BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
KANTON SARAJEVO
OPĆINSKI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 Ps 519996 15 Ps
Sarajevo, 04.09.2017. godine
Općinski sud u Sarajevu, i to sudija Jasenka Potogija, u pravnoj stvari tužitelja „EKO PANDA“ d.o.o. Visoko, ul. Čajengradska bb, Visoko, koga zastupa advokat Vukica Marjanović - Suljić iz Zenice, protiv tuženog JP ELEKTROPRIVREDA BIH d.d. Sarajevo, ul. Vilsonovo šetalište broj 15, Sarajevo, radi naknade štete, vrijednost predmeta spora 1.277.085,00 KM, nakon zaključene glavne rasprave dana 11.05.2017. godine, dana 04.09.2017. godine, donio je slijedeću:
P R E S U D U
Obavezuje se tuženi da tužitelju isplati iznos od 115.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.08.2015. godine ( kao dana podnošenja tužbe), pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.134,63 KM, sve u roku od 30 dana.
U preostalom dijelu (preko dosuđenog) i to za iznos od 1.143.229,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.08.2015. godine pa do isplate, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
Tužitelj je u tužbi od 17.08.2015.godine, naveo da je kao prodavac, sa tuženim dana 25.05.2012. godine zaključio Ugovor, čiji je predmet bila isporuka 850 tona niskosumpornog mazuta za potrebe TE „Tuzla“. Ugovorom je bila određena fiksna vrijednost mazuta, način isporuke, način plaćanja robe, obaveze kupca i prodavca, kao i način raskida Ugovora.
Tuženi je dana 28.05.2012. godine poslao tužitelju nalog za isporuku mazuta ( 400 tona ) sa početkom isporuke prvih količina u roku od 48 sati od momenta prijema pismenog naloga, a shodno članu 4. Ugovora. Odmah po prijemu naloga tužitelj je poslao dopis tuženom da nije u mogućnosti isti dan otvoriti nalog, obzirom da je isti zaprimljen poslije 13,00 časova, te da iz navedenog razloga neće biti u mogućnosti da izvrši isporuku robe u roku od 48 sati.
Bez obzira na navedeno, tužitelj je poduzeo sve aktivnosti kako bi izvršio svoje ugovorne obaveze, pa kako nije mogao nabaviti mazut iz rafinerije Bosanski Brod, potpisao je Ugovor o snabdjevanju mazuta iz Mađarske, sa preduzećem „Holdina“ d.o.o. Sarajevo, a za potrebe navedenog ugovora sa Vakufskom bankom zaključen je Ugovor o kreditu.
O razlozima kašnjenja isporuke tužitelj je tuženog obavijestio dopisom od 11.06.2012. godine, međutim, tuženi je bez ikakvog prethodnog obavještenja tužitelju dana 15.06.2012. godine poslao obavijest o raskidu Ugovora, i obavjestio ga o pokretanju postupka naplate bankarske garancije. Nakon navedenog tužitelj je tuženog ponovo obavijestio o razlozima kašnjenja isporuke, ali je tuženi ostao kod raskida ugovora, te stava da neće prihvatiti isporuku robe.
Prema stavu tužitelja tuženi je ovakvim svojim postupanjem postupao suprotno odredbi člana 11. Ugovora, obzirom da je bez ikakvog obavještenja ne poštujući rok od 30 dana, raskinuo ugovor, zbog čega je tužitelj pretrpio štetu, koja se ogleda u nastalim troškovima prevoza zbog angažovanja i plaćanja prevoznika koji je trebao transportovati mazut iz Mađarske, potom sa Vakufskom bankom zaključen je Ugovor o kreditu za avansno plaćanje firmi „Holdina „ d.o.o. Sarajevo, a sve u cilju realizacije isporuke tuženom, koju tužitelj nije mogao uredno servisirati, a što je onemogućilo tužitelja da dalje uredno posluje, zbog aktiviranja bankarske garancije, kao i štetu u vidu izgubljene dobiti.
Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, na ročištu održanom dana 11.05.2017. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u pogledu visine, tražeći na ime naknade štete iznos od 1.277.085,00 KM.
Prigovor zastare potraživanja, koji je istakao tuženi, je osporio, jer je Ugovor o kupoprodaji stupio na snagu shodno odredbi člana 16. Ugovora, dana 25.05.2012. godine kada je potpisan od strane tužitelja, pa se važnost i trajanje ugovora moraju posmatrati u skladu sa odredbom 3, 4. i 11. Ugovora.
Predložio je da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev kao u izreci, te obaveže tuženog na naknadu troškova parničnog postupka.
U odgovoru na tužbu, tuženi je u cijelosti osporio, kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva, ističući prije svega prigovor zastare potraživanja pozivom na odredbu člana 376. stav 3. i 374 ZOO-a. Naime, prema stavu tuženog kao relevantno, treba uzeti u obzir datum raskida Ugovora, a to je 15.06.2012. godine, zastarni rok od 3 godine, te datum podnošenja tužbe (17.08.2015.godine).
Kada je riječ o samom tužbenom zahtjevu, tuženi je naveo da je prilikom postupka javne nabavke za nabavku 850 tona niskosumpornog mazuta, za Termoelektranu Tuzla, tužitelj izabran kao najbolji ponuđač, koji je ispunjavao sve tenderske uslove, pri čemu je tužitelj dao izjavu da je spreman izvršiti sukcesivnu isporuku robe u roku od 48 sati od momenta prijema pisanog zahtjeva za isporuku.
Shodno tome tuženi je smatrao da je u konkretnom slučaju ugovoreni rok bitan sastojak ugovora obzirom da je isti kao takav bio bitan uslov u tenderskoj dokumentaciji. Tužitelj je pristao na predmetni rok od 48 sati, a u konkretnom slučaju radi se o specifičnoj robi, gdje tuženi nije bio u mogućnosti da čeka na isporuku, a tužitelj ne samo što nije izvršio isporuku u skladu sa ugovorom u roku od 48 sati počev od 28.05.2012. godine, već to nije uradio do 15.06.2012. godine kada je tužena poslala obavijest o raskidu ugovora vodeći računa o samom cilju ugovora.
Tuženi je naveo da je tužitelj dopisom od 11.06.2012. godine obavijestio tuženog da će sutra ( 12.06.) imati spremne cisterne za isporuku, međutim tužena do 15.06.2012. godine nije zaprimila isporuku, pa je poslata obavijest o raskidu ugovora, iako je isti raskinut po sili zakona u smislu odredbe člana 125. ZOO-a.
Nadalje, tuženi je naveo da tužitelj nije dokazao da je u trenutku raskida ugovora imao robu, uz napomenu da je tužitelju bilo poznato da robu treba da nabavlja iz Mađarske, Hrvatske i Srbije što je i on u svojoj ponudi naveo, te je samim tim bio svjestan činjenice da mora obezbjediti transport robe, obzirom na mjesto isporuke ( TE „Tuzla“).
Ujedno, je smatrao da tužitelj nije ni imao pravo i mogućnosti angažovati TMP „Ahmetspahić“ i „Holdina“ d.o.o. Sarajevo, imajući u vidu odredbe tendera kao i odredba Zakona o javnim nabavkama BiH.
Shodno svemu navedenom, tuženi niti jednom svojom radnjom nije prouzrokovao štetu kod tužitelja, navodeći da je bankarsku garanciju naplatio u skladu sa odredbama same garancije i Ugovora, jer tužitelj nije izvršio ugovoreni posao.
Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev, kao neosnovan.
U dokaznom postupku na glavnoj raspravi, tužitelj je proveo slijedeće dokaze: Ugovor broj: 127 -TET/11 od oktobra 2011. godine sa Aneksom 1 i 2, obračun penala od 30.01.2012. godine, obračun penala od 16.03.2012. godine, račun broj 646/12 od 16.06.2012. godine, Izvod broj 29. od 20.06.2012. godine Vakufske banke sa uplatnicom, Odluka o odobrenju korištenja kraktoročnog kredita od 06.06.2012. godine, Ugovor o kreditu broj 161/12 od 14.06.2012. godine, obračun premija osiguranja 00002/12 /06 od 09.04.2012. godine, polica za osiguranje naplate kredita broj: 00002/12 od 09.04.2012. godine, faktura broj 12-1400612/0093 od 09.04.2012. godine, pregled prometa Sparkasse bank od 10.04.2012. godine, garancija Sparkasse banke broj 7343 od 24.05.2012. godine, izvod broj 53 od 24.09.2012. godine, Ugovor o snabdjevanju broj 63/2012 od 04.06.2012. godine sa „Holdinom“d.o.o. Sarajevo, ponuda „Holdine“d.o.o. Sarajevo od 12.06.2012. godine, Ugovor broj: 050-TET/12 sa datumom potpisa tuženog 13.04.2012. godine i tužitelja 23.05.2012. godine, garancija za dobro izvršenje poslova broj 7343 od 25.05.2012. godine, nalog za isporuku mazuta po Ugovoru 050-TET/12, nalog 05-3-14290/2012 od 28.05.2012. godine, dopis veza nalog za isporuku broj 05-3-4-14290/2012- akt tužitelja broj 02-245/12 od 28.05.2012. godine, ponuda za poslovnu saradnju broj 63/2012 od 04.06.2012. godine, Odluka o odobrenju korištenja kratkoročnog kredita od 06.06.2012. godine , dopis tužitelja 02-262/12 od 11.06.2012. godine, obavijest o raskidu ugovora - akt tuženog broj 02-16589 /12 od 15.06.2012. godine, dopis tužitelja broj 02-268/12 od 15.06.2012. godine, dopis tuženog broj 02-17089/12 od 19.06.2012. godine i dopis tužitelja broj 02-286/12 od 09.07.2012. godine.
U toku postupka na prijedlog tužitelja provedeno je finansijsko vještačenje
Tuženi je proveo slijedeće dokaze: izjava tužitelja od 14.03.2012. godine broj 02-121/12, obrazac za cijenu ponude od 14.03.2012. godine, akt TE Tuzla od 11.06.2012. godine broj 2463-2912/12, dopis tužene od 18.05.2012. godine broj 03-5-13300/12, dopis tužene od 30.05.2012. godine broj 03-5-14414/12 i tender broj 104-0044/12.
Nakon brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05 i 19/06, u daljem tekstu ZPP-a), Sud je hronološki, a imajući u vidu sporne i nesporne činjenice, utvrdio slijedeće:
Radnje i događaje koji su prethodili zaključenju Ugovora broj 050-TET/12, iz kojeg je nastao ovaj spor, sud je utvrdio čitanjem slijedećih dokaza:
Naime, tužitelj i tuženi, prije zaključenja Ugovora broj 050-TET/12, imali su zaključen Ugovor broj 137-TET/11 od 02.12.2011. godine, a imajući u vidu finansijsku dokumentaciju koju je analizirao vještak finansijske struke, utvrđeno je da je poslovna saradnja trajala od 2009. do 2012. godine.
Predmet Ugovora broj 137-TET/11 od 02.12.2011. godine bila je isporuka 850 tona mazuta, a prema ponudi od 07.10.2011. godine.
U skladu sa navedenim Ugovorom tuženi je tužitelju izvršio obračuna penala ( čl. 8 Ugovora – ugovorna kazna), iz razloga što je ovdje tužitelj kasnio, odnosno nije poštovao rokove isporuke. Penali su obračunati u dva navrata i to dana 30.01.2012. godine (13.328,00 KM) i dana 16.03.2012. godine (28.322,00 KM).
Sve ugovorne odredbe, osim cijene, u Ugovor broj 137-TET/11 od 02.12.2011. godine su identične odredbama Ugovora broj 050-TET/12, koji predstavlja predmet ovoga spora.
Uvidom u pregled prometa Sparkasse bank d.d od 10.04.2012.godine, utvrđeno je da je tužitelj platio Sarajevo osiguranju iznos od 1.994,00 KM po fakturi broj: 12-1400612/0093, kojom fakturom je izvršeno fakturisanje premije osiguranja za period od 24.06. do 14.08.2012. godine ( broj polise 0002/12 ), a koja polisa je izdata po ugovoru broj 3977 od 20.11.2011. godine i dva aneksa ugovora, a u svrhu osiguranja rizika nenaplate potraživanja po odobrenoj garanciji.
Nakon navedenog, u februaru 2012. godine, tuženi je objavio tender broj 104-004/12, radi nabavke 850 tona niskosumpornog mazuta ( sadržaj sumpora do 1% ) za potrebe TE „Tuzla“ u Tuzli. U tenderu su date opšte informacije u vezi sa samim postupkom javne nabavke i kriterijima dodjele ugovora (tehnički prihvatljiva ponuda i najniža cijena).
U članu 4. Tendera navedeno je da je rok isporuke mazuta sukcesivno tri mjeseca od zaključivanja ugovora, odnosno da se ponuđač obavezuje da će na pismeni zahtjev kupca sa naznačenom količinom mazuta vršiti sukcesivnu isporuku u roku od 48 sati računajući od momenta prijema pismenog zahtjeva za isporuku.
Članom 4. tačka 5. previđeno je da je dobavljačima dozvoljeno podugovaranje, ali da dobavljač mora u ponudi navesti za koje poslove predviđa angažovanje podugovarača, a ugovorni organ ovdje tuženi neće odobriti zaključenje ugovora sa podizvođačem ako ne ispunjava uslove iz člana 22. i 26. Zakona o javnim nabavkama BiH. Nadalje je navedeno da dobavljač kojem je dodijeljen ugovor snosi punu odgovornost za realizaciju ugovora.
Tužitelj je u okviru svoje ponude, odnosno u svrhu upotpunjavanja tenderske dokumentacije i učešća za izbor najpovoljnijeg ponuđača, dao izjavu u pogledu roka isporuke broj: 02-121/12 od 14.03.2012. godine, u kojoj je navedeno da je pod punom moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornošću spreman izvršiti sukcesivnu isporuku mazuta u roku od 48 sati računajući od momenta prijema pismenog zahtjeva za isporuku, te je data i ponuda u pogledu cijene od 1.352.520,00 KM u kojoj je također naveden rok isporuke od 48 sati od prijema pismenog zahtjeva za isporuku.
Nakon navedenog, tužitelj, kao prodavac i tuženi, kao kupac su zaključili sporni Ugovor broj: 050-TET/12, čiji je predmet bila isporuka 850 tona niskosumpornog mazuta (sadržaj sumpora do 1%) za potrebe TE „Tuzla“ u Tuzli sve prema ponudi broj 02-121/12 od 14.03.2012. godine koja čini sastavni dio ovog Ugovora.
Članom 2. ugovorena je fiksna vrijednost za kompletno ugovorenu količinu mazuta tako da ista sa PDV-om iznosi 1.352.520,00 KM.
Članom 3. Ugovora kupac i prodavac su se saglasili da će se plaćanje ugovorene robe izvršiti sukcesivno, nakon isporuke niskosumpornog mazuta u roku od 30 dana od dana prijema komercijalne fakture kod tuženog.
Članom 4. Ugovora propisan je rok isporuke, pa je predviđeno da se ovdje tužitelj, kao prodavac obavezuje da će 850 tona niskosumpornog mazuta, iz člana 1. ovog Ugovora, isporučiti sukcesivno u roku od 3 mjeseca od dana stupanja ugovora na snagu.
Prodavac se obavezao i da će na pismeni zahtjev kupca sa naznačenom količinom, vršiti sukcesivnu isporuku u roku od 48 sati, računajući od momenta prijema pismenog zahtjeva za isporuku.
Članom 5. i 6. Ugovora propisane su obaveze kupca i prodavca, pa je između ostalog navedeno da se prodavac ovdje tužitelj obavezuje da izvrši isporuku mazuta u ugovorenom roku i na način naveden u članu 4. Ugovora.
Članom 7. Ugovora prodavac se obavezao dostaviti kupcu bankovnu garanciju za dobro izvršenje posla, najkasnije prije potpisivanja ovog Ugovora. Navedeno je da će iznos garancije biti plativ kupcu kao kompenzacija za bilo koji gubitak koji bi bio prouzrokovan, ako prodavac ne uspije da izvrši svoje obaveze po ovom ugovoru. Nadalje je određena visina garancije, i rok važenja iste.
Članom 8. propisano je da je za svaki dan neopravdanog zakašnjenja u isporuci mazuta prodavac dužan kupcu na ime ugovorene kazne platiti 1 %o( promil) ukupne ugovorene vrijednosti, a najviše 5% te vrijednosti.
Članom 10. Ugovora propisani su razlozi i okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti, izbjeći ili otkloniti u vrijeme zaključenja ugovora i koje ugovorne strane onemogućavaju u izvršenju ugovornih obaveza (viša sila).
Članom 11. Ugovora propisan je raskid ugovora pa je navedeno da pravo na raskid ugovora imaju obje ugovorne strane, u slučaju da jedna od ugovornih strana ne ispunjava svoje ugovorne obaveze, s tim što su obavezne da o svojoj namjeri pismeno obavijeste drugu ugovornu stranu najmanje u roku od 30 dana unaprijed. Nadalje je navedeno da kupac može raskinuti ugovor ako prodavac ne izvrši neku od ugovornih obaveza, ne ispuni obavezu u roku navedenom u zahtjevu kupca, te u slučaju da prodavac bankrotira ili ne bude platežno sposoban.
Članom 16. predviđeno je da Ugovor stupa na snagu danom potpisivanja od strane ovlaštenih lica ugovornih strana, a ugovor je ovjeren i potpisan od strane tuženog dana 13.04.2012. godine, a od strane tužitelja dana 25.05.2012. godine.
Čitanjem Garancije za dobro izvršenje posla broj 7343 izdate od Sparkasse Banke i to u ime i za račun ovdje tuženog, utvrđeno je da je ista izdata u vezi zaključenog Ugovora broj 050-TET/12, na maksimalna iznos od 115.600,00 KM i da je ovdje tuženi može naplatiti ukoliko prodavac, odnosno tužitelj ne izvrši obaveze preuzete ugovorom. Rok garancije je bio 24.10.2012. godine.
Iz međusobne korespodencije tužitelja i tuženog koja je trajala u periodu od 28.05.2012. godine pa sve do 09.07.2012. godine, utvrđeno je slijedeće:
Čitanjem naloga tuženog broj 05-3-14290/2012 od 28.05.2012. godine, koji se odnosi na isporuku mazuta po Ugovoru broj 050-TET/12 od 28.05.2012. godine, utvrđeno je da se od tužitelja traži da u skladu sa članom 1. i 2. Ugovora izvrši isporuku 400 tona mazuta (sa sadržajem sumpora do 1%) za potrebe TE „Tuzla“ u Tuzli, da dnevnu dinamiku isporuke usaglasi sa krajnjim korisnikom TE Tuzla, a da je početak isporuke prvih količina mazuta 48 sati od momenta prijema pismenog naloga kupcu, prema članu 4. Ugovora.
Čitanjem dopisa tužitelja broj: 02-245/12 od 28.05.2012. godine, utvrđeno da se tuženi obavještava da je nalog od 28.05.2012. godine zaprimljen kod tužitelja u 15 sati i 16 minuta, te da shodno tome tužitelj neće biti u mogućnosti otvoriti nalog isti dan, jer se nalozi otvaraju do 13:00 časova.
Čitanjem dopisa tuženog broj: 03-5-14414/12 od 30.05.2012. godine, koji predstavlja odgovor na prethodni dopis, utvrđeno je da se tužitelj napominje na jasne odredbe ugovora broj 050-TET/12, odnosno na odredbu člana 4. Ugovora, u kojem nije precizno navedeno do koliko sati je kupac obavezan da dostavi pismeni nalog, te se tužitelj opominje na potrebu poštovanja ugovornih odredbi i na isporuku mazuta koji je neophodan za siguran rad TE „Tuzla“.
U predmetnom dopisu se još navodi i da je upravo zbog radnji tužitelja, odnosno neblagovremenog dostavljanja garancija za dobro izvršenje posla, koje je trebalo prethoditi potpisivanju ugovora, došlo do kašnjenja u potpisivanju ugovora, tako da je isti stupio na snagu tek 25.05.2012. godine, što je za posljedicu imalo da su zalihe mazuta u spremniku u TE „Tuzla“svedene na minimum.
Navedene primjedbe koje se tiču odlaganja potpisivanja ugovora i upoznavanja tužitelja sa posljedicama istog, a to je smanjenje zaliha mazuta, a sve zbog kašnjenja u obezbjeđenju garancije kod banaka, tuženi je naveo tužitelju i u dopisu broj: 03-5-13300/12 od 18.05.2012. godine.
Čitanjem dopisa tužitelja broj: 02-262/12 od 11.06.2012. godine, utvrđeno je da se tuženi obavještava da su cisterne tog dana otišle na utovar u Mađarsku, da je tužitelj imao zastoj zbog tehničkih problema, odnosno avansne uplate dobavljaču, te da očekuje da će sutradan ( 12.06.2012. godine ) imati cisterne utovarene i spremne za isporuku u TE „Tuzla“.
Čitanjem dopisa - obavijesti o raskidu ugovora, tuženog broj: 02-16589/12 od 15.06.2012. godine, utvrđeno je da se tužitelj obavještava o raskidu Ugovora broj 050-TET/12, iz razloga što tužitelj nije u rokovima predviđenim u članu 4. Ugovora, izvršio isporuku 400 tona niskosumpornog mazuta, a sve u skladu sa članom 11. Ugovora uz upoznavanje tužitelja da će se pokrenuti postupak naplate bankarske garancije. Navedenom je prethodio dopis TE „Tuzla“ od 11.06.2012. godine broj: 2463-2912/12 , kojim se kod tuženog urgira obezbjeđenje 400 tona mazuta, uslijed niskih zaliha mazuta.
Čitanjem dopisa tužitelja broj: 02-268/12 od 15.06.2012. godine, utvrđeno je da se tuženi obavještava o svim poduzetim aktivnostima i teškoćama koje su nastale u toku realizacije Ugovora broj 050-TET/12 (zaključenje ugovoru o snabdjevanju broj 63/2012 sa „Holdina“ d.o.o. Sarajevo, odobravanje kredita za finansiranje avansne uplate od strane Vakufske banke d.d Sarajevo, angažovanje prevoznika preduzeća TMP „Ahmeptspahić“ radi pevoza mazuta iz rafinerije MOL u Mađarskoj, obzirom da se mazut nije mogao nabaviti iz rafinerije Bosanski Brod zbog količine sumpora, čekanje potvrde iz banke o uplati sredstava, izdavanja police osiguranja kredita). Iz navedenih razloga tužitelj je tražio od tuženog da promijeni odluku koja se tiče raskida ugovora obzirom da je tužitelj spreman tokom slijedeće sedmice izvršiti isporuku cjelokupne ugovorene količine mazuta.
Čitanjem dopisa tuženog broj: 012-17089/12 od 19.06.2012. godine, utvrđeno je da je tuženi ostao kod raskida ugovora i da ne prihvata isporuku robe od strane tužitelja jer tužitelj nije ispoštovao svoje obaveze u roku koji je bio ugovoren.
Čitanjem dopisa tužitelja broj: 02-286/12 od 09.07.2012. godine, utvrđeno je da se istim tuženi moli da povuče ili prolongira protest garancije, jer je tužitelj imao velike gubitke, zbog raskida ugovora u trenutku kada je dobio kredit od banke, zbog čega i nije došlo do isporuke robe, te da je tužitelj ujedno imao i velike gubitke i po prethodnim ugovorima, što ga je stavilo u nepovoljnu poziciju kod banaka.
Nakon zaključenja Ugovora broj 050-TET/12 dana 25.05.2012. godine i nakon naloga tuženog za isporuku 400 tona mazuta od 28.05.2017. godine, tužitelj je u cilju ispunjenja ugovorne obaveze poduzimao određene aktivnosti, a što je sud utvrdio iz slijedećih provedenih dokaza:
Čitanjem ponude za poslovnu saradnju od 04.06.2012. godine utvrđeno je da se radi o dogovaranju poslovne saradnje između „Holdina“ d.o.o. Sarajevo i tužitelja, te su u istoj navedeni uslovi vezani za nabavku mazuta do 1% sumpora, pa je u predmetnoj ponudi naveden kvalitet, cijena, kao i ostali tehnički uslovi koji se odnose za nabavku predmetnog mazuta. Navedena ponuda je ovjerena i potpisana od strane „Holdine“ d.o.o. Sarajevo i ovdje tužitelja.
Temeljem iste zaključen je Ugovor broj 66/12 dana 04.06.2012. godine između tuženog i „Holdine“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu koga je „Holdina“d.o.o. Sarajevo, trebala snabdjeti tužitelja loživim uljem teškim do 1% sumpora, uz obavezu ovdje tužitelja kao kupca da izvrši plaćanje prodajne cijene utvrđene članom 5. predmetnog ugovora. Ugovorena količina je 900 tona, a predmetnim ugovorom su definisani odnosi između tužitelja i firme „Holdina“ d.o.o. Sarajevo.
Čitanjem Odluke o odobrenju korištenja kraktoročnog kredita Vakufske banke od 06.06.2012. godine, kao i Ugovora o kreditu zaključenog dana 14.06.2012. godine između Vakufske banke i tužitelja, utvrđeno je da je navedena banka odobrila korištenje kratkoročnog kredita u iznosu od 1.156.000,00 KM, radi avansnog plaćanja dobavljaču firmi „Holdina“ d.o.o. Sarajevo, a u vezi isporuke 850 tona mazuta za potrebe ovdje tuženog, odnosno TE „Tuzla“ u Tuzli po ugovoru broj: 050-TET/12. Predmetnim ugovorom predviđeni su rokovi vraćanja kredita, ugovorena kamatna stopa, načini vraćanja i namjena korištenja kredita, kao i instrumenti obezbjeđenja istog.
Čitanjem računa broj 646/12 od 16.06.2017. godine, koji je izdat od strane firme TMP „Ahmetspahić“ d.o.o. Sarajevo, utvrđeno je da je tužitelju fakturisan iznos od 4.914,00 KM, na ime autodana sa troškovima za 5 vozila, nastalih zbog neotvaranja naloga u Mađarskoj. Navedeni iznos tužitelj je platio dana 20.06.2012. godine, što je sud utvrdio uvidom u uplatnicu i izvod Vakufske banke d.d. broj 29.
Uvidom u izvod Sparkasse bank d.d. broj 53 od 24.09.2012. godine, utvrđeno je da je tuženi aktivirao bankarsku garanciju broj 7343, te da je sa računa tužitelja skinut iznos od 115.600,00 KM.
Vještak finansijske struke izvršio je obračun različitih vidova štete, analizirajući ugovorni odnos između tužitelja i tuženog, i isti je u svom mišljenju naveo da je tužitelj po osnovu izgubljene dobiti iz osnova redovnog poslovanja, nakon zaključenog ugovora pretrpio štetu u iznosu od 183.389,00 KM, po osnovu troškova vezanih za plaćanje polise osiguranja iznos od 1.994,00 KM, šteta po osnovu realizacije bankarske garancije je 115.600,00 KM, po osnovu izgubljene dobiti iz osnova ugovora 462.400,00 KM, po osnovu plaćenih penala 41.650,00 KM, po osnovu plaćenih troškova angažovanja cisterni za prevoz mazuta u iznosu od 4.914,00 KM, po osnovu obaveza na ime plata i drugih poreznih obaveza a koje su nastale kao rezultat blokade računa tužitelja zbog gubitka ugovorenog posla 467.138,00 KM.
Shodno navedenom prema mišljenju vještaka tužitelj je pretrpio ukupnu štetu, zbog Ugovora broj: 050-TET/12 od 25.05.2012. godine, u ukupnom iznosu od 1.277.085,00 KM.
Obrazlažući svoje mišljenje vještak je naveo da je tužitelj od 2009. godine pa sve do 2012. godine poslovao sa tuženim, te da je do 31.12.2011. godine poslovao sa dobiti, a da je u periodu od 01.01.2012. godine do 31.12.2016.godine tužitelj poslovao sa gubitkom u ukupnom iznosu od 183.389,00 KM. U vezi Ugovora broj: 050-TET/12 vještak je utvrdio da je za tužitelja nastupila šteta u vidu izgubljene dobiti u ukupnom iznosu od 462.400,00 KM koji iznos predstavlja očekivanu neto zaradu. Prema bilansu stanja na dan 31.12.2015.godine tužitelj je imao evidentirane obaveze po osnovu plaća i drugih poreznih obaveza koje su nastale kao rezultat blokade računa zbog gubitka ugovorenog posla u iznosu od 467.138,00 KM. Imajući u vidu predmetne navode vještak je dao tabelarni pregled, prihoda, rashoda i ostvarene dobiti.
Na osnovu izvedenih i analiziranih dokaza, sud je prije svega našao da je u konkretnoj pravnoj stvari prvo potrebno poći od odredbi Ugovora broj: 050-TET/12, kojim je regulisan ovaj sporni odnos, te rješiti pitanje ko je i na koji način preuzeo obaveze prema ugovoru, te da li je ugovor valjano raskinut (na način kako su to ugovorne strane dogovorile) ili je isti raskinut po sili zakona.
Tačno je i nesporno da je Ugovorom bio definisan rok isporuke mazuta i to članom 4. Ugovora, kojim se tužitelj obavezao da će čitavu ugovorenu količinu mazuta isporučiti tuženom sukcesivno u roku od 3 mjeseca, te da će na pismeni nalog kupca u kojem će biti naznačena količina, u roku od 48 sati od prijema naloga, početi /vršiti sukcesivnu isporuku.
U konkretnom slučaju nalog tuženog za isporuku 400 tona mazuta, je uredno dostavljen tužitelju dana 28.05.2012. godine, a to je 3 dana nakon stupanja na snagu Ugovora u smislu odredbe člana 16. ( 25.05.2012. godine).
Navodi tužitelja da je nalog trebao biti dostavljen u jutarnjim časovima, odnosno prije 13,00 sati tog dana, su potpuno irelevantni, u situaciji kada isto nigdje nije ugovoreno i kada tužitelj nesporno ni do 15.06.2012. godine nije dostavio robu tuženom.
Također, ukazivanje tuženog na prologiranje rokova zaključenja ugovora i smanjenje rezervi mazuta u TE „Tuzla“ usljed čekanja tužitelja da pribavi bankarsku garanciju, ne mogu se staviti na teret tužitelju, obzirom da je tuženi imao mogućnost da odustane od zaključenja takvog ugovora, ukoliko je smatrao da takvo ponašanje tužitelja ukazuje na neodgovornost i prijeteću nemogućnost ispunjenja ugovornih obaveza.
Pored odredbe Ugovora kojom je definisan rok, tužitelj je u više navrata, a prilikom podnošenja dokumentacije za učešće na tenderu, po kojem je tužitelj i izabran za najboljeg ponuđača, potvrdio rok od 48 sati za početak isporuke mazuta.
Navedeno ujedno znači da je tuželj znao i morao znati na koji način će obezbjeđivati specifičnu robu tuženom, te da je vjerovatno robu morao imati na zalihama, ili pak imati uhodan i efikasan način isporuke mazuta direktno iz rafinerija koje se nalaze van BIH u Tuzlu. Odgovornost i rizik koji je tužitelj preuzeo zaključenjem ugovora, ne mogu biti u vezi niti padati na teret tuženog, obzirom da sve radnje koje je on poduzimao kako bi nabavio i isporučio mazut krajnjem kupcu, nemaju nikave veze sa tuženim.
Također u konkretnom slučaju sud nalazi da nisu postojale promjenjene okolnosti niti viša sila, koja bi mogla osloboditi ili prolongirati ispunjenje obaveze tužitelja ( čl. 263 ZOO-a i čl.10. Ugovora), jer je tužitelj bio u obavezi da predvidi sve rizike i svoje radnje u pogledu organizacije isporuke mazuta (čl. 4.5. tendera „dobavljač kojima je dodijeljen ugovor snosi punu odgovornost za realizaciju ugovora“).
Nadalje, Ugovorom je pored rokova isporuke, u članu 8. dogovorena ugovorna kazna, kao posljedica neopravdanog kašnjenja u isporuci mazuta.
Sama ugovorena kazna predstavlja sredstvo obezbjeđenja, kako to propisuje član 270. ZOO-a i ona faktički podstiče ugovarače da pravilno, u cijelosti i na vrijeme ispune ugovor.
Međutim ugovorna kazna se ne može ugovarati kada se radi o ugovoru u kojem je rok bitan sastojak, obzirom da jedno isključuje drugo.
U ovom slučaju bi upravo nepoštovanje roka isporuke bilo vezano za ugovornu kaznu, uz napomenu da je tuženi upravo to i radio u prethodnom ugovornom odnosu sa tužiteljem (Ugovor broj 137-TET/11 od 02.12.2011. godine, koji je imao identične ugovorne odredbe u pogledu rokova, ugovorne kazne i raskida ugovora, kao i Ugovor iz 2012. godine), kada mu je za svaki dan zakašnjenja obračunavao penale.
U članu 11. Ugovora, navedeno je da se ugovor može raskinuti u slučaju da jedna od ugovornih strana ne ispunjava svoje ugovorne obaveze, uz obavezu da o svojoj namjeri pismeno obavijeste drugu ugovornu stranu najmanje u roku od 30 dana unaprijed. Vezano za navedeno, dalje se navodi da kupac može raskinuti ugovor ako prodavac ne izvrši neku od ugovornih obaveza, ne ispuni obavezu u roku navedenom u zahtjevu kupca, te u slučaju da prodavac bankrotira ili ne bude platežno sposoban.
Sve navedeno znači da je volja ugovarača bila da se pored dogovorenog roka isporuke, reguliše i situacija kada bi eventualno došlo do kašnjenja u isporuci robe, a to bi značilo da je tuženom data mogućnost da ukoliko tužitelj u roku od 48 sati ne ispuni svoju obavezu, u skladu sa članom 11. Ugovora raskine ugovor, koji raskid bi imao dejstvo protekom roka od 30 dana, a za koji period kašnjenja, odnosno svaki dan kašnjenja bi tuženi mogao naplaćivati ugovornu kaznu.
Sve navedeno potvrđuje da se ovdje ne radi o Ugovoru u kojem je rok bitan sastojak.
Shodno tome, a tumačeći odredbe Ugovora u smislu člana 99. ZOO-a, sud je stava da tuženi nije na ugovoreni način raskinuo ugovor broj 050-TET/12, uz napomenu da prema osnovnim načelima obligacionog prava, učesnici u prometu slobodno po svojoj volji u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, uređuju obligacione odnose, što znači da se ima primjeniti upravo odredba člana 11. Ugovora kada je riječ o raskidu ovog spornog Ugovornog odnosa.
Na osnovu navedenog jasno je i da Ugovor nije raskinut po sili zakona u smislu odredbe člana 125. ZOO-a.
Polazeći od toga da tuženi nije mogao raskinuti ugovor na način na koji je on to učinio (dopis od 15.06.2017. godine), slijedeće sporno pitanje je da li je, i eventualno, koliku je štetu pretrpio tužitelj i u čemu se ista ogleda.
Tužitelj je od ugovorenog posla sigurno očekivao dobit koja bi uslijedila realizacijom Ugovora. Logičnim se nameće i da bi iz takve dobiti mogao namiriti troškove koje je imao vezane za realizaciju ugovora, pa se jedino na taj način radnje tužitelja mogu staviti u vezu sa postupanjem tuženog.
Član 155. ZOO-a, definiše štetu kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njenog povećanja (izmakla dobit).
Članom 376. stav 1. ZOO-a, predviđeno je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice za koje je štetu učinio, a koji član se ima primjeniti u ovom konkretnom slučaju.
Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, te od svakog oblika štete koji je tužitelj tražio utvrđeno je slijedeće:
Od navedenog dana tužitelj je znao da se poslovna saradnja prekida i da neće doći do realizacije ugovora, a samim tim ni do prihoda po tom osnovu.
Kako je tužba ovome sudu podnijeta dana 17.08.2015. godine, to je prigovor zastare potraživanja za ove vidove štete u cijelosti osnovan, a samim tim tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan, primjenom citirane odredbe člana 376. stav 1 i 155. ZOO-a.
Kada je riječ o plaćanju penala i troškova po polisi osiguranja „Sarajevo osiguranja“, oba navedena troška se uopšte ne odnose na predmet ovoga spora niti su proizašla iz Ugovora broj 050-TET/12, već se odnose na prethodni Ugovorni odnos iz 2011. godine, koji odnos upošte nije bio sporan.
Međutim i pored navedenog, a imaći u vidu činjenicu da je navedene troškove obračunao vještak, a tužitelj prihvatajući takav obračun visine štete, precizirao tužbeni zahtjev, sud napominje da bi i u odnosu na navedene troškove koji su potpuno nedokazani i nisu ni u kakvoj vezi sa ovim sporom, nastupila zastara potraživanja jer su penali obračunati i plaćeni dana 30.01.2012. godine, odnosno 16.03.2012. godine, a troškovi plaćanja polise osiguranja u iznosu od 1.944,00 KM plaćeni dana 10.04.2012. godine, a tužba podnijeta dana 17.08.2015. godine, odnosno nakon isteka roka od 3 godine u smislu odredbe član 376 stav 1 ZOO-a.
U odnosu na ostale vidove štete, i to štete po osnovu izgubljene dobiti iz osnova redovnog poslovanja, te štete koju je tužitelj temeljio na činjenici da nije uredno mogao da servisira kredit kod Vakufske banke, čime je bilo onemogućeno dalje uredno poslovanje tužitelja, koje podrazumjeva i uredno plaćanje plata, poreza, odnosno svih troškova redovnog poslovanja, sud nalazi da tužitelj navedeno nije dokazao, obzirom da nije dokazao da je eventualno izvršio plaćanje firmi „Holdina“ d.o.o. Sarajevo iz sredstava odborenog kredita, odnosno da je kredit Vakufske banke na bilo koji drugi način iskoristio, a što bi bilo u vezi sa ovim sporom i u vezi radnji koje se mogu staviti na teret tuženom. Odobrena namjenska kreditna sredstva od strane Vakufske banke su se odnosila na plaćanje mazuta koji prema provedenim dokazima nikada nije ni nabavljen iz Mađarske, a vjerovatno ni plaćen, pa je nejasno iz kog razloga tužitelj nije odmah vratio neutrošena sredstva Banci.
Naime, ne može se utvrditi da su samo zbog raskida Ugovora od strane tuženog nastupili ovi vidovi štete kod tužitelja, obzirom da i sam tužitelj prije aktiviranja bankarske garancije od strane tuženog , u svom dopisu od 09.07.2012. godine, navodi da u tom mjesecu ima reprograme kredita kod Sparkasse banke, Hypobanke, a što bi tužitelja dovelo u još goru situaciju i poziciju.
Upravo iz navedenog proizilazi da je tužitelj već imao određene probleme u poslovanju te da je već ranije bio zadužen kod banaka, tako da sud smatra da su ostali već navedeni vidovi štete nedokazani u smislu člana 123. i 126. ZPP-a.
U situaciji kada tužitelj nije uspio dokazati, relevantnim dokazima uzročno posljedičnu vezu između radnji tuženog i štete u ovom obliku, sud nalazi ni da vještak, koji je vršio prosti obračun visine štete i to vodeći se činjenicom da je račun tužitelja blokiran, pa da je nastupilo gomilanje obaveza na strani tužitelja, čime je naravno poremećeno redovno poslovanje, te prostim uvidom u bilanse stanja i uspjeha, sud ne može uzeti kao relevantne.
Sud je mišljenja da tužitelj nije dokazao navedenu štetu niti jednim materijalnim dokazom, odnosno nije dokazao da je isključivo uslijed ponašanja tuženog, odnosno radnji tuženog došlo do pogoršanje rejtinga tužitelja kod drugih banaka, poremećaja poslovanja i izostanka ugovaranja drugih poslova.
Kada je riječ o bankarskoj garanciji koja je izdata za dobro izvršenje posla, sud je utvrdio da je po osnovu iste tuženi od tužitelja naplatio iznos od 115.600,00 KM i to dana 24.09.2012.godine ( izvod Sparkasse bank d.d. od navedenog datuma ) iz čega prije svega proizilazi da u odnosu na taj zahtjev nije nastupila zastara potraživanja, jer je tužba podnijeta dana 17.08.2012. godine.
Nadalje, a polazeći od toga da tuženi nije u skladu sa članom 11. Ugovora raskinuo ugovor sa tužiteljem, sud je stava da isti nije imao pravo ni aktivirati bankovnu garanciju u smislu odredbe člana 7. Ugovora, jer je faktički takvim raskidom ugovora, onemogućio tužitelja da u roku od 30 dana izvrši svoju preuzetu i ugovorenu obavezu.
Iz navedenog proizilazi da tuženi u trenutku kada je raskinuo ugovor i izjavio da neće prihvatiti ispunjenje obaveze (15.06.2012. godine,) nije mogao znati da li će tužitelj i ispuniti svoje obaveze, odnosno upravo radnjama tuženog tužitelj je bio onemogućen da dalje obavlja radnje na realizaciji ugovora, pa se ne može tvrditi da tužitelj nije ispunio ugovornu obavezu, a što je bio uslov za aktiviranje bankarske garancije.
Shodno navedenom, a primjenom člana 11. i 7. Ugovora, te člana 154., 155. i 210. ZOO-a, kao i člana 277 i 324. ZOO-a, u pogledu prava na zakonske zatezne kamate, sud je donio odluku kao stavu I izreke.
Odlučujući o troškovima sud je primijenio odredbu člana 383. stav 1. i člana 386. ZPP-a F BiH i utvrdio kako se isti sastoje od pristupa na pripremno ročište dana 22.11.2016. godine u iznosu od 861,00 KM, pristupa ponovno održanom pripremnom ročištu dana 22.11.2016. godine u iznosu od 861,00 KM, pristupa glavnoj raspravi dana 11.05.2017. godine u iznosu od 861,00 KM, PDV 17% u iznosu od 439,11 KM, troškova prevoza na relaciji Zenica – Sarajevo- Zenica u iznosu od 315,00 KM (3x150 =450 km; 450 km x 0,70 KM = 315,00 KM) koji su odmjereni u skladu sa Advokatskom tarifom („Sl.novine F BiH“, broj 22/04), troškova vještačenja u iznosu od 250,00 KM, kao i sudske takse na tužbu u iznosu od 10.000,00 KM i takse na odluku u iznosu od 10.000,00 KM, a koja taksa je odmjerena u skladu sa Zakonom o sudskim taksama („Sl.novine Kantona Sarajevo“, broj 21/09 i 29/09), a što sve ukupno iznosi 23.587,11 KM.
Imajući u vidu uspjeh tužitelja u ovom sporu , a to je 9,05 %, sud je našao da je tuženi dužan tužitelju nadoknaditi troškove u iznosu od 2.134,63 KM.
S U D I J A
Jasenka Potogija
POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu roku od 30 dana od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.