BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

UNSKO SANSKI KANTON

OPĆINSKI SUD U BIHAĆU 

Broj: 17 0 K 060856 16 K

Bihać, 30.06.2017. godine

U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE!

      Općinski sud u Bihaću po sudiji Alibabić Osmanu sa zapisničarom Alijagić Damirom, u krivičnom predmetu protiv optuženog B.D. sin A. iz B., zbog krivičnih djela Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 2. KZ FBIH, Odavanje službene tajne iz čl. 388. st. 2 KZFBiH, Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 1. i Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBIH po optužnici Kantonalnog tužilaštva USK-a Bihać br. T01 0 KTPO 0019820 16 od 04.05.2016. godine, nakon održanog glavnog i javnog pretresa u prisutnosti Kantonalnog tužioca Tulić Adnana, optuženog B.D. i njegovog branioca po izboru advokata Bajramović Alage iz Bihaća, dana 30.06.2017. godine donio je i objavio:

P R E S U D U

      Optuženi B.D., sin A. i majke Z., rođene K., rođen ... godine u K.1 – Općina B., stalno nastanjen u ul. ..., Grad B., JMBG ..., oženjen, otac dvoje djece, sa završenom VSS, po zanimanju inžinjer mašinstva, nezaposlen dobrog imovnog stanja, Bošnjak, državljanin BiH, neosuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak, nalazi se na slobodi.

K R I V J E

      ŠTO JE:

      U oktobru 2012. godine u Bihaću, kao službena osoba Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist a suprotno zakonitom vršenju službene dužnosti, nakon što je prethodno od J.M., radnika autoservisa Rekić Šop d.o.o. Bosanska Krupa, službeno preuzeo dvije ampule amonijaka u Bosanskoj Krupi koje je J.M. pronašao prilikom rastavljanja jednog vozila u autoservisu Rekić – Šop d.o.o., a sve ciljem da Dž.R. kao vlasniku servisa Rekić – Šop d.o.o. lažno prikaže da se isti može teretiti za krivično djelo terorizma zbog pronađenih ampula u njegovom servisu, iskoristio svoj službeni položaj na način da je pozvao Dž.R., tada nastanjenog u Švicarskoj, da hitno dođe do njega u Bihać, nakon čega su se sastali u Bihaću, da bi potom rekao Dž.R. da se pronađene ampule koriste za proizvodnju eksploziva i da ga zbog toga iste mogu dovesti u vezu sa terorizmom što je kod Dž.R. izazvalo strah da bi mogao imati velikih problema, iako je optuženi znao da ovo nije tačno i da pronađene ampule amonijaka nisu eksploziv niti da se na osnovu pronađenog Dž.R. može dovesti u vezu sa terorizmom ili bilo kojim drugim krivičnim djelom, pa je unatoč tome, u namjeri da od Dž.R. za sebe pribavi protupravnu imovinsku korist, nastavio da korištenjem svog svojstva šefa Detašmana FUP-a u Bihaću održava u zabludi Dž.R. govoreći mu da on kao visokopozicionirano službeno lice FUP-a može riješiti nastale navodne probleme oko pronađenih ampula ali da to iziskuje određene troškove, zbog čega mu je Dž.R. na ime rješavanja tih problema koji su mu lažno prikazani, u porodičnoj kući B.D. u B. u ul. ... predao novčani iznos od 500 švicarskih franaka, na koji način je B.D. sebi pribavio protupravnu imovinsku korist a nanio štetu Dž.R. u iznosu od 500,00 švicarskih franaka.

      Dakle, kao službena osoba u Federaciji BIH, iskoristio svoj službeni položaj i time sebi pribavio korist.

      Čime je počinio krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBIH pa sud primjenom navedenog zakonskog propisa i čl. 49. KZ FBIH optuženog:

O S U Đ U J E

      Na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci.

      Temeljem člana 76. stav 1. i 2. i člana 71. tačka c) KZ FBIH optuženom se izriče mjera zabrane obavljanja poziva ili djelatnosti na policijskim poslovima u trajanju od 1 (jedne) godine.

      Temeljem člana 114., 114a i 115. KZ FBIH u vezi sa članom 413. ZKP FBIH od optuženog se oduzima imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 500,00 CHF u protuvrijednosti od 809,20 KM koji iznos se u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude ima uplatiti u korist budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.

      Temeljem člana 202. stav 3. ZKP FBIH optuženi se obavezuje da sudu plati paušal u iznosu od 100,00 KM u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

      Temeljem člana 300. stav 1. tačka e) ZKP FBIH oštećenom Dž.R. se ima vratiti mobilni telefon marke „iPhone 4SX“ crne boje IMEI broja ..., u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

      Nasuprot tome, temeljem čl. 299. tačka c) ZKP FBIH optuženi B.D.:

O S L O B A Đ A S E O D O P T U Ž B E

       DA JE:

1. Dana 10. augusta 2012. godine u Bihaću, kao službena osoba Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, sačinio službeni akt Federalne uprave policije br. 11/12-04-3-3775 od 10.8.2012. godine u kojem je neistinito naveo da Federalna uprava policije i Kantonalno tužilaštvo USK – Područno tužilaštvo Sanski Most vode kriminalističku istragu koja se odnosi na poslovanje firme d.o.o. Rekić Šop, nakon čega je takav službeni akt dostavio Poreznoj upravi FBIH – Kantonalnom uredu Bihać kako bi pribavio podatke o poreznim dugovanjima poreznog obveznika d.o.o. „Rekić Auti CSHOP“ Bosanska Krupa za period 2007 - 2012. godina, iako je bio svjestan i znao da Federalna uprava policije i Kantonalno tužilaštvo USK nisu vodili nikakvu istragu u vezi sa privrednim društvom „Rekić Šop“ d.o.o. Bosanska Krupa ili njenim poreznim dugovanjima.

      Dakle, da je kao službena osoba u Federaciji BIH, sačinio neistinitu službenu ispravu i upotrijebio istu u službi kao da je istinita.

2. U drugoj polovini augusta 2012. godine u Bihaću, kao službena osoba Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, nakon što ga je Dž.R., osnivač d.o.o. Rekić Šop Bosanska Krupa, prethodno usmeno zamolio da mu u Poreznoj upravi provjeri porezna dugovanja njegove firme „Rekić Šop“ d.o.o, i nakon što mu je Porezna uprava FBIH – Kantonalni ured Bihać na osnovu njegovih službenih radnji iz tačke 1. izreke presude dostavio Akt br. 13-1/04-15-1140-1/12 od 16.8.2012. godine uz koji su dostavljeni podaci o poreznim dugovanjima navedene firme iskazani u aktu Porezne ispostave Bosanska Krupa br. 13-1/5-49-1-4362-1/12 označeni kao porezna tajna, s ciljem da neovlašteno upotrijebi te podatke, nezakonito iskoristio ove podatke koji su imali svojstvo službene tajne na način da je iste usmeno saopćio Dž.R., iako je znao i bio svjestan da na ovakav način nije smio pribaviti a potom i prenijeti Dž.R. porezne podatke označene kao porezna tajna. 

      Dakle, da je kao službena osoba u Federaciji BIH, s ciljem da neovlašteno upotrijebi podatke koji su službena tajna, nezakonito iskoristio podatke koji se čuvaju kao službena tajna.

3.  Dana 18.10.2012. godine u Bihaću, u svojoj kancelariji u službenim prostorijama Federalne uprave policije, kao službena osoba Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, sačinio Zapisnik o saslušanju svjedoka J.M. br. 11/12 bez evidentiranja u službeni protokol ovog zapisnika u kojem je neistinito naveo da je o toj istražnoj radnji obavijestio Kantonalnog tužioca Kantonalnog tužilaštvo USK I.B., iako tog dana I.B. nije bio dežurni tužilac shodno Rasporedu dežurstva tužilaca za period od 01.10. do 31.10 KT USK br. A-832/12 od dana 19.09.2012. godine, koji zapisnik nije kao ovlašteno službeno lice potpisao a u kojem je službeno konstatirao iskaz svjedoka J.M. s navodom da je ovaj svjedok izjavio da je bio obaviješten da se u pronađenim bočicama u prostorijama auto servisa Rekić – Šop d.o.o. Bosanska Krupa nalazi smjesa za eksploziv, iako je bio svjestan da J.M. nije dao ovakvu izjavu navedenu u ovom zapisniku i da Kantonalni tužilac I.B. nije bio obaviješten o ovom saslušanju svjedoka niti je ova službena radnja službeno evidentirana u knjigu protokola Federalne uprave policije.

      Dakle, da je kao službena osoba u FBIH unio neistinite podatke u službenu ispravu.

      Čime bi, pod tačkom 1. oslobađajućeg dijela presude počinio krivično djelo Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 2. Krivičnog zakona FBIH, pod tačkom 2. Odavanje službene tajne iz čl. 388. st. 2. KZ FBIH i pod tačkom 3. Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 1. KZ FBIH.

      Temeljem čl. 203. st. 1. ZKP FBIH troškovi krivičnog postupka u pogledu oslobađajućeg dijela presude padaju na teret budžetskih sredstava.

O b r a z l o ž e nj e:

      Kantonalno tužilaštvo USK-a Bihać podnijelo je optužnicu broj: T01 0 KTPO 0019820 16 od 04.05.2016. godine protiv optuženog B.D. zbog krivičnih djela Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 2. KZ FBIH, Odavanje službene tajne iz čl. 388. st. 2 KZFBiH, Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 1. KZ FBIH i Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBIH.

      Optužnica je potvrđena 11.05.2016. godine i zakazano je izjašnjenje o krivnji na kojem se optuženi izjasnio da nije kriv pa je zakazan glavni pretres.

      Na glavnom pretresu održanom dana 21.06.2017. godine Kantonalni tužilac Tulić Adnan prilagodio je činjenični opis krivično pravne radnje Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBIH provedenim dokazima tako da je u konačnoj optužnici optuženom stavljeno na teret da je počinio krivično pravne radnje Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBIH, Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 2. KZ FBIH, Odavanje službene tajne iz čl. 388. st. 2 KZFBiH i Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 1. KZ FBIH, koje su činjenično i pravno opisane po tačkama od 1. do 4. u izreci presude.

      U toku postupka optuženi B.D. poriče izvršenje krivično pravnih radnji navedenih u izreci presude. U svojstvu svjedoka i kroz ispitivanje svjedoka optuženi je izjavio da je u upravi policije počeo raditi 4.8.2002.godine kao inspektor a 2003.godine je postavljen za šefa detašmana FUP-a u Bihaću, trenutno je nezaposlen jer je proglašen tehnološkim viškom. 2012. godine odnosi u detašmanu su se počeli kvariti jer su tada krenule neke istrage koje je inicirao I.D. protiv optuženog ali su sve obustavljene u korist optuženog. U toku 2012. godine pokrenut je disciplinski postupak protiv optuženog po prijavi I.D. i Z.V., inspektora iz detašmana FUP-a u Bihaću pa je optuženi suspendovan a na kraju je istraga obustavljena. 24.12.2012. optuženog je nazvao načelnik Uprave FUP-a E.V. i saopštio mu da po naredbi direktora mora napustiti službu pa je optuženi suspendovan i razdužio je službeni pištolj i svu dokumentaciju koju je dužio navodno zbog toga što nije dao neke podatke u vezi pronalaska tijela C.R. a kasnije je dokazano da optuženi nema nikakve veze s tim jer se u to vrijeme nalazio u Sanskom Mostu i radio na poslovima ekshumacija žrtava ratnog zločina. Poslije toga je vraćen na mjesto šefa Detašmana u Bihaću. U vrijeme kad je prestao raditi u Detašmanu u Bihaću sve predmete je predao I.D. koji je postavljen za šefa detašmana. Prilikom primopredaje I.D. je rekao da J.M. treba vratiti ampule za pročišćavanje vode i da ih optuženi ne može nositi sa sobom jer se može tretirati da ih je on ukrao a I.D. mu je odgovorio da se ampule ostave tu kao i šest računa za firmu vlasništvo Dž.R. u Švicarskoj jer će se optuženi i onako brzo vratiti a kad se vrati da će zajedno on i I.D. to pitanje riješiti. Kako nije bilo elemenata za zavođenje predmeta jer su to bile kopije date samo na pregled koje nisu bile zavedene, direktor D.L. naredio je da se ne formira predmet jer nije bilo elemenata krivičnog djela. U toku 2012. godine Dž.R. je protiv optuženog podnio prijavu a 2014. godine je optuženi pozvan od strane Unutrašnje kontrole i ispitivan na te okolnosti. U toku 2014. godine optuženi je radio na mjestu šefa Detašmana u Travniku i tada je obavio razgovor sa Dž.R. te je sačinio službenu zabilješku vezanu za taj razgovor i dostavio je D.L.. Tada mu je Dž.R. rekao da je od I.D. saznao da je B.D. podnio krivičnu prijavu protiv Dž.R.. Optuženi napominje da su svi disciplinski postupci protiv njega obustavljeni. Vezano za kontakte sa J.M., optuženi je izjavio da ga je nazvao J.M. telefonom u vezi mašina koje su uvezene iz Švicarske govoreći da je sumnjivo njihovo vlasništvo u pogledu plaćanja poreza na iste i da je zbog toga optuženi rekao J.M. da dođe u Detašman u Bihaću i donese navedene račune da ih zajedno sa tužiocem V.D. pregledaju. Na sastanku šefova detašmana u Sarajevu u 2012. godini, optuženi je kao šef Detašmana u Bihaću predočio da postoji sumnja na korupciju u Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi vezano za vraćanje navedenih mašina od strane sudskih izvršilaca. J.M. i Dž.R. su donijeli fotokopiranu dokumentaciju i to uvoznu deklaraciju i drugu dokumentaciju za navedene mašine u Detašman FUP-a u Bihaću i tu je ista pregledana od strane tužiteljice V.D. a Dž.R. je tada izjavio da je od njega kad je zahtijevao da mu se vrate oduzete mašine, tražen novac od strane sudskih izvršitelja i da je on ponudio određen iznos novca ali da to nije prihvaćeno pa misli da je malo ponudio te kako se radi o ozbiljnim optužbama, optuženi je predočio Dž.R. da bi trebao imati svjedoke za svoje tvrdnje a Dž.R. je rekao da nema vremena za to i da mora putovati za Švicarsku. Optuženi je sa Kantonalnom tužiteljicom V.D. dogovorio da se sačini dopis Poreznoj upravi Federacije i traže podaci o visini dužnog poreza za firmu Rekić Šop te da je o tome optuženi upoznao E.V. kojem je optuženi rekao da će vjerovatno biti formiran novi predmet vezano za korupciju unutar Općinskog suda u Bosanskoj Krupi pa da je potrebno napisati dopis Poreznoj upravi da se provjeri da li je firma Rekić Šop platila porez a zatim provjeriti da li postoje elementi koruptivnog djela Općinskog suda u Bosanskoj Krupi. Poslije toga su vršene provjere da li je plaćen porez ili nije a u dogovoru sa tužiteljicom V.D. sačinjen je jedan dopis-obavijest koja je upućena Federalnoj upravi policije na okolnosti da Federalna uprava policije sa Kantonalnim tužilaštvom vrši provjere i operativne radnje na okolnosti da li je firma “Rekić” platila porez. Nakon toga Federalna uprava policije je preradila obavijest koju je optuženi sačinio i Poreznoj upravi dostavila dopis u kojem su traženi podaci o poreznom dugu firme doo “Rekić Šop” vlasništvo Dž.R.. Optuženi se brani da on nije sačinio dokument koji mu je predočen na glavnom pretresu potpisan od strane D.L. ali da je tačno to da se dio teksta iz obavijesti koju je on napisao slaže sa tim dopisom. U međuvremenu je optuženi suspendovan a poslije toga je Federalnoj upravi policije dostavljen dopis Porezne uprave o poreznom dugu firme doo “Rekić Šop” što je optuženi saznao od E.V. a ove podatke nije mogao ni saopštiti jer je on suspendovan 24.12.2012. godine a dopis od Porezne uprave je primljen 04.01.2013. godine. Kasnije je optuženi rekao oštećenom Dž.R. da nevraćanje mašina nema nikakve veze s porezom i da se radi o izuzimanju mašina isključivo zbog toga što nije plaćeno zemljište. Tvrdi da nikakve službene dopise nije slao Poreznoj upravi i da nikakve dopise ne može pisati bez odobrenja Federalne uprave policije i da je tačno samo to da je on nazvao Dž.R. rekao mu da izuzimanje mašina, nema nikakve veze sa porezom i da optuženi ni sada ne zna koliko poreza firma doo Rekić Šop nije platila te da je sve to obligaciono pravni odnos a izuzimanje mašina se veže za neplaćanje zemljišta. Optuženi se brani da on nije uzimao izjavu od J.M. koja mu je predočena na glavnom pretresu i da je za istu prvi put saznao kad je vršio razduženje u Federalnoj upravi policije i tad mu je rečeno da je ova izjava nađena skrivena u jednoj kancelariji koja nije njegova. Tvrdi da istu izjavu nije uzimao ni potpisao i da se radi o „falš“ dokumentu koji nije uopće potpisan te na njemu nema broja protokola. Tad je saznao da se u istom spominje da je J.M. izjavio da su ampule pronađene u vozilu S.M. koji je umro i da je optuženi po istom pitanju kontaktirao Kantonalnog tužioca I.B.. Ističe da su ovi navodi netačni i da u situaciji kad se radi o krivičnom djelu mogućeg terorizma onda Federalna policija nije nadležna da postupa te postoji dužnost da se obavijesti dežurnog tužioca i dežurnog sudiju u Sarajevu koji su nadležni za postupanje u predmetima terorizma. Predočava da na zadnjoj stranici zapisnika nije naveden zapisničar i da zapisnik nije potpisan od strane inspektora koji uzima izjavu te ovaj zapisnik nije relevantan kao dokaz. Tvrdi da ga je nazvao J.M. putem telefona i rekao da je našao neke ampule prilikom popravka vozila S.M. pa su one donesene u Detašman u Bihaću i da mu je J.M. rekao da Dž.R. nije znao za ampule. Izjavljuje da mu Dž.R. nije dao nikakav novac nikad, ni jednog feninga, niti jednog franka i da mu nikad kući nije donosio novac a kad je bio u gostima kod Dž.R. sa svojom suprugom da su pričali o svakodnevnom životu i da nikad nije bilo pomena o novcu. Sa Z.D. zvani Z.1 bio je kod Dž.R. u posjeti u Švicarskoj i kod istog su boravili tri dana te je iz Švicarske zajedno sa Z.1 dovezao auto u Bosansku Krupu. Optuženi navodi da ga je oštećeni Dž.R. prijavio zbog toga što sumnja da je optuženi bio u ljubavnoj vezi sa njegovom bivšom suprugom. Priznaje da je na pisao dramatičnu poruku Dž.R. u kojoj je naveo da mora doći u Bihać i donijeti svu dokumentaciju budući da je on upoznao načelnika Uprave o mogućoj korupciji a sve je to došlo i do direktora FUP-a. Optuženi izjavljuje da je J.M. kod njega dolazio u službene prostorije FUP-a 3 puta ali da ne može reći kad je tačno bio jer je svaki put kratko boravio u službenim prostorijama, da je oštećeni Dž.R. sa svojom suprugom A.1 dolazio u kuću optuženog a da je optuženi njegovu suprugu Z.2 upoznao u kafiću te da je Dž.R. u toku postupka davao izjave koje su međusobno suprotne a na kraju je rekao da je optuženi u ljubavnoj vezi sa njegovom suprugom Z.2 i da ga ta ljubavna veza sada košta.

      U odbrani optuženog navodi se da optužba provedenim dokazima nije dokazala da je optuženi počinio krivično pravne radnje navedene po tačkama od 1. do 4. optužnice. Odbrana tvrdi da pri oduzimanju – dobrovoljnoj predaji mobitela od strane Dž.R. nije postupljeno u skladu sa odredbom 82., 84. i 85. ZKP F BiH, koje regulišu način oduzimanja, otvaranja, čuvanja i pregled privremeno oduzetih predmeta (otvaranje i pregled vrši tužitelj, a predmeti se čuvaju u sudu ili na drugi pogodan način). Predmetni mobitel, nakon oduzimanja je pregledavan i otvaran bez tužitelja, bez sačinjavanja Zapisnika, bez obavijesti odbrane, što potvrđuju sami dokazi optužbe – Fotodokumentacija broj: 11/12-03/14 od 26.02.2014. godine na kojoj se nalazi fotografija svjedoka Dž.R. i fotografije pojedinih iz konteksta izabranih poruka iz mobitela (fotografisane 24.02.2014. godine) od strane postupajućih inspektora, zatim Fotodokumentacija broj: 11/12-05/14 od 28.02.2014. godine (datum fotografisanja 26.02.2014. godine – dakle, nakon dva dana od dana oduzimanja mobitela, koji je prema potvrdi oduzet 24.02.2014. godine i tada trebao biti zapakovan). Nakon takvih nezakonitih radnji slijedila je tužilačka Naredba za vještačenje po vještaku Adnanu Bešlić. Dakle, osnov za vještačenje je nezakonit dokaz, tako da je i kompletno vještačenje nezakonito, obzirom da se temelji na nezakonitom dokazu. Na nezakonitost ovog dokaza jasno upućuje i nalaz i mišljenje pomenutog vještaka koji je na pretresu potvrdio da su mnoge poruke brisane, da su neke se mogle ponovno vratiti a neke ne, da je u nalazu i mišljenju postupao selektivno navodeći samo one poruke koje su bile interesantne za Tužilaštvo. Ukazuje se da optužba nije našla za shodno da, ako se već vodila istraga protiv optuženog u vrijeme oduzimanja mobitela od Dž.R. izuzme i službene mobitele optuženog i podvrgne vještačenju te tako utvrdi istinitost cjelokupne komunikacije između optuženog i svjedoka Dž.R.. Odbrana navodi da su nezakoniti iskazi svjedoka I.D., D.Đ., A.V., J.I. i Š.Č., koji su saslušani iako su neki direktno bili kao službene osobe u svojstvu inspektora ili na drugi način uključeni u policijsku istragu protiv optuženog, na način da su sačinjavali Službe zabilješke, koje su uvedene kao dokazi optužbe, iako su one same po sebi nevaljali dokazi. Ostaje se kod prigovora na Zapisnik o saslušanju svjedoka J.M., od 27.02.2014. godine jer nije sačinjen u istrazi protiv optuženog i po stajalištu odbrane nije se mogao čitati u dokaznom postupku a za zapisnik o saslušanju svjedoka J.M., od 18.10.2012. godine, tvrdi da se radi o „falš“ dokumentu koji nema svojstvo službene isprave. Odbrana je stajališta da Sud ne treba prihvatiti iskaz svjedoka Dž.R. jer je u suprotnosti sa iskazom optuženog koji je dao iskaz u svojstvu svjedoka i da Sud treba prihvatiti iskaz optuženog.

      U dokaznom postupku na prijedlog Tužilaštva saslušani su svjedoci: oštećeni Dž.R., I.D., D.Đ., J.I., Š.Č., I.B., V.D. i H.M., saslušani vještaci Adnan Bešlić vještak za ispitivanje dokumenata i rukopisa, Hajder Mevludin vještak za hemijska ispitivanja, obadvojica zaposleni u Centru za forenzičku i informativnu podršku Federalne uprave policije Sarajevo, uz saglasnost stranaka i branioca da se ne čitaju, izvršen je uvid u pisane dokaze

koje je Tužilaštvo prikupilo u toku istrage i to: Akt FUP Sarajevo br. 10-11/12-04-3-3775 od dana 10.08.2012. godine, službene zabilješke FUP Detašman Bihać br. 11/12-65/14 od dana 28.02.2014. godine, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta br. 11/12-3/14 od dana 24.02.2014. godine, službene zabilješke br. 11/12-54/14 od dana 25.02.2014. godine, br. 11/12-59/14 od dana 26.02.2014. godine, br. 11/12-61/14 od dana 27.02.2014. godine, br. 11/12-sl/13 od dana 08.01.2013. godine, br. 11/12-46/14 od dana 19.02.2014. godine, br. 11/12-48/14 od dana 21.02.2014. godine, br. 11/12-52/14 od dana 24.02.2014. godine, br. 11/12-64/14 od dana 28.02.2014. godine, br. 11/12-68/14 od dana 05.03.2014. godine – sa Izvodom iz knjige registara – posjeta Detašmanu Bihać, službenu zabilješku FUP Detašman Bihać br. 11/12-49/14 od dana 21.02.2014. godine, akt Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona Bihać br. A-76/14 od dana 23.01., akt FUP Sarajevo br. 11/12-04-3-299 od dana 17.01.2014. godine, zapisnik o primopredaji predmeta „REKIC SHOP D.O.O.“ br. 11/12-02/14 od dana 05.03.2014. godine, akt Porezna uprava Federacije BiH Sarajevo br. 13/09-15-9-2089-1/12 F.G. od dana 24.12.2012. godine, podatke iz registra poslovnih subjekata Porezne uprave Federacije BiH za „REKIĆ AUTO CSHOP“ d.o.o. Bosanska Krupa od dana 04.09.2012. godine, bilansnu knjigu za „REKIĆ AUTO CSHOP“ d.o.o. Bosanska Krupa od dana 04.09.2012. godine, pregled dužnika od dana 04.09.2012. godine, sintentičke kartice za period 01.01.2007 – 31.12.2009. godine od dana 04.09.2012. godine i (verzija B) za period 01.01.2007 – 31.12.2009. godine od dana 04.09.2012. godine, akti Porezne uprave Federacije BiH Kantonalni ured Bihać br. 13-1/04-15-1140-1/12 od dana 16.08.2012. godine i br. 13-1/5-49-1-4362-1/12 od dana 13.08.2012. godine, nalog za plaćanje Porezna ispostava Bosanska Krupa br. 13-1/5-15-3-84/12 od dana 23.04.2012. godine i br. br. 13-1/5-15-3-3-265/10 od dana 20.10.2010. godine te br. 13-1/5-15-3-3-230/10 od dana 07.10.2010. godine, rješenje Kantonalni porezni ured Bihać br. 13-1/01-15-21-561-1/12 TA od dana 21.05.2012. godine, rješenje o pokretanju postupka prinudne isplate br. 13-1/01-15-5-2281-1/10 TA od dana 07.12.2010. godine, rješenje Kantonalni ured Bihać br. 10-1/02-15-2-705-1/09 od dana 09.10.2009.godine, uvid u 28 specifikacija za isplatu plaća na ime O.G., nalog za plaćanje Porezna ispostava Bos. Krupa broj 13-1/5-15-3-1472/11 od 08.11.2011. godine, izvještaj o obračunatoj i uplaćenoj posebnoj naknadi za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća od dana 28.02.2008. godine, prijava takse za istaknutu firmu za 2010. godinu od dana 28.01.2010.godine, prijavu takse za istaknutu firmu za 2011. godinu od dana 31.01.2011.godine, prijavu takse za istaknutu firmu za 2010. godinu od dana 28.02.2011.godine, rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate Kantonalni porezni ured Bihać br. 13-1/01-15-5-252-1/12 TA od dana 08.02.2012. godine, nalog za plaćanje Porezna ispostava Bosanska Krupa br. 13-1/5-15-3-1623/11 od dana 29.11.2011. godine, prekršajni nalog od dana 14.11.2011. godine i prekršajni nalog od dana 07.08.2012. godine, izvod iz registra novčanih kazni za REKIĆ AUTO SCHOP doo od dana 13.08.2012. godine, dopunu – pojašnjenje ranijeg nalza vještačenja br. 10-15/2-04-3-1366 od dana 01.10.2014. godine, dopis Općinski sud u Bihaću br. 17 0 K 060856 14 Kpp od dana 04.08.2014. godine, naredbu Općinski sud u Bihaću br. 17 0 K 060856 14 Kpp od dana 04.08.2014. godine, raspored dežurstva tužilaca za period od 01.10. do 31.10 Kantonalno tužilaštvo Unsko – sanskog kantona br. A-832/12 od dana 19.09.2012. godine, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog B.D. br. T01 KTPO 0019820 16 od dana 19.02.2016. godine, razgledane fotodokumentacije br. 11/12-03/14 od dana 26.02.2014. godine, br. 11/12-02/14 od dana 26.02.2014. godine, br. 11/12-06/14 od dana 05.03.2014. godine i br. 11/12-05/14 od dana 28.02.2014. godine, nalaz kemijskog vještačenja i vještačenja mobilnog telefonskog aparata i SIM kartice br. 10-15-04-3-1366/14 od dana 24.06.2014. godine, akt FUP Sarajevo br. 09-10/1-04-3-1366/14 od dana 17.02.2016. godine, šemu broj 1. analitičko šematski prikaz telefonskih kontakata br. 10-15-04-3-1366/14 od 24.06.2014. godine, šemu broj 2. analitičko šematski prikaz međusobno ostvarenih telefonskih kontakata tipa „POZIV“ br. 10-15-04-3-1366/14 od dana 24.06.2014. godine, šemu broj 3. analitičko šematski prikaz međusobno ostvarenih telefonskih kontakata tipa „SMS“ br. 10-15-04-3-1366/14 od 24.06.2014. godine, akte FUP Sarajevo br. 20/1-181/int. od dana 10.02.2016. godine i br. 19/1-34-2-168/int od dana 10.02.2016. godine, rješenja FUP Sarajevo br. 10-16/1-34-2/1131 od dana 18.11.2011. godine, br. 10-16/1-34-2/168 od dana 17.10.2013. godine i br. 10-16/1-34-2/2 od dana 02.02.2015. godine, akt FUP Sarajevo br. 10/5-134/16 od dana 17.02.2016. godine, šemu broj 4. analitičko šematski prikaz međusobno ostvarenih telefonskih kontakata tipa „SMS“ sa prikazanim sadržajem kontakata br. 10-15-04-3-1366/14 od dana 24.06.2014. godine, bijela koverta FUP Sarajevo br. 09-10/1-04-3-1366/14 od dana 17.02.2016. godine, u kojoj se nalaze dvije (2) staklene ampule pronađene u Detašmanu Bihać, uvid u iskaz osumnjičenog B.D. koji je dao 19.02.2016. i službenu zabilješku broj 05-04/11-1-482/17 od 20.03.2017. da se J.M. nalazi u R Austriji, uvid u dopunu nalaza i mišljenja broj: 09-18/1-04-5-1366 od 03.03.2017. godine koji je sačinio vještak Bešlić Adnana po prijedlogu branioca optuženog advokata Bajramović Alage i naredbi Općinskog suda u Bihaću i dopunu nalaza i mišljenja vještaka Bešlić Adnana broj: 09-18/1-04-5-1366 koji je dostavljen sudu uz dopis od 20.04.2017., sačinjen po prijedlogu Kantonalnog tužioca Tulić Adnana i naredbi suda a na prijedlog odbrane saslušani su svjedoci Z.D. i Š.D., uz saglasnost stranaka i branioca da se ne čitaju, izvršen je uvid u pisane dokaze koje je odbrana uložila u spis i to: rješenje FUP Sarajevo broj: 10-16/1-34-3/42 od 20.11.2012., zapisnik o primopredaji između B.D. i I.D. 11.01.2013. godine, rješenje FUP Sarajevo broj 10-34-3-6/14 od 09.09.2014., rješenje broj PO148/14 od 02.12.2014., rješenje broj 10-16/1-34-2/2 od 02.02.2015., dopis FUP Sarajevo broj 09-17-05-4-288 od 06.02.2017., dopis broj 11/12-INT/11 od 21.11.2011., dopis Jedinice za profesionalne standarde Sarajevo broj 14-151INT. od 28.02.2015., zaključak FMUP Sarajevo broj 09-085-12 od 05.03.2012., obavijesti Jedinice za profesinalne standarde Sarajevo broj 14-176INT od 12.03.2012. i broj 17-05-04-1962 od 13.08.2015., potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 11/12-05-14 od 07.03.2014. FUP Sarajevo, obavijesti Kantonalnog tužilaštva USK Bihać broj: T01 0 KT 0018975 14 od 25.03.2013. i obavijest broj T01 0 KT 0018975 14 od 18.03.2016., zapisnik o saslušanju svjedoka Z.D. broj 11/2-29/14 od 03.04.2014., izjava Dž.R. broj 11/8-32/14 od 12.03.2014. data u FUP Sarajevo, naredbu za provođenje istrage KT USK Bihać od 14.01.2016., rješenje Policijskog odbora za policijske službenike F BIH Sarajevo broj PO -10/13 od 03.04.2013., rješenje o obustavi postupka protiv službenika B.D. broj 10-34-3-41/12 od 19.08.2013. FUP Sarajevo, rješenje FUP Sarajevo broj 10-16/1-34-2/168 od 17.10.2013., poziv svjedoku B.D. od KT Sarajevo od 21.01.2013., poziv Kantonalnog suda Sarajevo B.D. od 22.11.2013., ispis članka iz www... pod naslovom “za isti komad zemlje dvije različite presude”, akt Interpola provjere broj 03/6-6/1-18-873-1/14 od 09.07.2014. za Z.D. i uz isti akt s natpisom “vozilo nije na potjernici Interpola” potvrda usklađenosti pojedinačnog vozila sa dokumentacijom za uvoz vozila “Mazda” i akt Mietvertrag Jaki auto best”, zapisnik o saslušanju svjedoka V.D. u KT USK Bihać od 20.04.2016., zahtjev za dostavu potvrda i službenih evidencija KT USK Bihać od 19.04.2017. upućen FUP Sarajevo, akt FUP-a Sarajevo broj 09-10/1-04-3-1366/14 od 08.05.2017. upućen KT USK Bihać, službenu zabilješku PS Bos. Krupa od 20.03.2017., krivičnu prijavu protiv Dž.R. sačinjena 15.10.2014., akt doo Rekić Šop sačinjen u FUP Sarajevo broj 10-11/12-04-3-3775 od 10.08.2012. dostavljen Poreznoj upravi F BIH Sarajevo, zapisnik o saslušanju svjedoka J.M. u Sektoru KRIM policije Detašman Bihać broj 11/12 od 18.10.2012., akt pod nazivom “Sistierungsverfgung” (ART 314 STPO Lucern 03.07.2014.) a u smislu čl. 288. st. 2. ZKP, uz saglasnost stranaka i branioca pročitani su iskaz svjedoka J.M. broj 11/12 od 18.10.2012. i iskaz svjedoka E.V. broj 10/1-43/16 od 25.01.2016., uz saglasnost tužioca a bez saglasnost odbrane u smislu čl. 288. st. 2. ZKP pročitan iskaz J.M. broj 11/12-18/14 od 27.12.2014. dati u Sektoru KRIM policije Detašman Bihać te su pročitani podaci iz KE za optuženog nakon čega je sud cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti a u sklopu navoda odbrane odlučio kao u izreci presude.

      Svjedok oštećeni Dž.R. u svom iskazu u prethodnom postupku datom 12.03.2014. godine u FUP Sarajevo navodi da je 1996. godine otvorio firmu u Bosanskoj Krupi pod nazivom „Rekić Auto Shop“ koja se bavi prodajom vozila, rezervnih dijelova kao i opravkom istih. U toku 2011. primjetio je da njegov brat S.R. koji je vodio firmu „mulja“ oko plaćanja poreznih obaveza prema državi te je odlučio da to izreguliše pa je zamolio svog poznanika B.D. da u Poreznoj upravi provjeri koliko firma ima dugovanja. Kako je istovremeno radio i za osiguranje AXA Vintertur iz Švicarske jedno vozilo marke Mercedes u toku 2011. godine ukradeno je u Banja Luci pa su ga iz osiguranja angažovali da navedeno vozilo vrati u Švicarsku. Otišao je u SIPA u banja Luci a iz SIPA-e su ga povezali sa B.D. iz Bihaća pa je on kasnije obavio razgovor sa B.D. u vezi navedenog vozila i od tada je održavao kontakte sa B.D.. Nakon mjesec dana B.D. ga je upoznao sa Z.D. iz B. kao rođakom njegove žene i zatražio da on zaposli Z.D. kod sebe jer je u lošoj materijalnoj situaciji na što je on i pristao i dogovorio da Z.D. iz Švicarske dovozi vozila u Bihać i da će mu za svako vozilo biti plaćeno 300,00 franaka i da je to ispoštovano. Tvrdi da su dana 16.08.2012. Z.D. i B.D. dovezli vozilo marke Zastava 750 za što im je platio po 200 Švicarskih franaka a novac je B.D. dao u njegovoj kući kad su bili sami i to nije niko drugi primjetio. U istom periodu je zamolio B.D. da u Poreskoj upravi FBIH provjeri koliko firma Rekić Šop duguje poreza jer je želio da ta dugovanja izmiri kako bi otvorio još jednu firmu i B.D. je na to pristao govoreći da će javiti čim to provjeri. Nakon 10-15 dana B.D. mu je poslao poruku da ga što prije nazove što je on i učinio a kad ga je Dž.R. nazvao, B.D. mu je rekao da firma duguje oko 43.000,00 KM za 2011., 2012. i neke sitnice od 2007. Isto tako je vršio provjere posredstvom advokata u Poreskoj upravi i saznao da su činjenice koje mu je B.D. saopštio tačne. Izjavljuje da je da u Švicarskoj pravi velike telefonske račune i dobiva poklone od „Sviskoma“ a u međuvremenu mu se B.D. požalio da je suspendovan i da nema plate te da je generalno u lošoj materijalnoj situaciji pa je obećao da će mu donijeti telefon što je i učinio a vrijednost telefona je 999 Švicarskih franaka. Izjavljuje da je J.M. bio uposlenik u njegovoj firmi i da je jednom prilikom sa J.M. bio kod B.D. a vezano za povrat vozila Mercedes i da je B.D. na njegov zahtjev predao još jedan telefon marke iPod 5 koji je kupio u Švicarskoj a u prisutnosti supruge od oštećenog Z.2 i Z.D. jer mu se B.D. žalio da je u teškoj materijalnoj situaciji i da želi prodati kuću. Tvrdi da mu je B.D. nudio da plati navedeni telefon iPod ali mu nije platio ali mu je u Bosanskoj Krupi donio novac od 600,00 KM za dijelove, auto gume za vozilo Turan koje je prodao B.D. zetu I.. V.D. je upoznao preko B.D. u vezi spora koji vodi u Opštini u Bosanskoj Krupi i istu je kontaktirao putem telefona i iznio joj svoj problem a ona mu je objasnila šta on treba uraditi odnosno da u konkretnom slučaju nema postupanja ni MUP-a ni Tužilaštva već da se posredstvom advokata obrati sudu u Bosanskoj Krupi. U Švicarskoj je nabavio vozilo Smart po cijeni od 800 švicarskih franaka i isto je po Z.D. uputio B.D. a od B.D. je za vozilo dobio 1.800,00 KM jer je toliko i tražio. Izjavljuje da B.D. od njega tada nije tražio bilo što nego je on lično od sebe B.D. davao 100, 200 ili 300 Franaka što na kraju iznosi oko 1.200,00 Franaka. Kasnije je upoznat da je B.D. tokom suspenzije imao pravo na umanjenu plaću i saznao da se protiv firme Rekić Šop vodi kriminalistička istraga što ga je zaprepastilo a isto tako je saznao za Ljekarski nalaz o zdravstvenoj sposobnosti B.D. u kojoj je pisalo da je on 100% invalid i da je tek tad vidio s kim ima posla. Napominje da mu je B.D. slagao da nema nikakvih primanja a u situaciji da je znao da B.D. za vrijeme suspenzije ostvaruje plaću malo umanjenu, ne bi mu davao navedene iznose novca i da zaključuje da je B.D. zloupotrijebio navedenu suspenziju govoreći da za vrijeme suspenzije nema nikakvih primanja da bi od njega dobivao novac. U vezi izjave J.M. u kojoj je navedeno da je isti prilikom rastavljanja jednog vozila koje se nalazilo u servisu pronašao neke ampule koje navodno služe za terorizam u kojoj je J.M. izjavio da oštećeni Dž.R. nema nikakve veze s tim, oštećeni Dž.R. navodi da je B.D. njemu rekao da će biti doveden u vezu sa terorizmom te da je nakon dolaska iz Švicarske odmah otišao B.D. kući, da je sa njim bila njegova supruga Z.R. i da je dao B.D. 500,00 švicarskih franaka kako bi riješio taj problem. Tom prilikom B.D. mu je pokazao svoj rokovnik u kojem na prednjoj strani piše „Federalna uprava policije“ rukom ispisan tekst koji je B.D. sačinio i koji mu je pročitao otprilike je pisalo da ja mogu reći da sam u tom periodu bio sa familijom u Švicarskoj te da nemam nikakve veze sa terorizmom. Tvrdi da je rekao B.D. da to završi i dao mu 500,00 Franaka što je vidjela i njegova supruga a kasnije je oštećeni u vožnji sa suprugom komentarisao da mu to „smrdi“ na nekakvu prevaru. Ističe da ga je stvarno bio strah kad mu je B.D. prezentovao dešavanja na način da može biti doveden u vezu sa terorizmom te je bio spreman na sve ako do toga dođe. Također sve poruke ima sačuvane u mobilnom aparatu koji je dobrovoljno predao policijskim službenicima Detašmana Bihać za što mu je izdata potvrda. Izjavljuje da mu je poslije toga B.D. slao telefonske poruke u kojima je govorio da je oštećeni iznio otvorene mržnje i monstruozne laži protiv B.D. vezano za Z.R. navodeći da mu je ona bila kao sestra i da Z.R. nikad u životu nije ništa rekao. Izjavljuje da je 100% siguran u svoju suprugu ali da mu je Z.D. slao poruke: „Evo ti B.D. sa ženom u Sarajevu“ a istovremeno je zvao i njegovu suprugu i govorio da se Dž.R. švaleriše po Bihaću.

      Na glavnom pretresu svjedok oštećeni Dž.R. iskazuje u pretežnom dijelu saglasno kao u prethodnom postupku. Navodi da mu je optuženi u kritično vrijeme uporno slao telefonske poruke dok se oštećeni nalazio u Švicarskoj, vezano za pronađene ampule i pozivao da hitno dođe u Bihać da to pitanje raspravi govoreći da to više ne može čekati jer će predmet otići od njega a kad je oštećeni došao u Bihać, sastali su se u kući optuženog gdje mu je optuženi predočio da su u njegovom autoservisu Rekić Šop u Bosanskoj Krupi pronađene dvije ampule amonijaka koje se koriste za proizvodnju eksploziva i rekao da se zbog toga on može dovesti u vezu sa terorizmom što je kod njega izazvalo strah da bi mogao imati velikih problema. Tvrdi da mu je optuženi tada rekao da on kao visokopozicionirano službeno lice FUP-a može riješiti nastale navodne probleme oko pronađenih ampula ali da to iziskuje određene troškove jer on mora sve to srediti sa tužiocem i sudijom. Oštećeni izjavljuje da je on pitao optuženog koliko bi to koštalo a optuženi mu je rekao da može biti dovoljno do 500,00 franaka da on to sredi sa tužiocem i sudijom i da njima treba platiti. Iskazuje da je on iz džepa izvadio 500,00 švicarskih franaka i dao optuženom B.D. a uz to mu je donio na poklon telefon i mali kompjuter. Napominje da je telefon i kompjuter dao na poklon i da to optuženi nije tražio. Prilikom unakrsnog ispitivanja oštećeni je više puta u prisutnosti optuženog ponovio da je optuženi od njega tražio do 500,00 švicarskih franaka govoreći ovakve radnje iziskuju troškove jer on mora platiti sudiji i tužiocu. Uz to je prilikom unakrsnog ispitivanja izjavio da je optuženom i ranije činio razne poklone koje je naveo u svom iskazu datom u istrazi tako da je optuženom davao po stotinu, dvjesto ili tristo švicarskih franaka kad je optuženi bio suspendovan ali da tada optuženi nije tražio taj novac nego je samo isticao da je suspendovan i da nema nikakvih primanja pa se oštećeni sažalio i davao mu iznose 100, 200 ili 300 švicarskih franaka a kad je oštećeni kasnije saznao da je optuženi za vrijeme suspenzije primao platu koja je samo neznatno bila umanjena, uvjerio se da je optuženi zloupotrijebio svoje prijateljstvo sa oštećenim da bi od njega uzimao novac. Oštećeni je na glavnom pretresu ponovio da je on kad su se javili problemi vezano za nevraćanje zaplijenjenih mašina koje je on uvezao iz Švicarske nakon konsultacija sa svojim punomoćnikom advokatom Mujagić Feridom kad mu je Ferid predočio da on može napisati dopis i tražiti iznos neplaćenog poreza kod Porezne uprave ali da bi to duže potrajalo, oštećeni je zamolio optuženog da provjeri koliko njegova firma Rekić Šop duguje poreza i da je optuženi to provjerio i kasnije mu rekao da ima neplaćenih oko 43.000,00 KM poreza. Izjavljuje da ga je optuženi upoznao sa Z.D. i zamolio ga da Z.D. zaposli što je oštećeni i učinio a kasnije mu je Z.D. pravio razne probleme prilikom uvoza vozila na način da je oduzeo vozila koja je na zahtjev oštećenog iz Švicarske vozio u Bosnu i to vozila marke Corvette sportsko žute boje, Škoda Octavia i Mazda pa je oštećeni protiv Z.D. podnio krivičnu prijavu. Dodatno navodi da je jednom u kuću B.D. s njim dolazio njegov sin i jedan Švicarac a u kritično vrijeme kad je on dao novac u iznosu od 500,00 švicarskih franaka B.D. bila je samo supruga od oštećenog. Ponavlja da je ranije imao problema u vezi zaplijenjenih mašina koje je uvezao iz Austrije a koje su kasnije otjerane u Bihać a zatim prodate neke mašine u Velikoj Kladuši a neke u Bužimu. Tvrdi da nije podnio prijavu protiv predsjednika Općinskog suda u Bosanskoj Krupi za korupciju i da je pred sudom u Bosanskoj Krupi vođen sudski proces u kojem je trebalo odlučiti da se mašine vrate a sa B.D. je razgovarao o tome ali nije podnio nikakvu prijavu. Sa B.D. je razgovarao o Z.D. i rekao da nije dobro što je on uzeo njegova vozila pa je B.D. rekao da Dž.R. to prijavi nadležnim organima i da se to mora vratiti nazad. Ponavlja da je sa svojom suprugom došao u kuću B.D. jer mu je optuženi više puta slao telefonske poruke da mora obavezno doći ističući da on ne može više dokumentaciju držati u svojoj ladici i da to mora riješiti jer će u suprotnom imati problema budući da se radi o ampulama za terorizam. Na glavnom pretresu svjedok Dž.R. izjavljuje: „Evo B.D. živog tu, rekao mi je lijepo da mu dam do 500,00 franaka, dovoljno je da može riješiti to i sve regulisati kompletno“. Po dolasku do kuće parkirali su auto u dvorištu ispred kuće B.D., njegova supruga ih je dočekala, odmah je došla kafica na sto, hurmašice i torta je došlo, sve je bilo, popili su kafu a svjedok Dž.R. i B.D. su sami sjedili za stolom i razgovarali dok su njihove žene bile malo dalje i razgovarale u dnevnom boravku. Tvrdi da je Dž.R. tada izvadio rokovnik i pisao svojom rukom detaljno šta on mora da odradi i završi da Dž.R. ne bi imao problema. Tvrdi da je B.D. tada rekao koliko treba da će platiti jer je B.D. rekao da su to ipak ampule za terorizam i da će on to regulisati, riješiti. Dž.R. mu je rekao: „B.D., reci mi živ bio koliko košta“ a B.D. je odgovorio: „Može biti jedno 500 franaka može pokriti sve kompletno“. Izjavljuje da je izvadio 500,00 švicarskih franaka i njemu dao a potom su Dž.R. i njegova supruga otišli u Bosansku Krupu. Iskazuje da je nakon sat i pol što je on B.D. dao novac, naknadno došao Z.D. u goste kod B.D..

      Svjedok I.D. izjavljuje da je zaposlen u Federalnoj upravi od augusta mjeseca policije 2002. godine, da je prvo radio na poslovima istražitelja u Sektoru krim. policije Detašman Bihać sada terenski ured Detašman u Bihaću a kad je suspendovan B.D., tad je ovlašten od strane dirktora FUP-a policije da rukovodi sa Detašmanom Bihać ali do povratka kolege B.D. ili do postavljenja nekog drugog na poziciju šefa. Vezano za predmet Rekić Shop, kad je B.D. suspendovan od strane direktora FUP-a D.L., svjedok je obaviješten da kao rukovodilac Detašmana pripremi sve predmete u radu i službene evidencije u Detašmanu koje će se kontrolisati od strane stručnog tima iz Sarajeva a radi se o redovnoj kontroli koja se vrši svake godine. Vršeći navedene pripreme na stolu kancelarije u kojoj je radio B.D. zatekao je spis na kojem je pisalo Rekić Šop a inspektor A.V. je rekao da je njega i D.Đ.. B.D. slao u Poreznu upravu da izvrše određene provjere po pitanju dugovanja za firmu Rekić Shop. Nakon toga je pregledom spisa svjedok I.D. uočio da se u predmetu nalaze određena pismena koja su zaprimljena od porezne uprave Federacije kantonalne uprave Bihać i vidio da postoji jedan dopis koji je upućen od strane FUP-a u augustu 2012. godine u kojem je stajalo da FUP Detašman u Bihaću u saradnji sa Tužilaštvom područje Sanski Most provodi istragu u cilju provjere poslovanja firme Rekić Shop a Porezna uprava Federacije Kantonalni ured u Bihaću dostavila je određenu potrebnu dokumentaciju koja je tražena tim dopisom. Nakon što je B.D. suspendovan dostavljena je određena dokumentacija službenom poštom iz Sarajeva koja je upućena od porezne uprave Federacije koja je došla u službenoj pošti te je svjedok utvrdio da se odnosi na predmet Rekić Shop pa je istu uložio u predmet i ostavio na stolu. Kako niko nije postupao u tom predmetu a predmet nije bio ni zaveden u evidencije, svjedok kao rukovodilac nije ništa poduzimao u tom predmetu ali je predmet stajao kod njega. Poslije toga pozvan je B.D. i u njegovom i prisustvu krim. tehničara otvorena je kasa i sravnjeno je stanje u kasi a to je sve fotografisao krim. tehničar Š.Č.. Na kraju je svjedok pitao B.D. za predmet Rekić Šop koji je zatečen a B.D. je rekao da on radi na tom predmetu i da će to riješiti kad se vrati jer će mu ubrzo biti ukinuta suspenzija pa zbog toga od B.D. nije uzet ni ključ od ormarića te je predmet ostao na stolu gdje je i bio. Izjavljuje da su vršene provjere da li je V.D. dolazila u prostorije Detašmana u Bihaću i utvrđeno da prema njihovim službenim evidencijama tužiteljica V.D. nije dolazila u prostorije Detašmana Bihać. Nakon suspenzije B.D. izjavu potpisanu od strane J.M. pronašli su u herbaru odloženih službenih zabilješki iz augusta 2012. a ista se odnosila na pronađene ampule prilikom provjere navoda prijave koju je jedna ženska osoba podnijela protiv Z.D. kabinetu direktora FUP-a D.L. a istoj je navedeno da policija USK neće da postupa u istraživanju kriminalnih radnji koje je počinio Z.D. a u e-mail-u je stajalo da je Z.D., sa Dž.R. upoznao B.D.. Sa ovim predmetom je zadužen istražitelj S.Z. koji je imao zadatak da obavi razgovor sa Dž.R.. Nakon što su istražitelji obavili razgovor sa Dž.R. Dž.R. je i sam došao u kancelariju kod svjedoka I.D. govoreći da je on šefu detašmana B.D. dao mobilni telefon da izvrši provjere u Poreznoj upravi o poreznom dugu njegove firme Rekić Šop i da je za tužiteljicu V.D. donio jedan mobilni telefon koji je predao B.D., da ga B.D. i da ga je B.D. uručio njenom sinu te da je Dž.R. tada rekao da je B.D. tražio od Dž.R. da tužiteljici V.D. doveze vozilo i da je on čak iz Švicarske dovezao to vozilo. Uz to je Dž.R. naveo i niz stvari pa je I.D. kao rukovodilac Detašamana sazvao sastanak svih istražitelja i naložio da se izvrše provjere vezano za predmet Rekić Šop. Uputio je dopis Tužilaštvu USK sa zahtjevom da odgovore na upit da li Kant. tužilaštvo USK-a Bihać područno tužilaštvo Sanski Most provodi istragu u pogledu firme Rekić Shop i dobili su odgovor od glavne tužiteljice da Kant. tužilaštvo USK-a Bihać područno tužilaštvo Sanski Most ne provodi istragu za firmu Rekić Shop u predmetu koja obavijest je uložena u predmet Rekić Šop. Nakon što je dobivena obavijest da se istraga ne vodi i da predmet nije zaveden u službenim evidencijama, donesen je zaključak da se radi radilo o određenoj sumnji, da je njihov do tadašnji šef u svojoj privatnoj režiji izvršio određene provjere za Dž.R. i da je B.D. dao informacije Dž.R. o dugovanjima poreza za firmu Rekić Šop. Tvrdi da je sačinio službenu zabilješku o prijavi Dž.R. i da je o tome obaviješteno Kantonalno tužilaštvo te da je bio dužan postupiti na navedeni način protiv bilo kojeg uposlenika policije koji prima skupocjene poklone i da su sve radnje poduzete uz dato ovlaštenje nadređenih rukovodilaca iz Federalne uprave policije te je tako po nalogu Tužilaštva vraćena i saobraćajna dozvola jednom građaninu koju je svjedok preuzeo od B.D. a nije bila pohranjena u kasi. Kad je pronađen predmet Rekić Šop svjedok I.D. je pitao B.D. kakav je to predmet a B.D. je odgovorio da će on taj predmet završiti kad se vrati jer će mu suspenzija biti ubrzo ukinuta. Iskaz svjedok I.D. potkrijepljen je podacima iz službenih zabilješki broj: 11/12-46/14 od 19.02.2014. godine, 11/12-SL/13 od 08.01.2013. godine, 11/12-48/14 od 21.02.2014. godine, 11/12-59/14 od 26.02.2014. godine i 11/12-54/14 od 25.02.2014. godine, br. 11/12-49/14 od 21.02.2014. godine te službene zabilješke br. 11/12-64 od 25.02.2014. godine, čiji navodi su sadržani u iskazu svjedoka I.D. koji je već obrazložen.

      Svjedoci D.Đ. i A.V. saglasno navode da su na zahtjev optuženog početkom mjeseca augusta 2012. godine upućeni u prostorije Porezne uprave Kantonalni ured u Bihaću da izvrše provjere da li firma Rekić Šop ima poreznih dugovanja. Prije kretanja u Poresku upravu, B.D. im je dao jedan list papira na kojem je pisalo „Rekić Šop“. Po preuzimanju tog lista papira sjeli su službeno vozilo i došlo u prostorije Poreske uprave Kantonalni ured u Bihaću i rekli da su upućeni od strane šefa Detašmana FUP-a da vide ima li firma Rekić Šop poreznih dugovanja a osoba koja je tu radila rekla im je da im ne može dati podatke o tome nego je potrebno da se dostavi službeni akt u kojem treba navesti firmu za koju se ti podaci traže. Po dolasku u prostorije Detašmana upoznali su šefa B.D. da se treba napisati dopis kojim se traže porezni podaci za navedenu firmu a on je rekao da će to riješiti.

      Svjedok A.V. nadalje navodi da je u oktobru mjesecu 2012. išao na teren u Bos. Krupu zajedno sa šefom Detašmana B.D. i da je po dolasku u Bos. Krupu vozeći službeno vozilo na zahtjev šefa B.D. zaustavio vozilo ispred servisa Rekić Šop. Kad su izašli iz vozila B.D. mu je rekao da ostane vani jer on mora pronaći jedno lice da s njim obavi razgovor. Nakon pet minuta B.D. se vratio a sa njim je bio H.M. te je i svjedok krenuo za njima prema službenom vozilu a B.D. mu je rekao da on ostane vani dok on obavlja razgovor sa tom osobom. Nakon toga je B.D. sjeo na mjesto vozača a H.M. na mjesto suvozača i njih dvojica su nešto razgovarali a B.D. je tok razgovora zapisivao u svom rokovniku. Kad su se vratili u pravcu Bihaća tokom vožnje B.D. mu je rekao da ima jednog saradnika s kojim će popiti kafu u jednom kafiću na izlazu iz Bos. Krupe te su se svratili u taj kafić koji se nalazi s lijeve strane puta. B.D. mu je rekao da je to bivši policajac a zatim su se u kafiću njih dvojica sastali. Kasnije je saznao da je ta osoba J.M.. Slušao je o čemu razgovaraju i čuo da ta priča ima veze sa H.M. koji je s njim prethodno sjedio u vozilu i čuo je da B.D. tad u kafiću kaže da će izvršiti provjere i utvrditi da li se radi o terorizmu. Tu su se zadržali 5-10 minuta. Poslije toga Dž.R. je podnio krivičnu prijavu protiv Z.D. pa su po tom pitanju svjedok A.V. i S.Z. uzimali izjavu od Dž.R. tako da je S.Z. obavljao poslove istražitelja a A.V. je bio zapisničar. Svjedoci I.D., D.Đ. i Š.Č. saglasno navode da su u prisustvu šefa Detašmana I.D. povodom zahtjeva E.H. da mu se vrati vozilo „Audi“ a po naredbi Kantonalnog tužioca Cerić Arnele, otključali sef B.D. u namjeri da pronađu saobraćajnu dozvolu za navedeno vozilo i da su u istom pronašli dvije ampule a radi se o staklenim ampulama sa metalnim čepom. Jedna je bila ispravna a druga je bila razbijena. Tvrde da su iste fotografisane i da je sačinjena fotodokumentacija na te okolnosti. Svjedok Š.Č. izjavljuje da je u prostorijama arhiva službenih zabilješki pronađen zapisnik sa izjavom J.M. br. 11/12 od 18.10.2012. godine koji nije protokolisan te da nije fotografisano mjesto gdje je zapisnik pronađen. Nije mu poznato da li je B.D. potpisao taj zapisnik ili nije. Poslije su inspektori iz Federalne uprave policije vršili internu kontrolu i preuzeli predmet B.D.. Iskazi svjedoka A.V. i D.Đ. poktrijepljeni su podacima iz službene zabilješke br. 11/12-52/14 od 24.02.2014. godine. Iskazi svjedoka Š.Č. i D.Đ. potkrijepljeni su podacima iz službene zabilješke br. 11/12-65/14 od 28.02.2014. godine i službene zabilješke br. 11/12-61/14 od 27.02.2014. godine.

      Svjedok J.I. u svom iskazu navodi da je zaposlen u FUP kao policajac na poslovima vođenja kriminalističkih operativnih evidencija i da je u maju mjesecu 2012. evidentirao da je Dž.R. dolazio u prostorije Detašmana u Bihaću kod šefa Detašmana B.D. a nakon prezentiranja evidencije dolaska Dž.R. u Detašman od strane tužioca svjedok je potvrdio da je to njegov rukopis i da je u toj evidenciji navedeno da je Dž.R. tada bio u Detašmanu. Iskazuje da on uz poslove evidencija vodi i knjigu protokola u Detašmanu u Bihaću i da u pravilu istražitelji koji rade u Detašmanu traže broj protokola da upišu predmet na kojem rade. Tvrdi da u 2012. godini u službeni protokol nije upisao firmu Rekić Šop i da polovinom 2012. godine u čitavom tom periodu nije evidentirao dolazak i boravak tužiteljice V.D. kod šefa Detašmana B.D.. Nakon što je tužilac ovom svjedoku predočio pronađene ampule svjedok izjavljuje da je on ove ampule vidio u Detašmanu i da ga je tada B.D. pitao da li on zna šta su te ampule a svjedok je rekao da ne zna ništa o njima. Objašnjava da se radi o ampulama koje su metalik sive boje dužine oko 10-ak cm a nakon što je tužilac predočio fotodokumentaciju br. 11/12-06/14 od 28.02.2014. i sliku broj 11 na kojoj se vide ampule, svjedok je odgovorio da su to te ampule koje mu je pokazivao B.D.. U pogledu dolaska lica J.M. u Detašman FUP-a u Bihaću svjedok izjavljuje da vidi u knjizi da je evidentirao dolazak J.M. 18.10.2012. ali je pogrešno naveo ime J.G. a trebao je napisati J.M.. Iskazuje da je tada J.M. u prostorijama Detašmana kod šefa Detašmana B.D. boravio oko sat vremena. Naknadno je u Detašmanu pronađen zapisnik od strane Interne kontrole iz kojeg je vidljivo da je uzeta izjava od J.M. a od strane B.D. koja izjava nije bila protokolisana i upisana u službenu evidenciju. Nakon što je tužilac predočio zapisnik o saslušanju svjedoka J.M. broj 11/12 bez broja protokola od 18.10.2012., svjedok J.I. je izjavio da je to taj zapisnik na kojem nema broja protokola. Napominje da istražitelji imaju pristup protokolu kad uzimaju službene zabilješke i zavode ih ukoliko se radi o tajni za koju ovaj svjedok ne treba znati i u toj situaciji se u protokol upisuju inicijali.

      Svjedok I.B. navodi da je u 2012. godini obavljao funkciju Kantonalnog tužioca i da se ne može sjetiti da li ga je u oktobru 2012. a i kasnije optuženi B.D. kontaktirao vezano za terorizam a sjeća se da je bilo više poziva po drugim raznim djelima. Sa B.D. je bio u dobrim odnosima još za vrijeme dok je B.D. radio u Odjelu za ratni zločin MUP-a USK i vršio ekshumacije povodom istraživanja pojedinačnih i zajedničkih grobnica a ta saradnja je bila profesionalna i za svaku pohvalu dok se privatno nisu družili. Na pitanje da li ga je B.D. u oktobru pozivao kad nije bio dežurni, izjavljuje da ne bi rekao da ga je pozivao ali da ne može reći ni da ni ne. Na pitanje da li ga je B.D. pozivao vezano za saslušanje svjedoka J.M. 18.10.2012. svjedok I.B. je izjavio da se ne sjeća. Sjeća se da je postupao po prijavama od oca i sina R. ali u slučaju protiv osumnjičenog Z.D. a za terorizam i ampule toga u tom predmetu nije bilo. Izjavljuje da kod njega nije bio registrovan predmet Rekić Šop vezano za pronalazak određenih ampula i koruptivnih radnji predsjednika Općinskog suda u Bosanskoj Krupi. Na pitanje branioca optuženog advokata Alage Bajramović svjedok I.B. je izjavio da je u predmetu protiv Z.D. u kojem je bilo stavljeno na teret istom da je utajio četiri vozila, obustavio istragu, da je podnesena pritužba od strane punomoćnika Dž.R. i da je pritužba odbijena kao neosnovana. Nakon što je svjedoku predočena izjava J.M. od 18.10.2012. godine, isti je izjavio da on kao tužilac nije obaviješten o uzimanju navedene izjave i da su ti podaci netačni te da je ova izjava u tehničkom smislu „falš“ jer na istoj nije naveden broj protokola, nije evidentirano ko je zapisničar, potpisana je samo od strane svjedoka a nema potpisa zapisničara i nije potpisana od strane tužitelja odnosno nije potpisana od strane ovlaštene službene osobe pa se radi o tehnički nepotpunom i „falš“ zapisniku.

      Svjedok V.D. izjavljuje da je zaposlena u Kantonalnom tužilaštvu USK Bihać na poslovima Kantonalnog tužitelja područno tužilaštvo Sanski Most i većinom radi na Odjelu opći kriminal ali nekad se dogodi da ima i predmeta iz oblasti privrednog kriminala gdje ona odrađuje predmete sa područja Sanskog Mosta. B.D. poznaje od 2004. godine i sjeća se da je 2012. godine svjedokinju B.D. obavijestio da je Dž.R. prijavio predsjednika suda u Bos. Krupi vezano za neki izvršni predmet i da je ona B.D. rekla da provjeri te podatke pa bi ona obavijestila nekog od kolega iz privrednog odjela. Ubrzo je dobila obavijest da podnosilac prijave nije govorio istinu pa ona nije imala potrebe da obavijesti tužioca iz privrednog odjela. Shvatila je tada ozbiljnost takvog predmeta i smatrala je da je potrebno provjeriti te navode iz prijave prije nego što se pokrene istraga. Ističe da odmah 80% nije vjerovala u te navode. Na pitanje tužioca kako je mogla dati ovlaštenje optuženom da provjerava te navode u predmetu Rekić Šop izjavljuje da je mislila odmah obavijestiti kolegicu privrednog odjela ali je nije obavijestila i propustila je to a budući da je nakon izvjesnog vremena od B.D. putem telefona dobila obavijest da podaci po prijavi nisu tačni, konačno nije obavijestila tužioca iz privrednog odjela jer to nije bilo potrebno budući da nije bilo elemenata krivičnog djela a predmet nije bio ni formiran. Iskazuje da poznaje Dž.R. koji je tada posjedovao auto kuću i njen suprug je od Dž.R. u 2013. godini kupio auto a o tome je zaključen ugovor i ima potvrdu za sve to. Auto je kupljeno za 3.000,00 KM ali nije bilo ispravno pa je auto vraćeno a Dž.R. joj je ostao dužan određeni iznos novca.

      Svjedok J.M. u svom iskazu br. 11/12-18/14 od 27.02.2014. izjavljuje da je u septembru mjesecu 2012. u autoservisu Rekić Šop vršio rastavljanje vozila Opel Corsa vlasništvo S.M. iz B.O. zajedno sa H.M. a tom prilikom u unutrašnjosti ispod zadnjih siceva pronašli su dvije ampule koje su bile u metalnim okvirima a unutar metalnih okvira bile su staklene bočice na kojima je pisalo amonijak. Tom prilikom su vidjeli da je jedna bočica razbijena i da u njoj nema nikakve tekućine niti materije dok je druga bila puna tekućine. Ispravnu ampulu je izvadio iz vozila i ostavio na policu u servisu a zatim nakon nekoliko dana putem telefona nazvao B.D. šefa Detšamana Bihać koji mu je rekao da je dobro što ga je nazvao i da je upravo mislio da bi u vozilu S.M. trebalo nešto biti a svjedok J.M. mu je odgovorio da je pronašao ampulu na kojoj piše amonijak pa je B.D. rekao da će se navratiti da je preuzme. Ubrzo nakon toga ga je B.D. nazvao i rekao da dođe u ćevabdžinicu „...“ u Bos. Krupi i ponese tu ampulu. Kad je došao u ćevabdžinicu predao je B.D. ampulu amonijaka i zamolio da izvrši analizu tekućine i da utvrdi o čemu se radi. Tvrdi da je B.D. preuzeo ampulu od njega ali mu tada nije dao nikakvu potvrdu o preuzimanju ampule već je rekao da dođe sutradan u 8 sati u Bihać kod njega da da izjavu na te okolnosti. Tokom razgovora u ćevabdžinici B.D. mu je rekao da je ampula veoma vrijedna i da određene službe OSA i SIPA znaju za ampulu te da ampula amonijaka predstavlja sastojak za pravljenje eksploziva i dodao da je bolje da je ampulu predao jer je mogao biti uhapšen i ispitan. Tvrdi da je dana 18.10.2012. u 8 sati po dogovoru došao kod B.D. u službene prostorije Detašmana u Bihaću a prije toga se javio dežurnom uniformisanom policajcu koji je evidentirao njegov ulazak. Prilikom ulaska susreo je I.D. sa kojim se od ranije poznaje još iz vremena dok je J.M. radio u MUP USK. Potom je u kancelariji B.D. dao detaljnu izjavu na zapisnik na okolnosti pronalaska navedenih ampula. Izjavljuje da prilikom davanja izjave B.D. uopće nije spomenuo vlasnika servisa Rekić Šop Dž.R. već je B.D. na kraju izjave pitao da li Dž.R. ima bilo kakve veze sa navedenima ampulama na što mu je svjedok J.M. odgovorio da Dž.R. nema nikakve veze sa vozilom niti pronađenim ampulama. Nakon što je sačinjen zapisnik o saslušanju svjedoka isti je potpisao a nije ga pročitao a za vrijeme uzimanja izjave su bili sami on i B.D.. Nakon što mu je prilikom ispitivanja 27.02.2014. predočen zapisnik br. 11/12 od 18.10.2012. svjedok J.M. je izjavio da je na zapisniku njegov potpis i da on nije izjavio da je S.M. ukrao jedno vozilo iz Rent a Car-a što je uneseno na zapisnik te da prilikom ispitivanja njega B.D. nije pitao da li on za Dž.R. pakuje i prenosi ovakve stvari preko granice u Švicarsku. Tvrdi da mu je B.D. prilikom ispitivanja 18.10.2012. rekao da Dž.R. zbog navedenih bočica – ampula potražuje Interpol što je svjedoku J.M. bilo nejasno jer Dž.R. se tad nalazio u Švicarskoj i nije uopće znao da postoje ikakve bočice – ampule. Izjavljuje da mu je B.D. dana 18.10.2012. godine rekao da osigura H.M. kako bi B.D. došao u Bos. Krupu i uzeo od njega izjavu na okolnosti pronalaska bočica – ampula amonijaka. Izjavljuje da je dana 19.10.2012. oko 9,00 sati B.D. došao u Bos. Krupu zajedno sa svojim zamjenikom A.V. i uzeli su izjavu od H.M. na okolnosti pronalaska bočica – ampula amonijaka. Nakon što su uzeli izjavu B.D. i A.V. su došli do autopraone i do kafića „MB“ u Bos. Krupi te su pozvali svjedoka J.M. da popiju kafu. Dok su pili kafu B.D. je u A.V. prisustvu rekao da je on sa drugim kolegama iz policijske agencije FOS-a i SIPA-e sredio da J.M. ne zovu i da je obavijestio da je to riješeno pošto se radi o međunarodnom kriminalu. U zapisniku o saslušanju svjedoka J.M. br. 11/12 od 18.10.2012. navodi se da je J.M. izjavio da radi u autoservisu Rekić Šop u Bos. Krupi koji se nalazi u ul. ... oko godinu dana na poslovima Mehaničara, da se autoservis bavi popravkom putničkih automobila, prodajom auto guma i slično. O autu koje je S.M. u januaru 2012. dovezao u njihov servis navedeno da se J.M. nalazio na poslu u servisu kad ga je nazvao autoelektričar B.A. da dođe kod njega u autoelektričarsku radnju da pregleda vozilo S.M. što je J.M. i učinio i da je tom prilkom uvrdio da se radi o kvaru na motoru. Sljedećeg dana je S.M. dovezao vozilo u autoservis Rekić Šop i iz istog uzeo svoje lične stvari koje je strpao u aktovku i vidio je da je S.M. stavio u aktovku staklenu flašu oko pola litre koja je bila umotana u novinski papir i odnio sa sobom. Pitao ga šta je to a S.M. je odgovorio da je to lijek za rak koji on ima. Sljedećeg dana je S.M. putem mobitela nazvao voditelja servisa S.R. i rekao da se vozilo može raditi i da se utvrdi kvar i da će on sve troškove platiti. Prilikom rastavljanja vozila sa J.M. su radili učenici na praksi H.M. i A.M.. Rastavljen je motor i utvrđen kvar o čemu je obaviješten S.M. pa je S.M. putem telefona zvao Banja Luku i razgovarao sa svojim prijateljima tražeći motor za svoje vozilo. Poslije obavljenog razgovora S.M. je otišao a potom je nazvao putem telefona i rekao da će doći dijelovi iz Banja Luke a nakon toga on nije dolazio po vozilo ali je javio da se uzmu tablice sa vozila i da se auto proda u otpad te da J.M. naplati svoj rad. Potom je J.M. vršio demontiranje dijelova vozila zajedno sa H.M.. Prilikom rastavljanja vozila i podizanja zadnjeg sica H.M. je pronašao dvije staklene bočice na kojima piše amonijak i pokazao J.M. a prilikom otvaranja jedna je bočica razbijena. Pronađene ampule su ostavljene na policu u servisu a auto je dato na auto otpad kod izvjesnog M.. Više puta je pokušao stupiti u kontakt sa B.D. iz FUP-a ali ga nije mogao dobiti na telefon. Kad je konačno stupio u vezu sa B.D. i ispričao o pronalasku bočica sa amonijakom B.D. je rekao da će doći po njih da ih uzme i da na analizu. B.D. je sve detaljno ispričao o načinu kako ih je našao. B.D. ga je kasnije obavijestio da je S.M. ukrao jedno vozilo iz Rent a car-a iz Sanskog Mosta i da ga nije vratio, da se u bočicama nalazi smjesa za eksploziv i da J.M. treba dati izjavu što je J.M. i učinio 18.10. Nadalje se u ovom zapisniku navodi da J.M. nije znao šta se u bočicama nalazi da odgovorno tvrdi da Dž.R. nema nikakve veze o bočicama te da J.M. Dž.R. nikad nije anagažovao da pakuje i nabavlja slične bočice te da ih on treba prevesti dalje.

      Svjedok H.M. u svom iskazu navodi da je u 2012. bio zaposlen u servisu Rekić Šop vlasništvo Dž.R. koji se tada nalazio u Švicarskoj a direktor firme je bio njegov brat. Sjeća se da je 2012. radeći zajedno u servisu sa J.M. prilikom rastavljanja vozila Opel vlasništvo S.M. ispred zadnjeg sica pronašao dvije bočice sa metalnim okvirima, kad su otvorili vidjeli su da se radi o staklenim ampulama i prilikom otvaranja jedna je ampula razbijena a druga je bila ispravna. Iskazuje da je nakon pronalska ovih ampula zovnuo majstora J.M. u servisu i predao mu te ampule i nije znao šta se u njima nalazi a on ih je ostavio u garaži i nakon nekoliko dana je J.M. rekao da je zvao B.D. iz B. koji radi u FUP-u te mu je predao navedene ampule i dao kod njega izjavu na te okolnosti te napomenuo da će B.D. doći kod H.M. da potvrdi njegovu izjavu o pronalasku tih ampula. Nakon nekoliko dana došao je B.D. kojeg je svjedok i na glavnom pretresu prepoznao i rekao da je došao upravo on sa još jednim kolegom i pozvao ga da uđe u službeno auto pored servisa koje je bilo parkirano a kad je svjedok H.M. ušao, B.D. je tražio njegovu ličnu kartu dok je njegov kolega stajao vani sa J.M. pred servisom. Tvrdi da ga je B.D. tada ispitivao o pronalasku ampula a svjedok H.M. mu je sve objasnio a B.D. sve to zapisivao u rokovnik. Izjavljuje da mu je tada B.D. rekao da ga više neće niko ništa pitati i da on samo da izjavu kako je našao te ampule. Nakon što mu je na glavnom pretresu predočena fotodokumentacija od strane postupajućeg tužioca svjedok H.M. je izjavio da su pronađene ampule vidljive na fotodokumentaciji koja mu je predočena.

      Svjedok E.V. navodi da je u kritično vrijeme obavljao dužnost načelnika Sektora krim. policije u FUP-u i svakodnevno pregledao i potpisivao na stotine akata. Nakon što mu je prezentiran akt broj: 10-11/12-04-3-3775 od 10.08.2012. izjavio je da se na ovom aktu nalazi njegov paraf iz tog vremena što podrazumijeva da je pregledao taj akt i da mu je on „prošao“ kroz ruke među stotinama drugih akata koje je taj dan parafirao i potpisao. S obzirom na protek vremena ne može se preciznije izjašnjavati o navedenom aktu osim da su mu svi akti iz svih Detašmana pa i Detašmana USK dolazili e-mailom zaštićeni preko tajnice N.J. a eventualno faksom ili kurirom poštom ličnim preuzimanjem u uredu od tajnice A.P. i S.H.. Sukladno ranije postignutom dogovoru sa načelnicima 15 odjela kojima je rukovodio unutar SKP ni jedan akt iz Detašmana nije mogao biti na stolu a da prethodno nije bio pregledan i odobren za dalje distribuiranje prema ovom svjedoku od strane rukovodilaca tih Detašmana odnosno terenskih ureda. To vrijedi i za ovaj sporni akt koji je nakon njegovog parafa u ime direktora potpisao tadašnji zamjenik rahm. S.Dž.. B.D. je po logici stvari morao biti upoznat sa sadržajem ovog akta i odgovoran za njegovo slanje prema svjedoku E.V. kao načelniku Sektora krim. policije. Zbog velikog obima dolazne i odlazne pošte koju je pregledao i potpisivao svjedok ne isključuje mogućnost da je navedeni akt parafirao vjerujući u njegovu profesionalnu i stručnu valjanost na osnovu činjenice da ga je prethodno verificirao B.D. koji je tada rukovodio Detašmanom USK a ne udubljujući se puno u isti akt. U njegovoj trijaži više i manje bitnog operativnog materijala koji je pregledao i potpisivao prioritet su mu bili akti prema Tužilaštvu i Sudu, prije svega izvještaji o počinjenim krivičnim djelima, zahtjevi i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji i slično a zamolnice za dostavu raznih podataka i izvršenje odgovarajućih provjera su toliko česte i brojne da je to bilo nemoguće sve držati u glavi. Ovo tim prije jer je svjedok osobno podsticao da se na svim nivoima vrši što više raznih provjera koje će rezultirati indicijama i osnovama sumnje u počinjenje konkretnih krivičnih djela.

      Vještak za hemijska ispitivanja Hajdar Mevludin u svom nalazu i mišljenju navodi da je na osnovu naredbe KT-a USK Bihać izvršenio vještačenje tekućine u dvije ampule dostavljene iz FUP-a Detašman Bihać od kojih je jedna ampula bila ispravna a druga je bila polomljena. Vještačenjem je utvrđeno da se u ampulama koje su mu dostavljene na vještačenje nalazio amonijak i da se radi o rastvoru amonijaka odnosno amonijak hidroksidu a to je rastvor gasovitog amonijaka u vodi i konačan odgovor je da se amonijakov hidroksid koji se nalazio u vještačenim ampulama ne može koristiti za proizvodnju eksploziva. Amonijak kao gas ima višestruku namjenu za proizvodnju đubriva. Izjavljuje da se isti amonijak ne može koristiti za pročišćavanje vode i ne može biti stimulativno sredstvo. Na glavnom pretresu je postupajući Kantonalni tužilac vještaku prezentirao fotodokumentaciju br. 11/12-06/14 a nakon uvida u istu fotodokumentaciju vještak Hajdar Mevludin je izjavio da pretpostavlja da su to ampule koje se vidljive na ovoj fotodokumentaciji. Podacima iz fotodokumentacije br. 11/12-06/14 na fotografijama od 1 do 20 potkrijepljuju se iskazi vještaka Hajdar Mevludina. Na fotografijama od 1 do 9 vidljive su prostorije i prostor u kojima su pronađene navedene ampule a na fotografijama od 9 do 20 vidljive su predmetne ampule.

      Vještak za informacione tehnologije Bešlić Adnan u svom nalazu i mišljenju navodi da je po naredbi KT-a USK Bihać br. T01 0 KT 19820 14 od 13.06.2014. godine vještačio ostvarene telefonske kontakte tipa SMS komunikacije sa sadržajem SMS poruka telefonskog broja ... korisnika Dž.R. koji je bio predmet vještačenja tj. telefon Apple iPhone S4s sa telefonskim brojem ..., zatim ... i ... korisnika B.D. koje su navedene u šematskom prikazu komunikacija između optuženog B.D. i oštećenog Dž.R.. Iskazuje da je pod rednim brojem 1140 na telefon korisnika Dž.R. primljena poruka koja je došla sa korisničkog broja ... u imeniku evidentirana pod imenikom B.D. datum prijema poruke 24.10.2012. u 09 sati 09 minuta a sadržaj poruke je: „Znam da si u velikom poslu, pričao mi je Z.D. da te posao tjera ko bog đavla, očekivao sam te danas, imam problem na poslu zbog servisa i treba mi tvoja izjava da to zatvorim, trebao sam to završiti još u petak i dat mi je rok, javi mi da znam tačno kad ćeš doći da im mogu javiti i sve poslati, molim te za ovo, otići će od mene i gotovo je onda. B.D.“. Iskaz vještaka Bešlić Adnana na navedene okolnosti potkrijepljen je podacima iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta br. 11/12-3/14 od 24.02.2014. godine sačinjena 24.02.2014. godine, fotodokumentacije br. 11/12-03/14 i br. 11/12-02-14 i 11/12-05/14 i šeme broj 4. analitičko šematski prikaz međusobno ostvarenih telefonskih kontakata tipa „SMS“ sa prikazanim sadržajem SMS kontakata za telefonski broj ... korisnika Dž.R. sa telefonskim brojevima ..., ... i ... korisnika B.D., na osnovu radnog materija forenzički vještačenog mobilnog tel. aparata i SIM kartice nalaz br. 10-15-04-3-1366/14 od 24.06.2014. godine. Iz fotodokumentacije br. 11/12-03/14 na fotografijama 1 i 2 vidljiv je mobilni telefon i na fotografiji broj 1 Dž.R. koji pokazuje rukom na svoj telefon, na fotografijama broj 5 i 6 vidljiva je poruka sadržana u iskazu vještaka Bešlić Adnana. Iz fotodokumentacije 11/12-02-14 na fotografijama 1 i 2 vidljiv je vještačeni mobilni telefon s tim da je na fotografiji broj 1 vidljiv Dž.R. koji rukom pokazuje na svoj telefon a na fotografiji broj 3 vidljiv je IMEI broj a na fotografijama broj od 5 do 8 vidljiv je prikaz dolaznih SMS poruka sa mobilnog broja ... i datumima 13.10.2012., 14.10.2012., 19.10.2012., 24.10.2012, 11.11.2012., 13.11.2012. Na fotografiji broj 9 prikaz dolaznih SMS poruka sa broja ... i datumima 12.02.2013. i 21.03.2013. dok je na fotografijama od 10 do 13 prikaz dolaznih SMS poruka sa mobilnog broja ... i datumima 16.04.2013. i 19.04.2013. godine. Iz fotodokumentacije br. 11/12-05/14 na fotografiji broj 1 je vidljiv je IMEI broj a na fotografijama 2 i 4 vidljiv je prikaz dolaznih SMS poruka sa telefona ... i datumima od 24.02.2014.-26.02.2014. godine.

      Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta br. 11/12-3/14 od 24.02.2014. godine proizilazi da je od Dž.R. privremeno oduzet mobilni telefon marke iPhone 4sx crne boje IMEI ... vlasništvo Dž.R. uz napomenu da je Dž.R. vlasnik telefona dobrovoljno predao telefon ovlaštenom službenom licu FUP-e čime je upoznata postupajući tužilac Mulabdić Damirka Kantonalni tužilac USK Bihać te da je dao saglasnost da se njegov telefon izvještači u cilju izlistavanja zaprimljenih SMS poruka. Predmetnu potvrdu su svojeručno potpisali Dž.R. uz naznaku dobrovoljno predao i I.D. ispred Detašmana FUP-e Bihać. Vještak za informacione tehnologije Bešlić Adnan u dopuni svog nalaza i mišljenja dostavljenog 30.03.2017. godine Sudu navodi da je na zahtjev odbrane a po naredbi Općinskog suda u Bihaću broj: 17 0 K 060856 16 K od 27.03.2017. godine sačinio ovu dopunu nalaza i mišljenja koju je ovaj vještak dana 10.04.2017. godine obrazložio na glavnom pretresu a u istoj navodi da je izvršio dopunu vještačenja mobilnog telefonskog aparata marke iPhone 4sx crne boje IMEI ... vlasništvo Dž.R. i SIM kartice tako da je po traženju iz nalaza vještačenja mobitela i SIM kartice br. 10-15/1-04-3-1366/14 od 20.06.2014. izdvojena sva komunikacija i telefonske poruke te šematski prikazan sadržaj svih poruka upućenih sa tri telefona optuženog B.D. ..., ... i ... na telefon Dž.R. kao i sve poruke upućene sa telefona Dž.R. prema telefonima optuženog B.D. i to za sva tri korisnička broja optuženog B.D.. Vještačenje mobilnih tel. aparata, SIM kartica i MMC kartica zasnovano je na metodama fizičke i logičke analize uz primjenu instrumentalnih tehnika (UFED Physical Pro i UFED Touch). U zaključku dopunjenog mišljenja vještaka Bešlić Adnana navodi se da navedeni tabelarni prikazi predstavljaju rezultate izvršenih analiza (logičke i fizičke, korištenjem instrumenta UFED Physical Pro i UFED Touch, nad dostavljenim mobilnim telefonskim aparatima i SIM Karticama). Na osnovu gore navedenog utvrđeno je da postoji komunikacija između lica B.D. (..., ... i ...) na telefon Dž.R. (...) odnosno korištenih pretplatničkih brojeva koja je evidentirana kroz pozivane brojeve kao i komunikacija koja je ostvarena SMS porukom (primljene i poslane SMS kao i putem poslanih MMS poruka). Vještak za informacione tehnologije Bešlić Adnan navodi da je na zahtjev Tužilaštva a po naredbi suda broj: 17 0 K 060856 16 K od 13.04.2017. godine sačinio dopunu svog nalaza i mišljenja koji je dostavio sudu uz dopis od 20.04.2017. godine a u isti je Sud na glavnom pretresu uz saglasnost stranaka i branioca da se ne čita izvršio uvid. Vještak Bešlić Adnan navodi da je na zahtjev odbrane iz nalaza vještačenja mobitela i SIM kartice broj 10/15/1-04-3-1366/14 od 20.06.2014. izdvojio SMS komunikaciju između oštećenog svjedoka Dž.R. i svjedoka V.D. (korisnički broj ... evidentiran pod imenom V.) kao i svu SMS komunikaciju između oštećenog svjedoka Dž.R. i svjedoka Z.D. (korisnički broj ... evidentiran pod imenom Z.D.). Vještačenje mobilnih tel. aparata, SIM kartica i MMC kartica zasnovano je na metodama fizičke i logičke analize uz primjenu instrumentalnih tehnika (UFED Physical Pro i UFED Touch). U zaključku mišljenja vještak Bešlić Adnan navodi da je utvrđeno da postoji komunikacija između svjedoka V.D. (korisnički broj ... evidentiran pod imenom V.), svjedoka Z.D. (korisnički broj ... evidentiran pod imenom Z.D.) na telefon oštećenog Dž.R. (korisnički broj ...) koja je evidentirana kroz komunikaciju koja ostvarena SMS porukama (primljene i poslane SMS poruke). Pored gore navedenog korištenjem rezultata fizičke analize (povrat izbrisanih podataka) evidentirana je i SMS komunikacija (izbrisane i izbrisane poslane SMS poruke) između svjedoka Z.D. (korisnički broj ... evidentiran pod imenom Z.D.) i oštećenog Dž.R..

      Svjedok Š.D. navodi da živi u braku sa B.D. u porodičnoj kući u ul. ..., da poznaje Dž.R. i Z.D.. Dž.R. i njegovu suprugu upoznala je na terasi pred kafićem .... u Bihaću u ljeto 2012. godine ali Dž.R. supruga nikad nije dolazila u kuću svjedokinje. Tvrdi da je Dž.R. dolazio njenoj kući dva do tri puta od kojih je dva puta dolazio sa Z.D., jedan put su imali jedan posao u gradu pa su navratili na kafu a drugi put su navratili iz Švicarske dok je Dž.R. jednom dolazio i sa svojim sinom, prijateljem i prijateljicom. Pojašnjava da je Dž.R. sa Z.D. dolazio dva puta i da su tada sjedili na terasi njihove kuće zajedno sa Š.D. suprugom B.D. tako da je svjedokinja povremeno iz kuće izlazila kod njih na terasu donoseći im kafu. Dž.R. je sa prijateljicom dolazio njenoj kući u augustu ili septembru 2012. godine, sa Dž.R. je jednom dolazio njegov sin E. i njegov prijatelj Švicarac po imenu P.. Za vrijeme dok su Dž.R., Z.D. i njen suprug B.D. sjedili na terasi čula je da pričaju o normalnim stvarima, nije vidjela da njen suprug dok razgovaraju ima u ruci rokovnik. Na pitanje branioca: „Da li je primjetila da bi Dž.R. te prilike dao kakav novac njenom suprugu“, svjedok Š.D. izjavljuje: „Ne, nikakav novac niti je davao niti je to bila riječ o tome tu“. Na pitanje tužioca s kim je Dž.R. bio u pratnji kad je došao u njenu kuću, svjedokinja izjavljuje da su on i Z.D. došli i da su dolazili dva puta i oba puta sjedili na terasi a treći put je Dž.R. dolazio sa sinom E., prijateljem Švicarcem P. i prijateljicom koju je tako predstavio kao prijateljicu. Tada su se pozdravili, popričali i popili kafu u dnevnom boravku a s njima su sjedili svjedokinja i njen suprug. Izjavljuje da njen suprug B.D. i Dž.R. nisu samostalno sjedili, da je njoj to poznato jer ona dočekuje goste u svojoj kući i poslužuje ih. Izjavljuje da Dž.R. njima kao domaćinima, njenom suprugu i djeci nije donosio poklone a dok su Dž.R. i B.D. sjedili, pričali su o „normalnim“ temama.

      Svjedok Z.D. iskazuje da je B.D. upoznao u toku rata i da je B.D. u 2012. godini radio u Federalnom Detašmanu policije u Bihaću a Dž.R. je upoznao u kafiću ... posredstvom B.D. gdje je Z.D. radio kao poslovođa u tom caffe baru. Tada je saznao da se Dž.R. bavi uvozom automobila i tražio je da Z.D. od njega uzme vozilo a Z.D. je htio da izvrši zamjenu vozila pa su kasnije kontakti nastavljeni. Sjeća se da je Dž.R. tada govorio da planira otvoriti firmu za uvoz automobila i dijelova za vozila. Poslije toga je Dž.R. došao kod B.D. pa su njih dvojica pozvali svjedoka da dođe kod kuće B.D. a po njegovom dolasku Dž.R. je njima pričao o svojim poslovnim planovima dok su sjedili na vanjskoj terasi ispred kuće. Na terasi su sjedili Dž.R., B.D. i svjedok Z.D. a B.D. supruga im je iznosila piće i nije bila čitavo vrijeme s njima. Poslije toga je svjedok napustio radni odnos u Caffe baru ... i zaposlio se kod Dž.R. te je sa Dž.R. više puta putovao u Švicarsku. Po dogovoru sa Dž.R. pokušano je da Dž.R. otvori novu firmu u kojoj bi svjedok Z.D. bio osnivač i vlasnik ali se takva firma nije mogla registrovati jer Dž.R. nije imao više novca. Dogovor je bio da Dž.R. Z.D. isplaćuje mjesečno 1.500,00 KM dok se ne registruje firma a svjedok bi radio na uvozu auta. Njihov poslovni odnos je završen tako što je svjedok za iznos novca koji mu je Dž.R. trebao platiti za njegov rad, uzeo tri auta u kompenzaciju. Tvrdi da je dva puta sa Dž.R. dolazio u kuću B.D. u 2012. godini i to jednom kad su dogovarali da svjedok počne raditi kod Dž.R. i drugi put kad su popili kafu isto na terasi ali su se tada on i Dž.R. vratili s puta. Tvrdi da tada nije bila prisutna supruga od optuženog. Tada su pričali pretežno o zdravlju a nije ništa govoreno o terorizmu ili istrazi izuzev što je Dž.R. kasnije imao problema sa nekim dizalicama za koje je rekao da su one nelegalno oduzete i da ga je B.D. uputio šta treba uraditi po tom pitanju. Vezano za poklone Dž.R. date B.D. i njegovoj supruzi iskazuje da mu je poznato da je Dž.R. donio jedan tablet za koji je rekao da vrijedi oko 600,00 KM i da mu je B.D. odmah isplatio 600,00 KM za isti. Tad su B.D., Dž.R. i svjedok Z.D. sjedili na terasi a tu su bili još B.D. supruga i Dž.R. supruga. Isto tako mu je poznato da je B.D. kupio vozilo marke Smart od Dž.R. i platio ga 1.200,00 švicarskih franaka. Poznato mu je da je J.M. kao mehaničar radio u garaži vlasništvo Dž.R.. Nakon što je svjedok Z.D. prestao raditi kod Dž.R., držao je kafić „...“ u B. i kod njega je navratio J.M. i tad je svjedok saznao da je J.M. otišao raditi u Austriju. Tada mu je J.M. rekao da mu je Dž.R. ostao dužan nekog novca te je spomenuo da je B.D. uzeo neke ampule od J.M. koje se mogu kupiti u svakoj poljoprivrednoj apoteci i da to nije ništa sporno te da mu je B.D. rekao da se neka šta sikirati oko toga. Tvrdi da je B.D. jednom na zahtjev Dž.R. sa Dž.R. i svjedokom Z.D. išao u Švicarsku u januaru ili februaru 2013. i da je po povratku B.D. povezao jedan auto u BiH. Kasnije je Dž.R. podnio prijavu protiv svjedoka Z.D. Federalnom Detašmanu policije u Bihaću pa je Z.D. davao izjave vezano za neko auto u FUP Detašman Bihać. U policiji su ga pitali za vozilo koje mu je dobrovoljno predao N.S., davao je izjavu Tužilaštvu na navedene okolnosti i vezano za vozilo Corvette koje je vraćeno Dž.R. te je poslije osam mjeseci konačno istraga protiv njega obustavljena. Svjedok Z.D. dodatno iskazuje da je u kritičnom periodu ostvarivao kontakte i sa B.B. iz C. kojeg poznaje 15 godina a bavi se prodajom automobila kojeg je upoznao posredstvom Dž.R.. B.B. je pružao usluge prevoza upravljajući kamionom budući da svjedok ima položene „C“ i „E“ kategorije za Švicarsku a B.B. ima ugovor sa firmom Laser iz Velike Kladuše za koju uvozi stolariju. Sa B.B. je razmjenjivao telefonske poruke u kojima se spominje odlazak u Švicarsku i spominje prodaja guma.

      Da je optuženi B.D. počinio krivično pravnu radnju Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBiH navedena u tačci 1. osuđujućeg dijela presude sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka oštećenog Dž.R., H.M., A.V., I.D., Š.Č. i D.Đ., nalaza i mišljenja vještaka Bešlić Adnana, nalaza i mišljenja vještaka Hajdar Mevludina i podataka iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacije br. 11/12-03/14, 11/12-02/14 obadvije sa datumom fotografisanja 24.02.2014. godine, fotodokumentacije br. 11/12-05/14 sa datumom fotografisanja 26.02.2014. i fotodokumentacije br. 11/12-06/14 sa datumom fotografisanja 28.02.2014. godine, analitičko šematskog prikaza telefonskih kontakata između Dž.R. i optuženog B.D., rješenja br. 10-16/1-34-2/1131 od 18.11.2011. godine o raspoređivanju B.D. na mjesto šefa Detašmana i rješenja o suspenziji br. 10-16/1-34-3/1131 od 20.11.2012. godine, akta FUP-a Sarajevo br. 09-10/1-04-3-1366/14 a djelimično i na osnovu iskaza svjedoka J.M. koji je dao u prethodnom postupku 27.02.2014. godine u dijelu koji sud prihvata i drugih objektivnih dokaza u spisu koje dokaze je sud cijenio i prihvatio.

      Sud nije prihvatio iskaz optuženog dat u svojstvu svjedoka i prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka i nije prihvatio navode odbrane u kojima se poriče izvršenje krivičnog djela. Sud ne prihvata iskaz optuežnog i navode odbrane kad grade tezu da oštećeni u kritično vrijeme nije optuženom dao 500,00 švicarskih franaka u kući optuženog i da to Tužilaštvo nije dokazalo provedenim dokazima, da je iskaz oštećenog u suprotnosti sa iskazima svjedoka Š.D. koja navodi da oštećeni optuženom nije dao nikakav novac i da je iskaz oštećenog i u suprotnosti sa iskazom svjedoka Z.D. te da je svjedok oštećeni Dž.R. u prethodnom postupku izjavio da optuženi od njega nikad nije tražio novac nego da je Dž.R. optuženom sam od sebe davao novac u švicarskim francima. Odbrana optuženog u suprotnosti je sa dokazima koje sud prihvata.

      Sud cijeni da su provedeni dokazi iskazi svjedoka oštećenog Dž.R., H.M., A.V., Š.Č., I.D. i D.Đ., nalaz i mišljenje vještaka Bešlić Adnana, nalaze i mišljenje vještaka Hajdar Mevludina i podaci iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacije br. 11/12-03/14, 11/12-02/14 obadvije sa datumom fotografisanja 24.02.2014. godine, fotodokumentacije br. 11/12-05/14 sa datumom fotografisanja 26.02.2014. i fotodokumentacije br. 11/12-06/14 sa datumom fotografisanja 28.02.2014. godine, analitičko šematski prikaz telefonskih kontakata između Dž.R. i optuženog B.D., rješenje br. 10-16/1-34-2/1131 od 18.11.2011. godine o raspoređivanju B.D. na mjesto šefa Detašmana i rješenje o suspenziji br. 10-16/1-34-3/1131 od 20.11.2012. godine, akta FUP-a Sarajevo br. 09-10/1-04-3-1366/14, a djelimično i iskaz svjedoka J.M. koji je dao u prethodnom postupku 27.02.2014. godine u dijelu koji sud prihvata, i drugi objektivni dokazi u spisu, saglasni pa im je sud povjerovao.

      Nesporno je da je optuženi B.D. u kritično vrijeme imao svojstvo službene osobe u Federalnoj upravi policije Šef Detašmana Bihać što proizilazi iz rješenja br. 10-16/1-34-2/1131 od 18.11.2011. godine o raspoređivanju B.D. na mjesto šefa Detašmana i rješenje o suspenziji br. 10-16/1-34-3/1131 od 20.11.2012. godine, akta FUP-a Sarajevo br. 09-10/1-04-3-1366/14. Nesporno da je FUP obavijestila KT USK Bihać da u periodu od 01.05.2012. do 31.12.2012. FUP nije imala službeno evidentiran predmet zbog krivično djela terorizam iz čl. 201. KZ FBIH protiv Dž.R. iz Bosanske Krupe i da B.D. nije dostavio bilo kakav službeni izvještaj, službenu zabilješku ili informacije o navedenom krivično djelu protiv Dž.R. ili doo Rekić Auto Šop Bosanska Krupa. Sporno je da li je optuženi počinio ovu krivično pravnu radnju s obzirom da isti poriče izvršenje iste.

      Sud je cijenio i prihvatio iskaz svjedoka oštećenog Dž.R. koji u svom iskazu navodi da je optuženi u oktobru 2012. godine iz Bihaća svjedoku slao telefonske SMS poruke u kojima je naveo da se on mora hitno javiti optuženom kako bi optuženi zatvorio predmet a ako ne dođe da predmet odlazi od njega i da on ne može više ništa učiniti. Tvrdi da je po dolasku u kuću B.D. zajedno sa svojom suprugom optuženi svjedoku kad su sjedili sami za stolom u oktobru 2012. godine rekao da su u njegovom servisu Rekić Šop u Bosanskoj Krupi pronađene ampule koje se koriste za proizvodnju eksploziva i da ga zbog toga iste mogu dovesti u vezu sa terorizmom što je kod svjedoka izazvalo strah da bi mogao imati velikih problema i da on kao šef Detašmana FUP-a u Bihaću može riješiti nastale navodne probleme oko pronađenih ampula ali da to iziskuje određene troškove jer on mora to srediti sa tužiocem i sudijom napominjući da se ipak radi o terorizmu i tražio da mu oštećeni da iznos do 500,00 švicarskih franaka kako bi on sa sudijom i tužiocima to riješio zbog čega mu je Dž.R. na ime toga bojeći se da bi mogao imati problema u daljnjem poslovanju i ličnih problema budući da boravi u inostranstvu, u porodičnoj kući B.D. u B. u ul. ... predao novčani iznos od 500 švicarskih franaka, na koji način je B.D. sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Iskaz oštećenog potkrijepljen je iskazima svjedoka H.M., A.V., Š.Č., D.Đ. i iskazom svjedoka J.M. koji je dao u prethodnom postupku 27.02.2014. godine u dijelu koji sud prihvata, podacima iz nalaza i mišljenja vještaka Bešlić Adnana, nalaza i mišljenja vještaka Hajdar Mevludina, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacije br. 11/12-03/14, 11/12-02/14 obadvije sa datumom fotografisanja 24.02.2014. godine, fotodokumentacije br. 11/12-05/14 sa datumom fotografisanja 26.02.2014. i fotodokumentacije br. 11/12-06/14 sa datumom fotografisanja 28.02.2014. godine. Svjedok H.M. čiji iskaz sud prihvata iskazuje da je u 2012. bio zaposlen u servisu Rekić Šop vlasništvo Dž.R. koji se tada nalazio u Švicarskoj a direktor firme je bio njegov brat. Sjeća se da je 2012. radeći zajedno u servisu sa J.M. prilikom rastavljanja vozila Opel vlasništvo S.M. ispred zadnjeg sica pronašao dvije bočice sa metalnim okvirima, kad su otvorili vidjeli su da se radi o staklenim ampulama i prilikom otvaranja jedna je ampula razbijena a druga je bila ispravna. Iskazuje da je nakon pronalaska ovih ampula zovnuo majstora u servisu i predao mu te ampule i nije znao šta se u njima nalazi a on ih je ostavio u garaži i nakon nekoliko dana je J.M. rekao da je zvao B.D. iz B. koji radi u FUP-u te mu je predao navedene ampule i dao kod njega izjavu na te okolnosti te napomenuo da će B.D. doći kod H.M. da potvrdi njegovu izjavu o pronalasku tih ampula. Nakon nekoliko dana došao je B.D. kojeg je svjedok i na glavnom pretresu prepoznao i rekao da je došao upravo on sa još jednim kolegom i pozvao ga da uđe u službeno auto pored servisa koje je bilo parkirano a kad je svjedok H.M. ušao, B.D. je tražio njegovu ličnu kartu a njegov kolega je stajao vani sa J.M. pred servisom. Tvrdi da ga je B.D. tada ispitivao o pronalasku ampula a svjedok H.M. mu je sve objasnio a za to vrijeme je B.D. sve to zapisivao u rokovnik. Izjavljuje da mu je tada B.D. rekao da ga više neće niko ništa pitati i da on samo da izjavu kako je našao te ampule. Nakon što mu je predočena fotodokumentacija od strane postupajućeg tužioca svjedok H.M. je izjavio da su pronađene ampule vidljive na fotodokumentaciji koja mu je predočena. Svjedok A.V. čiji iskaz sud prihvata, iskazuje da je u oktobru mjesecu 2012. išao na terenu Bos. Krupu zajedno sa šefom Detašmana B.D. i da je po dolasku u Bos. Krupu vozeći službeno vozilo na zahtjev šefa B.D. zaustavio vozilo ispred servisa Rekić Šop. Kad su izašli iz vozila B.D. mu je rekao da svjedok ostane vani da on mora pronaći jedno lice da s njim obavi razgovor. Nakon pet minuta B.D. se vratio a sa njim je bio H.M. te je i svjedok krenuo za njima prema službenom vozilu a B.D. mu je rekao da on ostane vani dok on obavlja razgovor sa tom osobom. Nakon toga je B.D. sjeo na mjesto vozača a H.M. na mjesto suvozača i njih dvojica su nešto razgovarali a B.D. je tok razgovora zapisivao u svom rokovniku. Kad su se vratili u pravcu Bihaća tokom vožnje B.D. mu je rekao da ima jednog saradnika s kojim će popiti kafu u jednom kafiću na izlazu iz Bos. Krupe te su se svratili u taj kafić koji se nalazi s lijeve strane puta. B.D. mu je rekao da je to bivši policajac a zatim su se u kafiću njih dvojica sastali. Kasnije je saznao da je ta osoba J.M.. Slušao je o čemu razgovaraju i čuo da ta priča ima veze sa H.M.koji je s njim prethodno sjedio u vozilu i čuo je da B.D. tad u kafiću kaže da će izvršiti provjere i utvrditi da li se radi o terorizmu. Tu su se zadržali 5-10 minuta. Poslije toga Dž.R. je podnio krivičnu prijavu protiv Z.D. pa su po tom pitanju svjedok A.V. i S.Z. uzimali izjavu tako da je S.Z. obavljao poslove istražitelja a A.V. je bio zapisničar. Svjedoci D.Đ.i Š.Č. čije iskaze sud prihvata, saglasno navode da su u prisustvu šefa Detašmana I.D. povodom zahtjeva E.H. da mu se vrati vozilo „Audi“ a po naredbi Kantonalnog tužioca Cerić Arnele, otključali sef B.D. u namjeri da pronađu saobraćajnu dozvolu za navedeno vozilo i da su u istom pronašli dvije ampule a radi se o staklenim ampulama sa metalnim čepom. Jedna je bila ispravna a druga je bila razbijena. Tvrde da su iste fotografisane i da je sačinjena fotodokumentacija na te okolnosti. Svjedok Š.Č. izjavljuje da je u prostorijama arhiva službenih zabilješki pronađen zapisnik sa izjavom J.M. br. 11/12 od 18.10.2012. godine koji nije protokolisan te da nije fotografisano mjesto gdje je zapisnik pronađen. Nije mu poznato da li je B.D. potpisao taj zapisnik ili nije. Poslije su inspektori iz Federalne uprave policije vršili internu kontrolu i preuzeli predmet B.D.. Iskazi svjedoka A.V. i D.Đ. poktrijepljeni su podacima iz službene zabilješke br. 11/12-52/14 od 24.02.2014. godine. Iskazi svjedoka Š.Č. i D.Đ. potkrijepljeni su podacima iz službene zabilješke br. 11/12-65/14 od 28.02.2014. godine i službene zabilješke br. 11/12-61/14 od 27.02.2014. godine. Sud je cijenio i prihvatio iskaz svjedoka J.M. koji je dao dana 27.02.2014. godine u dijelu kad navodi da je u septembru mjesecu 2012. u autoservisu Rekić Šop vršio rastavljanje vozila Opel Corsa vlasništvo S.M. iz B.O. zajedno sa H.M. a tom prilikom u unutrašnjosti ispod zadnjih siceva pronašli su dvije ampule koje su bile u metalnim okvirima a unutar metalnih okvira bile su staklene bočice na kojima je pisalo amonijak. Tom prilikom su vidjeli da je jedna bočica razbijena i da u njoj nema nikakve tekućine niti materije dok je druga bila puna tekućine. Ispravnu ampulu je izvadio iz vozila i ostavio na policu u servisu a zatim nakon nekoliko dana putem telefona nazvao B.D. šefa Detšamana Bihać koji mu je rekao da je dobro što ga je nazvao i da je upravo mislio da bi u vozilu S.M. trebalo nešto biti a svjedok J.M. mu je odgovorio je pronašao ampulu na kojoj piše amonijak pa je B.D. rekao da će se navratiti da je preuzme. Ubrzo nakon toga ga je B.D. nazvao i rekao da dođe u ćevabdžinicu „...“ u Bos. Krupi i ponese tu ampulu. Kad je došao u ćevabdžinicu predao je B.D. ampulu amonijaka i zamolio da izvrši analizu tekućine i da utvrdi o čemu se radi. Tvrdi da je B.D. preuzeo ampulu od njega ali mu tada nije dao nikakvu potvrdu o preuzimanju ampule već je rekao da dođe sutradan u 8 sati u Bihać kod njega da da izjavu na te okolnosti. Tokom razgovora u ćevabdžinici B.D. mu je rekao da je ampula veoma vrijedna i da određene službe OSA i SIPA znaju za ampulu te da ampula amonijaka predstavlja sastojak za pravljenje eksploziva i dodao da je bolje da je ampulu predao jer je mogao biti uhapšen i ispitan. Tvrdi da je dana 18.10.2012. u 8 sati po dogovoru došao kod B.D. u službene prostorije Detašmana u Bihaću a prije toga se javio dežurnom uniformisanom policajcu koji je evidentirao njegov ulazak. Prilikom ulaska susreo je I.D. sa kojim se od ranije poznaje još iz vremena dok je J.M. radio u MUP USK. Potom je u kancelariji B.D. dao detaljnu izjavu na zapisnik na okolnosti pronalaska navedenih ampula. Izjavljuje da prilikom davanja izjave B.D. uopće nije spomenuo vlasnika servisa Rekić Šop Dž.R. već je B.D. na kraju izjave pitao da li Dž.R. ima bilo kakve veze sa navedenima ampulama na što mu je svjedok J.M. odgovorio da Dž.R. nema nikakve veze sa vozilom niti pronađenim ampulama. Tvrdi da mu je B.D. prilikom ispitivanja 18.10.2012. rekao da Dž.R. zbog navedenih bočica – ampula potražuje Interpol što je svjedoku J.M. bilo nejasno jer Dž.R. se tad nalazio u Švicarskoj i nije uopće znao da postoje ikakve bočice – ampule. Nakon što je sačinjen zapisnik o saslušanju svjedoka isti je potpisao a nije ga pročitao a za vrijeme uzimanja izjave su bili sami on i B.D.. Sud je odbio prigovor odbrane usmjeren protiv čitanja iskaza svjedoka J.M. od 27.02.2014. godine kao neosnovan u kojem se navodi da se vidi da ne vidi u kom predmetu i protiv koje osobe se vodi istraga već se kaže da se svjedok saslušava na okolnosti pronalska ampula i poziva na odredbe čl. 231. st. 2. i čl. 232. Sud cijeni da je prigovor odbrane neosnovan i da je u konkretnom slučaju bilo opravdano na prijedlog Tužilaštva odobriti čitanje iskaza svjedoka J.M. budući da odredbe čl. 231. i 232. ne sadrže zabranu čitanja navedenog iskaza. Sud cijeni da je isti zapisnik u formalno pravnom smislu važeća isprava, snabdjeven je sa potrebnim upozorenjima po ZKP-u za svjedoka a činjenica što je uzet prije donošenja naredbe o otvaranju istrage, ne umanjuje njegov značaj. Po ocjeni Suda sve izjave koje su uzete od prvog saznanja koje upućuje na osnov sumnje da je učinjeno krivično djelo pa do podizanja optužnice koje sadrže potrebno upozorenje po ZKP-u mogu se koristiti kao dokaz bez obzira da li su uzete prije ili nakon donošenja naredbe o otvaranju istrage jer je cilj korištenja tih isprava na glavnom pretresu razjašnjenje kritičnog događaja. Iskaz svjedoka J.M. od 27.02.2014. godine je pročitan na prijedlog postupajućeg tužioca bez saglasnosti odbrane a u skladu sa odredbama čl. 288. st. 2. ZKP-a s obzirom da ovaj svjedok nije dostižan sudu budući da je istom svjedoku putem pošte a i putem PS Bosanska Krupa više puta pokušana dostava poziva ali dostava nije uspjela što je vidljivo iz vraćenih dostavnica i vidljivo iz dopisa Policijske stanice Bosanska Krupa od 25.01.2017. i 20.03.2017. iz kojih proizilazi da se J.M. nalazi u R Austriji i da se ne želi vraćati u BiH pa po ocjeni suda postoji zakonsko uporište da se njegov iskaz kao nedostižnog svjedoka pročita. Iskaz svjedoka J.M. koji iako je nedostižan i nije neposredno saslušan na glavnom pretresu, saglasan je sa iskazima svjedoka H.M. i A.V. a na iste okolnosti u pogledu pronađenih ampula budući da svjedoci H.M. i J.M. saglasno navode da su predmetne dvije ampule pronađene prilikom rastavljanja vozila S.M.. Nadalje, saglasni su iskaz J.M., H.M. i A.V. na okolnosti da je optuženi B.D. povodom navedenih ampula obavio razgovor sa H.M. u službenom vozilu koje se nalazilo ispred servisa Rekić Šop u Bosanskoj Krupi, da je optuženi tada raspitivao se da li Dž.R. ima kakve veze sa navedenim ampulama i da će provjeravati da li se ampule mogu koristiti za proizvodnju eksploziva. Ovaj iskaz svjedoka J.M. zajedno sa iskazima drugih saslušanih svjedoka koje sud prihvata čini jednu cjelinu i upućuje na jedino ispravan zaključak da je iskaz svjedoka oštećenog Dž.R. istinit. Sud nije prihvatio dio iskaza svjedoka J.M. br. 11/12-18/14 koji je dao 27.02.2014. godine u dijelu kad izjavljuje da mu je predočen zapisnik koji je B.D. sačinio 18.10.2012. u koji je unešeno da ga je B.D. tog dana pitao da li je on ili neko od zaposlenih u servisu vidio ili primjetio u autu koje se nalazi na popravku nešto zamotano u paket, nešto što bi ga asociralo na eksploziv, zatim svjedok izjavljuje da ga B.D. uopšte to nije pitao i da on to nije izjavio a niti je izjavio da ga je Dž.R. nekad angažovao da pakuje ili nabavlja slične bočice i da ih on treba prevesti dalje s obzirom da ni jedan drugi saslušani svjedok nije potvrdio niti potkrijepio ove navode a i zbog toga što J.M. nije neposredno saslušan pa sama njegova tvrdnja kao nedostižnog svjedoka na ove okolnosti po ocjeni suda nije validna i nema uporište ni u jednom drugom dokazu.

 

      Sud je cijenio i prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za informacione tehnologije Bešlić Adnana kad u svom iskazu navodi da je po naredbi KT-a USK Bihać br. T01 0 KT 19820 14 od 13.06.2014. godine vještačio ostvarene telefonske kontakte tipa SMS komunikacije sa sadržajem SMS poruka telefonskog broja ... korisnika Dž.R. koji je bio predmet vještačenja tj. telefon Apple iPhone S4s sa telefonskim brojem ..., zatim ... i ... korisnika B.D. koje su navedene u šematskom prikazu komunikacija između optuženog B.D. i oštećenog Dž.R.. Iskazuje da je pod rednim brojem 1140 na telefon korisnika Dž.R. primljena poruka koja je došla sa korisničkog broja ... u imeniku evidentirana pod imenikom B.D. datum prijema poruke 24.10.2012. u 09 sati 09 minuta a sadržaj poruke je: „Znam da si u velikom poslu, pričao mi je Z.D. da te posao tjera ko bog đavla, očekivao sam te danas, imam problem na poslu zbog servisa i treba mi tvoja izjava da zatvorim, trebao sam to završiti još u petak i dat mi je rok, javi mi da znam tačno kad ćeš doći da im mogu javiti i sve poslati, molim te za ovo, otići će od mene i gotovo je onda. B.D.“. Sud je cijenio i prihvatio iskaz vještaka hemijske struke Hajdar Mevludina koji u svom nalazu i mišljenju navodi da je na osnovu naredbe KT-a USK Bihać izvršeno vještačenje tekućine u dvije ampule od kojih je jedna ampula bila ispravna a druga je bila polomljena. Vještačenjem je utvrđeno da se u ampulama koje su mu dostavljene na vještačenje nalazio amonijak i da se radi o rastvoru amonijaka odnosno amonijak hidroksidu a to je rastvor gasovitog amonijaka u vodi i konačan odgovor je da se amonijakov hidroksid koji se nalazio u vještačenim ampulama ne može koristiti za proizvodnju eksploziva. Amonijak kao gas ima višestruku namjenu za proizvodnju đubriva. Izjavljuje da se isti amonijak ne može koristiti za pročišćavanje vode i ne može biti stimulativno sredstvo. Na glavnom pretresu je postupajući Kantonalni tužilac vještaku prezentirao fotodokumentaciju br. 11/12-06/14 a nakon uvida u navedenu fotodokumentaciju vještak Hajdar Mevludin je izjavio da pretpostavlja da su to ampule koje se vide na ovoj fotodokumentaciji. Podacima iz fotodokumentacije br. 11/12-06/14 na fotografijama od 1 do 20 potkrijepljuju se iskazi vještaka Hajdar Mevludina. Na fotografijama od 1 do 9 vidljive su prostorije i prostor u kojima su pronađene navedene ampule a na fotografijama od 9 do 20 vidljive su predmetne ampule. Nalaz i mišljenje vještaka Bešlić Adnana sačinjen je u skladu sa pravilima struke i poktrijepljen je materijalnom dokazima u spisu koji su već obrazloženi.

      Na osnovu iskaza oštećenog Dž.R. kad tvrdi da mu je optuženi uporno slao SMS poruke i zvao ga da dođe u Bihać, u kojim porukama je optuženi navodio da oštećeni hitno mora doći jer će u protivnom predmet otići od njega i da će sve biti kasno, zatim na osnovu iskaza vještaka Bešlić Adnana, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacije, utvrđeno je da je iskaz oštećenog na ove okolnosti tačan jer je iz iskaza vještaka za informacione tehnologije Bešlić Adnana, vidljivo da je optuženi doista oštećenom slao poruku sljedećeg sadržaja: „Znam da si u velikom poslu, pričao mi je Z.D. da te posao tjera ko bog đavla, očekivao sam te danas, imam problem na poslu zbog servisa i treba mi tvoja izjava da zatvorim, trebao sam to završiti još u petak i dat mi je rok, javi mi da znam tačno kad ćeš doći da im mogu javiti i sve poslati, molim te za ovo, otići će od mene i gotovo je onda. B.D.“. Na osnovu dijela iskaza Dž.R. kad izjavljuje da mu je optuženi lažno predočio da su u njegovom servisu Rekić Šop u Bosanskoj Krupi prilikom rastavljanja jednog vozila pronađene ampule koje se koriste za proizvodnju eksploziva i da se on na osnovu toga može dovesti u vezu sa terorizmom i na osnovu iskaza vještak hemijske struke Hajdar Mevludina i fotodokumentacije, utvrđeno je da se pronađene ampule koje su vještačene ne mogu koristiti za proizvodnju eksploziva. Na osnovu iskaza svjedoka J.M. koji je dao 27.02.2014. godine u dijelu koji sud prihvata, utvrđuje se da je već tada u vrijeme uzimanja ovog iskaza optuženi rekao J.M. da SIPA i OSA znaju za navedene ampule i da Dž.R. potražuju Interpol, proizilazi da iskazi ovih svjedoka i iskazi saslušanih vještaka koje sud prihvata, u pretežnom dijelu potvrđuju iskaz oštećenog Dž.R. i da je njegov iskaz istinit kad tvrdi da je optuženom dao 500,00 švicarskih franaka. Sud cijeni da su navedene okolnosti koje je optuženi oštećenom Dž.R. lažno predočio da se on može zbog pronađenih ampula dovesti u vezu sa terorizmom, bile podobne da optuženog dovedu u zabludu i kod njega izazovu strah i navedu na to da on na štetu svoje imovine nešto učini pa je oštećeni znajući da je on poslovan čovjek i da je zaposlen u inostranstvu, bojeći se da bi mogao imati problema jer je optuženi rekao da se ipak radi o terorizmu, dao optuženom 500,00 švicarskih franaka. Sud nije prihvatio iskaze svjedoka Š.D. i Z.D. s obzirom da su njihovi iskazi u suprotnosti sa dokazima koje sud prihvata. Analizirajući iskaz svjedoka Š.D. iz istog je vidljivo da ova svjedokinja nebitne okolnosti događaja opisuje veoma detaljno i precizno a u pogledu odlučnih činjenica na pitanje odbrane da li je primjetila da bi Dž.R. te prilike dao kakav novac njenom suprugu, svjedok Š.D. izjavljuje: „Ne, nikakav novac niti je davao niti je to bila riječ o tome tu“. Sud cijeni da ovakav njen iskaz nije uvjerljiv a ispitivanje na ove okolnosti odlučnih činjenica su pokrivene samo jednim navedenim pitanjem i bilo je za očekivati da odbrana ovu svjedokinju u situaciji da optuženi nije uzeo 500,00 švicarskih franaka od oštećenog, detaljnije ispituje vezano za ovu transakciju ali to odbrana nije učinila. Pored navedenog, ova svjedokinja je supruga od optuženog i njen iskaz je po ocjeni suda upravljen na to da optuženi izbjegne krivičnu odgovornost. Nasuprot tome oštećeni Dž.R. je iskazivao uvjerljivo ponavljajući više puta na isti način na glavnom pretresu da je optuženi B.D. od njega tražio iznos do 500,00 švicarskih franaka govoreći da oštećenog ampule koje su pronađene u njegovom servisu mogu dovesti u vezu sa terorizmom i da je taj iznos dovoljan da on to sredi sa tužiocem i sudijom i da to sve košta te da se oštećeni kao poslovan čovjek koji boravi i radi u inostranstvu bojao te da je doveden u zabludu i u strahu optuženom dao 500,00 švicarskih franaka jer mu je optuženi više puta govorio: „Ipak se radi o terorizmu“. Odbrana i optužba nisu predložili saslušanje bivše supruge oštećenog za koju je oštećeni rekao da je s njim bila u kući optuženog u kritično vrijeme a za istu također prema podacima iz spisa nema saznanja u kojoj državi i na kojoj adresi boravi. Cijeneći iskaz svjedoka Z.D. iz istog proizilazi da je on u kritičnom periodu bio u poslovnom odnosu sa oštećenim Dž.R., da ovaj svjedok u svom iskazu uglavnom opisuje poslovne odnose koji su oni imali i da oni više nisu u dobrim prijateljskim odnosima jer je Dž.R. protiv njega podnio krivičnu prijavu a isti nema saznanja o tome da li je oštećeni optuženom dao predmetni novac u iznosu od 500,00 švicarskih franaka ili nije jer tada ovaj svjedok nije bio prisutan u kući B.D. nego je po iskazu Dž.R. koji sud prihvata, došao kasnije. Svjedok Dž.R. je u jednom dijelu svog iskaza izjavio da bi Z.D. mogao potvrditi dio njegovog iskaza jer je on došao u kuću B.D. sat i pol nakon što je Dž.R. B.D. dao 500,00 švicarskih franaka što bi značilo da bi ovaj svjedok mogao potvrditi ili negirati da je oštećenog zatekao u kući optuženog. Razjašnjenje na ove okolnosti moglo bi se izvršiti samo da je Z.D. jednom bio u kući optuženog zajedno sa oštećenim ali budući da su Dž.R. i Z.D. više puta zajedno bili u kući B.D., razjašnjenje se nije moglo izvršiti na osnovu iskaza Z.D. jer se provedenim dokazima optužbe i odbrane nije mogao utvrditi ni tačan datum kad je to optuženi od oštećenog preuzeo 500,00 švicarskih franaka te je i u izreci presude navedeno kao vrijeme izvršenja krivičnog djela oktobar 2012. Uz to, svjedok Z.D. je u dobrim prijateljskim odnosima sa optuženim budući da ga je optuženi koristeći prijateljske veze sa Dž.R. zaposlio kod istog pa je i njegov iskaz upravljen na to da optuženi izbjegne krivičnu odgovornost. Cijeneći navode odbrane kad se u istoj navodi da je oštećeni u svom iskazu koji je dao u prethodnom postupku izjavio da je optuženom kao poklon od sebe davao iznos od 100, 200 ili 300 franaka a da to optuženi nije ni tražio, proizilazi da je svjedok Dž.R. u svom iskazu izjavio da mu se B.D. kao prijatelj požalio da je suspendovan i netačno naveo da nema nikakvih primanja i da je oštećeni od sebe B.D. davao 100, 200 ili 300 Franaka što na kraju iznosi oko 1.200,00 Franaka. Kasnije je oštećeni upoznat da je B.D. tokom suspenzije imao pravo na umanjenu plaću i saznao za Ljekarski nalaz o zdravstvenoj sposobnosti B.D. u kojoj je pisalo da je on 100% invalid i da je tek tad vidio s kim ima posla. Napominje da mu je B.D. slagao da nema nikakvih primanja a u situaciji da je znao da B.D. za vrijeme suspenzije ostvaruje plaću samo neznatno umanjenu, ne bi mu davao navedene iznose novca i da zaključuje da je B.D. zloupotrijebio navedenu suspenziju da bi od njega dobivao novac. Na osnovu ovakve izjave oštećenog Dž.R. utvrđuje se da je Dž.R. pomišljajući da optuženi nema nikakvih primanja jer je suspendovan, davao navedene iznose novca optuženom ali se ova izjava ne odnosi na 500,00 švicarskih franaka koje je oštećeni u kritično vrijeme dao optuženom u njegovoj kući za koje je optuženi oglašen krivim budući da je oštećeni na glavnom pretresu u prisutnosti optuženog rekao da je optuženom dao iznos od 500,00 švicarskih franaka jer je doveden u zabludu od strane optuženog koji mu je tada zaprijetio da se zbog pronađenih ampula oštećeni može dovesti u vezu sa terorizmom pa je optuženi znajući da je on poslovan čovjek, da borav i radi u inostranstvu, u strahu dao optuženom navedeni iznos novca jer je bio ucijenjen.

      Neutemeljena je odbrana optuženog kad odbrana ističe da pri oduzimanju – dobrovoljnoj predaji mobitela od strane Dž.R. nije postupljeno u skladu sa odredbama ZKP-a, koje regulišu način oduzimanja, otvaranja, čuvanja i pregled privremeno oduzetih predmeta s obzirom da je iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 11/12-3/14 od 24.02.2014. proizilazi da je oštećeni Dž.R. dobrovoljno predao mobilni telefon marke iPhone koji je nakon toga upućen na vještačenje, da je vidljivo da je Dž.R. dao saglasnost da se njegov telefon izvještači u cilju izlistavnja zaprimljenih SMS poruka. Nakon toga vještak za informacione tehonologije Bešlić Adnan je sačinio svoj nalaz i mišljenje koji je obrazložio na glavnom pretresu a sud isti nalaz i mišljenje prihvata objektivnim. Sud cijeni da je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta sačinjena u skladu sa odredbama ZKP-a i da se radi o zakonitom dokazu te da su i iskaz vještaka za informacione tehnologije Bešlić Adnana i fotodokumentacija koji su proizašli iz navedene potvrde zakoniti dokazi jer je oštećeni dobrovoljno predao navedeni telefon i prilikom predaje dao saglasnost da se izlistaju zaprimljene SMS poruke a upravo je vještak Bešlić Adnan vještačio samo navedene poruke koje je oštećeni uputio optuženom a imajući u vidu da oštećeni nije stavio nikakva ograničenja u pogledu izlistavanja navedenih poruka, to je potvrda o privremeno oduzetim dokazima zakonit dokaz kao i dokazi koji su proizašli iz navedene potvrde. U situaciji da je oštećeni izjavio da se izričito protivi oduzimanju predmeta - telefona, tek tada bi se imale primjeniti odredbe ZKP-a na koje se odbrana poziva. Isto tako su po ocjeni suda validni dokazi i službene zabilješke koje su sačinili ovlaštena službena lica u koje je izvršen uvid ili su čitane na glavnom pretresu budući da su u istim navedene radnje koje su u ovom predmetu poduzimala ovlaštena službena lica u granicama njihovih službenih ovlaštenja. Neosnovani su navodi odbrane kad odbrana ističe da su poruke koje je primao Dž.R. izbrisane iz mobitela s obzirom da je vještak za informacione tehnologije vještačenje izvršio u skladu sa datim ovlaštenjem oštećenog koji je pristao da se izlistaju sve njegove poruke. Optuženi i sam priznaje da je on poslao poruku oštećenom Dž.R. i da ga je pozvao da hitno doće da zatvori predmet koji vodi pa je odbrana optuženog kad tvrdi da je ovaj dokaz nezakonit, u suprotnosti sama sa sobom jer proizilazi da je nesporno da je optuženi oštećenom uputio navedenu poruku. Isto tako je nesporno da je optuženi od J.M. preuzeo dvije ampule pa je u tom pogledu odbrana optuženog neutemeljena kad tvrdi da su ove ampule nezakonit dokaz. Sud je omogućio postupajućem kantonalnom tužiocu da iskaz osumnjičenog B.D. dat u prethodnom postupku koristi prilikom isptivanja optuženog u svojstvu svjedoka a odbio je prigovor odbrane u kojem odbrana tvrdi da se ovaj iskaz ne može koristiti na glavnom pretresu jer je isti uzet prije donošenja naredbe o otvaranju istrage protiv optuženog i da optuženi nije imao branioca prilikom njegovog ispitivanja. Imajući u vidu da je odredbama čl. 288. st. 1. ZKP propisano da su iskazi dati u istrazi dopušteni kao dokazi na glavnom pretresu i da mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dalje ispitivanje a osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz, sud je odbio prigovor odbrane i omogućio tužiocu da koristi predmetni iskaz. Isto tako su neosnovani i ostali prigovori odbrane istaknuti u pogledu ove krivično pravne radnje u pogledu korištenja dokaza na kojima je Sud zasnovao presudu. Iz iskaza osumnjičenog B.D. uzet 19.02.2016. vidljivo je da je isti propisno upozoren u smislu čl. 92. st. 1. i čl. 92. st. 2. da nije dužan iznositi odbranu i odgovarati na postavljena pitanja, da se može braniti šutnjom i da je optuženi potpisao zapisnik sa navedenim upozorenjima i da je optuženi detaljno iznio svoju odbranu a nije se branio šutnjom pa je po ocjeni suda dozvoljeno ovakav iskaz koristiti na glavnom pretresu. Konačno sud cijeni da su dobrana optuženog kad poriče izvršenje krivičnog djela i njegov iskaz dat u svojstvu svjedoka i kroz ispitivanje svjedoka upravljeni na izbjegavanje krivične odgovornosti i da svjedok oštećeni Dž.R. i svjedoci H.M., A.V., Š.Č., D.Đ. i svjedok J.M. u dijelu iskaza koji sud prihvata, čije iskaze sud prihvata, nemaju nikakve posebne razloge da optuženog lažno terete.

      Za postojanje krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBIH traži se da službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili neobavivši svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, da drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog.

      U konkretnom slučaju sud je cijenio radnje optuženog i došao do zaključka da je optuženi u kritično vrijeme postupao svjesno i voljno i da je bio svjestan da upornim upućivanjem SMS poruka Dž.R. i pozivajući ga da hitno dođe u Bihać da zatvori predmet te po dolasku oštećenog u kuću optuženog lažnim predočavanjem da pronađene ampule mogu oštećenog dovesti u vezu sa terorizmom što je kod oštećenog izazvalo strah da bi mogao imati velikih problema a uz to mu je optuženi još obećao da on kao šef Detašmana može oštećenom pomoći i sa sudijom i tužiocem riješiti nastale probleme ali da to iziskuje određene troškove i da bi do 500,00 švicarskih franaka bilo dovoljno za rješavanje tih problema pa je oštećeni u strahu doveden u zabludu na navedeni način optuženom dao navedeni iznos od 500,00 švicarskih franaka, što upućuje na zaključak da je optuženi krivično djelo učinio sa umišljajem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist i da je to htio učiniti. Sud cijeni da su lažno predočene činjenice od strane optuženog bile podobne da oštećenog dovedu u zabludu i kod njega izazovu strah da bi doista mogao imati probleme budući da je on poslovan čovjek i radi u inostranstvu a pojam da se isti može dovesti u vezu sa terorizmom izaziva strah kod svake razumne osobe. Uz to, iz provedenih dokaza proizilazi da je optuženi postupao protivno interesima službe tako da je oštećenog pozvao da dođe u njegovu kuću i da je optuženi navedenu radnju poduzimao u svojoj kući a u situaciji da se radi o legalnim službenim radnjama, iste bi se imale obavljati u službenim prostorijama Detašmana FUP-a u Bihaću pa cijeneći sve navedene okolnosti, proizilazi da je optuženi bio uporan u izvršenju ove krivično pravne radnje, što upućuje na zaključak da je optuženi počinio predmetnu krivično pravnu radnju sa svim njenim opisanim posljedicama.

      Dakle, iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja slijedi zaključak da je optuženi počinio krivično pravnu radnju navedena u tačci 1. osuđujućeg dijela presude i da su u njegovim radnjama u subjektivnom i u objektivnom pogledu ostvarena sva potrebna obilježja krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz čl. 383. st. 1. KZ FBIH zbog toga što je kao službena osoba u Federaciji BIH, iskoristio svoj službeni položaj i time sebi pribavio korist.

      S obzirom da je optuženi počinilac krivično pravne radnje navedene u tačci 1 osuđujućeg dijela presude za koju je i krivično odgovoran to ga je sud oglasio krivim i zbog njenog počinjenja istom izrekao kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci. Od olakšavajućih okolnosti na strani optuženog sud je našao da je optuženi oženjen, otac dvoje djece, a od otežavajućih okolnosti na strani optuženog sud je našao da je optuženi prilikom izvršenja predmetne krivično pravne radnje ispoljio određeni stepen upornosti. Cijeneći ovako utvrđene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, imajući u vidu težinu krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti optuženog i druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, sud je stekao uvjerenje da će se izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja iz člana 7. i 42. KZ FBiH.

      Temeljem člana 76. stav 1. i 2. i člana 71. tačka c) KZ FBIH Sud je optuženom izrekao mjeru sigurnosti zabrana obavljanja poziva ili djelatnosti na policijskim poslovima u trajanju od 1 (jedne) godine nalazeći da okolnosti pod kojima je krivično pravna radnja u tačci 1. osuđujućeg dijela presude izvršena, ukazuju da postoji opasnost da bi obavljanje navedenog poziva djelatnosti ili dužnosti na optuženog moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz poziv, djelatnost ili dužnost.

      Temeljem člana 114., 114a i 115. KZ FBIH u vezi sa članom 413. ZKP FBIH Sud je odlučio da se od optuženog se oduzme imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 500,00 CHF u protuvrijednosti od 809,20 KM koji iznos se u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude ima uplatiti u korist budžeta Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom da je oštećeni Dž.R. na glavnom pretresu izjavio da ne traži naknadu štete što znači da isti nije stavio odštetni zahtjev i da je kod činjeničnog stanja koje je utvrđeno u toku postupka izricanje ove mjere po zakonu obavezno jer niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela. Protuvrijednost švicarskih franaka u KM izračunata je na osnovu tečajne liste Uni Credit banke na dan 31.10.2012. godine budući da je vrijeme izvršenja krivičnog djela navedeno u izreci presude oktobar 2012. a nije naveden tačan datum pa je sud cijenio da se protuvrijednost ima izračunati sa 31.10.2012. godine.

      Temeljem člana 202. stav 3. ZKP FBIH Sud je optuženog obavezao da sudu plati paušal u iznosu od 100,00 KM u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude cijeneći da je optuženi prema svom imovnom stanju u mogućnosti da plati paušal.

      Temeljem člana 300. stav 1. tačka e) ZKP FBIH Sud je odlučio da se oštećenom Dž.R. vrati mobilni telefon marke „iPhone 4SX“ crne boje IMEI broja ..., u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude s obzirom da je njegovo daljnje zadržavanje nepotrebno.

      Po ocjeni suda, Tužilaštvo u toku postupka provedenim dokazima nije dokazalo da je optuženi počinio krivično pravne radnje Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 2. Krivičnog zakona FBIH u tačci 1., Odavanje službene tajne iz čl. 388. st. 2. KZ FBIH u tačci 2. i Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 1. KZ FBIH u tačci 3. izreke oslobađajućeg dijela presude.

      Za postojanje krivičnog djela Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 1. Krivičnog zakona FBIH traži se da službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili sužbenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem ili koja svojim potpisom ili sužbenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem a u stavu 2. istog člana traži se da službena ili odgovorna osoba u Federaciji neistinitu ili službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uptrijebi u službi ili pri poslovanju kao da su istiniti ili koja službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uništi, prikrije, u većoj mjeri ošteti ili na drugi način učini neupotrebljivom.

      U optužbi se navodi da je optuženi dana 10. augusta 2012. godine u Bihaću, kao službena osoba Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, sačinio službeni akt Federalne uprave policije br. 11/12-04-3-3775 od 10.8.2012. godine u kojem je neistinito naveo da Federalna uprava policije i Kantonalno tužilaštvo USK – Područno tužilaštvo Sanski Most vode kriminalističku istragu koja se odnosi na poslovanje firme d.o.o. Rekić Šop, nakon čega je takav službeni akt dostavio Poreznoj upravi FBIH – Kantonalnom uredu Bihać kako bi pribavio podatke o poreznim dugovanjima poreznog obveznika d.o.o. „Rekić Auti CSHOP“ Bosanska Krupa za period 2007 - 2012. godina, iako je bio svjestan i znao da Federalna uprava policije i Kantonalno tužilaštvo USK nisu vodili nikakvu istragu u vezi sa privrednim društvom „Rekić Šop“ d.o.o. Bosanska Krupa ili njenim poreznim dugovanjima pa da bi time počinio krivično djelo iz čl. 389. st. 2. KZ FBIH.

      Optuženi poriče izvršenje krivičnog djela i brani se da on nije sačinio dopis koji je dostavljen Poreznoj upravi u Bihaću nego je sačinio inicijalni akt e-mail u kojem nije naveo da se vodi istraga protiv firme Rekić Šop i da je njegov inicijalni akt prerađen u FUP-u tako da je Poreznoj upravi dostavljen navedeni akt koji se navodi u izreci presude a u odbrani optuženog se navodi da nije dokazano da je optuženi počinio krivično pravnu radnju navedenu u tačci 1. izreke presude, da iz provedenih dokaza nije sporno da je optuženi inicirao da FUP uputi akt kojim se tražila provjera izmirenja poreznih obaveza firme „Rekić šop“ vlasništvo Dž.R.. To je učinio putem zaštićenog emaila kog je on po propisanoj proceduri proslijedio u FUP Sarajevo. Iz iskaza optuženog kao svjedoka i iskaza svjedoka optužbe tužiteljice V.D., utvrđuje se da je dopis putem emaila prema FUP radi provjere, optuženi sačinio uz prethodnu konsultaciju sa njom. Optužba nije prezentirala sadržaj tog emaila, tako da optužba nije dokazala da je optuženi u tom inicijalnom aktu naveo bilo kakvu nistinitu tvrdnju, niti je dokazala da sadržaj akta FUP identičan inicijalnom aktu optuženog. Sačinilac akta Federalne uprave policije, br. 11/12-04-3-3775 od 10.8.2012. godine je netko drugi iz djelokruga rada FUP koji je po osnovu emaila kog je proslijedio optuženi obradio akt i dostavio na potpis direktoru Federalne uprave policije D.L., koji je potpisnik tog akta. Na aktu nema niti jednog podatka, potpisa ili parafa optuženog, niti nekog drugog znaka koji bi optuženog doveo u vezu sa tim aktom. Naprotiv na istom se nalazi paraf svjedoka E.V. i osobe S., te potpis direktora D.L. i pečat FUP Sarajevo. Nespori se da je svjedok E.V. mogao vidjeti inicijalni akt koji je od optuženog došao emailom – sredstvima veze, ali isto tako i da je mogao isti pregledati i da netko ili svjedok naložio da se povodom toga sačini zvanični akt ispred FUP-a. Svjedok je izjavio da je pregledao akt koji je sačinjen za potpis direktora, parafirao i proslijedio direktoru na potpis. Notorna je poznata stvar da je FUP viša instanca i nadređena optuženom, kao Načelniku Detašmana Bihać, da je inicijalni akt optuženog u konkretnom slučaju u propisanoj proceduri FUP mogla odbiti i po istom ne postupati, da je mogla i da je upravo sačinila i obradila kao svoj akt, da ga je pri tom bila ovlaštena izmijeniti, prilagoditi, jer akt ide ispred FUP i akt potpisuje direktor FUP-a. Nakon potpisa direktora akt dobija konačno formu službenog akta. Dakle, za odbranu nije dvojbeno da je to akt FUP Sarajevo, a ne akt Detašmana Bihać FUP, odnosno akt koji bi sačinio optuženi. Ove odlučne činjenice ne može dovesti u sumnju pročitani iskaz svjedoka optužbe E.V. koji potvrđuje da je osobno podsticao da se na svim nivoima vrši što više raznih provjera koje će rezultirati indicijama i osnovama sumnje u počinjenju konkretnih krivičnih djela. Ni jedan od saslušanih svjedoka na glavnom pretresu nije izjavio da je vidio ili pročitao inicijalni akt koji je optuženi sačinio i uputio Sektoru krim. policije Sarajevo što ukazuje da ni jedan od svjedoka nema saznanja na ove okolnosti a niti su isti u toku postupka na ove okolnosti od strane tužioca ispitivani. Isto tako nema ni jednog pisanog dokaza koji bi Tužilaštvo uložilo u spis a da se u istom objašnjavaju okolnosti iz inicijalnog akta koji optuženi u svojoj odbrani pominje. Vještak za informacione tehnologije Bešlić Adnan u svom nalazu i mišljenju nije obuhvatio vještačenje e-maila kao inicijalnog akta na koji se optuženi poziva.

      Sud je cijenio i prihvatio navode odbrane da Tužilaštvo provedenim dokazima nije dokazalo da je optuženi počinio ovu krivično pravnu radnju. Sud cijeni da optužba nije prezentirala sadržaj emaila koji je sačinio optuženi pa tako optužba nije dokazala da je optuženi u tom inicijalnom aktu naveo bilo kakvu neistinitu tvrdnju, niti je dokazala da sadržaj akta FUP identičan inicijalnom aktu optuženog. U aktu Federalne uprave policije, br. 11/12-04-3-3775 od 10.8.2012. godine koje je Tužilaštvo izvelo kao dokaz na glavnom pretresu, navodi se da FUP Detašman Bihać u saradnji sa Kantonalnim tužilaštvom – područno Tužilaštvo Sanski Most sprovodi krim. istragu koja se odnosi na poslovanje firme doo Rekić Šop Bosanska Krupa i da je za potrebe FUP-a Detašman Bihać potrebno dostaviti dokumentaciju koja se odnosi na neplanjaće poreznih obaveza od 2007. do 2012. godine sa ukupnim novčanim iznosom koji pomenuta firma duguje za neplaćanje poreznih obaveza i za koju godinu. U potpisu je naveden direktor glavni generalni inspektor D.L.. Nesporno je da je optuženi u kritično vrijeme imao svojstvo službene osobe Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, nesporno da je službeni akt FUP-a Sarajevo br. 10-11/12-04-3-3775 od 10.08.2012. dostavljen Poreznoj upravi FBIH – Kantonalnom uredu Bihać kako bi pribavio podatke o poreznim dugovanjima poreznog obveznika d.o.o. „Rekić Auti CSHOP“ Bosanska Krupa za period 2007. - 2012. godina, nesporno da je Sektor krim. policije Sarajevo svojim aktom br. 11/12-04-3-299 od 17.11.2014. godine od KT USK Bihać tražilo podatke da li je KT USK Bihać – područno tužilaštvo Sanski Most u 2012. godini sprovodilo istragu koja se odnosi na poslovanje privrednog društva Rekić Šop i nesporno da je Kantonalno tužilaštvo USK Bihać svojim dopisom br. a-76/14 od 23.01.2014. obavijestilo FUP da KT USK – Kancelarija područno tužilaštvo u Sanskom Mostu nije zaprimila prijavu protiv privrednog društva Rekić Šop Bosanska Krupa a sve ostale činjenice sporne su. Iz iskaza svjedoka E.V. koji je saslušan na navedene okolnosti proizilazi da je navedeni dopis za D.L. potpisao umrli S.Dž. i da se na istom u gornjem desnom uglu nalazi paraf svjedoka E.V. kao Sektora kriminalističke policije FUP-a. Sud cijeni da dio iskaza svjedoka E.V. kad izjavljuje da je optuženi B.D. po logici stvari morao biti upoznat sa sadržajem ovog e-maila koji je uputio i da je odgovoran za njegovo slanje prema svjedoku E.V. kao načelniku Sektora krim. policije i samo ovakav iskaz bez prezentiranog e-maila nije dovoljan kao dokaz jer se ne može provjeriti da li je ovaj iskaz istinit i nedovoljan je da bi se na osnovu samo ove izjave utvrdila krivična odgovornost optuženog budući da je kod krivičnog djela krivotvorenje isprave uopće potrebno imati krivotvorenu ispravu i istu kao dokaz izvesti na glavnom pretresu. U konkretnom slučaju optuženi poriče izvršenje krivičnog djela i izjavljuje da on nije sačinio navedeni akt koji je upućen Poreznoj upravi Kantonalni ured u Bihaću. Kod ovakvog stanja stvari kad ne postoji inicijalni akt koji bi sačinio optuženi B.D., ne može se izvršiti provjera ko je sačinio inicijalni akt ili grafološkim vještačenjem utvrditi ko je potpisao inicijalni akt a budući da optuženi navodi da je on sačinio e-mail kao inicijalni akt, to znači da je Tužilaštvo imalo mogućnost da uz pomoć vještaka za informacione tehnologije pronađe navedeni akt a zatim da se isti izvještači i na taj način provjeri da li su u inicijalnom aktu navedeni netačni podaci od strane optuženog koji bi ukazivali da je optuženi počinio krivično djelo Krivotvorenje službene isprave ali to Tužilaštvo nije učinilo pa proizilazi da Tužilaštvo provedenim dokazima nije dokazalo navode optužbe iz ove krivično pravne radnje. U pravilu sporne činjenice kod krivotvorenja pisanih službenih isprava utvrđuju se vještačenjem od strane grafologa a ako se radi o ispravama koje su iz sfere informacione tehnologije kao što je slanje e-maila neophodno je da vještačenje izvrši vještak za informacione tehnologije a Tužilaštvo nije provelo dokaze na navedeni način da bi se u pogledu ove krivično pravne radnje utvrdile odlučne činjenice. Odbrana je u pravu kad tvrdi da na aktu FUP-a koje Tužilaštvo koristi kao dokaz nema niti jednog podatka, potpisa ili parafa optuženog, niti nekog drugog znaka koji bi optuženog doveo u vezu sa tim aktom. Također je u pravu odbrana kad navodi da ni jedan od svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu nije naveo da je pročitao navedeni inicijalni akt – e-mail koji bi sačinio optuženi. Iskaze svjedoka koji su saslušani u pogledu ove krivično pravne radnje Sud nije posebno obrazlagao jer nemaju saznanja u pogledu odlučnih činjenica ove krivično pravne radnje.

Uz to, prema iskazu jednog od ključnih rukovodioca FUP-a E.V. kad u svom iskazu navodi da je ovakav inicijalni akt – zamolnica što znači nije isprava pa je dvojbeno da li ovakav akt – zamolnica može biti predmet izvršenja krivičnog djela Krivotvorenje službene isprave. Na aktu FUP-a upućen Poreznoj upravi se nalazi paraf svjedoka E.V. i osobe S., te potpis direktora D.L. i pečat FUP Sarajevo a kad su ove osobe potpisale odnosno parafirale dopis upućen Poreznoj upravi Federacije, oni su time i preuzeli odgovornost za njegovu tačnost pa je Sud cijeneći sve navedene okolnosti temeljem čl. 299. tačka c) ZKP, odlučio kao u izreci presude.

      Za postojanje krivičnog djela Odavanje službene tajne iz čl. 388. st. 1. KZ FBIH navedenog u tačci 2. izreke oslobađajućeg dijela presude traži se da službena ili odgovorna osoba u Federaciji neovlašteno drugom saopći, preda ili na drugi način učini dostupnim podatke koji su službena tajna ili koja pribavlja takve podatke s ciljem da ih preda neovlaštenoj osobi a prema stavu 2. i osoba koja s ciljem da neovlašteno upotrijebi takve podatke, nezakonito iskoristi podatke koji se čuvaju kao službena tajna ili osoba koja bez odobrenja te podatke objavi.

      Optužba navodi da je optuženi u drugoj polovini augusta 2012. godine u Bihaću, kao službena osoba Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, nakon što ga je Dž.R., osnivač d.o.o. Rekić Šop Bosanska Krupa, prethodno usmeno zamolio da mu u Poreznoj upravi provjeri porezna dugovanja njegove firme „Rekić Šop“ d.o.o, i nakon što mu je Porezna uprava FBIH – Kantonalni ured Bihać na osnovu njegovih službenih radnji iz tačke 1. izreke presude dostavio Akt br. 13-1/04-15-1140-1/12 od 16.8.2012. godine uz koji su dostavljeni podaci o poreznim dugovanjima navedene firme iskazani u aktu Porezne ispostave Bosanska Krupa br. 13-1/5-49-1-4362-1/12 označeni kao porezna tajna, s ciljem da neovlašteno upotrijebi te podatke, nezakonito iskoristio ove podatke koji su imali svojstvo službene tajne na način da je iste usmeno saopćio Dž.R., iako je znao i bio svjestan da na ovakav način nije smio pribaviti a potom i prenijeti Dž.R. porezne podatke označene kao porezna tajna pa da je time počinio krivično djelo Odavanje službene tajne iz čl. 388. st. 2. KZ FBIH.

      Optuženi poriče izvršenje ove krivično pravne radnje iskazujući da on ni sada ne zna koliko poreza nije platila doo Rekić Šop a odbrana navodi da je sa danom 24.12.2012. godine optuženi udaljen sa dužnosti Rješenjem FUP Sarajevo, broj: 10-16/1-34-3-42 od 20.11.2012. godine, a PU F BiH odgovor je sačinila 24.12.2012. godine i nakon toga proslijedila u FUP Sarajevo gdje je zaprimljen 04.01.2013. godine, a isti je preuzet u FUP dana 07.01.2013. godine za Detašman Bihać, što je vidljivo iz Službene zabilješke SKP Detašman Bihać, broj: 11/12-sl/13 od 08.01.2013. godine. Dakle ovi objektivni dokazi potvrđuju da je akt PU F BiH u Detašman Bihać došao u vrijeme kada optuženi više nije radio niti imao svojstvo službene osobe, kad je šef Detašmana I.D., koji je akt i preuzeo iz FUP. Ovaj dio njegov dio iskaza potvrđuje svjedok I.D. u svom iskazu u kojem također navodi da su podaci iz Porezne uprave o visini duga doo Rekić Šop dostavljeni u vrijeme poslije B.D. suspenzije i da ih je svjedok I.D. uložio u spis. To znači da optuženi nije raspolagao poreznim podacima iz akta i objektivno nije niti mogao da te podatke saopštiti Dž.R.. Optuženi tvrdi da mu je načelnik E.V. 24.12.2012. godine u telefonskom razgovoru rekao: „B.D. dobio sam dokumentaciju od sekretarice, imam dvije vijesti za tebe, prva vijest da je provjera one firme „ćorak“ nije platila porez i druga vijest je da si suspendovan i da danas moraš napustiti prostorije MUP-a“. Po ocjeni suda, dvojbeno je da li je optuženi mogao Dž.R. saopštiti precizne podatke o visini poreznog duga za firmu Rekić Šop jer optuženi nije raspolagao dokumentacijom o poreznim dugovanjima budući da je ta dokumentacija bila kod I.D., novog šefa Detašmana. Kad je u pitanju krivično djelo odavanje službene tajne ono bi moglo biti učinjeno ukoliko se dokumenti, činjenice ili podaci o poreskom obvezniku, povodom poreske stvari, koji predstavljaju službenu tajnu, neovlašćeno koriste, saopšte, objave ili na drugi način učine dostupnim nepozvanom odnosno neovlaštenom licu od strane službenog lica. Porezna tajna predstavlja oblik zaštite kojim se priječi objavljivanje službenih podataka u javnosti. Iznošenjem podataka koji se smatraju poreznom tajnom može se nanijeti znatna šteta samom poreznom obvezniku ili njegovu poslovanju pa se ti podaci zbog toga štititi institutom porezne tajne. Međutim ako se članovi društva pravnih osoba upoznaju s činjenicama bitnima za oporezivanje društva to ne može predstavljati odavanje porezne tajne jer oni imaju pravo da se informiraju o poreznim obavezama i oni se ne mogu smatrati trećim, nepozvanim osobama, a cilj porezne tajne je upravo da se ti podaci ne saopštavaju javnosti – trećim osobama. Obzirom da je nesporno da je Dž.R. član društva i to kao jedini osnivač što proizilazi iz registra poslovnih subjekata registra Porezne uprave Federacije Sarajevo od 04.09.2012. gdje je navedeno da je Dž.R. osnivač i vlasnik firme Rekić Auto Šop doo Bos. Krupa a ovaj dokaz je Tužilaštvo uložilo u spis i isti je izveden na glavnom pretresu pa saopštavanje poreznih podataka njemu ne predstavlja odavanje porezne tajne. Tužilaštvo nije dokazalo da je optuženi postupao u namjeri da preda porezne podatke nepozvanom licu, a to znači i da nije dokazano da je učinio povredu službene tajne – porezne tajne. Riječ je o krivičnom djelu protiv službene dužnosti, koje pomenutim radnjama čini službeno lice. Nesporno je da je optuženi imao svojstvo službene osobe u Federalnoj upravi policije u kritično vrijeme, nesporni podaci o visini poreza firme Rekić Šop u aktima Porezne uprave FBiH Sarajevo br. 13/09-15-9-2089-1/12F.G od 24.12.2012. godine, br. 13-1/5-49-1-4362-1/12 od 13.08.2012., bilansima stanja i uspjeha, karticama poreznog dužnika za period 01.01.2010.-31.12.2010., naloga za plaćanje, rješenja o pokretanju postupka prinudne naplate, specifikacija uz isplatu plaća i drugih pisanih dokaza koji su priloženi uz dostavne akte Porezne uprave pa ih nije potrebno posebno obrazlagati. Analizirajući iskaze svjedoka A.V. i D.Đ. koji izjavljuju da su na zahtjev optuženog početkom mjeseca augusta 2012. godine upućeni u prostorije Porezne uprave Kantonalni ured u Bihaću da izvrše provjere da li firma Rekić Šop ima poreznih dugovanja a prije kretanja u Poresku upravu, B.D. im je dao jedan list papira na kojem je pisalo „Rekić Šop“ a uposlenik Porezne uprave Kantonalni ured u Bihaću nije im dao podatke o poreznom dugu firme Rekić Šop nego je predočio da se treba sačiniti službeni akt kojim će se tražiti ti podaci o čemu su oni po povratku obavijestili optuženog a on je rekao da će to riješiti što ukazuje da ovi svjedoci nemaju saznanja o tome da li je optuženi doista dobio i saznao podatke koji predstavljaju službenu tajnu i ne znaju da li je on službenu tajnu neovlašteno saopštio nepozvanom licu. Iskaz svjedoka Dž.R. koji je u toku postupka izjavio da je on u kritičnom periodu kad je saznao da njegov brat S.R. kojeg je postavio za direktora firme Rekić Šop koja je Dž.R. vlasništvo ne plaća porez i da nešto „mulja“, zamolio B.D. da u Poreznoj upravi provjeri da li su plaćeni svi porezi za firmu Rekić Šop a ako nisu koliko dug iznosi i da mu je nakon izvjesnog vremena optuženi B.D. rekao da firma Rekić Šop ima poreznog duga 43.000,00 KM, sam nije dovoljan da bi se na osnovu istog moglo utvrditi da je optuženi počinio predmetno krivično djelo jer podaci nisu saopštećni nepozvanom odnosno neovlaštenom licu. Kod krivičnog djela Odavanje službene tajne potrebno je provedenim dokazima van razumne sumnje dokazati i utvrditi precizno koji su podaci otkriveni odnosno saopšteni nepozvanom licu što ukazuje da treba imati pisanu ispravu ili neki drugi uvjerljiv dokaz iz kojeg proizilazi da je optuženi autentično prenio podatke koji predstavljaju službenu tajnu. Sud cijeni da Tužilaštvo provedenim dokazima nije dokazalo odlučne činjenice da je optuženi Dž.R. saopštio precizne i autentične podatke iz akta Porezne uprave i nije dokazalo da bi podaci bili saopšteni nepozvanom ili neovlaštenom licu budući da Dž.R. kao osnivač i vlasnik firme Rekić Šop doo u svako vrijeme ima pravo saznati visinu poreznog duga za firmu čiji je vlasnik pa on nije nepozvano ili neovlašteno lice. Dž.R. i sam navodi da je on posredstvom svog punomoćnika advokata Mujagić Ferida, saznao da porezni dug firme Rekić Šop doo iznosi 43.000,00 KM što ukazuje da je on ove podatke mogao pribaviti i bez posredovanja optuženog B.D. i da oni za njega ne predstavljaju poslovnu tajnu. Imajući u vidu sve navedene okolnosti sud je optuženog Temeljem čl. 299. tačka c) ZKP oslobodio od optužbe.

      Krivično djelo Krivotvorenje službene isprave iz čl. 389. st. 1. Krivičnog zakona FBIH vrši službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem.

      U optužnici se navodi da je optuženi dana 18.10.2012. godine u Bihaću, u svojoj kancelariji u službenim prostorijama Federalne uprave policije, kao službena osoba Federalne uprave policije – šef Detašmana Bihać, sačinio Zapisnik o saslušanju svjedoka J.M. br. 11/12 bez evidentiranja u službeni protokol ovog zapisnika u kojem je neistinito naveo da je o toj istražnoj radnji obavijestio Kantonalnog tužioca Kantonalnog tužilaštvo USK I.B., iako tog dana I.B. nije bio dežurni tužilac shodno Rasporedu dežurstva tužilaca za period od 01.10. do 31.10 KT USK br. A-832/12 od dana 19.09.2012. godine, koji zapisnik nije kao ovlašteno službeno lice potpisao a u kojem je službeno konstatirao iskaz svjedoka J.M. s navodom da je ovaj svjedok izjavio da je bio obaviješten da se u pronađenim bočicama u prostorijama auto servisa Rekić – Šop d.o.o. Bosanska Krupa nalazi smjesa za eksploziv, iako je bio svjestan da J.M. nije dao ovakvu izjavu navedenu u ovom zapisniku i da Kantonalni tužilac I.B. nije bio obaviješten o ovom saslušanju svjedoka niti je ova službena radnja službeno evidentirana u knjigu protokola Federalne uprave policije.

      Optuženi poriče izvršenje krivično pravne radnje navedene u tačci 3. oslobađajućeg dijela presude a u odbrani optuženog navodi se da Tužilaštvo nije dokazalo da je optuženi kao službena osoba, sačinio Zapisnik o saslušanju svjedoka J.M., broj: 11/12 bez evidentiranja u službeni protokol, od 18.10.2012. godine, a samim tim niti da je u istom svojstvu u istom zapisniku neistinito naveo da je o radnji obaviješten tužitelj I.B., niti da je optuženi službeno konstatirao iskaz svjedoka s navodom da je ovaj izjavio da je bio obavješten da se u pronađenim bočicama u prostorijama auto servisa Rekić šop nalazi smjesa za eksploziv, iako ovakvu izjavu svjedok nije dao. Optužba činjenične navode iz ove tačke optužnice temelji na iskazu svjedoka J.M. dat 27.02.2014. godine i na pismenu, kako optužba kaže, Zapisniku o saslušanju istog svjedoka od 18.10.2012. godine i iskazu svjedoka H.M.. Odbrana ističe da nije bilo zakonskih uvjeta da se čita Zapisnik o saslušanju svjedoka J.M., uzet od strane tri inspektora Detašmana Bihać, dana 27.02.2014. godine, a potpisan od I.D. i zapisničara S.Z., dok nije potpisan od strane Z.V.. Iz sadržaja zapisnika se vidi da nije naznačeno u kom predmetu i protiv koje osobe se vodi istraga već se kaže da se svjedok saslušava na okolnosti saslušanja svjedoka J.M. iz Bosanske Krupe u vezi pronalaska ampula nepoznate materije koju je isti predao šefu Detašmana Bihać i na okolnosti davanja izjave koju je J.M. dao u prostorijama FUP Detašman Bihać, Šefu detašmana B.D., dana 18.10.2012. godine. Ovakvim sadržajem zapisnika očito je da su od strane inspektora prejudicirane i sugerisane odlučne činjenice svjedoku – da je svjedok dao izjavu šefu Detašmana 18.10.2012. godine. Nedvojbeno je da u tom zapisniku nije naznačena osumnjičena osoba – B.D., odnosno da se protiv njega vodi istraga za neko krivično djelo. Odredbom 288. stav 2. ZKP F BiH, predviđeni su izuzeci od neposrednog provođenja dokaza te se se izuzetno od stava 1. ovog člana kaže da zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu ...Odredbom člana 231. stav 2. ZKP F BiH, je propisano da se o provođenju istrage donosi naredba, koja sadrži: podatke o učinitelju krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela..., a u članu 232. se propisuje da u toku provođenja istrage tužitelj može preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, ..te da se o poduzetim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu s ovim zakonom. Pravilnom primjenom ovih propisa dolazi se do zaključka da iskaz J.M. od 27.02.2014. godine nije dat u istrazi protiv optuženog B.D.. Svjedok nije niti mogao odgovoriti na jedno od proceduralnih pitanja u zapisniku u kakvom odnosu je sa osumnjičenim jer nije niti upoznat tko je osumnjičeni. Naredba o provođenju istrage Tužilaštva USK protiv B.D. je donijeta tek 14.01.2016. godine, dakle, poslije skoro dvije godine, a dokaz o toj činjenici je odbrana izvela. Tužilaštvo nije našlo za potrebnim da sasluša u istrazi ovog svjedoka. Čitanjem iskaza odbrani je uskraćeno pravo da neposredno unakrsno ispita svjedoka. Iz dokaza izvedenih odbrane i optužbe da se zaključiti da je ovaj svjedok izbjegao da dođe na sud i neposredno svjedoči. Svjedok Z.D. je izjavio da ima kontakte sa svjedokom i da mu je svjedok rekao da se neće odazvati na poziv, da ne želi svjedočiti govoreći u smislu to što su inspektori zakuhali neka rješavaju bez mene. Odbrana je izvele u dokaznom postupku pismeno - Zapisnik o saslušanju svjedoka J.M., broj: 11/12 bez protokolnog broja sa datumom 18.10.2012. godine, sa ciljem da pokaže da isto nema elemente službene isprave i da se radi o nezakonitom dokazu jer nije pribavljen na zakonit način, obzirom da nije sačinjen zapisnik o uviđaju ili pronalasku tog pismena (isto navodno pronađeno poslije dvije godine od suspenzije optuženog ne u njegovoj kancelariji nego u kancelariji u kojoj je radio I.D., a u kancelariju optuženog su imala pristup sva lica Detašmana), nije sačinjeno fotografisanje pronalaska zapisnika, niti fotodokumentacija o tome, nije izvršeno forenzičko ili drugo vještačenje na okolnosti gdje je sačinjen, na kom pisaćem uređaju ili ispitana starost pismena. Iz sadržaja tog „dokaza“ nije jasno kad je svjedok saslušan dali 18.10.2012. godine kako stoji nakon navođenja nepotpunog broja protokola ili 18.12.2012. godine, kako počinje tekst Zapisnika o saslušanju svjedoka: „Sastavljen dana 18.12.2012. godine...“. Na ovom pismenu nema niti ijednog objektivnog dokaza da je to pismeno sačinio optuženi, nema potpisa optuženog, sem što je otkucano ime i prezime optuženog, nije navedeno ime i prezime zapisničara, nema potpisa zapisničara. Ovakvo pismeno nema svojstvo službene isprave, kako to pogrešno zaključuje optužba. To što se naznačava u kucanom tekstu da je navodno optuženi saslušao svjedoka, da je obavijestio tužitelja I.B., nije nikakav dokaz o tome bez potpisa optuženog. Prema članu 2. tačka(26) KZ F BiH, isprava je svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja je od značenja za pravne odnose. Predmetno pismeno ne može poslužiti kao dokaz kakve činjenice od značaja za pravne odnose jer nije potpisana od strane osobe koja je pismeno sačinila. Nesporno je da pismeno nije potpisala osoba koja je navodno saslušala J.M., niti postoji potpis zapisničara. Nema potpisa navodnog svjedoka na drugoj stranici gdje su bitna upozorenja kad se saslušava svjedok. Ovaj falš dokument ne može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Odredbom člana 167. ZKP F BiH, propisan je način sačinjavanja i vođenja zapisnika te se kaže da na kraju zapisnik mora biti ovjeren od osoba koje potpisuju zapisnik, a u članu 168. propisan način čitanja i potpisivanje zapisnika, te u tačci (9) istog člana je imerativna odredba da Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je preduzela radnju i zapisničar. Svjedok I.B. je s pravom, kao dugogodišnji tužilac, izjavio „to je falš“ dokument. Radi se očito o „falš dokumentu“ sačinjen da se optuženi optuži. Ovakvo pismeno je mogao da sačini bilo tko i da ga potpiše J.M., koji nije neposredno pred sudom saslušan, a to znači i da nije neposredno potvrdio da je njegov potpis na pismenu. Jezička analiza sadržine „zapisnika“ jasno upućuje da svjedoka J.M. saslušava druga osoba a ne optuženi. Na pitanja osobe koja ga saslušava odgovara tako što kaže . „Na vaše pitanje..., zatim iznosi: Ja sam u više navrata pokušao da stupim u vezu sa kolegom B.D. iz FUP-a ali ga nisam mogao dobiti na telefon, prije 5 dana stupio sam sa njim u vezu, ispričao o pronalasku ampula, isti je rekao da će doći da ih preuzme i da na analizu..., dakle, očito on to ne priča B.D. već drugoj osobi. U pročitanom iskazu svjedoka od 27.02.2014. godine ispada da ga je 18.10.2012. godine saslušavao optuženi i da je u zapisniku optuženi unio neistinite navode koje citira optužnica, dakle, svjedok sam sebe opovrgava jer zašto bi on kao dugogodišnji policajac potpisao takav zapisnik. Ako se analizira pismeno vidjet će se da je način ispitivanja od strane istražitelja nezakonit jer su pitanja sugestivna i unaprijed sadrže i odgovore, da je to očigledno navođenje svjedoka da potvrdi ono što se je željelo čuti, što je još jedan od razloga da se na tom zapisniku na može temeljiti osuđujuća odluka za optuženog. Kad se ima u vidu da optuženi kategorično osporava da je sačinio pismeno, da je to osporavao u disciplinskom postupku što se vidi iz sadržaja materijalnih dokaza, da je optuženom uskraćeno pravo da neposredno unakrsno ispita svjedoka, onda u takvim okolnostima i nedostatku bilo kojih drugih objektivnih dokaza se ne može izvesti zaključak da je to pismeno sačinio optuženi. Svjedok H.M. potvrđuje da ga optuženi nije saslušavao u vezi ampula zvanično na zapisnik već usmeno u Bosanskoj Krupi i da je nešto zapisivao u svesku. Dakle, iskaz svjedoka potvrđuje da nije zvanično na zapisnik saslušan, pa se nameće pitanje koji bi onda bio razlog da bude saslušan svjedok J.M.. Zaključak je da se ne može van razumne sumnje zaključiti da je optužba dokazala da je optuženi saslušao J.M. 18. 10. ili 18.12. 2012. godine. Materijalni dokaz optužbe, kopija sveske evidencije posjeta Detašman – Bihać opovrgava da je 18.10.2012. godine u posjeti kod optuženog bio J.M. jer se iz iste čita: „J.G.“. U toj evidenciji stoji vrijeme ulaska J.G. 08,10 sati a izlaska 09,05 sati, koje vrijeme ne odgovara sadržaju vremena navedenog u Zapisnika o saslušanju svjedoka J.M. 18.10.2012. godine u što se sud može uvjeriti. Tvrdnja svjedoka J.I. kako se radi o grešci kad je on upisivao ime posjetitelja je proizvoljna i nije razumna. Sam svjedok je na pitanje da li je ranije poznavao J.M. izjavio da nije. Svaka daljnja analiza njegovog iskaza je bez potrebna jer tvrditi poslije dvije godine – kako to proizlazi iz službene zabilješke od 05.03.2014. godine, koju je sačinio ovaj svjedok, da je to bio J.M., a ne J.G. je van zdravog razuma i govori samo u prilog tvrdnje optuženog o namještaljci.

      Po ocjeni suda, iz provedenih dokaza nesporno je da je optuženi u kritično vrijeme imao svojstvo službene osobe Federalne uprave policije šef Detašmana Bihać a sve druge činjenice ove krivično pravne radnje sporne su obzirom da optuženi poriče izvršenje krivičnog djela.

      Sud prihvata navode odbrane kad odbrana tvrdi da Tužilaštvo provedenim dokazima nije van razumne sumnje dokazalo da je optuženi sačinio zapisnik o saslušanju svjedoka J.M. br. 11/12 od 18.10.2012. godine budući da isti nema elemente službene isprave, da nije sačinjen zapisnik o uviđaju ili pronalasku tog pismena (isto navodno pronađeno poslije dvije godine od suspenzije optuženog ne u njegovoj kancelariji nego u kancelariji u kojoj je radio I.D., a u kancelariju optuženog su imala pristup sva lica Detašmana), nije sačinjeno fotografisanje pronalaska zapisnika, niti fotodokumentacija o tome, nije izvršeno forenzičko ili drugo vještačenje na okolnosti gdje je sačinjen, na kom pisaćem uređaju ili ispitana starost pismena. Odredbama člana 2. tačka(26) KZ F BiH, propisano je da je isprava svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja je od značenja za pravne odnose. Imajući u vidu navedenu odredbu, sud cijeni da zapisnik o saslušanju svjedoka J.M. br. 11/12 od 18.10.2012. godine nema svojstvo službene isprave jer nije potpisan od strane optuženog B.D. a na istom nema niti potpisa zapisničara što je odlučna činjenica imajući u vidu da optuženi poriče izvršenje ove krivično pravne radnje i izjavljuje da on ovaj zapisnik nije sačinio. Kod ovakvog stanja stvari u pravilu bi se samo vještačenjem od strane vještaka grafologa a u situaciji da je predmetni zapisnik potpisan od strane optuženog, moglo provjeriti da li je optuženi sačinio predmetni zapisnik a budući da optuženi izjavljuje da on nije sačinio predmetni zapisnik a niti potpisao, to proizilazi da ne postoji ni mogućnost vještačenja od strane vještaka grafologa pa slijedi da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je optuženi sačinio ovaj zapisnik. Saslušani svjedoci J.I., Š.Č. i I.D. iskazuju da je ovaj zapisnik pronađen u službenim evidencijama FUP Detašman Bihać ali to nisu odlučne činjenice nego je odlučna činjenica to da se na predmetnom zapisniku ne nalazi potpis B.D. pa se ne može provjeriti da li je on doista uzeo takvu izjavu a potom je nevažno i nepotrebno dokazivanje da li su navodi u izjavi J.M. tačni jer se kod spora u pogledu krivotvorenja isprave provjera može vršiti jedino saslušanjem vještaka grafologa. Uz to, svjedoci koji su saslušani na glavnom pretresu prema njihovim saznanjima nisu bili prisutni kad je izjava uzimana. Okolnost da je svjedok J.I. na glavnom pretresu izjavio u službenim evidencijama evidentirao da je J.M. 18.10.2012. dolazio u prostorije FUP-a Detašmana Bihać kod B.D. ali da je on u knjigu evidencije upisao pogrešno J.G. umjesto J.M., još više stvara dvojbu u tačnost podataka iz službenih evidencija i tačnost iskaza svjedoka. U pravu je odbrana kad tvrdi da je odredbama člana 167. ZKP F BiH, propisan način sačinjavanja i vođenja zapisnika te se kaže da na kraju zapisnik mora biti ovjeren od osoba koje potpisuju zapisnik, a u članu 168. propisan način čitanja i potpisivanje zapisnika, te u tačci (9) istog člana je imerativna odredba da Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je preduzela radnju i zapisničar. Uz to, i svjedok I.B. je s pravom, kao dugogodišnji tužilac, izjavio „to je falš“ dokument. Pored navedenog, odlučna činjenica je i to da svjedok J.M. nije neposredno saslušan na glavnom pretresu da bi se provjerilo da li je on doista B.D. dao izjavu koja je navedena u predmetnom zapisniku od 18.10.2012. godine. Budući da je iskaz J.M. na okolnosti da li je dao navedenu izjavu ili nije i da li su podaci navedeni u tom zapisniku tačni ili nisu ključni dokaz, to se bez njegovog neposrednog saslušanja nisu mogli provjeriti navodi iz ovog zapisnika budući da se prema stanovištu sudske prakse u krivičnom postupku presuda ne može zasnivati u pretežnom dijelu na iskazima nedostižnih svjedoka jer samo svjedok J.M. zna da li je od njega optuženi doista uzimao predmetnu izjavu a okolnost da je on tog dana eventualno bio kod optuženog što i nije sporno jer optuženi tvrdi da je J.M. kod njega često dolazio, sama po sebi ne upućuje na zaključak da je optuženi uzeo izjavu i sačinio predmetni zapisnik. Sud je odbio prigovor odbrane dat na glavnom pretresu usmjeren protiv čitanja iskaza svjedoka J.M. od 27.02.2014. godine kao neosnovan. Sud cijeni da je prigovor odbrane neosnovan i da je u konkretnom slučaju bilo opravdano na prijedlog Tužilaštva odobriti čitanje iskaza svjedoka J.M. budući da odredbe čl. 231. i 232. na koje se odbrana poziva, ne sadrže zabranu čitanja iskaza svjedoka. Po ocjeni suda sve izjave koje su uzete od prvog saznanja koje upućuje na osnov sumnje pa do podizanja optužnice koje sadrže potrebno upozorenje po ZKP-u mogu se koristiti kao dokaz bez obzira da li su uzete prije ili nakon donošenja naredbe o otvaranju istrage jer je cilj korištenja tih isprava na glavnom pretresu razjašnjenje kritičnog događaja. Drugo je pitanje da li će Sud prihvatiti pročitani iskaz i da li će na njemu zasnovati presudu. I pored toga što je Sud dozvolio izvođenje zapisnika o saslušanju svjedoka J.M. od 18.10.2012., Sud isti ne prihvata kao dokaz jer nema svojstvo isprave po ZKP-u budući da nije potpisan od strane optuženog pa se ni na koji način ne može provjeriti da li je optuženi sačinio navedeni zapisnik ili nije. Sud je prihvatio iskaz svjedoka J.M. br. 11/12-18/14 koji je dao 27.02.2014. godine u dijelu koji se odnosi na pronađene ampule u vozilu S.M. a okolnosti pod kojima je prihvaćen već su obrazložene u obrazloženju tačke 1. osuđujućeg dijela presude. Sud nije prihvatio dio iskaza svjedoka J.M. br. 11/12-18/14 koji je dao 27.02.2014. godine u dijelu kad izjavljuje da mu je predočen zapisnik koji je B.D. sačinio 18.10.2012. u koji je unešeno da ga je B.D. tog dana pitao da li je on ili neko od zaposlenih u servisu vidio ili primjetio u autu koje se nalazi na popravku nešto zamotano u paket, nešto što bi ga asociralo na eksploziv, zatim svjedok izjavljuje da ga B.D. uopšte to nije pitao i da on to nije izjavio a niti je izjavio da ga je Dž.R. nekad angažovao da pakuje ili nabavlja slične bočice i da ih on treba prevesti dalje s obzirom da ni jedan drugi saslušani svjedok nije potvrdio niti potkrijepio ove navode a i zbog toga što J.M. nije neposredno saslušan pa sama njegova tvrdnja kao nedostižnog svjedoka na ove okolnosti po ocjeni suda nije validna i nema uporište ni u jednom drugom dokazu.

      Sud cijeni da Tužilaštvo provedenim dokazima nije dokazalo odlučnu činjenicu da li je upravo optuženi sačinio zapisnik o saslušanju svjedoka J.M. br. 11/12 od 18.10.2012. godine i da ne postoji mogućnost da se vještačenjem ili na drugi način provjeri i utvrdi ova okolnost a iskazi saslušanih svjedoka koji u svojim iskazima objašnjavaju samo gdje su pronašli predmetni zapisnik, to iste iskaze nije potrebno posebno ni obrazlagati pa je sud cijeneći sve navedene okolnosti temeljem čl. 299. tačka c) ZKP odlučio kao u izreci presude.

      Iskazi svjedoka koji su saslušani i pisani dokazi koji nisu posebno obrazloženi u ovoj presude, ne odnose se na odlučne činjenice pa zbog toga nisu posebno ni obrazlagani.

      Temeljem čl. 203. st. 1. ZKP FBIH Sud je odlučio da troškovi krivičnog postupka u pogledu oslobađajućeg dijela presude padaju na teret budžetskih sredstava.

 

 Zapisničar                                                                                                      SUDIJA

Damir Alijagić                                                                                             Osman Alibabić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba 

Kantonalnom sudu Bihać u roku od 15 dana

od dana prijema iste.