvaća i dio iskaza tužiteljice gdje tužiteljica navodi da je za svoju trudnoću saznala u aprilu 2021. godine o čemu je odmah obavijestila i svoje radne kolegice M.M., Š.Š.S. i R.H. kao i da je za njenu trudnoću tijekom mjeseca maja 2021. godine saznao i tadašnji kontrolor D.G. na čije je radno mjesto u mjesto kontrolora u mjesecu junu došla R.H. jer iskaz tužiteljice u tom dijelu potvrđen je i iskazima saslušanih sjedokinja M.M. i Š.Š.S. ali i iskazom svjedokinje R.H. koji su ovo potvrdili na identičan način tako da sud u tom dijelu prihvaća i njihove iskaze. Sud također prihvaća i iskaz tužiteljice o načinu i organizaciji rada od strane kontrolora koji o svojim zapažanjima u poslovnici podnosi izvještaj nadređenima i to pisani faksom ali ponekad i usmeni izvještaj, jer ovo je potvrdila i svjedokinja R.H. koja danas i obavlja radne poslove kontrolora ali i svjedokinja B.L., te sud prihvaća i iskaz tužiteljice da je o njenoj trudnoći upravo interni kontrolor D.G. a zatim i R.H. obavještavali nadređene, jer iz opisa radnih zadataka kontrolora kako su to objasnile svjedokinje jasno je da kontrolori podnose izvještaj kako u pisanoj formi tako i usmenoj formi telefonom jasno je da nitko drugi osim kontrolora te samih nadređenih (direktora kojem se izvještaj podnosi) nema uvid u iste. Razlog zbog kojeg sud prihvaća iskaz tužiteljice o prijenosu informacije nadređenima od strane kontrolora o njenoj trudnoći jeste što svjedok R.H. iako u svojem iskazu više puta naglašava da se u izvještajima ne spominje niti podnose informacije o privatnim stvarima radnica u što svakako spada i trudnoća, u jednom dijelu svojega iskaza navodi da je ona izvela zaključak da nadređeni kod tuženog nisu znali za trudnoću jer bi ona kao kontrolor sigurno bila pitana da li su razlozi nemogućnosti rada tužiteljice u dvoje smjene trudnoća ili godišnji odmori iz čega sud izvodi zaključak da u komunikaciji kontrolora sa nadređenima ipak postoji komunikacija koja se odnosi i na pitanja vezana za trudnoću radnica. Ovo posebno kada se ima u vidu činjenica da je svjedokinja R.H. navela da joj je tužiteljica kao kontroloru obrazložila da ne može raditi dvije smjene dok je radnica M.M. na godišnjem odmoru jer je trudna. Upravo iz navedenih razloga u ovom dijelu sud prihvaća iskaz tužiteljice ali i svjedokinja Š.Š.S. i M.M., dok ne prihvaća iskaz R.H. u dijelu gdje ona navodi da ona izvodi zaključak da nadređeni kod tuženog nisu znali niti je ona prenijela ikome informaciju o trudnoći tužiteljice, a samim time niti iskaz svjedokinje B.L. da nadređeni kod tuženog nisu znali za trudnoću tužiteljice, pri čemu ova svjedokinja i navodi da ne zna da li izvještaji koji se podnose direktoru sadrže informacije o trudnoći radnice ali da ona nikada nije dobila uputu direktora da prekine ugovor o radu sa nekom radnicom zbog trudnoće, objašnjavajući da zapravo sve odluke o prekidu odnosno ne produžavanju ugovora donosi direktor tuženog. Kada je u pitanju iskaz tužiteljice o organizaciji rada kod tuženog u poslovnici u Kaknju na način da se radilo šest dana u sedmici tj. od ponedjeljka do subote pri čemu se radilo u dvije smjene te su u svakoj smjeni bile po dvije radnice, koje su koristile godišnje odmore u dva dijela i to kako svjedokinje nazivaju zimski i ljetni dio godišnjeg odmora to sud prihvaća u cijelosti je je isto potvrđeno i iskazima svih saslušanih svjedokinja pa sud i njihove iskaze u tom dijelu prihvaća kao istinite i točne, kao i dijelove iskaza tužiteljice i svjedokinja da su radnice kod tuženog cijelu plaću primale na banku odnosno da nisu primale nikakvu novčanu naknadu u gotovini. Ono što sud ne prihvaća iz iskaza tužiteljice jeste navod da je tužiteljica radila svih šest dana u sedmici po osam sati, što bi značilo da je cijelu subotu radila kao prekovremeni rad i to u dan sedmičnog odmora. Iako ovo isto navode i svjedokinje M.M. i Š.Š.S. njihovi iskazi u tom dijelu u potpunosti su u suprotnosti sa provedenim materijalnim dokazima i to prije svega ugovorom o radu kojega je tužiteljica i potpisala i na koji se i sama poziva tijekom cijelog ovog postupka ali i šiht listama koje je upravo tužiteljica sama i popunjavala ručno što je vidljivo iz provedenih šiht list ali i samog iskaza tužiteljice koja potvrđuje da je upravo ona popunjavala i potpisivala šiht lise odnosno evidenciju o provedenim danima i satima na radnom mjestu kako za sebe tako i za radnicu koja je radila sa njom u smjeni. Zbog svega navedenog u tom dijelu sud ne prihvaća iskaze tužiteljice i svjedokinja M.M. i Š.Š.S., već iskaze u tom dijelu svjedokinja R.H. i B.L., cijeneći da tužiteljica i svjedokinje M.M. i Š.Š.S. danas kao bivše radnice tuženog u tom dijelu daju iskaz sa namjerom što većeg uspjeha tužiteljice u ovoj parnici, pri čemu tužiteljica i svjedokinje M.M. i Š.Š.S. u potpunosti zanemaruju postojanje pauze u toku radnog vremena kako to navodi svjedokinja B.L.. Također iz istog razloga sud ne prihvaća niti iskaz tužiteljice i svjedokinja M.M. i Š.Š.S. da su radila u vremenskom periodu kada su bile odjavljene sa obaveznog osiguranja u periodu od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine jer svjedokinje u ovom dijelu daju iskaze na drugačiji način pa tako tužiteljica navodi da nije radila samo dva dana a da je zatim pozvana na posao i da je radila, dok svjedokinja Š.Š.S. navodi da je radila sve te dane i to šest dana u sedmici po osam sati pa zatim da nije radila samo dva dana, a svjedokinja M.M. navodi da nije radila sedam dana nakon čega su ona i R.H. pozvane nazad na posao. Prema tome jasno je da su ovi iskazi dati na potpuno drugačiji način, pri čemu tužiteljica i svjedokinje navode da su radila po dvije u smjeni pa je jasno da s obzirom na njihove iskaze u tom dijelu fizički nije niti bilo moguće da su na taj način obavljale rad tih 12 dana u mjesecu aprilu, posebno kada se ima u vidu da je opće poznata činjenica da je to period pandemije corona virusa kada su zaista bile zabrane obavljanja djelatnosti a kako to u tom dijelu svojih iskaza i navode svjedokinje R.H. i B.L. čije dijelove iskaza u tom dijelu sud i prihvaća. Sud posebno ističe da su iskazi tužiteljice i svjedokinja Š.Š.S. i M.M. o radnim danima u aprilu u suprotnosti sa šiht listom za taj mjesec koju su upravo tužiteljica i M.M. kao poslovođa i popunjavale za svoje smjene ali i sa analitičkom karticom koju je tuženi proveo kao materijalni dokaz za mjesec april 2020. godine za predmetnu poslovnicu. Sud također prihvaća iskaz tužiteljice da je tijekom 2021. godine koristila godišnji odmor što je potvrđeno i iskazima drugih svjedoka, ali i materijalnim dokazima i to prije svega donesenom odlukom o korištenju godišnjeg odmora, te sud prihvaća i iskaz tužiteljice da je na taj godišnji odmor otišla po svom zahtjevu jer samo njen punomoćnik iznosi navod da je morala ići na godišnji jer tuženi nije bio za otvaranje bolovanja iako sama tužiteljica u svojem iskazu to ne navodi. U konačnici sud ne prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu da nije znala šta su platne liste i da ih treba primati svaki mjesec od poslodavca, jer sama tužiteljica je navela da je prije odlaska na porodiljno odsustvo 2018. godine od poslodavca primila tri platne liste, pa je sasvim jasno da tužiteljici nije moglo biti nepoznato postojanje i značenje platnih lista pri čemu je i sama tužiteljica navela da nikada i nije tražila platne liste kao niti ostale radnice a posebno kada se ima u vidu da je tužiteljica radnik sa preko sedam godina radnog iskustva. Na kraju sud prihvaća iskaz tužiteljice da je u trenutku ne produžavanja ugovora o radu na određeno vrijeme bila jedina trudna radnica, da je bila jedina radnica u poslovnici u Kaknju kojoj nije produžen ugovor dana 31.07.2021. godine, da je otvorila bolovanje posljednji dan tj. 31.07.2021. godine što sve potvrđuju provedeni materijalni dokazi, te sud prihvaća i iskaz tužiteljice da su doznake upućene idući radni dan nakon obavljene inventure što proizlazi iz materijalnih dokaza odnosno samih doznaka odnosno izvještaja ljekara. Sud također prihvaća i iskaz svjedokinje R.H. i B.L. o postojanju određenih neslaganja radnica oko načina korištenja godišnjeg odmora, jer sama tužiteljica je potvrdila da zbog trudnoće nije mogla raditi duple smjene kako je to uobičajena praksa kod tuženog kada jedna od radnica koristi godišnji odmor, odnosno u konkretnom slučaju M.M. koja je bila poslovođa gdje ju je tužiteljica trebala mijenjati kao zamjenik poslovođe, međutim sud ne prihvaća iskaz B.L. u dijelu gdje navodi da je to jedini i isključivi razlog koji je doveo i do pada prometa u poslovnici zbog čega tužiteljici nije produžen ugovor o radu jer je ona bila odgovorna za stanje u trgovini, jer navodi ove svjedokinje o padu prometa nisu potvrđeni niti jednim drugim dokazom u ovom postupku. Na kraju sud prihvaća iskaz svjedokinje B.L. u dijelu gdje ona navodi da tog dana i drugim radnicama uz tužiteljicu nisu produženi ugovori o radu, što je potvrđeno provedenim materijalnim dokazima tuženog, ali je jasno da se radi o radnicama drugih poslovnica pri čemu je istovremeno sa odlaskom tužiteljice na njeno radno mjesto odmah došla nova radnica A.G..
Na osnovu provedenih dokaza, cijeneći iste te dovodeći ih u međusobnu vezu sud je utvrdio da je tužiteljica bila zaposlenik tuženog u vremenskom periodu od 2014. godine do 31.07.2021. godine kada joj jedinoj u poslovnici u Kaknju nije produžen ugovor o radu, pri čemu je cijelo vrijeme zasnivala ugovore o radu na određeno vrijeme na način da se njoj kao i svim drugim radnicama zaključivao novi ugovor na mjesec dana pri čemu bi početak rada ostajao isti a samo se dodavao novi datum isteka ugovora o radu. Sud je također utvrdio da je tužiteljica kod tuženog u poslovnici u Kaknju za to vrijeme obavljala poslove prodavača, poslovođe i zamjenika poslovođe, kao i da je u trenutku kada joj nije ponuđeno produženje ugovora bila trudna što su znale sve njene radne kolegice u poslovnici kao i njen kontrolor D.G. kao i kontrolor koji je došao na njegovo mjesto tj. ranija radna kolegica tužiteljice R.H. koja je poslove kontrolora i obavljala u vrijeme kada je tužiteljici istekao ugovor o radu i nije joj ponuđeno zaključenje novog ugovora. Sud je također na osnovu prihvaćenih iskaza utvrdio i da je ova informacija o trudnoći tužiteljice upravo putem kontrolora prenesena nadređenima kod tuženog odnosno direktoru tuženog. Nadalje sud je utvrdio da je tužiteljica tijekom rada kod tuženog u toku 2018. godine bila na porodiljnom odsustvu skoro cijelu 2018. godinu nakon čega se vratila na posao, zatim imala kratki prekid radnog odnosa da bi ponovno zasnovala novi radni odnos te u konačnici zasnovala posljednji radni odnos sa danom 13.04.2020. godine i bila u radnom odnosu neprekidno do 31.07.2021. godine. Na osnovu provedenih dokaza i prihvaćenih iskaza sud je utvrdio da je tužiteljica kao i ostale radnice radila kod tuženog puni sedmični fond sati tj. 40 sati sedmično koji su bili raspoređeni u šest radnih dana, a rad se obavljao u dvije smjene kako to potvrđuju svi saslušani svjedoci. Nadalje sud je utvrdio da tužiteljica kao i ostale radnice nisu bile prijavljene na obavezno osiguranje u periodu od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine te da u tom periodu zbog pandemije i nisu obavljale rad, te je sud utvrdio da je tužiteljica tijekom 2021. godine koristila godišnji odmor upravo po njenom zahtjevu za što joj je donesena i odluka tuženog o korištenju godišnjeg odmora, kao i da je tužiteljica za svoju smjenu obavljajući zavisno od perioda poslove poslovođe ili zamjenika poslovođe ručno popunjavala šiht liste i iste potpisivala i slala tuženom te je u šiht listama evidentirala prisustvo radnica uključujući i sebe kao i provedene sate na radnom mjestu. Sud je također na osnovu prihvaćenih iskaza utvrdio da je tužiteljica u sedmom mjesecu 2021. godine kada je došlo do korištenja godišnjeg odmora radnice M.M. obavijestila tadašnju kontrolorku da nije u mogućnosti raditi i duplu smjenu odnosno i M.M. smjenu zbog trudnoće jer joj dvostruka smjena u radnom danu predstavlja napor, te je sud utvrdio da je ova informacija prenesena i nadređenima kod tuženog odnosno da su nadređeni tj. kako svi svjedoci navode direktor društva znao za trudnoću tužiteljice te da upravo direktor društva donosi odluku o produžavanju odnosno ne produžavanju ugovora o radu sa svim radnicama. Također iz prihvaćenih iskaza ali i materijalnih dokaza sud je utvrdio da su preostale dvije radnice M.M. i Š.Š.S. nakon tužiteljice radile još mjesec dana pri čemu je M.M. samaoncijativno napustila radni odnos kod tuženog, dok je Š.Š.S. tijekom mjeseca augusta bila na bolovanju i istoj nije produžen ugovor o radu, ali su na sva ova mjesta dolazila odmah nove radnice što znači da potreba za radnicama nije prestala kod tuženog a što proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza odnosno uvjerenja porezne uprave.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu kojim tužiteljica traži da sud utvrdi da je tuženi povrijedio njeno pravo na jednako postupanje – pravo tužiteljice na rad u pogledu uvjeta za zapošljavanje, diskriminirajući je isključivo po osnovu tužiteljičine trudnoće, na način da joj nije produžio ugovor o radu, zasnivajući radni odnos, nakon tužiteljičine odjave sa obaveznog osiguranja, sa novim radnicama i produžavajući ugovore o radu sa radnicima koji su kao i tužiteljica bili u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme sud ovaj zahtjev tužiteljice cijeni osnovanim. Na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud nalazi da je tuženi znao za trudnoću tužiteljice, kojoj 31.07.2021. godine jedinoj nije produžen ugovor o radu iako je u to vrijeme bila radnica sa najviše radnog staža u poslovnici kod tuženog pored svoje tri radne kolegice, te je jedina u tom trenutku bila u drugom stanju odnosno trudna, što zapravo potvrđuje i činjenica da je problem tuženog sa radnicama u predmetnoj poslovnici nastao uslijed narušenih odnosa zbog načina korištenja godišnjeg odmora radnice M.M. kada je tužiteljica svojoj kontrolorki R.H. navela da ne može raditi dvije smjene tj. svoju i M.M. smjenu jer joj je to veliki napor s obzirom da je trudna, te je upravo R.H. od svojih nadređenih dobila uputu da riješi situaciju u poslovnici što je u konačnici i rezultiralo da se tužiteljici ne produži ugovor o radu a ostalim radnicama produži. Prema tome s obzirom na saznanja o trudnoći tužiteljice najprije u mjesecu maju od strane kontrolora D.G., dok je kontrolorka koja je taj posao preuzela u mjesecu junu za trudnoću tužiteljice znala još u aprilu kada je radila zajedno sa tužiteljicom u poslovnici, činjenica da je tužiteljica prvo bolovanje otvorila zadnji radni dan tj. 31.07.2021. godine te doznake dostavila naredni radni dan kada joj je već prestao radni odnos prema ocjeni ovog suda nije od značaja za saznanje tuženog o trudnoći tužiteljice jer je tuženi i prije dostavljanja doznaka znao za trudnoću tužiteljice. Upravo ovakvo činjenično stanje dovodi do zaključka ovog suda da je tužiteljica u smislu odredbe člana 15 stav 1 a u vezi sa članom 2 stava 1 Zakona o zabrani diskriminacije te u vezi sa članom 8 stav 1 Zakona o radu Federacije učinila vjerojatnim da je došlo do diskriminacije po osnovu trudnoće tužiteljice jer je upravo članom 8 Zakona o radu Federacije propisano da je zabranjena diskriminacija radnika kao i lica koje traži zaposlenje s obzirom na trudnoću ili neko drugo osobno svojstvo. Tuženi je u odnosu na tužiteljicu kao radnicu koja je bila trudna što je tuženi i znao različito postupao nego prema preostalih tri radnice u poslovnici koje u tom trenutku nisu bile u drugom stanju odnosno trudnice, te su upravo preostale tri radnice uporednik odnosno uporedna grupa u odnosu na tužiteljicu. Ovdje sud posebno ističe da se punomoćnik tužiteljice u svojem izlaganju pogrešno poziva da tužiteljici kao trudnici nije uopće potreban uporednik u ovoj situaciji pozivajući se kako sam punomoćnik navodi „da je to uvriježen stav Europskog suda pravde“ jer sama diskriminacija pojmovno je određena kao svako različito postupanje u odnosu na određenu osobu s obzirom na neko njeno svojstvo u odnosu na druge osobe odnosno kako to Zakon o radu Federacije u članu 8 stav 3 definira direktnu diskriminaciju kao svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz stava 1 ovog člana kojim se radnik, kao i lice koje traži zaposlenje stavlja ili je bilo stavljeno u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji. Prema tome sasvim je jasno da se u za utvrđivanje diskriminacije mora imati uporednik odnosno uporedna grupa, posebno u slučaju kada tužiteljica odnosno osoba koja tvrdi da je diskriminirana nije dobila otkaz (u slučaju kada radnik ima ugovor na neodređeno vrijeme) već se u konkretnom slučaju radi o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme i ne produžavanja istog. Prema usvojenom testu diskriminacije, za postojanje diskriminacije neophodno je utvrditi različito tretiranje nekog lica ili grupe lica, prema zabranjenim osnovama iz člana 2 stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, u odnosu na lice ili grupu koje se nalazi u sličnoj ili podudarnoj situaciji i kojima je uživanje spornog prava omogućeno, te da takav različit tretman nema legitiman cilj, odnosno da nedostaje proporcionalnosti između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. Mjera utvrđenosti postojanja ili nepostojanja navedenih činjenica u antidiskriminacijskim parnicama, shodno odredbi člana 15 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije, raspoređena je tako da je na podnosiocu tužbe teret da sa stupnjem pretežne vjerojatnoće dokaže činjenice na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da ga je tuženi nejednako tretirao na nekoj zabranjenoj osnovi. Tada se teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu, koja je sa stupnjem sigurnosti dužna uvjeriti sud da se različit tretman nije dogodio (ili nije dogodio na zabranjenoj osnovi), odnosno da različit tretman ima legitiman cilj i da postoji proporcionalnost između preduzete radnje i posljedice. Prema tome kako je tužiteljica u ovom postupku učinila vjerojatnim diskriminatorno djelovanje tuženog prema njoj, to je tuženi imao teret dokazivanja da se različit tretman nije dogodio (ili nije dogodio na zabranjenoj osnovi), odnosno da različit tretman ima legitiman cilj i da postoji proporcionalnost između preduzete radnje i posljedice. U konkretnom slučaju tuženi nije dokazao svoje tvrdnje da tužiteljici jedinoj nije produžen ugovor ne iz razloga njene trudnoće već iz razloga narušenih međuljudskih odnosa u poslovnici gdje je tuženi cijenio da je tužiteljica jedina odgovorna zbog nastalog stanja a što je sve po navodima tuženog dovelo do pada prometa u poslovnici. Tijekom postupka tuženi je na ovu okolnost proveo samo dokaze saslušanja svjedoka R.H. i B.L., međutim niti jedna od ovih svjedokinja nije potvrdila da je u poslovnici tužitelja došlo do pada prometa odnosno slabijeg poslovanja, pri čemu sud ističe da je pad poslovanja po ocjeni ovog suda bilo jednostavno dokazati provođenjem određenih materijalnih dokaza u vidu analitike poslovanja poslovnice kako je to tuženi izveo kao dokaz za mjesec april 2020. godine kojim je dokazivao da prvih 12 dana tog mjeseca poslovnica nije ostvarivala promet zbog situacije sa pandemijom korona virusa. S druge strane upravo je svjedokinja R.H. u svojem iskazu potvrdila da je najprije kao radna kolegica tužiteljice znala za njenu trudnoću, zatim da je ubrzo nakon toga za trudnoću tužiteljice saznao i njen neposredno nadređeni tj. kontrolor D.G. a čiji je posao u mjesecu junu te godine preuzela upravo svjedokinja R.H.. Dalje je navela da je upravo nju kao kontrolorku tužiteljica obavijestila da ne može raditi dvostruke smjene dok je radnica M.M. na godišnjem odmoru i to zbog trudnoće, te je upravo ova svjedokinja imala radnu obavezu organizirati rad poslovnice i to po uputi svojih nadređenih i direktora kojem kontrolori i podnose kako pisani tako i usmeni izvještaj o stanju u poslovnici. U konačnici kao način rješavanja ovih problema, tj. nemogućnost da tužiteljica tijekom trudnoće obavlja dvije smjene u jednom radnom danu donesena je odluka da se njoj ne produži ugovor o radu, dok je preostalim radnicama produžen ugovor o radu pri čemu je tužiteljica jedina i bila u drugom stanju odnosno trudna. Prema tome tuženi je trebao, a što nije dokazao u ovom postupku da su pad poslovanja uzrokovan lošim odnosima u poslovnici uzrok ne produžavanja ugovora o radu tužiteljici, te osim toga dokazati razloge produžavanja ugovora o radu sa preostale tri radnice koje su imale identičan radno pravni status kod tuženog kao i tužiteljica samo sa manje radnog staža. Osim toga iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tuženi na radno mjesto tužiteljice odmah zaposlio novu radnicu, te održavao jednak broj radnica u poslovnici cijelo vrijeme utuženja odnosno cijeli period od 31.07.2021. godine do 18.11.2022. godine a što proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza i to prije svega uvjerenja porezne uprave. Prema tome jasno je da je tuženi tužiteljicu drugačije tretirao od ostalih radnica, jer prema praksi Ustavnog suda BiH koji je iskazan u brojnim odlukama postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti. Svako različito postupanje ima se smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje tj. ako ne teži legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa. Imajući u vidu naprijed navedeno ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju postoji diskriminacija tužiteljice koja je rezultat različitog postupanja tuženog kao njenog poslodavca da sa istom ne produži ugovor o radu a koje produženje nema objektivno opravdanje u situaciji kada drugim zaposlenicima produžava ugovor o radu koje su bile u identičnim pozicijama kao i tužiteljica, pri čemu tuženi odmah zaključuje i novi ugovor o radu odmah idući radni dan sa novom radnicom koja dolazi na mjesto tužiteljice. Sud cijeni da ovakav tretman tužiteljice nije opravdan, ne teži zakonitom cilju, te ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti jer sam navod o padu prometa kao posljedica narušenih međuljudskih odnosa između radnica u poslovnici nije dokazan, pri čemu je jedino tužiteljica ostala bez novog ugovora o radu a upravo je tužiteljica bila jedina trudnica odnosno to je bila osobnost jedino tužiteljice. Ovo sve posebno kada se ima u vidu da tuženi navodi da trudnoća nije bila jedini razlog ovakvog postupanja odnosno da za trudnoću uopće nije znao, ali ipak ne produžava ugovor jedino tužiteljici uz navode kako to svjedokinja B.L. navodi da je tužiteljica bila „najglasnija“ iako je tužiteljica upravo svojoj nadređenoj kontrolorki R.H. i navela da zbog trudnoće nije u mogućnosti raditi dvostruku smjenu u jednom radnom danu dok je radnica M.M. na godišnjem odmoru, nakon čega se i donosi odluka da tužiteljici neće biti produžen ugovor o radu što je tužiteljici i saopćila upravo kontrolorka R.H.. S obzirom na sve navedeno jasno je da činjenica da su zaposlenice tuženog imale ugovore o radu na određeno vrijeme, isto u konkretnom slučaju nije od uticaja na utvrđeno diskriminatorno ponašanje tuženog prema tužiteljici, posebno kada se ima u vidu da je svjedokinja B.L. u svojem iskazu i navela da tuženi nema praksu da sa radnicama zaključuje ugovore na neodređeno vrijeme, već se ugovori neprestano produžavaju za mjesec dana i to prema svim radnicama, pa tako i tužiteljica koja je u radnom odnosu kod tuženog zapravo od 2014. godine sa povremenim prekidima radnog odnosa cijelo to vrijeme ima ugovore na određeno vrijeme i prema planu i načinu poslovanja tuženog ista nikada i ne bi stekla ugovor na neodređeno vrijeme. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u stavu I izreke ove Presude, te obavezao tuženog da izvrši radnje kojima će ukliniti diskriminaciju odnosno posljedice diskriminacije i to tako što će tužiteljici ponuditi zaključenje novog ugovora o radu na određeno vrijeme pod istim uvjetima i na isti period kao što je bio i posljednji njen ugovor o radu i to počev od 01.08.2021. godine do 18.11.2022. godine i to za radno mjesto prodavača kako je to tužiteljica i tražila. Kada je u pitanju period poduzimanja ovih radnji sud je usvojio tužbeni zahtjev kako je to tužbenim zahtjevom i traženo, jer iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica prethodno zaključujući ugovore o radu imala neprekinuti radni odnos u periodu od 13.04.2020. godine do 31.07.2021. godine a nakon toga je cijeli period tj. od 01.08.2021. godine do 18.11.2022. godine na radnom mjestu tužiteljice u istoj poslovnici gdje je tužiteljica i obavljala rad imao radnicu na radnom mjestu koje je obavljala tužiteljica i to u punom sastavu od četiri radnice kako je to bilo i u vrijeme kada je tužiteljica obavljala rada. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u stavu II izreke ove Presude.
Kada je u pitanju zahtjev tužiteljice koji se odnosi na naknadu materijalne štete koja se ogleda u vidu izgubljene zarade odnosno neisplaćenih plaća za period od 01.08.2021. godine do 26.12.2021. godine odnosno do dana kada se tužiteljica porodila, te zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene naknade umjesto plaće ženi – majci sud ističe da su ovo zahtjevi za naknadu štete koji su kao takvi dozvoljeni za postavljanje uz zahtjev za utvrđivanje diskriminacije, s tim što se u konkretnom slučaju na ovo potraživanje naknade štete supsidijarno primjenjuje Zakon o obligacionim odnosima te se obaveza tuženog zasniva na odredbi kojom je propisano da onaj tko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, pri čemu se pod štetom podrazumijeva umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) ali i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Ovakvo uporište sadržano je i u odredbi člana 12 stav 4 Zakona o radu Federacije kojim je propisano da ako sud utvrdi da je tužba iz stava 2 ovog člana osnovana poslodavac je dužan radniku uspostaviti i osigurati ostvarivanje prava koja su mu uskraćena te mu nadoknaditi štetu nastalu diskriminacijom. S obzirom na navedeno jasno je da se u odnosu na ove zahtjeve, kao i sve preostale zahtjeve tužiteljice kojima traži isplatu novčanih potraživanja od tuženog iz radnog odnosa obaveza tužiteljice da dokaže da li je pretprila štetu i visinu iste, odnosno za odlučivanje o ovim zahtjevima ne primjenjuje se tzv. obrnuti teret dokazivanja koji se primjenjuje kod zahtjeva za utvrđivanje diskriminacije. S obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev za naknadu materijalne štete i to u vidu izmakle koristi koja se ogleda u potraživanju plaća za period do poroda i naknade umjesto plaće ženi – majci koju bi ostvarila na porodiljnom odsustvu to je ista i bila dužna dokazati taj vid štete i njenu visinu, pri čemu tužiteljica posebno mora dokazati postojanje namjere sticanja koristi koja se zbog štetnikovog propusta izjalovila, postojanje objektivne vjerojatnosti da bi zaista i stekla dobitak da nije u tom bila spriječena i postojanje dozvole za korist odnosno da je povrijeđen tužiteljičin pravno zaštićen interes.
U pogledu zahtjeva za naknadu izmakle koristi u vidu plaća koje bi tužiteljica ostvarila da je ostala u radnom odnosu kao i ostale radnice tuženog u periodu od 01.08.2021. godine do njenog poroda dana 26.12.2021. godine jasno je da je tužiteljica dokazala da je uslijed diskriminatornog ponašanja tuženog pretprila ovaj vid štete, jer je tijekom postupka utvrđeno i dokazano da je tuženi u tom periodu imao radnice u istoj poslovnici gdje je tužiteljica i obavljala rad i na istom radnom mjestu koje je tužiteljica obavljala pa je jasno da bi ista, da nije bila diskriminirana od strane tuženog čime joj je povrijeđen pravno zaštićen interes, po redovnom toku stvari i ostvarila plaće na tom radnom. Kada je u pitanju visina ovog tužbenog zahtjeva ista je dokazana prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke Adis Babić koji je u svojem nalazu utvrdio da bi tužiteljica u naznačenom periodu ostvarila plaće u ukupnom iznosu od 3.094,17 KM i to za mjesec august 2021. godine iznos od 654,65 KM, za mjesec septembar 2021. godine iznos od 654,65 KM, za mjesec oktobar 2021. godine iznos od 624,89 KM, za mjesec novembar iznos od 624,89 KM i za mjesec decembar 2021. godine iznos od 535,63 KM te je sud tužiteljici i dosudio navedeni iznos i odlučio kao u stavu III izreke ove Presude, a sve na osnovu odredbe člana 185 i 189 Zakona o obligacionim odnosima a u vezi sa odredbom člana 12 stav 4 Zakona o radu Federacije. Sud je na dosuđeni iznos dosudio i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa odredbom člana 277 Zakona o obligacionim odnosima, a imajući u vidu odredbu člana 186 Zakona o obligacionim odnosima gdje je propisano da naknada štete se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete pa je sud i dosudio zakonsku zateznu kamatu po dospijeću svake plaće koju bi tužiteljica ostvarila da je radila imajući u vidu da ovo potraživanje tužiteljice kako je to prethodno obrazloženo ima karakter materijalne štete.
U pogledu zahtjeva za naknadu izmakle koristi u vidu naknade za ženu – majku za vremenski period od 26.12.2021. godine do 15.06.2022. godine tužiteljica je također dokazala da uslijed diskriminatornog ponašanja tuženog pretrpila i ovaj vid materijalne štete jer je tužiteljica materijalnim dokazom tj. izvodom iz matične knjige rođenih dokazala da je rodila 26.12.2021. godine od kada joj prema odredbi člana 120 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Zeničko dobojskog kantona kojim je u stavu 1 propisano da naknada umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta (u daljem tekstu: naknada plaće) isplaćuje se za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva, dok stav 2 istog člana propisuje da osnovicu za naknadu plaće predstavlja prosječna plaća koju je žena-zaposlenik ostvarila u periodu od 6 mjeseci, prije početka korištenja odsustva zbog porođaja. Visina ove naknade dokazana je također prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke Adis Babić koji je u svojem nalazu utvrdio da bi tužiteljica za navedeni period ostvarila navedenu naknadu u visini od 2.116,17 KM i to za mjesec decembar 2021. godine iznos od 60,81 KM, za mjesec januar 2022. godine iznos od 377,02 KM, za mjesec februar 2022. godine iznos od 377,02 KM, za mjesec mart 2022. godine iznos od 377,02 KM, za mjesec april 2022. godine iznos od 377,02 KM, za mjesec maj 2022. godine iznos od 377,02 KM i za mjesec jun tj. do 15. juna iznos od 170,27 KM te je sud tužiteljici i dosudio navedeni iznos i odlučio kao u stavu IV izreke ove Presude, a sve na osnovu odredbe člana 185 i 189 Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa odredbom člana 12 stav 4 Zakona o radu Federacije a sve u vezi sa odredbom člana 120 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Zeničko dobojskog kantona. Sud je na ovaj dosuđeni iznos dosudio tužiteljici zakonsku zateznu kamatu kako je to tužiteljica i potraživala tužbenim zahtjevom a sve na osnovu odredbe člana 277 Zakona o obligacionim odnosima, te iako i ovo potraživanje u ovom slučaju ima karakter materijalne štete tužiteljica je zakonsku zateznu kamatu potraživala od dana 16.06.2022. godine kada je dospijevala naknada za posljednji mjesec u periodu za koji tužiteljica potražuje te je sud odlučujući u granica postavljenog tužbenog zahtjeva i dosudio zakonsku zateznu kamatu od tog dana.
S obzirom da je punomoćnica tuženog istakla prigovor zastare u ovoj pravnoj stvari, to se u odnosu na potraživanja materijalne štete iz stava III i IV ove presude ima primijeniti zastarni rok propisan odredbom člana 376 stav 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima odnosno subjektivni rok od tri godine i objektivni od pet godina, a kako se ovo potraživanje odnosi na štetu koju je tužiteljica trpila uslijed diskriminatornog ponašanja tuženog i ista predstavlja izmaklu dobit koju bi tužiteljica ostvarila od 01.08.2021. godine do 15.06.2022. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 16.09.2021. godine jasno je da potraživanje materijalne štete tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom.
Kada je u pitanju zahtjev tužiteljice za naknadu razlike isplaćenog regresa sud ističe da je odredbom člana 13 zaključenog Ugovora o radu ugovoreno da radnik ima pored godišnjeg odmora ima pravo i na regres kako je to i propisano Zakonom tj. 50% od prosječne neto plaće svih zaposlenika koja je ostvarena mjesec prije isplate te je isplata regresa uvjetovana korištenjem godišnjeg odmora. Kako je vještak u svojem nalazu i mišljenju utvrdio da u pogledu regresa u skladu sa članom 13 Ugovora o radu a na osnovu MIP obrazaca koje je vještak pribavio od porezne uprave da postoji razlika isplaćenog regresa od 14,48 KM i to razlika samo za 2021. godinu dok za prethodne dvije godine nije utvrđena, to je sud i dosudio tužiteljici na ime ovog potraživanja utvrđenu razliku od 14,48 KM i odlučio kao u stavu V izreke ove Presude, jer je tijekom postupka dokazano da je tužiteljica koristila godišnji odmor i u 2021. godini te joj je i isplaćen regres u iznosu od 210,00 KM. Na dosuđeni iznos sud je dosudio i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa odredbom člana 277 Zakona o obligacionim odnosima i to počev od dana podnošenja tužbe tj. dana 16.09.2021. godine kako je to tužiteljica i potraživala tužbenim zahtjevom. S obzirom da je punomoćnica tuženog istakla prigovor zastare na sva potraživanja, sud ističe da se na ovo potraživanje ima primijeniti zastarni rok od tri godine propisan odredbom člana 115 Zakona o radu Federacije, te kako je ovo potraživanje tužiteljice iz 2021. godine odnosno iste godine kada je i tužba podnesena jasno je da potraživanje tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom zbog čega sud i cijeni prigovor tuženog kao neosnovan.
Kada je u pitanju zahtjev tužiteljice za isplatu razlike isplaćenog toplog obroka za vremenski period od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine i prema odluci tuženog i prema odredbama kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika za djelatnost trgovine u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je objavljen u službenim novinama broj 28/18 iz 2018. godine, a koji je bio na snazi od 14.04.2018. godine do 30.03.2020. godine u skladu sa članom 61 Kolektivnog ugovora sud ističe da se tuženi neosnovano poziva da se na njega ovaj granski kolektivni ugovor ne primjenjuje. Odredbom člana 1 ovog granskog kolektivnog ugovora propisano je da se ovim kolektivnim ugovorom uređuju prava i obaveze poslodavca i radnika u djelatnosti trgovine iz važeće Klasifikacije djelatnosti BiH na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, dok je članom 3 propisano da potpisnici ovog ugovora su suglasni da se isti primjenjuje na sve poslodavce i zaposlene u djelatnosti iz člana 1 ovog ugovora sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine i bez obzira na strukturu vlasništva. Član 4 predmetnog ugovora propisao je da sindikat i poslodavac mogu zaključiti pojedinačan kolektivni ugovor za privredno društvo u skladu sa Zakonom o radu i ovim kolektivnim ugovorom a član 5 je propisao da se takvim posebnim ugovorom ne mogu utvrditi manja prava od prava ovog kolektivnog ugovora osim prava iz člana 26 (najniža satnica). Prema tome s obzirom da je ovaj kolektivni ugovor zaključen između Grupacije poslodavaca za djelatnost trgovine pri Udruženju poslodavaca u Federaciji Bosne i Hercegovine i Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti na strani radnika jasno je da se primjenjuje i na tuženog kao poslodavca koji se bavi trgovinom na području Federacije Bosne i Hercegovine te s obzirom da tuženi tijekom postupka nije dokazao da je zaključio poseban kolektivni ugovor sa sindikatom kako to propisuje odredba člana 5 granskog kolektivnog ugovora to je jasno da se odredbe istog za vrijeme njegovog važenja imaju primijeniti i na tužiteljicu kao radnika u trgovačkoj djelatnosti kod tuženog. Kako je vještak financijske struke u svojem nalazu i mišljenju utvrdio razliku između isplaćenog toplog obroka prema odluci tuženog i visini toplog obroka koji se imao isplatiti radnicima prema odredbi člana 35 kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika za djelatnost trgovine u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je objavljen u službenim novinama broj 28/18 iz 2018. godine, a čiji nalaz je sud prihvatio u cijelosti, i to u iznosu od 131,53 KM. Navedeni iznos odnosi se na period od mjeseca januara 2019. godine (kada se tužiteljica nakon porodiljnog odsustva vratila na posao) zaključno sa mjesecom martom 2020. godine (kada je prestala primjena ovog kolektivnog ugovora) to je sud i dosudio tužiteljici navedeni iznos i odlučio kao u stavu VI izreke ove Presude a sve kako to i propisuje odredba člana 19 Zakona o radu Federacije gdje je u stavu 3 navedeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo osim ako to ovim zakonom nije izričito zabranjeno. Sud cijeni da s obzirom da se ovo potraživanje tužiteljice odnosi na period od mjeseca januara 2019. godine pa do marta 2020. godine te s obzirom na trogodišnji rok zastare propisan odredbom člana 115 Zakona o radu Federacije kao i činjenicu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 16.09.2021. godine jasno je da ovo potraživanje tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom. Sud je kada je u pitanju potraživanje zakonske zatezne kamate na ovaj dosuđeni iznos odlučio kao u stavu VI i VII iz razloga jer je tužiteljica na cijeli ovaj iznos potraživala zakonsku zateznu kamatu počev od dana 01.01.2020. godine. Međutim iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vidljivo je da je iznos od 102,32 KM dospio na naplatu do dana 01.01.2020. godine (razlika toplog obroka za mjesece januar, april, maj, juni, juli, august, septembar, oktobar, novembar i decembar 2020. godine) dok se preostali iznos od 29,21 KM odnosi na potraživanje razlike toplog obroka za mjesece januar 2020. godine u iznosu od 7,76 KM, februar 2020. godine u iznosu od 10,76 KM i mart 2020. godine u iznosu od 10,69 KM, pa je sud na iznos od 102,32 KM dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana kada je tužiteljica i potraživala tj. 01.01.2020. godine kada je cijeli ovaj iznos dospio na naplatu a na preostale iznose od dana njihova dospijeća i odlučio kao u stavu VI i VII izreke ove Presude a sve na osnovu odredbe člana 277 Zakona o obligacionim odnosima.
Kada je u pitanju zahtjev tužiteljice da joj tuženi naknadi na ime dodatka na plaću i to za prekovremeni rad u dane sedmičnog odmora, minuli rad, rad u dane praznika koji su po zakonu državni praznici, za period od 31.07.2018. godine do 31.07.2021. godine iznos od 4.545,65 KM sud ovaj zahtjev tužiteljice cijeni neosnovanim. Iz provedenih dokaza i prihvaćenih dijelova iskaza tužiteljice i svjedokinja sud je utvrdio da je tužiteljica radila kod tuženog zaista šest radnih dana u sedmici i to od ponedjeljka zaključno sa subotom, te da je ukupno sedmično ostvarivala puni fond sati od 40 sati sedmično. Prema tome upravo navedeno je u skladu sa zaključen ugovorom o radu koji je ostavio mogućnost raspoređivanja punog fonda radnih sati u sedmici na šest radnih dana. Upravo je tužiteljica kao poslovođa ili zamjenik poslovođe vodila šiht listu svojega prisustva na poslu i to na način da je istu popunjavala rukom i na kraju potpisivala, te iz provedenih šiht listi za utuženi period i proizlazi da je tužiteljica radila 40 sati sedmično a ne 48 sati kako to tužiteljica navodi. Iako su svjedokinje kao i tužiteljica tvrdile da su radile 48 sati sedmično pa čak i više isto nije potkrijepljeno šiht listama koje je upravo tužiteljica popunjavala i potpisivala pri čemu tužiteljica nije dokazala, a na njoj je bio teret da to dokaže, da je navedene šiht liste upravo na taj način popunjavala i potpisivala pod bilo kakvim oblikom prinude i prisile i prijetnje otkazom kako to ona navodi u svojem iskazu. Ono što sud ovdje posebno ističe jeste da je punomoćnik tužitelja tijekom postupka više puta mijenjao tužbene zahtjeve pa samim time i visinu istih, te je u konačnici na nastavku ročišta za glavnu raspravu konačno opredijelio tužbeni zahtjev na način da je upravo ovaj tužbeni zahtjev preinačio na iznos od 4.545,65 KM a što je iznos koji je vještak utvrdio u svojem nalazu i mišljenju i koji se odnosi na prekovremeni rad pod pretpostavkom da je tužiteljica radila 48 sati sedmično to je sud ovaj tužbeni zahtjev tužiteljice i odbio u cijelosti i odlučio kao u stavu VIII izreke ove Presude. Sud je također kao nedokazan i neosnovan cijenio zahtjev tužiteljice da joj tuženi naknadi na ime plaće i naknade plaće iznos od 198,80 KM za vremenski period od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine kada je prema navodima tužiteljica ista obavljala rad kod tuženog a bila odjavljena sa obaveznog osiguranja. Iz provedenih dokaza sud nije našao utvrđenim da je tužiteljica u ovom periodu obavljala rad kod tuženog, jer iako tužiteljica u svojem iskazu navodi da je provela te dane na poslu iako u svojem iskazu navodi da nije radila dva dana pa je za dva dana pozvana na posao, dok svjedokinja Š.Š.S. navodi da je sve te dane radila tj. šest dana u sedmici pa zatim navodi da nije radila dva dana pa je ponovno radila, dok svjedokinja M.M. navodi da te dane nije radila sedam dana nakon čega je ona zajedno sa R.H. pozvana na posao sud zaključuje da su iskazi tužiteljice i svjedokinja u ovom dijelu nedosljedni i različiti te ih sud kao takve i nije prihvatio u tom dijelu, posebno kada se ima u vidu način na koji je poslovnica poslovala tj. da je radila u dvije smjene pri čemu su u obje smjene bile po dvije radnice. Osim toga iz šiht lista za navedeni mjesec a koje je ručno popunjavala upravo tužiteljica vidljivo je da tužiteljica tih 12 dana nije bila na radu. Prema tome imajući u vidu način obavljanja rada u poslovnici jasno je da s obzirom na iskaz tužiteljice i svjedokinja Š.Š.S. i M.M. da se u tim danima zbog pandemije korona virusa i nije obavljao rad, pri čemu su tužiteljica kao i ove dvije svjedokinje znale i bile upoznate da su upravo te dane i bile odjavljene sa obaveznog osiguranja. Također tuženi je tijekom postupka kao materijalni dokaz proveo analitiku poslovanja poslovnice za mjesec april 2020. godine iz kojeg je vidljivo da poslovnica prvih 12 dana u tom mjesecu i nije ostvarivala promet. Zbog svega sud je odbio ovaj zahtjev tužiteljice i odlučio kao u stavu IX izreke ove Presude.
Odluku o parničnim troškovima sud je donio na osnovu odredbe člana 383 stav 1 i člana 386 i 387 ZPP FBIH, a na osnovu postavljenog zahtjeva punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženog. Sud je odluku o troškovima donio primjenom odredbi o procesnom prebijanju troškova, imajući u vidu kako kvalitativni tako i kvantitativni uspjeh stranaka, jer tužiteljica nije uspjela ne samo u pogledu visine tužbenog zahtjev već i u dijelu sa osnovom tužbenih zahtjeva koji se odnose na naknadu za razliku plaće na ime prekovremenog rada, naknadu plaće i naknada plaće za period od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine te je tijekom postupka povukla tužbene zahtjeve koji se odnose na potraživanje razlike plaće između radnog mjesta prodavač i poslovođa odnosno zamjenik poslovođe.
Punomoćnik tužiteljice je na pripremnom ročištu preinačio tužbeni zahtjev na način da je uz postojeće tužbene zahtjeve dodao i tužbeni zahtjev za isplatu naknade umjesto plaće ženi – majci te je precizirao novčana potraživanja na ime potraživanja plaće te je u konačnici vrijednost novčanih potraživanja bila 10.460,00 KM. Međutim kada je u pitanju odluka o troškovima sud je vodio računa i o tužbenom zahtjevu i stava I i II izreke ove presude a kojima je utvrđena diskriminacija nad tužiteljicom i s kojima je tužiteljica uspjela u postupku, te kako ovaj tužbeni zahtjev kao takav nema novčanu vrijednost spora isti je potrebno cijeniti ne samo kvantitativno već i kvalitativno prilikom odlučivanja o troškovima postupka zbog čega sud u odnosu na njega smatra da se ima primijeniti odredba člana 13 točka 7 stav 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu Tarife) gdje je propisano da u postupcima gdje se po odredbama ZPP FBIH ne može utvrditi vrijednost spora smatrat će se utvrđivanje vrijednosti spora i primjena ove Tarife da je vrijednost spora u sporovima iz radnih odnosa 5.000,00 KM, tako da se u pogledu odluke o troškovima ima primjenom citirane odredbe Tarife cijeniti da je vrijednost spora u ovoj fazi postupka 15.460,00 KM. Sud je također prilikom odlučivanja o troškovima u ovoj fazi postupka imao u vidu da je tužiteljica kasnije povukla dva tužbena zahtjeva iz stava XII i XIII izreke ove Presude što predstavlja njen neuspjeh u ovoj fazi postupka kao i da nije uspjela sa tužbenim zahtjevima iz stava VIII i IX izreke ove Presude. Prema tome imajući u vidu sve navedeno sud nalazi da se tužiteljičin uspjeh u ovoj fazi postupka ima cijeniti procentualno izraženo 67% (uspjeh tužiteljice za novčana potraživanja u ukupnom iznosu od 5.356,89 KM kako je to odlučeno u stavu III, IV, V i VI izreke ove Presude uvećano za novčani iznos od 5.000,00 KM koliko se ima smatrati vrijednost spora za tužbeni zahtjev iz stava I i II izreke ove Presude od ukupno traženog novčanog iznosa od 10.460,00 KM uvećanog za vrijednost tužbenog zahtjeva iz stava I i II izreke ove Presude od 5.000,00 KM odnosnu ukupno 15.460,00 KM). Kako neuspjeh tužiteljice koji je procentualno izraženo 33,00% predstavlja uspjeh tuženog u parnici to je sud u ovoj fazi postupka odlučio procesno prebiti troškove postupka tužiteljice i tuženog a u skladu sa ostvarenim uspjehom kako to i propisuje odredba člana 386 stav 2 ZPP FBIH. Tužiteljici u ovoj fazi postupka pripadaju troškovi sastava tužbe u iznosu od 360,00 KM, troškovi zastupanja na pripremnom ročištu dana 15.06.2022. godine u iznosu od 720,00 KM, troškovi zastupanja na nastavku pripremnog ročišta dana 23.09.2022. godine u iznosu od 421,20 KM (s uračunatim PDV-om), troškovi zastupanja na ročištu za glavnu raspravu dana 15.02.2023. godine u iznosu od 842,40 KM (s uračunatim PDV-om) i troškovi zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 16.02.2023. godine u iznosu od 421,20 KM (s uračunatim PDV-om) a sve na osnovu odredbe člana 13 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu Tarife), što ukupno čini troškove tužiteljice u ovoj fazi postupka u iznosu od 2.764,80 KM odnosno 67% od navedenih troškova što je iznos od 1.852,40 KM. Tuženom u ovoj fazi postupka pripadaju troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 360,00 KM, troškovi zastupanja na pripremnom ročištu dana 15.06.2022. godine u iznosu od 720,00 KM, troškovi zastupanja na nastavku pripremnog ročišta dana 23.09.2022. godine u iznosu od 360,00 KM, troškovi zastupanja na ročištu za glavnu raspravu dana 15.02.2023. godine u iznosu od 720,00 KM, troškovi zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 16.02.2023. godine u iznosu od 360,00 KM u skladu sa odredbom člana 13 Tarife, na koje troškove se imaju dodati troškovi upotrebe vlastitog automobila punomoćnice tuženog za četiri dolaska na ročište pred Općinski sud u Kaknju u iznosu od 2.188,00 KM (35% od 2,96 KM za pređenih 528 kilometara i to puta četiri jer su bila četiri ročišta) u skladu sa odredbom člana 31 Tarife i troškovi odsustva punomoćnice tuženog zbog putovanja na četiri ročišta pred Općinski sud u Kaknju u iznosu od 960,00 KM što je u skladu sa odredbom člana 26 Tarife, što ukupno čini troškove tuženog u ovoj fazi postupka u iznosu od 5.668,00 KM odnosno 33% od navedenih troškova što je iznos od 1.870,40 KM. Prilikom odlučivanja o troškovima sud je tuženom dosudio i troškove prijevoza njegove punomoćnice i odsustva iste iz kancelarije zbog dolaska na četiri ročišta, cijeneći da su ovi troškovi bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387 ZPP FBIH iz razloga jer je tuženi sa područja drugog suda odnosno iz Cazina dok je punomoćnik iz Bihaća (koji je kilometrima bliži Kaknju od Cazina), pa sud cijeni da s obzirom da u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obavezama pred sudom stranke imaju pravo osobnog izbora punomoćnika što su stranke u konkretnom slučaju i učinile. Kada se u ovoj fazi postupka prebiju troškovi koji pripadaju tužiteljici u iznosu od 1.852,40 KM sa troškovima koji pripadaju tuženom u iznosu od 1.870,40 KM to tuženom u ovoj fazi postupka pripadaju u konačnici troškovi postupka u iznosu od 18,00 KM.
Od nastavka ročišta za glavnu raspravu kada je punomoćnik tužiteljice konačno opredijelio tužbeni zahtjev na način da je u pogledu novčanih potraživanja na ime materijalne štete (naknada plaće i naknade umjesto plaće – ženi majci, razlike toplog obroka i regresa te prekovremenog rada i rada za period od 01.04.2020. godine do 12.04.2020. godine) preinačio tužbeni zahtjev u pogledu visine tako da istima ukupno potražuje novčani iznos od 10.101,34 KM pri čemu je povukao tužbene zahtjeve koji se odnose na isplatu razlike plaće koju je tužiteljica ostvarila kao prodavač u odnosu na radno mjesto poslovođa odnosno zamjenik poslovođe. Međutim kada je u pitanju odluka o troškovima sud je vodio računa i o tužbenom zahtjevu i stava I i II izreke ove presude a kojima je utvrđena diskriminacija nad tužiteljicom i s kojima je tužiteljica uspjela u postupku, te kako ovaj tužbeni zahtjev kao takav nema novčanu vrijednost spora isti je potrebno cijeniti ne samo kvantitativno već i kvalitativno prilikom odlučivanja o troškovima postupka zbog čega sud u odnosu na njega smatra da se ima primijeniti odredba člana 13 točka 7 stav 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu Tarife) gdje je propisano da u postupcima gdje se po odredbama ZPP FBIH ne može utvrditi vrijednost spora smatrat će se utvrđivanje vrijednosti spora i primjena ove Tarife da je vrijednost spora u sporovima iz radnih odnosa 5.000,00 KM, tako da se u pogledu odluke o troškovima ima primjenom citirane odredbe Tarife cijeniti da je vrijednost spora u ovoj fazi postupka 15.101,34 KM. Prema tome imajući u vidu sve navedeno sud nalazi da se tužiteljičin uspjeh u ovoj fazi postupka ima cijeniti procentualno izraženo 68,60% (uspjeh tužiteljice za novčana potraživanja u ukupnom iznosu od 5.356,89 KM kako je to odlučeno u stavu III, IV, V i VI izreke ove Presude uvećano za novčani iznos od 5.000,00 KM koliko se ima smatrati vrijednost spora za tužbeni zahtjev iz stava I i II izreke ove Presude od ukupno traženog novčanog iznosa od 10.101,34 KM uvećanog za vrijednost tužbenog zahtjeva iz stava I i II izreke ove Presude od 5.000,00 KM odnosnu ukupno 15.101,34 KM). Kako neuspjeh tužiteljice koji je procentualno izraženo 31,40% predstavlja uspjeh tuženog u parnici to je sud u ovoj fazi postupka odlučio procesno prebiti troškove postupka tužiteljice i tuženog a u skladu sa ostvarenim uspjehom kako to i propisuje odredba člana 386 stav 2 ZPP FBIH. Tužiteljici u ovoj fazi postupka pripadaju troškovi zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 08.05.2023. godine u iznosu od 421,20 KM (s uračunatim PDV-om) a sve na osnovu odredbe člana 13 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu Tarife), što ukupno čini troškove tužiteljice u ovoj fazi postupka u iznosu od 421,20 KM odnosno 68,60% od navedenih troškova što je iznos od 288,94 KM. Tuženom u ovoj fazi postupka pripadaju troškovi zastupanja na nastavku ročišta za glavnu raspravu dana 08.05.2023. godine u iznosu od 360,00 KM u skladu sa odredbom člana 13 Tarife, na koje troškove se imaju dodati troškovi upotrebe vlastitog automobila punomoćnice tuženog za četiri dolaska na ročište pred Općinski sud u Kaknju u iznosu od 547,00 KM (35% od 2,96 KM za pređenih 528 kilometara i to za jedno ročište) u skladu sa odredbom člana 31 Tarife i troškovi odsustva punomoćnice tuženog zbog putovanja na ročište pred Općinski sud u Kaknju u iznosu od 240,00 KM što je u skladu sa odredbom člana 26 Tarife, što ukupno čini troškove tuženog u ovoj fazi postupka u iznosu od 1.147,00 KM odnosno 31,40% od navedenih troškova što je iznos od 360,15 KM. Prilikom odlučivanja o troškovima sud je tuženom dosudio i troškove prijevoza njegove punomoćnice i odsustva iste iz kancelarije zbog dolaska na četiri ročišta, cijeneći da su ovi troškovi bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387 ZPP FBIH iz razloga jer je tuženi sa područja drugog suda odnosno iz Cazina dok je punomoćnica iz Bihaća (koji je kilometrima bliži Kaknju od Cazina), pa sud cijeni da s obzirom da u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obavezama pred sudom stranke imaju pravo osobnog izbora punomoćnika što su stranke u konkretnom slučaju i učinile. Kada se u ovoj fazi postupka prebiju troškovi koji pripadaju tužiteljici u iznosu od 288,94 KM sa troškovima koji pripadaju tuženom u iznosu od 360,15 KM to tuženom u ovoj fazi postupka pripadaju u konačnici troškovi postupka u iznosu od 71,21 KM.
Prema tome kada se prema uspjehu stranaka po fazama u postupku cijene troškovi postupku to tuženom u konačnici pripadaju po fazama troškovi postupka u iznosu od 89,21 KM (troškovi iz faze postupka do nastavka ročišta za glavnu raspravu u iznosu od 18,00 KM i troškovi u fazi postupka od faze nastavka ročišta za glavnu raspravu u iznosu od 89,21 KM). Međutim tužiteljica je imala troškove vještačenja po vještaku financijske struke u iznosu od 350,00 KM a koje vještačenje je bilo neophodno iz razloga osporavanja tuženog ne samo osnova već i visine tužbenog zahtjeva, pa se tužiteljici imaju priznati ovi troškovi u cijelosti s tim što je sud visinu istih prebio sa troškovima koji pripadaju tuženom, a iz razloga jer je tužiteljica ovaj dokaz izvodila i na okolnosti tužbenih zahtjeva koje je sud odbio kao neosnovan i dva zahtjeva koje je tužiteljica povukla na nastavku ročišta za glavnu raspravu. S obzirom na sve navedeno jasno je da se i ovaj trošak tužiteljice ima prebiti sa troškovima tuženog, tako da kada se troškovi tuženog koji mu pripadaju u iznosu od 71,21 KM prebiju sa troškovima tužiteljice u iznosu od 350,00 KM to je jasno da tužiteljici u konačnici pripadaju troškovi postupka u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 278,79 KM koje je sud u konačnici i dosudio tužiteljici i odlučio kao u stavu X izreke ove Presude, a preostali zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbio i odlučio kao u stavu XI izreke ove Presude. Prilikom odlučivanja o dijelu troškova tužiteljice koji se odnose na troškove sastava obrazloženog podneska od 11.11.2021. godine u iznosu od 180,00 KM sud je iste odbio dosuditi tužiteljici, jer je navedeni podnesak punomoćnika tužiteljice predstavlja izjašnjenje punomoćnika na navode iz odgovora na tužbu te sud cijeni da ovakav podnesak nije bio od uticaja za vođenje parnice u ovoj pravnoj stvari posebno jer je punomoćnik tužiteljice ove navode mogao istaknuti i pred sudom na ročištu.
S U D I J A
Bojan Knežević
POUKA:
Protiv ove presude, dozvoljena je žalba u roku od 15 dana počev od prvog narednog dana od dostavljanja presude. Žalba se podnosi Kantonalnom sudu u Zenici, putem ovog suda, a u dovoljnom broju primjerka za sud i protivnu stranku.
1 Ovakav stav zauzet je i odluci Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 084304 20 Rsž od 09.12.2020. godine