Bosna i Hercegovina     Босна и Херцеговина

 Sud Bosne i Hercegovine  Суд Босна и Херцеговина

Predmet broj :  S1 1 K 018693 24 Krž 12

Datum donošenja: 23.04.2024. godine

      

     Datum pismenog otpravka: 30.05.2024. godine

Pred Apelacionim vijećem u sastavu: 

                              

                              sudija Darko Samardžić, predsjednik vijeća

      

                              sudija Redžib Begić, član vijeća

      

                              sudija Staniša Gluhajić, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

protiv optuženih

Ranka Balabana i dr.

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine Eldina Biuk

Branilac optuženog branilac optuženog Ranka Balabana, advokat Veljko Ćivša

Branilac optuženog Rajka Karlice, advokat Ranko Dakić

Branilac optuženog Milenka Brčina, advokat Milana Borovčanin Bulić

Braniteljica optuženog Mirka Odžića, advokat Nada Mandić

Branilac optuženog Milenka Babića, advokat Damir Alagić

Branioci optuženog Ratka Goronje, advokati Milan Romanić  i Miodrag Stojanović

Branilac optuženog Nikole Reljića, advokat Rade Golić

Branilac optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića, advokat Predrag Ivanković

Branilac optuženog Miroslava Kapetanovića, advokat Rade Ćulibrk

Sadržaj

I. tok postupka 3

II. ŽALBE I ODGOVORI NA ŽALBE 4

III. OPćA PItANJA 7

IV. žalbe ODBRANA OPTUŽENIH Ranka Balabana, RAJKA KARLICE, MILENKA BRČINA, MIRKA ODŽIĆA, RATKA GORONJE, NIKOLE RELJIĆA, DRAGANA BALTIĆA, RANKA BALTIĆA I MIROSLAVA KAPETANOVIĆA U ODNOSU NA PRVOSTEPENU PRESUDU SUDA BOSNE I HERCEGOVINE 8

A. ŽALBENI OSNOV BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA 8

B. ŽALBENI OSNOV POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE IZ ČLANA 296. STAV 1. TAČKA C) U VEZI SA ČLANOM 299. STAV 1. ZKP BIH 23

C. POVREDA KRIVIČNOG ZAKONA IZ ČLANA 296. STAV 1. TAČKA B) Z VEZI SA ČLANOM 298. ZKP-a BiH 38

D. ŽALBENI OSNOV ZBOG ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI I IZ ČLANA 296. STAV 1. TAČKA d) U VEZI SA ČLANOM 300. STAV 1. ZKP BIH 45

Broj: S1 1 K 018693 24 Krž 12

Sarajevo, 23.04.2024. godine

 

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja, sastavljenom od sudije Darka Samardžića, kao predsjednika vijeća, te sudija Redžiba Begića i Staniše Gluhajića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika Nedima Muminovića, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Ranka Balabana i dr. zbog krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d) f) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29. istog zakona, a sve u vezi s članom 180. stav 1. istog zakona, odlučujući o žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine, te žalbama branilaca optuženih, i to branioca optuženog Ranka Balabana, advokata Veljka Ćivše, branioca optuženog Rajka Karlice, advokata Ranka Dakića, braniteljice optuženog Milenka Brčina, advokata Milane Borovčanin Bulić, braniteljice optuženog Mirka Odžića, advokata Nade Mandić, branilaca optuženog Ratka Goronje, advokata Milana Romanića i Miodraga Stojanovića, branioca optuženog Nikole Reljića, advokata Rade Golića, branioca optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića, advokata Predraga Ivankovića, kao i prethodnih branilaca optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića, advokata Siniše Dakića i Radovana Stanića, te branioca optuženog Miroslava Kapetanovića, advokata Rade Ćulibrka, kao i žalbi supruge optuženog Ranka Balabana, D.B.2, izjavljenih protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 1 K 018693 16 Kri od 22.11.2023. godine, nakon održane javne sjednice vijeća dana 23.04.2024. godine, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine Eldine Biuk, optuženog Ranka Balabana i njegovog branioca, advokata Veljka Ćivše, branioca optuženog Rajka Karlice, advokata Ranka Dakića, optuženog Milenka Brčina i negove braniteljice Milane Borovčanin Bulić, optuženog Mirka Odžića i njegove braniteljice, advokata Nade Mandić, optuženog Milenka Babića i njegovog branioca, advokata Damira Alagića, optuženog Ratka Goronje i njegovih branilaca, advokata Milana Romanića i Miodraga Stojanovića, optuženog Nikole Reljića i njegovog branioca, advokata Rade Golića, optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića i njihovog izabranog branioca, advokata Predraga Ivankovića, optuženog Miroslava Kapetanovića i njegovog branioca, advokata Radeta Ćulibrka, a u odsustvu uredno obaviještenog optuženog Rajka Karlice, na osnovu člana 310. stav 1. i člana 313. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, donio je sljedeću:

 

P R E S U D U

Odbijaju se, kao neosnovane, žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao i žalbe branilaca optuženih Ranka Balabana, Rajka Karlice, Milenka Brčina, Mirka Odžića, Ratka Goronje, Nikole Reljića, Dragana Baltića, Ranka Baltića, Miroslava Kapetanovića, te žalba supruge optuženog Ranka Balabana, pa se prvostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 1 K 018693 16 Kri od 22.11.2023. godine potvrđuje.

O B R A Z L O Ž E NJ E

1. tok postupka

1. Prvostepenom presudom Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH/sud) broj S1 1 K 018693 16 Kri od 22.11.2023. godine, optuženi Ranko Balaban, Rajko Karlica, Milenko Brčin, Mirko Odžić, Milenko Babić, Ratko Goronja, Nikola Reljić, Dragan Baltić, Ranko Baltić i Miroslav Kapetanović, oglašeni su krivim da su radnjama opisanim u izreci presude, počinili krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama a), d), i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu : KZBiH) u vezi sa članom 29. KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. istog zakona, pa ih je Sud na osnovu istih zakonskih propisa, te odredaba članova 39.,42. stav 1. i 2. i člana 48.stav 1. KZ BiH, a u odnosu na optuženog Miroslava Kapetanovića i primjenom člana 100. stav 4. u vezi sa stavom 3. i člana 96. stav 1. KZ BiH osudio, i to:

• Optužene Ranka Balabana, Mirka Odžića, Ratka Goronju, Nikolu Reljića, Dragana

      Baltića i Ranka Baltića na kazne zatvora u trajanju od po 18 (osamnaest) godina

• Optužene Rajka Karlicu, Milenka Brčina i Milenka Babića na kazne zatvora u trajanju od po 15 (petnaest) godina
• Optuženog Miroslava Kapetanovića na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina.

2. Optuženima je, na osnovu člana 56. stav 1. KZBiH, u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme za koje su bili lišeni slobode, i to u odnosu na optužene Ranka Balabana, Rajka Karlicu, Milenka Brčinu i Mirka Odžića od 10.12.2015. godine do 11.12.2015. godine, u odnosu na optužene Nikolu Reljića, Dragana Baltića, Ranka Baltića i Miroslava Kapetanovića od 21.06.2016. godine do 22.06.2016. godine, a u odnosu na optuženog Milenka Babića od 20.06.2016. godine do 22.06. 2016. godine, a u odnosu na optužene Milenka Brčina i Milenka Babića i vrijeme provedeno u pritvoru od 07.12. 2016. godine do 03.04.2017. godine

3. Istom presudom optuženi Ranko Balaban, Rajko Karlica, Milenko Brčin, Mirko Odžić, Ratko Goronja, Milenko Babić, Nikola Reljić, Dragan Baltić, Ranko Baltić i Miroslav Kapetanović u smislu odredbe člana 188. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKPBiH), oslobođeni su dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, te je odlučeno da isti u cjelini padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

4. Na osnovu člana 198. stav 2. ZKPBiH oštećeni B.A., R.Z., N.A., F.E.1, N.E., R.E., S.E.2 i S.E.3 su sa imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu.

2. ŽALBE I ODGOVORI NA ŽALBE

5. Protiv navedene presude žalbu je blagovremeno izjavilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (Tužilaštvo BiH/tužilaštvo) i to zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji iz člana 300. ZKPBiH, sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (Apelaciono vijeće/vijeće) u skladu sa odredbom člana 314. ZKPBiH, preinači predmetnu presudu u dijelu koji se odnosi na visinu izrečene kazne zatvora, te da se optuženima izreknu kazne zatvora u maksimalnom trajanju ili kazna dugotrajnog zatvora.
6. Žalbu protiv navedene presude je izjavio i branilac optuženog Ranka Balabana, i to zbog povrede Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom Apelacionom vijeću da predmetnu žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i otvori glavni pretres.
7. Protiv navedene presude žalbu je blagovremeno izjavila i supruga optuženog Ranka Balabana D.B.2 (u skladu sa članom 293. stav ZKPBiH), i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i odluke o krivičnoj sankciji, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda BiH pobijanu presudu preinači, prvooptuženog oslobodi od optužbe, te da se prema njemu ukine pritvor, ili da pobijanu presudu preinači u pravnoj kvalifikaciji tako što će radnje optuženog okvalifikovati kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, te da se prema njemu ukine pritvor, ili da Vijeće žalbu uvaži, rješenjem ukine prvostepenu presudu i odredi održavanje pretresa zbog postojanja razloga iz člana 315. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH, te da donese rješenje o ukidanju pritvora prvooptuženom.
8. U zakonom određenom roku žalbu je izjavio i branilac optuženog Rajka Karlice, advokat Ranko Dakić, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom da Vijeće apelacionog odjeljenja ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na novi glavni pretres, ili da istu preinači tako što će optuženog Rajka Karlicu osloboditi od optužbe.
9. Protiv pobijane presude žalbu je blagovremeno izjavio i branilac optuženog Milenka Brčina, advokat Milana Borovčanin-Bulić, zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona BiH i odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom Vijeću apelacionog odjeljenja da žalbu uvaži i da preinači pobijanu presudu tako što će optuženog osloboditi od optužbe da je počinio navedeno krivično djelo, ukinuti mjeru pritvora i narediti da se isti odmah pusti na slobodu, ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.
10. Žalbu je izjavila i braniteljica optuženog Mirka Odžića, advokat Nada Mandić, i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešne primijene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i održi ponovni glavni pretres ili da žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači na način da na utvrđeno činjenično stanje ispravno primjeni materijalno pravo , ili pak da optuženom izrekne krivičnopravnu sankciju u znatno kraćem trajanju.
11. Protiv navedene presude branioci optuženog Ratka Goronje, advokat Milan Romanić i Miodrag Stojanović su blagovremeno izjavili žalbu, i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom Vijeću apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine da žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i odredi održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem, odnosno da pobijanu presudu preinači na način da optuženog Ratka Goronju oslobodi od optužbe.
12. Branilac optuženog Nikole Reljića, advokat Rade Golić je blagovremeno izjavio žalbu protiv predmetne presude zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnopravnoj sankciji sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH žalbu uvaži, preinači pobijanu presudu i optuženog Nikolu Reljića oslobodi od optužbe, ili da uvaži žalbu i odredi održavanje glavnog pretresa.
13. U međuvremenu razriješeni branilac optuženog Dragana Baltića, advokat Siniša Dakić je blagovremeno izjavio žalbu, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i odluke o krivičnopravnoj sankciji sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na novi glavni pretres, ili da istu preinači tako što će optuženog Dragana Baltić osloboditi od optužbe.
14. Takođe, u međuvremenu razriješeni branilac optuženog Ranka Baltića, advokat Radovan Stanić je blagovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. KZBiH, povrede krivičnog zakona iz člana 298. KZBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. KZBiH, odluke o krivičnopravnoj sankciji iz člana 300. ZKPBiH sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine usvoji žalbu i preinači prvostepenu presudu, oslobađanjem Ranka Baltića od optužbe, ili da osporenu prvostepenu presudu ukine i odredi održavanje glavnog pretresa pred drugostepenim vijećem.
15. Izabrani branilac optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića, advokat Predrag Ivanković je blagovremeno izjavio žalbu, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom Apelacionom vijeću da prvostepenu presudu ukine , ili istu preinači na način da optužene Dragana Baltića i Ranka Baltića oslobodi od optužbe, ili im izrekne kazne u kraćem vremenskom trajanju.
16. Konačno, branilac optuženog Miroslava Kapetanovića, advokat Rade Ćulibrk je blagovremeno izjavio žalbu, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji sa prijedlogom da Apelaciono vijeće odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine uvaži žalbu optuženog i preinači presudu Suda Bosne i Hercegovine, te odbije optužbu protiv optuženog Miroslava Kapetanovića i oslobodi ga od optužbe, ili da navedenu presudu ukine i odredi ponovno održavanje pretresa, uz istovremeno ukidanje pritvora i određivanja mjera zabrane.
17. Branioci optuženih Ranka Balabana, Rajka Karlice, Milenka Brčina, Mirka Odžića, Nikole Reljića, Dragana Baltića i Miroslava Kapetanovića, dostavili su odgovore na žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine sa prijedlogom da Apelaciono vijeće ovu žalbu odbije kao neosnovanu.
18. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor na žalbe branilaca optuženih Ranka Balabana, Rajka Karlice, Milenka Brčina, Mirka Odžića, Ratka Goronje, Nikole Reljića, Dragana Baltića, Ranka Baltića i Miroslava Kapetanovića sa prijedlogom Apelacionom vijeću da ove žalbe odbije kao neosnovane.
19. Na javnoj sjednici vijeća održanoj dana 23.04.2024. godine kojoj nije bio prisutan optuženi Rajko Karlica kojem se obavještenje o održavanju sjednice nije moglo dostaviti zbog nepoznate adrese, u skladu sa članom 304. ZKPBiH tužilac Tužilaštva BiH, Eldina Biuk, je ukratko izjavila da ostaje kod izjavljene žalbe i odgovora na žalbe odbrana optuženih.
20. Isto tako, branioci optuženih Ranka Balabana, Rajka Karlice, Milenka Brčina, Mirka Odžića, Ratka Goronje, Nikole Reljića, Dragana Baltića, Ranka Baltića, Miroslava Kapetanovića su na javnoj sjednici vijeća iznijeli sadržaje izjavljenih žalbi i odgovora na žalbe, te izjavili da ostaju kod istih.
21. Optuženi koji su bili prisutni na javnoj sjednici su izjavili da su saglasni sa izlaganjima svojih branilaca.
22. Nakon što je u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH ispitalo pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih prigovora, vijeće Apelacionog odjeljenja je donijelo odluku kao u izreci iz razloga koji slijede.

3. OPćA PItANJA

23. Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, Apelaciono vijeće napominje da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom člana 295. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.
24. Budući da Apelaciono vijeće na osnovu odredbe člana 306. ZKP BiH presudu ispituje samo u granicama istaknutih žalbenih prigovora, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ista može poslužiti kao valjana osnova za ispitivanje presude.
25. U tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.
26. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka, bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude, a zbog čega će Apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne žalbene prigovore prima facie odbiti kao neosnovane.
27. Konačno, Apelaciono vijeće ističe da valja imati u vidu da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku, te kada je u pitanju njeno obrazloženje, dovoljno je da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje sa utvrđenjima i ocjenama nižestepenog suda u smislu da žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje na prihvatljivost stavova i ocjena nižeg suda, odnosno njegovih utvrđenja sa kojima se slaže. To znači da nije neophodno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je drugostepeni sud razmotrio osnovna pitanja koja žalbe osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti.¹

4. žalbe ODBRANA OPTUŽENIH Ranka Balabana, RAJKA KARLICE, MILENKA BRČINA, MIRKA ODŽIĆA, RATKA GORONJE, NIKOLE RELJIĆA, DRAGANA BALTIĆA, RANKA BALTIĆA I MIROSLAVA KAPETANOVIĆA U ODNOSU NA PRVOSTEPENU PRESUDU SUDA BOSNE I HERCEGOVINE

1. ŽALBENI OSNOV BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

1. Standardi za odlučivanje po žalbi

28. U skladu sa članom 296. stav 1. tačka a) ZKP BiH, presuda se može pobijati zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka propisane su članom 297. ZKP BiH.²

29. S obzirom na težinu i značaj počinjenih povreda postupka, ZKP BiH pravi razliku između onih povreda koje, ako se utvrdi da postoje, stvaraju neoborivu pretpostavku da su negativno uticale na valjanost izrečene presude (apsolutno bitne povrede) i povreda kod kojih se, u svakom konkretnom slučaju, ostavlja na ocjenu sudu da li je ustanovljena povreda postupka imala ili mogla imati negativan utjecaj na valjanost presude (relativno bitne povrede).
30. Apsolutno bitne povrede ZKP BiH taksativno su nabrojane u tačkama a) do k) stava 1. člana 297. ZKP BiH.
31. Ukoliko bi Apelaciono vijeće našlo da postoji neka od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, obavezno je da u skladu sa odredbom iz člana 315. stav 1. tačka a) ZKP BiH, ukine prvostepenu presudu, izuzev u slučajevima iz člana 314. stav 1. ZKP BiH.³
32. Za razliku od apsolutnih, relativno bitne povrede nisu taksativno pobrojane u zakonu, već postoje u slučaju kada Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona o krivičnom postupku, ali samo ukoliko je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
33. U odnosu na navode da je povreda načela krivičnog postupka mogla imati negativan utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude, nije dovoljno da podnosilac žalbe jednostavno tvrdi da se procesna povreda hipotetički mogla negativno odraziti na donošenje zakonite i pravilne presude, već će žalbeno vijeće zaključiti da se povreda načela krivičnog postupka desila samo ako podnosilac žalbe ukaže da je ona materijalne prirode i da se ne može zaključiti da navedena povreda nije negativno utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, kada žalbeno vijeće smatra da je donesena zakonita i pravilna presuda bez obzira na povredu postupka takve prirode, žalbeno vijeće će zaključiti da član 297. stav 2. ZKP BiH nije prekršen.

2. Navodi žalbe branioca optuženog Ranka Balabana

34. Branilac optuženog Ranka Balabana bitnu povredu odredaba krivičnog postupka nalazi u tome što je u toku trajanja glavnog pretresa, dana 16.02. 2018. godine, zamijenjen član sudskog vijeća, a nakon čega su dokazi na glavnom pretresu izneseni na način da se novi član vijeća nikada nije upoznao sa dokazima koji su prethodno izvedeni, iako odbrana nije dala saglasnost da se svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo, a čime je prema stavu odbrane došlo do kršenja odredbe člana 251. stav 2. ZKPBiH.

35. Nadalje, branilac navodi da je u prvostepenoj presudi došlo do povrede identiteta optužnice s obzirom da je u činjeničnom opisu optužnice bilo navedeno da su optuženi postupali kao “pripadnici srpskih oružanih snaga”, dok je u izreci presude navedeno da su postupali kao“organizovana grupa naoružanih lica”, čime je prema stavu odbrane izmijenjen činjenični supstrat odbrane optuženih, a time i prekoračena optužnica.

36.  Potom u žalbi se navodi da se u pobijanoj presudi, u činjeničnom opisu djela optuženima na teret stavlja saizvršilaštvo, a u okviru toga i ubistvo M.A. od strane optuženog LJ.B. protiv kojeg je razdvojen postupak vezan za ubistvo F.E. od strane optuženog Mirka Odžića. U žalbi se dalje navodi da je predmetno krivično djelo blanketnog karaktera, te da činjenični supstrat koji se odnosi na povrede međunarodnog prava mora biti naveden potpuno, određeno i neposredno. Branilac je naveo da u pobijanoj presudi, u činjeničnom opisu djela nedostaje diferencirajući supstrat bez kojeg je presuda nerazumljiva, a čime je prema stavu odbrane učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH.

37. Nadalje, branilac prigovara da u činjeničnom opisu djela nedostaje opis radnje svakog saizvršioca ponaosob, a time i individualno preciziran oblik vinosti, što je uzrokovalo nejasnoće o tome da li ubistvo navedenih lica predstavlja djelo optuženih LJ.B. i Mirka Odžića, čime bi se stvorile pretpostavke za primjenu odredbe člana 32. stav 1. KZBiH, po kojem svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja i nehata.

38. Branilac je ukazao da je prvostepeni sud propustio potpuno, određeno i neposredno konstruisati esencijalne pojmove koje čine krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, čime je optuženi Ranko Balaban stigmatiziran kao izvršilac ovog djela bez prethodne dokazanosti.

39. Branilac je stava da iz iskaza svjedoka D.B. proizilazi da se dugo vremena liječio od alkoholizma, te da je u vrijeme kritičnog događaja bio u alkoholiziranom stanju, što ukazuje na postojanje dovoljno elemenata za njegovo psihijatrijsko vještačenje. Potom je naveo da je ovaj svjedok i sam bio u katastrofičnoj situaciji koja je predmet krivičnog djela, te da je potrebno adekvatno procijeniti sposobnost ovakvog svjedoka za davanje pouzdanih izjava. Dalje, ova odbrana navodi da je evidentno da je svjedok bio nesiguran u svoje brojne izjave, te da je isti u brojnim svojim izjavama nesiguran u izrečeno.

40. U žalbi se dalje ukazuje na značaj psihijatrijskog vještačenja svjedoka prof.dr. Milana Stojakovića, a koji nalaz i mišljenje nije prihvatio prvostepeni sud obrazlažući da se vještaku najviše zamjera što je prilikom vještačenja koristio transkripte svjedočenja svjedoka D.B., problematizirajući alkoholizam i trajnu promjenu ličnosti.

41. Branilac je istakao da je prvostepeni sud prihvatio utvrđene činjenice na kojima tužilaštvo gradi široki i sistematični napad, a što je prema stavu odbrane dvojako pogrešno, kako u pogledu postavljen teze, tako i u pogledu same argumentacije. U žalbi se ističe da utvrđene činjenice u pobijanoj presudi ne predstavljaju dokaz već presuđenu stvar (res judicata), a koje nisu ostavile nikakvu mogućnost odbrani da sruši njihov kredibilitet. Primarno jer branilac ne može dokazivati da je MKSJ pogrešno utvrdio određene činjenice, s obzirom na to da član 4. Zakona o ustupanju predmeta djeluje jednosmjerno prema Sudu BiH, a ne i prema MKSJ-u. Prema navodima žalbe, Sud BiH je već prihvatajući utvrđene činjenice već presudio o postojanju širokog i sistematičnog napada, te ne postoji mogućnost da Sud preinači svoju odluku, s obzirom da bi to predstavljalo preinačenje odluke MKSJ čime bi izašao iz okvira svojih nadležnosti.

3. Navodi žalbe supruge optuženog Ranka Balabana

42. U žalbi supruge optuženog Ranka Balabana ističe se da je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na odbranu, te da sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, kao i da se presuda zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda. U žalbi se dalje navodi da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna samoj sebi i razlozima presude, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

43. Nadalje, u ovoj žalbi iznesena je i tvrdnja da Sud u toku glavnog pretresa nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbu iz člana 297. ZKPBiH, a što je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

44. Potom se u žalbi navodi da sud u pobijanoj presudi uz samo krivično djelo za koje su optuženi oglašeni krivima, propustio navesti i konkretne činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, kao i druge činjenice i okolnosti od kojih zavisi primjena odgovarajuće odredbe Krivičnog zakona.

45. Dalje u žalbi se navodi da je izostala opisana individualna aktivnost svakog saizvršioca ponaosob, a što je u suprotnosti sa članom 32. stav 1. KZBiH, naglašavajući kako u odnosu na optuženog Ranka Balabana nedostaju činjenice i okolnosti koje dokazuju njegov doprinos u ostvarenju zajedničke volje i odluke, čime je izreka presude učinjena nerazumljivom, a osim toga iz izreke presude se ne može ustanoviti svojstvo okrivljenih u izvršenju djela, kao ni njihova pripadnost oružanim snagama u konkretnom sukobu.

4. Navodi žalbe branioca optuženog Rajka Karlice

46. Branilac ovog optuženog u žalbi ističe da je u pobijanoj presudi sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a koje se ogledaju odluci o prihvatanju utvrđenih činjenica, te da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Dalje ističe da je prvostepeno vijeće trebalo da izbjegne prihvatanje pravnih činjenica koje su predmet razumne sumnje, već da o njima odluči isključivo nakon što su strane imale mogućnost da podnesu dokaze i argumente, odnosno prilikom odluke o meritumu krivične stvari.

47. Dalje, u pogledu istaknutih žalbenih navoda u smislu razloga o odlučnim činjenicama, u žalbi je istaknuto da obrazloženje pobijane presude nije u skladu sa odredbama ZKPBiH, jer prvostepeno vijeće nije u obrazloženju navelo koji su kriteriji za prihvatanje određenog svjedočenja, te je izostavilo kritičku analizu u obrazloženju pobijane presude.

48. Branilac je ukazao da je prvostepeni sud prekršio načelo in dubio pro reo, a što se posebno odnosi na ocjenu dokaza, posebno iskaza svjedoka Dragana Balabana, a koji iskaz branilac u potpunosti smatra neistinitim..

5. Navodi žalbe braniteljice optuženog Milenka Brčina

49. Braniteljica optuženog Milenka Brčina u žalbi ističe da je prvostepena presuda nepravilna i konfuzna, protivrječna samoj sebi kao i razlozima iz obrazložene presude, što posljedično dovodi do nemogućnosti ispitivanja iste. U žalbi se takođe navodi da su predmetnom presudom povrijeđena ljudska prava optuženog iz člana 6. EKLJP, na način što je optuženi oglašen krivim za radnje za koje prema stavu odbrane nije počinio, a koje čine bitna obilježja bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, odnosno djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH.

50. Odbrana je stavila akcenat da optuženi Brčin Milenko nije učestvovao u radnjama Zločina protiv čovječnosti u vidu progona, ubistava, prisilnog preseljenja, te drugim nečovječnim djelima slične prirode, niti je kritičnog dana bio jedan od saizvršilaca u počinjenju predmetnog djela, a što braniteljica smatra dokazanim van razumne sumnje.

51.  Nasuprot tvrdnjama Tužilaštva BiH da je u inkriminiranom period postojao širok i sistematičan napad na području opštine Novi Grad, a posebno u dolini Japre, što je bazirano na činjenici da je u toku ljeta 1992. godine došlo do masovnog iseljavanja nesrpskog stanoviništva sa datih područja, odbrana je stava da je predmetno iseljavanja uslijedilo spontano, zbog opšte nesigurnosti, te da u momentu iseljavanja nije bilo nikakvih napada.

52. Vezano za izneseno, braniteljica je istakla da su to potvrdili svjedoci S.K., kao i svjedok D.B. koji je u svom iskazu svjedočio da iseljavanje nije naredila komanda Lake Novske brigade, a koja je bila zvanična jedinica Vojske Republike Srpske, ističući da ova vojska još uvijek nije bila ni osnovana, a što potvrđuju i iskazi ostalih svjedoka, a koji uključuju i Bošnjake i Srbe.

53. Braniteljica je u žalbi naglasila da radnje optuženih nisu dio nikakvog organizovanog sistematskog napada, niti se dešavanja u Alićima I Ekićima organizovana na bilo koji način. Dalje, se navodi da optuženi nisu bili dijelom bilo kakve vojne jedinice te naglašava da nije postojao unaprijed donesen plan djelovanja. Ukazala je i da su svi optuženi potvrdili da se na sahrani pokojnog R.B. razgovaralo o premiještanju mještana Alića i Ekića, ali da nije bilo riječi o eventualnim likvidacijama. Braniteljica smatra da je u potpunosti izostao mens rea na strani optuženog, te ističe da dešavanja u Alićima i Ekićima predstavljaju izolovani incident.

6. Navodi žalbe braniteljice Mirka Odžića

54. Braniteljica je istakla da pobijana presuda nije utemeljena na zakonu, te ukazala da se optuženom ne sudi prema pozitivnim propisima krivičnog zakona i pravilima krivičnog postupka, a koje mora biti u skladu sa propisima Evropske Konvencije. Dalje, u žalbi se navodi da optuženi nije saslušan u istrazi u odnosu na navode iz optužnice da je lično 19.06.1992. godine, kada se desio inkriminirani događaj, pucanjem iz vatrenog oružja ubio F.E., niti je Sudu predat zapisnik o saslušanju, a što se vidi iz taksativno pobrojanih dokaza Aneksa I.a. presude koji čine njen sastavni dio provedenih od strane Tužilaštva BiH (a.i) Dokazi Tužilaštva, tačka 6. obrazloženja presude, dok zapisnik o ispitivanju nije ni predložen.

55. U žalbi se dalje navodi da je usljed navedenog došlo do povrede prava na odbranu iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH, u vezi sa članom 297. stav 2., u vezi sa članom 3. istog zakona. Braniteljica je stava da je prvostepeno vijeće uvjerenje o krivici optuženog Odžića, temeljilo isključivo na iskazu svjedoka optužbe D.B., koji je u svom iskazu naveo da je optuženi pucanjem iz vatrenog oružja ubio F.E., a što je bazirano na izjavi N.A., koja je ujedno i oštećena krivičnim djelom. Vezano za predmetnu situaciju, braniteljica je ukazala da se isključivo na ovakvim dokazima ne smije bazirati osuđujuća presuda, a koja situacija je već prethodno tretirana od strane ESLJP i čije su odluke obavezjuće u BiH.

56. Braniteljica smatra neosnovanim i neutemeljenim neprihvatanje nalaza i mišljenja vještaka od strane suda u pogledu nalaza vještaka prof.dr.sci. med Milana Stojakovića, specijaliste za psihijatriju, a koji je izvršio vještačenje D.B. po naredbi suda, a što je sud obrazložio navodeći da je vještak prilikom sačinjavanja nalaza i usmenog iznošenja mišljenja dao svoju analizu iskaza svjedoka te izvodio pravne zaključke, pa na taj način izašao iz okvira sudske naredbe.

57. U žalbi se dalje navodi da svjedoci iz ovog predmeta koji su sklopili sporazum nisu unakrsno ispitani u odnosu na sporazum, iako je odbrana optuženih pokušala na date okolnosti ispitati svjedoka S.K. i Z.K. kao i D.B., što im je onemogućeno sa obrazloženjem da se radi o pravosnažno okončanim predmetima.

58. Braniteljica je istakla da pobijana presuda ne sadrži razloge, niti su u istoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno pobijana presuda je propustila ocijeniti vjerodostojnost protivrječnih dokaza, čime je uslijedila povreda iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH u vezi sa povredom postupka propisanom članom 297. stav 2. u vezi sa članom 290. stav 7. ZKP BiH.

7. Navodi žalbe branilaca optuženog Ratka Goronje

59. Branioci su ukazali na povredu iz člana 238. stav 1. ZKP-a, kao i odredbe člana 297. stav 1. tačka a) navodeći da članovi vijeća i zapisničar moraju neprekidno biti prisutni na glavnom pretresu, a sve u cilju očuvanja neposrednosti na glavnom pretresu, gdje je prvostepeni sud odbio zahtjeve odbrane da glavni pretres počne iznova, kao i da se ponovno izvedu svi dokazi, iako je došlo do promjene člana vijeća, te je donio odluku da se iskazi saslušanih svjedoka “reproduciraju”, a što je u obrazloženju pobijane presude nepravilno i nezakonito obrazloženo.

60. Nadalje, u žalbi se navodi, da je u odnosu na optuženog Ratka Goronje, prilikom ocjene dokaza i donošenja zaključaka suda kako u pogledu činjenica koje čine obilježje krivičnog djela “Zločini protiv čovječnosti” iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH, tako i u pogledu postojanja činjenica od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, povrijeđeno načelo in dubio pro reo, kao i načelo presumpcije nevinosti.

61. Dalje, branioci su naveli da je u pobijanoj presudi došlo do povrede iz člana 15. ZKP-a, odnosno načela slobodne ocjene dokaza, vezano za iskaz vještaka medicinske struke dr. Milana Stojakovića, a koji je predložen od strane odbrane optuženog. Odbrana je stava da je navedeni vještak u svom nalazu u skladu sa pravilima struke obavio forenzičko-psihijatrijski pregled svjedoka D.B., te izvršio uvid u njegove iskaze i medicinsku dokumentaciju, temeljem čega je dao nalaz i mišljenje po kojem svjedok nije imao jasna i puna sjećanja o događaju od 22.06.1992. godine i da nije bio sposoban da svjedoči zbog svog zdravstvenog stanja u dane 17. i 24.05. 2017. godine i 17.06. 2017. godine, te 26.09. 2019. godine.

62. Branioci su istakli i da sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, a što se prema stavu branilaca ogleda u tome što sud u pobijanoj presudi nije u potpunosti riješio optužbu, odnosno svaki njen dio, pri tome navodeći da sud nije adekvatno cijenio da je optuženi tek uvečer dolaskom do kuće H.E. shvatio kontekst dešavanja, primijetivši da se žene i djeca vode iz sela, u čemu nije želio učestvovati, te je zajedno sa Milenkom Babićem koji je također bio nenaoružan čekao nekog da ga prebaci do kuće.

63. Dalje, u žalbi se navodi da u pobijanoj presudi nije navedeno koje se to radnje optuženog Ratka Goronje tretiraju kao napad, niti su navedeni razlozi suda zbog kojih je optuženi bio svjestan napada, kao ni da njegove radnje čine dio napada, te se navodi da nije na jasan način obrazloženo na osnovu čega je Sud došao do zaključka da je optuženi Goronja Ratko učestvovao u strijeljanju 24 civila iz Alića i Ekića, pa na taj način sud pobijanom presudom nije u potpunosti riješio predmet optužbe.

64. Branioci smatraju da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer ista ne sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela, nego su navodi iz izreke pobijane presude zakonski opis tog krivičnog djela, kao ni da činjenični opis djela nije jasan, određen i potpun, kao što nije jasna formulacija “naoružana grupa ljudi”, s obzirom da taj pojam nije sadržan ni u članu 20. ZKP-a BiH niti u članu 1. KZ-a BiH.

65. U žalbi se nadalje ukazuje da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer je u pobijanoj presudi izostalo bilo kakvo obrazloženje odluka sadržanih u izreci presude. Osim toga, odbrana je stava da je u obrazloženju presude propušteno navođenje razloga odbijanja kao neosnovane odbrane optuženog Goronja Ratka da u kritičnom periodu, kao i dana 22.06. 1992. godine nije imao nikakvo oružje, te da je navedenog dana kopao raku za pokojnog R.B. pripadnika JNA, a da je razlog njegovog odlaska u Aliće i Ekiće to što je trebao pokupiti alat i urediti grobno mjesto, a što se po lokaciji nalazi prije ulaska u Aliće i Ekiće.

66. Branioci su istakli da je konstatacija suda da su N.A., F.E.1, R.E., kao i svjedok S. izjavili da su vidjeli Ratka Goronju kako ide u traktoru u selo, u suprotnosti sa načelom slobodne ocjene dokaza i sa načelom in dubio pro reo.

67. Odbrana ističe da je uvjerljiv i logičan iskaz Goronja Ratka da se nakon pravoslavnog groblja uputio kući H.D., koja kuća je udaljena oko 300 m od pravoslavnog groblja i da je tu, zajedno sa S.B.1 sjeo kod nekog plasta i nastavio piti, gdje im se pridružio i Milenko Babić, gdje su sjedili oko sat vremena, dok im S.B.1 nije rekao da idu jer će “ovi pobiti ljude”, misleći na Muslimane koji su bili na muslimanskom groblju. Dalje se u presudi navodi da se sud u pobijanoj presudi samo pozivao na iskaze određenih svjedoka bez navođenja ocjene sadržaja njihovih iskaza o razlozima presude, pa prema stavu odbrane pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

8. Navodi žalbe branioca optuženog Nikole Reljića

68. Branilac ovog optuženog ističe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav (2) u vezi sa članom 281. stav (2) ZKP BiH, jer da obzirom da je optužnica zasnovana prvenstveno na iskazima osuđenih svjedoka D.B., S.K. i Z.K., a koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, a iz presude je vidljivo da je uslov sporazuma svjedočenje pred međunarodnim i domaćim institucijama, a što je prema stavu branioca otvorilo sumnju u pogledu iznesenih činjenica na glavnom pretresu, ističući činjenicu da navedeni svjedoci nisu svjedočili javno, jer je objavljivanje njihovih iskaza bilo zabranjeno, tako da su njihovi iskazi ostali bez mogućnosti provjere u široj okolini, a iskazani su bez zakletve.

69. Dalje, branilac navodi da je optuženi D.B. lice koje nema jasna i puna sjećanja o inkriminisanim događajima, uz činjenicu da je konzumacija alkohola u visokoj mjeri uticala na percepciju i reprodukciju kompletnog događaja, a o čemu je vještak iznio svoj stav da ovaj svjedok nije bio u mogućnosti da identifikuje sva lica kod fazanerije i pravoslavnog groblja.

70. Branilac je ukazao na iskaz svjedokinje H.D. koji je pročitan na glavnom pretresu, osporavajući zakonitost tog dokaza, i to prvenstveno što se ne radi o dokazu iz istrage, jer istraga u to vrijeme nije bila ni pokrenuta, kao i zbog toga pribavljen povredama tada važećeg ZKPRS, te je naglasio da Tužilaštvo također nije ponudilo dokaz o vremenu smrti ove svjedokinje.

71. Dalje, u žalbi se navodi u pogledu koncepta djela saizvršilaštva, a koji je podržala optužba u završnim riječima, ističući da je dovoljno da se njihove pojedinačne radnje međusobno dopunjuju sa radnjama ostalih saizvršilaca, odbrana je ukazujući da pojedinačne radnje moraju biti određene u činjeničnom opisu optužnice za svakog saizvršioca ponaosob istakla da nije jasno precizirano koju je to pojedinačnu radnju počinio Nikola Reljić. Branilac je stavio akcenat da je ovakvim postupanjem došlo do povrede prava na odbranu.

72. Branilac je akcentirao da pobijana presuda zasniva svoje zaključke prvenstveno na iskazu D.B., a koji nije potkrijepljen iskazima očevidaca i drugih svjedoka koji imaju posredna saznanja, te odbrana zaključujuje da se na ovakvom dokazu ne mogu zasnivati odlučujući zaključci.

9. Navodi žalbe razriješenog branioca optuženog Dragana Baltića

73. Branilac je stava da je vijeće trebalo da izbjegne prihvatanje pravnih činjenica koje su predmet razumne sumnje obrazlazlažući da takvo pitanje ne bi trebalo biti ustanovljeno pravnim činjenicama, već bi o istim trebalo da bude odlučeno u meritumu nakon što su strane imale mogućnost da podnesu dokaze i argumente. Dalje navodi da su odbrane u toku postupka izvele dokaze kojim su osporile određene utvrđene činjenice.

74. Dalje, u žalbi se navodi da iako je vijeće redukovalo broj predloženih utvrđenih činjenica, ipak prema stavu branioca veliki broj prihvaćenih činjenica se odnosi na drugo vrijeme, mjesto događaja, a ne na inkriminisani period.

75. Branilac je ukazao da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je prvostepeni sud propustio dati ocjenu dokaza jedne strane, tj. zasnovao je odlučne činjenice iz izvedenih dokaza Tužilaštva BiH, dok se dokazi koji su išli u korist odbrane uopšte ne razmatraju.

76. Potom je istakao da je prvostepeni sud potpuno odbacio primjenu načela in dubio pro reo, i to u situaciji kada je činjenično stanje pokazivalo da postoje opravdane sumnje da li se desio određeni incident, ko je počinilac i da li je Dragan Baltić mogao biti ili jeste odgovoran za djelo, a pri tome nije cijenio iskaze svjedoka optužbe.

10. Navodi razriješenog branioca optuženog Ranka Baltića

77. Ovaj branilac je u žalbi istakao da je pobijanom presudom prekoračena optužnica, na način što su učinjene izmjene u činjeničnom opisu izreke presude u odnosu na činjenični opis iz optužnice, a što je prema stavu odbrane posljedično uticalo i na objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela za koje je Ranko Baltić oglašen krivim. Istaknutim je promjenama, kako navodi branilac, optuženi doveden u težu procesnomaterijalnu situaciju, iz razloga što je na navedeni način subjektivna odgovornost pretvorena u objektivnu, a čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

78. Nadalje branilac ističe, da je u pobijanoj presudi vršenjem intervencija u činjeničnom opisu izreke presude, Vijeće vrijeme napada ograničilo na period maj-juli 1992. godine, umjesto na maj-septembar 1992. godine što je sadržano u optužnici.

79. Branilac je u svojoj žalbi istakao da je odluka u pogledu postojanja oružanog napada na pojedina civilna naselja izostavila mjesta “Blagaj”, “Alići i Ekići”, što je sljedstveno dovelo do toga da je pobijana presuda nerazumljiva i kontradiktorna, a s obzirom da vijeće utvrđuje i presuđuje da su dana 22.06.1992. godine poslije sahrane poginulom srpskom vojniku, organizovana grupa naoružanih lica izvršila napad, a kojih je bilo više od dvadeset, a nakon prethodnog dogovora postignutog na sahrani, uz spoznaju da se u zaseocima sela Maslovare, Alićima i Ekićima još uvijek nalaze civili Muslimani stanovnici tih naselja.

80. U žalbi se dalje navodi da je izvršenim promjenama supstrata optužnice Vijeće povrijedilo identitet optužnice u objektivnom i subjektivnom smislu, posebno u pogledu učestvovanja optuženog Ranka Baltića kao pripadnika organizovane grupe u progonu u okviru širokog i sistematičnog napada, te da je nije u potpunosti u cjelosti riješilo.

81. Branilac je stavio akcenat na izostavljanje tačke f) koja predstavlja “mučenje”, iako je ista navedena u optužnici prilikom kvalifikacije djela, čime je prema stavu branioca sud bio u obavezi donijeti oslobađajuću presudu u odnosu na Ranka Baltić za navedenu radnju koja je ušla u kvalifikaciju krivičnog djela pod tačkom f), s obzirom na činjenicu da je istom optužnicom stavljeno na teret više radnji izvršenja, a koje nisu vezane istim činjeničnim osnovom.

82. U žalbi se dalje navodi da pobijana presuda ne sadrži valjano obrazloženje iz kojih razloga nije prihvaćen nalaz vještaka neuropsihijatra, a posebno nema obrazloženja o tome iz kojih razloga vijeće nije prihvatilo prijedlog tužilaštva da se izvrši novo vještačenje.

11. Navodi izabranog branioca optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića

83. Branilac je u svojoj žalbi istakao da je prvostepeno vijeće prilikom donošenja pobijane presude preduzelo višekratne intervencije u činjenični supstrat izreke optužnice, i to na način što je ispustilo određene činjenice, mijenjanjem određenih činjenica, a što je dovelo do povrede propisane članom 297. stav 1. tačka j) ZKPBiH.

84. Dalje, u žalbi se navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koje su bile od odlučne važnosti za utvrđivanje krivice optuženih i koje je prvostepeni sud propustio obrazložiti, i to na štetu optuženih, čime je sud prekršio princip jednakosti u postupanju.

85. Branilac smatra da Tužilaštvo postojanje širokog i sistematičnog napada kojeg je provodila vojska, policija, teritorijalna odbrana, naoružane grupe ljudi i paravojnih formacija srpskih snaga vezuje za šire područje opštine Bosanski Novi, a što se u pobijanoj presudi obrazlaže bezrezervno prihvata pozivanjem na utvrđene činjenice iz predmeta MKSJ, olako prelazeći preko suprotne argumentacije odbrane.

86. Branilac je stava da nije izveden niti jedan dokaz od strane Tužilaštva kojim bi se dokazalo postojanje organizovane naoružane grupe ljudi, odnosno organizovanosti optuženih bilo u sastavu vojske ili kao pripadnika TO. Nasuprot navedenom, odbrana je istakla da pobijana presuda kada je riječ o opštem okviru koji konstituiše predmetno krivično djelo, svoje činjenične zaključke nije utemeljila niti na jednom relevantnom dokazu, a koji bi se odnosio na objektivnu stranu kojom bi se konkretizovala inkriminirana radnja optuženih Dragana i Ranka Baltića.

87. U žalbi se dalje navodi da napad na stanovnike muslimanskih sela Ekići i Alići nije imao karakter unaprijed smišljene, organizovane oružane aktivnosti, niti je bio širok i sistematičan, već je prema stavu odbrane predstavljao incident do kojeg je došlo spletom nesretnih okolnosti.

12. Navodi branioca optuženog Miroslava Kapetanovića

88. Branilac ovog optuženog u žalbi ukazuje da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi odbijanjem zahtjeva odbrane da glavni pretres nakon izmjene člana sudećeg vijeća počne iznova, nasuprot odredaba člana 238. stav 1. ZKPBIH i člana 251. Stav 2. ZKPBiH, a koji predstavljaju imperativnu pravnu normu, načelo ekonomičnosti stavio iznad načela zakonitosti, na koji način je došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka a) ZKPBiH

89. Dalje, branilac navodi, da je u pobijanoj presudi sud prihvatio kao dokaz činjenice koji se utvrđene presudom MKSJ, a koje nisu iznesene na glavnom pretresu, te se zbog toga prema stavu odbrane, na njima ne može zasnivati pravilna i zakonita presuda, čime je sud prekršio načelo zakonitosti dokaza iz člana 10. ZKPBiH, a koje predstavlja jedno od temeljnih načela krivičnog procesa.

90. Branilac je iznio stajalište da da obrazloženje pobijane presude ne sadrži sveobuhvatnu analizu i ocjenu dokaznog materijala iz čega je vidljivo da nije ostvaren zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, pa se na taj način dobijen konačan rezultat doima proizvoljnim, te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a činjeničnu osnovu presude čini pogrešnom i nepotpunom.

91. Nasuprot utvrđenju prvostepenog suda, odbrana optuženog Miroslava Kapetanovića smatra da iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu nije utvrđeno izvan razumne sumnje da je optuženi Miroslav Kapetanović počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a nadalje ističe i da je pobijanom presudom učinjena povreda prava na odbranu kao iapsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH.

92. Branilac je istakao da je prvostepeni sud pogrešno cijenio iskaze svjedoka D.B., S.K., Z.K., B.A., N.E., S-2, S-5, S.B., F.E.1, E.D., S.E.3, M.K., M.T. i svjedoka odbrane R.P. koji nisu spomenuli optuženog Miroslava Kapetanovića u kontekstu bilo koje radnje izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te uopšte nemaju nikakvih saznanja o tome da li je Miroslav Kapetanović bio kod Fazanerije, kao niti u Alićima i Ekićima, jer da da razuman prosuditelj ne bi mogao izvesti zaključak da je optuženi Miroslav Kapetanović počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

13. Odluka Apelacionog vijeća

93. Razmatrajući žalbene prigovore branilaca optuženih po ovom žalbenom osnovu, ovo Vijeće iste nalazi neosnovanim.

94. U vezi sa prigovorima branilaca optuženih Ranka Balabana, Ratka Goronje i Miroslava Kapetanovića kojima se ukazuje na nepostupanje po odredbi člana 251. stav 2. ZKP BiH nakon promjene u sastavu prvostepenog vijeća (u čemu odbrane vide povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka a) ZKP BiH), ovo vijeće nalazi da branioci, osim što se pozivaju na kršenje procedure u odnosu na ovu odredbu, ne obrazlažu na koji način su po optužene eventualno nastupile štetne posljedice u pogledu ostvarenja njehovog prava na odbranu. Nije sporno da pomenuta odredba propisuje da u slučaju ako je došlo do promjene u sastavu vijeća, uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu. Međutim, i po ocjeni ovog vijeća, odsustvo saglasnosti odbrane samo po sebi ne podrazumijeva obavezu ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza. Naime, vijeće ima obavezu ekonomičnog i efikasnog provođenja krivičnog postupka, usljed čega, u situaciji kada ne postoje opravdani razlozi za ponovno provođenje već izvedenih dokaza, nema potrebe ponovno provoditi upravo te dokaze, odnosno bespotrebno odugovlačiti krivični postupak. U tom smislu, nema bilo kakvog praktičnog opravdanja da se već izvedeni dokazi ponove izvode, s obzirom da je novi član vijeća imao mogućnost uvida u te dokaze, tako da se mogao na taj način upoznati sa sadržajem tih dokaze. Ovakav stav potvrđen je i u sudskoj praksi.⁴
95. Pored toga ovo vijeće nalazi da su u obrazloženju pobijane presude u vezi sa ovim prigovorom dati razlozi, tj. obrazloženo je zašto u situaciji kada je tokom postupka došlo do promjene u sastavu vijeća dokazi nisu ponovo izvođeni⁵. Iz tog obrazloženja proizilazi da iako je došlo do promjene u sastavu vijeća, novi član vijeća je imao dovoljno vremena da se upozna sa spisom i provedenim dokazima, a pri tome je taj sudija očigledno učestvovao na glavnom pretresu, iz kojeg razloga se ne može govoriti o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka na koju se ukazuje u žalbama.
96. Dalje, suprotno navodima branilaca optuženih Balabana, te Dragana i Ranka Baltića, ovo vijeće nalazi neosnovanim da je prvostepeni sud intervencijama u činjeničnom opisu prekoračio optužnicu. Naime, kada je u pitanju prekoračenje optužnice, u kontekstu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 tačka j) ZKPBiH, važno je napomenuti da se o postojanju ove bitne povrede može govoriti samo ukoliko sud presudom prekorači optužnicu, odnosno ukoliko izađe iz okvira potvrđene optužnice, a što se u konkretnom slučaju nije desilo.
97. Suprotno navodima žalbe, Apelaciono vijeće nalazi da je pitanje izvršenih intervencija razmatrano i od strane prvostepenog suda, koji je o istom dao pravilno i argumentovano obrazloženje⁶. Apelaciono vijeće nalazi da u konkretnom slučaju nije došlo do prekoračenja optužnice obzirom da je prvostepeni sud izvršio intervencije u činjeničnom opisu u skladu sa rezultatima dokaznog postupka tako što je ispustio nedokazane navode, a što je u skladu i sa praksom Ustavnog suda BiH (Odluka AP 465/20 od 05.10.2021. godine):

Ustavni sud podsjeća da se subjektivni i objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na lice i djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. O prekoračenju optužbe radi se, dakle, samo onda kada se presuda odnosi na drugo lice ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, odnosno kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženik proglašen krivim za onu djelatnost koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude.

98. S tim u vezi, Apelaciono vijeće nalazi da se se nije radilo o izmjenama na način da se na postojeći opis dodaju bilo kakvi otežavajući elementi, kojima bi se izlazilo iz okvira optužnice i što bi u konačnici dovelo optužene u teži položaj. Drugim riječima kazano, modifikacije činjeničnog opisa u izreci presude od strane prvostepenog suda u konkretnom slučaju su bile nužne i neophodne, s obzirom da je sud nakon analize izvedenih dokaza, u tom dijelu utvrdio drugačije stanje u odnosu na činjenični opis iz optužnice⁷. Imajući to u vidu, izmjene u činjeničnom opisu, nisu izvršene na štetu optuženih na način da sud nije riješio optužbu, odnosno da je optužba prekoračena, a takvim postupanjem nije povrijeđeno ni pravo na odbranu optuženih.

99. Dakle, Apelaciono Vijeće nalazi prigovore vezane za povredu objektivnog identiteta optužnice neosnovanim, napominjući da primjena člana 280. ZKPBiH, a kojim je uređen princip vezanosti presude za optužbu ne podrazumijeva postojanje apsolutnog identiteta između presude i optužnice, budući da bi insistiranje na apsolutnom identitetu onemogućilo Sud da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje.

100.  Žalbeni prigovor braniteljice optuženog Mirka Odžića da ovaj optuženi u istrazi nije ispitan za sve radnje za koje je oglašen krivim ovo vijeće nije moglo ispitati. Ovo zbog toga što braniteljica tokom prvostepenog postupka nije iznosila ovaj prigovor, a niti je dokaznu građu uveden iskaz optuženog, odnosno tada osumnjičenog iz istrage kojim bi se ukazalo na konkretnu razliku između radnji za koje se ovaj optuženi tereti potvrđenom optužnicom, te za koju radnju nije ispitan. Pored toga ovo vijeće ima u vidu da je optuženi Mirko Odžić potvrđenom optužnicom terećen i pobijanom presudom oglašen krivim za krivično djelo Zločini protiv čovječnosti progonom lica muslimanske nacionalnosti iz zaseoka Ekići i Alići, i to ubistvima većeg broja lica, kao i prisiljnim preseljenjem i drugim nečovječnim djelima, a u okviru toga ubistvo F.E. predstavlja samo jednu od radnji progona bez koje bi ovo krivično djelo ipak postojalo.

101. Branilac optuženog Nikole Reljića žalbom je između ostalog ukazivao i na nezakonitost iskaza iz istrage svjedokinje H.D.⁸ jer da se ne radi o dokazu iz istrage. Međutim, suprotno navodima branioca ovo vijeće nalazi da se radi o iskazu koji se odnosi na inkriminisani događaj, tako da nije bilo prepreka da isti bude uveden u dokaznu građu shodno članu 273. ZKPBiH. Također, odbrana ovog optuženiog nije navela u čemu se ta povreda konkretno sastoji, tj. zbog čega smatra da je došlo do povrede ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, odnosno da je došlo do bitnih povreda procesnog zakona u smislu člana 10. stav 2. ZKP-a BiH. S tim u vezi, Apelaciono vijeće podsjeća da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnovati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona⁹ (a što se žalbom samo paušalno konstatuje) nego se u tim situacijama mora cijeniti cilj odredbe (koja nije primjenjena ili je prekršena) i značaj propusta da se postupi u skladu sa istom na osnovna prava i slobode, pa se tek tada može izvesti zaključak o zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza. Svako suprotno postupanje značilo bi da bilo koja povreda odredbi procesnog zakona prilikom pribavljanja dokaza, automatski ima za posljedicu nezakonitost tog dokaza.¹⁰

102. Dalje, apelaciono vijeće nalazi neosnovnim žalbene prigovore branioca optuženog Ranka Balabana i njegove supruge, te branilaca optuženih Ranka Baltića i Ratka Goronje, kojima se ukazuje na nerazumljivost izreke presude, jer da u činjeničnom opisu nedostaje opis radnje svakog od saizvršilaca, kao i da činjenični opis ne sadrži sve elemente predmetnog krivičnog djela. Prije svega važno je napomenuti da samo u slučaju nerazumljivosti izreke presude može se govoriti o postojanju bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Presuda je nerazumljiva samo ukoliko postoje manjkavosti u izreci presude na način da činjenični opis djela iz izreke presude nije u potpunosti jasan i određen, te da ne sadrži sve odlučne činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela, a što u konkretnom nije slučaj, jer izreka prvostepene presude sadrži sve što je potrebno da se krivično djelo odredi potpuno, te je opisano na koji način su optuženi učestvovali u izvršenju krivičnog djela, odnosno kojim su konkretnim radnjama doveli do nastupanja zabranjene posljedice. Drugim riječima izrekom presude je po nalaženju ovog vijeća opisano prisustvo optuženih prilikom inkriminisanog događaja, zatim posljedice koje su nastupile, kao i uzročno-posljedična veza (nexus) radnji optuženih sa nastupjelom zabranjenom posljedicom. U konkretnom slučaju, opisane su saizvršilačke radnje optuženih, tj. izrekom prvostepene presude opisano je aktivno učešće svih optuženih koje je dovelo do posljedice, kao i njihov subjektivni odnos prema posljedici u smislu da su isti počinili inkminisane radnje i time istovremeno htjeli nastupanje zabranjene posljedice. Ovakav zaključak proizilazi iz prima facie analize izreke presude.
103. Potom, kada je u pitanju navod žalbe o individualizaciji radnji optuženih, ovo vijeće naglašava da iz izreke presude jasno proizilazi da se radi o učešću više osoba - optuženih u izvršenju djela, odnosno poduzimanju drugih radnji koje su imale doprinos u njegovom izvršenju. Dakle, učešće optuženih u izvršenju inkriminacije iz izreke presude opisano je na način na koji se mogu identifikovati postupanja optuženih kao saizvršilaca, navođenjem na koji način su optuženi doprinijeli izvršenje djela, a što je od bitnog značaja u procesu izvršenja djela. Dakle, nisu osnovani navedeni žalbeni prigovori da izrekom presude nisu opisane saizvršilačke radnje svakog od optuženih.
104. Branilac optuženog Ranka Balabana u žalbi navodi da je krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH blanketnog karaktera s obzirom da upućuje na pravila međunarodnog prava, insistirajući da se činjenice i okolnosti koje čine obilježja djela moraju izričito navesti u dispozitivu presude. S tim u vezi, ovo vijeće nalazi da predmetno djelo nije blanketnog karaktera, kao što je to primjera radi slučaj kod krivičnih djela ratnih zločina (članovi 173.,174. i 175. KZ BiH) s obzirom da se radi o djelu propisanom Rimskim statutom Međunarodnog krivičnog suda, a čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina, tako da je je ovo djelo inkorporisano u domaće krivično zakonodavstvo, a isto proizilazi i iz općih načela međunarodnog prava (o čemu će više riječi biti u dijelu presude koji se odnosi na žalbeni osnov povrede krivičnog zakona). Važno je napomenuti da je blanketna norma ona pravna norma koja ne sadrži potpunu dispoziciju već se poziva na sadržaj drugoga propisa koji ta pitanja uređuje. Međutim, kako ovo djelo sadrži sve elemente za njegovu primjenu, po ocjeni ovog vijeća ne radi se o blanketnoj normi, pa time ni presuda nije nerazumljiva, te je žalba branioca optuženog Balabana i u ovom dijelu odbijena kao neosnovana.
105. Ovo vijeće nalazi neosnovanim i žalbene prigovore branilaca optuženih Rajka Karlice, Milenka Brčina, te Ranka i Dragana Baltića da postoji protivrječnost u izreci pobijane presude. Suprotno takvim prigovorima ovo vijeće da izreka presude ne sadrži bilo kakve protivriječnosti, a ni same odbrane optuženih nisu posebno konkretizovale ove žalbene prigovore.
106. Apelaciono vijeće također nalazi neosnovanim i žalbene prigovore branilaca optuženih Mirka Odžića, Ratka Goronje, Dragana i Ranka Baltića kao i Miroslava Kapetanovića kojima se ukazuje na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. Ono što jeste bitno utvrditi da li je obrazloženje presude jasno i razumljivo, te da li su u njemu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, na način da takvo obrazloženje u konačnici omogući ispitivanje presude, a što je u konkretnom slučaju očigledno zadovoljeno već prima facie analizom obrazloženja presude.
107. Analizom žalbenih prigovora kojima odbrane optuženih ukazuju na ovu bitnu povredu ističući da presuda nije dala obrazloženje na pojedina pitanja (npr da je sud propustio cijeniti vjerodostojnost protivrječnih dokaza, zatim da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjeni pojedini dokazi, ili nisu cijenjeni dokazi odbrane, odnosno dokazi koji idu u prilog odbrani i sl), Apelaciono vijeće nalazi da se ovim prigovorima suštinski osporava ocjena dokaza, odnosno utvrđeno činjenično stanje, ukazujući da je isto pogrešno utvrđeno (o čemu će biti više riječi u dijelu presude koji se odnosi na ovaj žalbeni osnov). Međutim, i pored toga, posmatrajući obrazloženje pobijane presude sa formalnog aspekta, ovo vijeće nalazi da pojedina pitanja za koja odbrane tvrde da nije dato obrazloženje, ne predstavljaju bitnu povredu, odnosno ne čine zaključak i obrazloženje prvostepenog vijeća nepravilnim, s obzirom da se ne radi o odlučnim činjenicama.
108. Po ocjeni ovog Vijeća, već prima facie analiza pobijane presude, a kako se to zahtjeva prema standardima za preispitivanje presude sa osnova bitnih povreda, ne ukazuje na postojanje istaknute bitne povrede. U vezi s tim, prema ocjeni ovog Vijeća, a u odnosu na istaknute žalbene prigovore odbrana optuženih, prvostepeni sud je u cjelosti postupio u skladu sa odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH, koja odredba, između ostalog, nalaže sudu da određeno i potpuno iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Dakle, sa aspekta formalne ispravnosti pobijane presude, ovo Vijeće nalazi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi iznio dostatne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja, oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrijepljuju cjelinu stava koji je prvostepeni sud zauzeo.
109. Suprotno navodima žalbi, po ocjeni ovog vijeća, prvostepeni sud je doveo u međusobnu vezu provedene dokaze u pogledu odlučnih činjenica pri čemu je imao u vidu i razlike koje se iznesene u tom pogledu, kao i suprotstavljene dokaze, tako da se ne može govoriti o bilo kakvim propustima u obrazloženje presude. Na taj način je sud imao mogućnost provjeriti provedene dokaze, a o čemu je dato detaljno obrazloženje u prvostepenoj presudi. Također, prvostepena presuda je dala razloge u pogledu uloga i radnji optuženih, na način da je u presudi izvršena identifikacija optuženih kao učesnika predmetnog događaja, a o čemu je također dato detaljno obraloženje.

110. Na kraju, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud dao sasvim prihvatljivo obrazloženje u pogledu radnji optuženih Dragana i Ranka Baltića, odnosno prvostepeno vijeće je dalo detaljno obrazloženje u pogledu njihovog učešća u inkriminisanom događaju na način da je van razumne sumnje utvrđena njihova krivica, tako da ne stoje navodi žalbe njegovog branioca u bilo kakvim propustima u obrazloženju presude u tom pogledu. U tom smislu, po ocjeni ovog vijeća, dati su detaljni razlozi u pogledu radnji optuženih kojim su ostvarena obilježja djela tako da iz prvostepene presude ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u pogledu uloge optuženih u inkriminisanom događaju, niti manjkavost u obrazloženju. 

111. Suprotno navodima žalbi branilaca optuženih Balabana, Karlice, Kapetanovića, te Dragana i Ranka Baltića, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće donijelo pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku odlučujući o prijedlogu za prihvatanje utvrđenih činjenica. Tako je prvostepeno vijeće prije svega dalo mogućnost odbranama da se na iste izjasne, te je iste razmotrilo u odnosu na odredbu člana 4. Zakona o ustupanju¹¹, kao i u kontekstu kriterija proizašlih iz prakse MKSJ¹² i Suda Bosne i Hercegovine¹³. Bitno je napomenuti da prvostepena presuda nije bazirala utvrđenja isključivo na utvrđenim činjenicama, već je iste dovela u vezu i sa drugim provedenim dokazima, čime na bilo koji način odbrane nisu bile dovedene u podređen položaj, odnosno takvim postupanjem nije povrijeđeno pravo na odbranu, niti načelo zakonitosti. 
112. Isto tako, suprotno navodima žalbe branilaca optuženih Ranka Balabana, Ranka Baltića, Mirka Odžića i Ratka Goronje, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepenio sud dao jasno i valjano obrazloženje zašto nije prihvaćeno vještačanje po vještaku vještaka prof. dr sci. med. Milanu Stojakoviću.¹⁴ Naime, kako to proizilazi iz prvostepene presude, prvostepeni sud je imao u vidu sve aspekte provedenog vještačanja, te je detaljno pristupio ocjeni nalaza i mišljenja, a kojom prilikom je utvrđeno da je vještak izašao iz okvira povjerenog vještačenja, odnosno ušao u domen sudskog odlučivanja, a što je u suprotnosti sa odredom člana 95. ZKPBiH. Pored toga, vijeće je dalo potpuno i prihvatljivo obrazloženje zašto nije prihvatilo nalaz i mišljenje vještaka u pogledu sposobnosti svjedoka D.B. da svjedoči, pa stoga ovo vijeće nalazi neosnovanim i žalbene prigovore odbrana optuženih u tom pravcu.

113. Isto se odnosi i na žalbeni prigovor braniteljice optuženog Mirka kojim ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH navodeći da je presuda u odnosu na njenog branjenika zasnovana na iskazima svjedoka D.B., a da sud pri tome nije dao ocjenu protivrječnih dokaza. Po nalaženju ovog vijeća radi se o prigovorima kojim se ukazuje na ocjenu dokaza, odnosno na utvrđeno činjenično stanje, a što će biti ispitano u dijelu presude koji se odnose na ovaj žalbeni osnov.
114. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane navode žalbi branilaca optuženih kojim je ukazivano na počinjenje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka.

2. ŽALBENI OSNOV POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE IZ ČLANA 296. STAV 1. TAČKA C) U VEZI SA ČLANOM 299. STAV 1. ZKP BIH

Standardi za odlučivanje po žalbi

115. Standard koji žalbeno vijeće treba primijeniti prilikom preispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jeste utemeljenost.
116. Žalbeno vijeće će prilikom razmatranja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja utvrditi da li bi jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima došao do istog zaključka isključujući svaku razumnu sumnju. Neće svaka činjenična greška biti razlog da žalbeno vijeće ukine presudu, nego samo ona greška koja je uzrokovala nepravilnu presudu, što se kvalifikuje kao krajnje nepravičan ishod sudskog postupka, kao u slučaju kada je optuženi osuđen uprkos nedostatku dokaza o biću krivičnog djela.
117. Prilikom utvrđivanja da li je zaključak pretresnog vijeća bio opravdan žalbeno vijeće kreće od načela da se ne treba olako upuštati u narušavanje činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće. Žalbeno vijeće ima na umu, kao opće načelo, da je zadatak da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene na glavnom pretresu prvenstveno u diskrecionoj nadležnosti pretresnog vijeća. Stoga žalbeno vijeće mora iskazati određeno uvažavanje u pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće.
118. Žalbeno vijeće može vlastitim nalazom zamijeniti utvrđenje pretresnog vijeća samo ako jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima ne bi mogao donijeti takvu presudu, kada dokazi na koje se oslanjalo pretresno vijeće ne bi mogli biti prihvaćeni od strane bilo kojeg objektivnog suda, ili kada je ocjena dokaza “potpuno pogrešna“.
119. Članom 299. ZKP BiH propisano je kada se presuda može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučne činjenice se utvrđuju neposredno pomoću dokaza, ili posredno iz drugih činjenica (indicija ili kontrolnih činjenica). Samo one činjenice koje su sadržane u presudi mogu se smatrati da postoje, te bez obzira što odlučne činjenice postoje, u presudi se uvijek moraju dati razlozi o njihovom postojanju. U suprotnom nema potpuno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje). Ukoliko neka odlučna činjenica nije utvrđena onako kako je zaista postojala u stvarnosti nekog događaja, onda postoji pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
120. U odnosu na neposredne i posredne dokaze Ustavni sud Bosne i Hercegovine naglašava da dokazivanje činjenica putem posrednih dokaza nije samo po sebi u suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja u skladu sa članom 6. stav 1. EKLJP. Međutim, dokazanost činjenice putem posrednih dokaza mora se utvrditi izvan svake razumne sumnje, gdje mora postojati čvrsta i logična povezanost tako da činjenični zaključak pretresnog vijeća bude jedini mogući zaključak na osnovu dokaza. Kriterij koji se primjenjuje jeste razumna sumnja. Vrlo rijetko se činjenica može dokazati izvan svake sumnje. Svakako, kao kada se sastave svi dijelovi neke slagalice, ponekad posredni dokazi mogu biti uvjerljiviji od svjedočenja neposrednog očevica koje može biti podložno varljivosti ljudske percepcije.
121. Ocjenu o tome da li je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Apelaciono vijeće će dati u odnosu na činjenice i utvrđenja na koja je u žalbama ukazano. Kao što je prethodno navedeno, za ovakvu ocjenu treba primijeniti kriterijum po kojem će se razmotriti svi žalbeni prigovori i ocijeniti da li određena odlučna činjenica proizilazi iz izvedenih dokaza.

1. Navodi žalbe branioca optuženog Ranka Balabana

122. Branilac u žalbi iznosi tvrdnju da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica nepravilno postupao, jer da je prvostepenu presudu u pogledu krivice optuženog Ranka Balabana zasnovao isključivo na iskazima svjedoka S.K., Z.K. i D.B., zaključivši da su navedeni iskazi međusobno saglasni, a koji nasuprot tome, prema stavu odbrane obiluju nedosljednostima i izazivaju sumnju u istinitost. Nadalje ističe da su se iskazi ovih svjedoka trebali cijeniti sa posebnom pažnjom obzirom na činjenicu da su navedeni svjedoci sklopili sporazum o priznanju krivice uz obavezu svjedočenja u postupku protiv ostalih za isto krivično djelo, a što je u odnosu na njih kompenzirano smanjenjem kazne.
123. Dalje se navodi da su samo ta trojica svjedoka posvjedočila o učešću u strijeljanju muškaraca sa identičnim odgovorima, a koja su svjedočenja neodređena, interno i međusobno suprotstavljena, te prema stavu odbrane ne mogu biti pouzdani dokazi da je optuženi Ranko Balaban boravio na muslimanskom groblju, niti učestvovao u strijeljanju muškaraca.
124. Odbrana se osvrnula i na iskaze drugih svjedoka, navodeći svjedoka S-2 koji ne potvrđuje da je optuženi Ranko Balaban bio prisutan kada su njega odvodili, te nije pomenuo ime Ranka Balabana u direktnom ispitivanju. Potom se branilac osvrće i na iskaz svjedokinje N.A. koja je na glavnom pretresu održanom 11.01.2017. godine izjavila da su dovedeni do pravoslavnog groblja oko 23 časa.

2. Navodi žalbe supruge optuženog Ranka Balabana

125. Supruga optuženog Ranka Balabana u žalbi je istakla da je prvostepeni sud sve iskaze svjedoka, uključujući i pročitane iskaze onih svjedoka koji su preminuli, prihvatio, iako isti prema stavu odbrane, nisu mogli da opišu konkretne radnje koje je optuženi Balaban preduzimao prema civilnim licima.
126. U žalbi je navedeno da iz iskaza pomenutih svjedoka ne proizilazi osnov za zaključak o krivnji optuženog, već drugačiji zaključak, da kritičnog dana muslimansko stanovništvo nije imalo neprijatnosti u selima Alići i Ekići, te da niko od svjedoka iz tih sela nije individualizirao bilo koga od optuženih učesnika u mučenju, čime je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
127. U žalbi je takođe istaknuto da je Sud propustio adekvatno cijeniti procesni položaj onih svjedoka koji su prema stavu odbrane bili motivisani da u postupku postignu bolji položaj za sebe, a s obzirom na činjenicu da su prethodno zaključili sporazum o priznanju krivnje u ovom predmetu.

3. Navodi žalbe optuženog Rajka Karlice

128. Branilac je istakao da je činjenično stanje u odnosu na optuženog Rajka Karlicu pogrešno utvrđeno na način da je u potpunosti izostala primijena načela in dubio pro reo, te da su sve sumnje riješene na štetu ovog optuženog.
129. U žalbi se nadalje navodi da iz kompletnog obrazloženja pobijane presude proizilazi da je Vijeće suda bez ikakvog logičnog i smislenog obrazloženja u potpunosti poklonilo vjeru iskazima svjedoka Tužilaštva BiH, pri tome ne cijeneći adekvatno iskaze svjedoka odbrane, iako su isti prema stavu branioca, bili logični, jasni, saglasni i nedvosmisleni.
130. Branilac je žalbi istakao kao neprihvatljivo da je Sud BiH zasnovao svoju odluku na utvrđenim činjenicama, a koje pri tome ne potvrđuju navode da je postojao širok i sistematičan napad na području opštine Novi Grad od strane VRS, policije i drugih pripadnika srpskih snaga, kao ni da su optuženi znali za taj napad i preduzimali radnje.
131. Nadalje, branilac je naveo da je u prvostepenoj presudi vijeće konstatovalo da nije utvrdilo da je postojao širok, rasprostranjen i sistematičan napad na području Blagaja, te sela Alići i Ekići, a što je prema stavu branioca datu presudu učinilo kontradiktornom samom obrazloženju iste, te istakao da radnje optuženih nisu dio nikakvog organizovanog sistematskog napada, s obzirom na nepostojanje šireg napada kojeg bi mogli biti dijelom, niti smatra da su dešavanja u Alićima i Ekićima organizovana na bilo koji način, niti su optuženi bili dijelom bilo koje vojne jedinice ističući da su tek kasnije angažovani od strane VRS.
132. Dalje, u žalbi se navodi da ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji optuženog i napada na području mjesta Alići i Ekići te da je da je izostalo utvrđenje da njegova djela ulaze u okvir zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, niti postoji neophodna mens rea. Za odbranu je nesporna činjenica da dešavanja u Alićima i Ekićima predstavljaju izolovan incident.
133. Odbrana je stava da Tužilaštvo nije imalo niti jednog adekvatnog i relevantnog svjedoka koji bi potvrdio činjenicu da je Rajko Karlica bio u streljačkom stroju ukazujući da se to pokušalo dokazati iskazima D.B. i braće K., a koje su iskaze ti svjedoci kasnije porekli izjavivši da su lažno svjedočili. Branilac je zaključio da je Vijeće propustilo adekvatno cijeniti dokaznu snagu ovih iskaza.

4. Navodi žalbe braniteljice optuženog Milenka Brčina

134. Braniteljica je istakla da nije postojao bilo kakav organizovani napad, kao niti plan o akciji, također ukazujući da je inkriminirani događaj u Alićima i Ekićima predstavljao izolovan incident.
135. Potom je navela da je Tužilaštvo tvrdnju o postojanju napada zasnovalo na činjenici da je u toku ljeta 1992. godine došlo do masovnog iseljavanja nesrpskog stanovništva sa područja opštine Novi grad, posebno iz doline Japre, a kojoj pripadaju Maslovare, kao i mjesta Alići i Ekići. Nasuprot navedenom, braniteljica je stava da je u toku dokaznog postupka i saslušanjem svih svjedoka potvrđeno da je do iseljavanja došlo spontano, zbog opšte nesigurnosti u tim mjestima.
136. Braniteljica je iznijela tvrdnje da u inkriminiranom periodu nije postojao napad, niti su radnje optuženih dio napada, niti je na strani optuženog Brčin Milenka postojao neophodni mens rea da bi bilo kakve njegove radnje predstavljale elemente krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.

5. Navodi žalbe braniteljice optuženog Mirka Odžića

137. Braniteljica je istakla da je u pobijanoj presudi obrazloženo na temelju kojih je dokaza Vijeće došlo do zaključka da je na teritoriji Bosanski Novi došlo do širokog i sistematičnog napada, ali da je pri tome prvostepeno vijeće propustilo dovesti te dokaze i saznanja u vezu sa optuženim Odžićem konkretno, čime je u potpunosti izostala individualizacija u odnosu na ovog optuženog.
138. Potom je navela da prvostepeno vijeće niti jednom riječju nije obrazložilo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno gdje se optuženi Odžić nalazio do spornog događaja, a da bi se moglo zaključiti da je imao spoznaju o širokom i sistematičnom napadu.
139. U žalbi se dalje navodi, da je nesumnjivo riječ o izolovanom, a ne organizovanom djelu, koje je proizašlo iz revolta, čime je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a što je posljedično dovelo do nezakonitosti pobijane presude.
140. Braniteljica je istakla da optuženi nije bio u inkriminisano vrijeme pripadnik srpskih oružanih snaga, vojnih, policijskih, i paravojnih formacija kao niti naoružanih grupa, niti postoje dokazi da je optuženi bio upoznat sa širim kontekstom dešavanja, kao i da se u odnosu na ovog optuženog ne može raditi o saizvršilaštvu..

6. Navodi žalbe branioca optuženog Ratka Goronje

141. Branilac je istakao da je sud u pobijanoj presudi pogrešno i površno cijenio izvedene dokaze, te utemeljio svoju odluku povredama iz člana 3., 14., 15. ZKPBiH. Dalje se navodi da sud prilikom donošenja svoje odluke, osim prisustva Ratka Goronja kod pravoslavnog groblja nije ustanovio na pouzdan način, odnosno van razumne sumnje koju je to radnju izvršenja učinio optuženi.
142. Dalje, u žalbi se navodi da u pobijanoj presudi nije utvrđeno da li je optuženi imao bilo kakvo naoružanje, a posebno ne automatsku pušku, niti je utvrđeno da je bio u streljačkom stroju, te da je prema stavu odbrane Sud primijenjujući princip in dubio pro reo mogao izvesti samo jedan zaključak, a to je da optuženi nije počinio niti jednu radnju izvršenja krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. k) KZBiH.
143. Branilac je istakao da je sud pogrešno ocijenio činjenično stanje ne poklonivši vjeru iskazu optuženog Ratka Goronje koji je izjavio da kritične prilike nije bio naoružan, da stanovnike nije tjerao iz kuća, niti pljačkao stanovnike Alića i Ekića, čime je prema stavu branioca prekršeno načelo in dubio pro reo na štetu optuženog.
144. Nadalje, u žalbi se navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da je optuženi u vrijeme počinjenja djela bio sposoban da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima, odnosno da je bio svjestan napada i znao da njegove radnje čine dio tog napada, a što je u suprotnosti sa iskazima aktera događaja da se na sahrani R.B. konzumirao alkohol.

7. Navodi žalbe optuženog Nikole Reljića

145. Branilac je u žalbi istakao da se iz svjedočenja R.P., a koje nije osporeno tokom unakrsnog ispitivanja ,može zaključiti da Radovan Karadžić nikada nije izdao naredbu u tajnom postupku za aktiviranje predmetnog Uputstva, te da se van razumne sumnje može zaključiti da navedeno Uputstvo nije imalo pravne posljedice u opštini Bosanski Novi, odnosno da isto nije bilo u primjeni, jer su postojali i drugi organi vlasti, a što je potkrijepljeno i materijalnim dokazima.

146. Nadalje, u žalbi se navodi da ne postoji niti jedan valjan dokaz koji bi ukazao na postojanje bilo kakvih Strateških ciljeva, te da ta činjenica prema stavu odbrane nije potkrijepljena, pa je iz iste proizašlo pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu planova u kontekstu navodnog progona, a što je prema stavu branioca proizvelo donošenje nezakonite presude.
147. Potom je ukazao na iskaz svjedoka Ž.G. koji je na glavnom pretresu posvjedočio da nije bilo nikakvih planiranja, organizacija ili naređenja, ni u nagovještajima, već da se radilo isključivo o djelovanju pojedinaca, a ne o organizovanom djelovanju VRS-a.
148. Branilac je posebno naglasio da su u pobijanoj presudi pogrešno utvrđene odlučne činjenice u segmentu znanja optuženog Nikole Reljića, navodeći da nije van razumne sumnje dokazano postojanje znanja optuženog Nikole Reljića, odnosno van razumne sumnje nije dokazano postojanje znanja o navodnom širokom i rasprostranjenom napadu na strani optuženog.

8. Navodi žalbe razriješenog branioca optuženog Dragana Baltića

149. Branilac je naglasio da je kompletno činjenično stanje u odnosu na optuženog Dragana Baltića pogrešno utvrđeno, kojom prilkom je prekršen princip in dubio pro reo, a sve sumnje u pobijanoj presudi riješene na štetu optuženog. Istakao je i okolnosti vezane za prvostepenu presudu koja je prema navodima branioca u potpunosti utemeljena na iskazu D.B., svjedoka koji je priznao izvršenje krivičnog djela te sklopio sporazum sa tužilaštvom, a koji je i u inkriminiranom periodu kao i u vrijeme svjedočenja bolovao od alkoholizma.
150. U žalbi se dalje navodi da nedostaje opšti element krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, te osporava postojanje široko rasprostranjenog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva na području opštine Novi grad, a posebno na području sela Alići i Ekići. Dalje se navodi da je Vijeće uglavnom na osnovu prethodno utvrđenih činjenica ustanovilo postojanje širokog i sistematičnog napada.
151. Dalje se ukazuje na iskaz svjedoka M.K.3 koji je potvrdio da vojnih dejstava od strane pripadnika vojske u dolini Japre nije bilo, a o čemu je saglasno svjedočio i svjedok D.M.. Branilac smatra da je u pogledu sistematičnosti napada, obrazloženje presude kontradiktorno, navodeći da u predmetnom periodu nije postojala nikakva organizovana vojna, ili policijska srpska formacija na području doline Japre.
152. Branilac je stava da u pogledu opštih elemenata krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, Tužilaštvo nije dokazalo postojanje istih, navodeći neprihvatljivom zasnivanje odluke Suda BiH na utvrđenim činjenicama, a koje činjenice prema stavu branioca ne potvrđuju navode da je postojao širok i rasprostranjen napad na području opštine Novi grad, niti u dolini Japre.

9. Navodi žalbe razriješenog branioca optuženog Ranka Baltića

153. Branilac se osvrnuo na činjenice prihvaćene u pobijanoj presudi, a koje su prethodno utvrđene presudom MKSJ Radoslavu Brđaninu, smatrajući da je prvostepeno vijeće propustilo izbjeći prihvatanje pravnih činjenica koje su predmet razumne sumnje, te da takvo pitanje ne bi trebalo biti ustanovljeno pravnim činjenicama, već da bi se o tome trebalo odlučivati u meritumu, a nikako da navedene činjenice posluže kao dokaz za odluku o meritumu.
154. Branilac je stava da Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje elemente svijesti i znanja optuženog Baltić Ranka o postojanju širokog i sistematičnog napada, kao ni da je dokazalo da je inkriminirani događaj od 22.06.1992. godine dio tog napada, niti je prema stavu odbrane dokazano putem izvedenih dokaza postojanje tog objektivnog elementa krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti.
155. U žalbi se navodi da prvostepeno vijeće nije postupilo u skladu sa načelom in dubio pro reo kada je cijenilo iskaze svjedoka na štetu optuženog minimizirajući i zanemarujući dokaze odbrana, a što je prema stavu odbrane dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
156. Branilac je stavio akcenat na iskaze svjedokinja N.A. i R.E., smatrajući ih potpuno nepouzdanima, a koje su saglasno posvjedočile da su vidjele Baltić Dragana i i njegovog brata, ne izjašnjavajući se gdje su ih tačno vidjele niti koji je brat optuženog. Dalje, branilac je ukazao da obje svjedokinje u svojim izjavama od 2006. kao 2011. godine ne pominju optuženog Baltić Ranka, već ga tek na glavnom pretresu uključuju u svoje iskaze.

10. Navodi žalbe branioca optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića

157. Branilac je u svojim žalbenim navodima istakao da je u pobijanoj presudi došlo do neutvrđivanja cjelovite istine, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

158. Branilac je stava da je prvostepeno vijeće izlažući pojmove širokog i sistematičnog napada, sa osloncem na utvrđene činjenice iz presuda MKSJ kao i iskazima svjedoka, obrazložilo da nije moglo van razumne sumnje utvrditi postojanje oružanog napada na Blagaj i zaseoke Alići i Ekići, a što je u konačnici prema stavu branioca kontradiktorno sa izrekom pobijane presude.
159. Branilac je istakao da je prvostepeno vijeće propustilo da se očituje na dokaze pojedinačno, kao i u njihovoj međusobnoj vezi na način što prvostepena presuda nije metodološki iznijela sadržajnu ocjenu svih izvedenih dokaza, a što se prema stavu odbrane negativno odrazilo na cjelovitost i pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja.

11. Navodi žalbe branioca optuženog Miroslava Kapetanovića

160. U pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj branilac je ukazao da od strane Tužilaštva nije dokazano da je optuženi Miroslav Kapetanović počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), i k) KZBiH.

161. Branilac je istakao da je prvostepeni sud u paragrafu 194. postupao suprotno stavovima MKSJ, Apelacionog odjeljenja suda Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da je optuženog Miroslava Kapetanovića osudio na osnovu standarda „pretpostavljene krivice“, a ne na osnovu standarda „izvan svake razumne sumnje“, a koji standard su saglasno zauzeli prethodno pobrojani sudovi.
162. Dalje je naveo da iskaz svjedoka D.B. nije iskren niti pouzdan, te da je suprotan standardu dokazivanja i ocjeni dokaza postavljenom od strane Suda, naglasivši da se na temelju iskaza ovog svjedoka ne može zasnivati pravilna i zakonita presuda. Dalje u žalbi se navodi da je sam svjedok D.B. u svom iskazu izjavio da je imao posredno saznanje o prisustvu optuženog Kapetanovića kod fazanerije, te da je čuo od svjedoka Z.K..
163. Branilac je naglasio da svjedoci S.E.3, F.E.1 i R.Z. u svojim iskazima nisu pomenule optuženog Miroslava Kapetanovića, te da je prvostepeno vijeće pogrešno cijenilo svjedočenje svjedoka odbrane R.P., iz kojeg proizilazi da iseljavanje Muslimana u maju 1992. godine nije predstavljalo progon već preseljenje iz humanih razloga, a radi zaštite tog istog stanovništva, kao i da ubistva koja su se desila 22.06.1992. godine nemaju veze sa događajima koji su se desili početkom maja 1992. godine.
164. Branilac je istakao neophodne elemente za postojanje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, navodeći da 1. mora postojati napad, 2. djela počinioca moraju biti dio tog napada, 3. napad mora biti usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, 4. napad mora biti raširen ili sistematski, 5. počinilac mora poznavati širi kontekst u kojem se njegova djela odvijaju i znati da su njegova djela dio tog napada.
165. U vezi sa navedenim standardima, u žalbi se navodi da iz izvedenih dokaza tokom ovog krivičnog postupka, tužilaštvo nije uspjelo dokazati postojanje javne kampanje terora i straha, usmjerene isključivo protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Novi Grad, niti je uspjelo dokazati da je kod Miroslava Kapetanović i ostalih optuženih postojao bilo kakav vid organizovanosti, odnosno sistematičnosti u realizaciji djela koja im se stavljaju na teret, niti je uspjelo dokazati bilo kakvu vezu optuženog Miroslava Kapetanovića sa iseljavanjem nesrpskog stanovništva u dolini Japre u proljeće 1992. godine.
166. Branilac smatra da optuženi Miroslav Kapetanović svojim ponašanjem do spornog 22.juna 1992. godine ni na koji način nije učestvovao u stvaranju neprijateljskog okruženja koje bi bilo neuslovno za opstanak muslimanskog stanovništva u opštini Novi Grad, te da tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je u periodu relevantnom iz optužnice postojao širok i sistematičan napad na području opštine Novi Grad koji je bio isključivo usmjeren protiv civilnog muslimanskog stanovništva. Dalje navodi da događaj koji se desio 22. juna 1992. godine koji se desio u Ekićima i Alićima nema nikakve veze sa događanjima koja su se desila u dolini Japre početkom maja 1992. godine naglašavajući da događaj od 22. juna 1992. godine predstavlja odmazdu razularene pijane rulje civila prema nedužnim civilima, te da se po obimu napada ne može govoriti da je taj događaj od 22. juna 1992. godine bio rasprostranjen napad.
167. Nadalje, branilac ističe da u inkriminiranom događaju nema nikakve sistematičnosti koja je neophodna za postojanje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, s obzirom da niko od aktera nije imao svijest da će tog dana završiti u Ekićima i Alićima te da će učiniti ono što su učinili ni prilikom dolaska na sahranu dana 22. juna. 1992. godine. Sve vezano za taj događaj dešava se spontano na inicijativu M.K.4, svi akteri su bili pijani, te da predstavljaju pijanu rulju koja nema komandira, niti je prije odlaska razrađen plan djelovanja na terenu, niti prema stavu odbrane imaju sistematski karakter.
168. U žalbi se navodi da u pogledu utvrđivanja nužnog mens rea, stanje svijesti optuženog Miroslava Kapetanović je takvo da on ne samo da nije imao namjeru da počini krivično djelo ubistva, već isti nije imao nikakve svijesti da bi to djelo moglo biti dio niza rasprostranjenih ili sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, jer nije bio upoznat sa pojedinostima napada, niti je razumio opšti kontekst u kojem je djelovao, a što je neophodni uslov za samo postojanje djela zločina protiv čovječnosti.

12. Nalazi Apelacionog vijeća

169. Analizirajući žalbene prigovore branilaca optuženih po ovom žalbenom osnovu, Apelaciono vijeće iste nalazi neosnovanim.

170. Prije svega, ovo vijeće nalazi neosnovanim žalbene prigovore odbrana optuženih kojima su nastojali dovesti u pitanje činjenična utvrđenja prvostepene presude koja se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na području opštine Bosanski Novi. Suprotno prigovorima branilaca, postojanje širokog i sistematičnog napada, kao elementa djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, i po nalaženju ovog vijeća proizilazi kako iz utvrđenih činjenica koje je prihvatilo prvostepeno vijeće, tako i iz drugih provedenih materijalnih dokaza i iskaza svjedoka koji su detaljno elaborirani u pobijanoj presudi.¹⁵ Tako je prvostepeno vijeće u prvostepenoj presudi dalo detaljnu ocjenu iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnosti stanja na području većeg dijela općine Bosanski Novi početkom ratnih dešavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, iz čega proizilazi da je djelovano po Uputstvu o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima, Strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, kao i djelovanjima po odlukama Kriznog štaba Autonomne regije Krajina¹⁶, a što je dovedeno u vezu sa napetostima i incidentima koji su se u to vrijeme mogli primjetiti, te potom i oružanim napadima i iseljavanju bošanjačkog stanovništva, a konačno i u vezu sa prihvaćenim utvrđenim činjenicama, nakon čega je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da se radilo o širokom tj. rasprostranjenom napadu koji je za posljedicu imao veliki broj žrtava, a koji je bio i sistematičan, s obzirom da na to ukazuje organizovana, a ne pojedinačna priroda nezakonitih radnji.
171. Odbrane optuženih su ove elemente krivičnog djela nastojale osporiti navodeći da se u konkretnom slučaju radilo o izolovanom događaju, te kroz pozivanje i intepretaciju dokaza odbrane koji su cijenjeni prilikom donošenja prvostepene presude. Suprotno tome, prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da se s obzirom na masovan karakter protivpravnosti koje su se odvijale u tom periodu, niti događaji u selima Alići i Ekići se ne mogu posmatrati izolovano, već kao dio širih aktivnosti koje su sprovođene protiv nesrpskog stanovništva općine Bosanski Novi. Također, prvostepeno je vijeće u obrazloženju pobijane presude, dalo valjane razloge i u dovoljnoj mjeri obrazložilo na temelju kojih dokaza je utvrđeno postojanje širokog i sistematičnog napada. Odbrane ukazujući na samo neke od izvedenih dokaza i cijeneći ih same za sebe, nastoji prikazati nedokazanost ovih općih krivičnog djela za koje su optuženi oglašeni krivim.. Međutim, dokazi na koje se odbrana poziva ne mogu se posmatrati izolovano, svaki za sebe i bez poveznice sa ostalim provedenim dokazima, a posebno provedenim dokazima tužilaštva i utvrđenim činjenicama.
172. Također, odbrane optuženih propuštaju uzeti u obzir utvrđenja prvostepenog suda, kao i ostale provedene dokaze koje je prvostepeno vijeće cijenilo kao relevantne i imalo u vidu pri donošenju osporavane odluke, i to dokaze subjektivne prirode, koji su cijenjeni u dijelu presude u kojem se govori o postojanju širokog i sistematičnog napada. Prvostepeni je sud dao iscrpno i argumentovano obrazloženje svakog pojedinog segmenta „širokog i sistematičnog napada“, obrazlažući sve elemente i odrednice takvog napada. Tako je najprije, na temelju svih provedenih dokaza, a nadasve iskaza svjedoka, koji su imali direktna saznanja o predmetnim dešavanjima, ispravno zaključeno da je postojao određeni obrazac ponašanja na području općine Bosanski Novi. Na temelju svih provedenih dokaza vidljivo je da napadi na području ove općine nisu izolovanog karaktera, da nije riječ o sporadičnim incidentima, niti o pojedinačnim zločinima, već o sistematskom ponašanju prema civilnom stanovništvu bošnjačke nacionalnosti.
173. Čak i izolovani događaj, ako je povezan sa široko rasprostranjenim i sistematskim napadom, može se okvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti. “Djela [optuženog] ne moraju biti izvršena u samom tom napadu, pod uslovom da su u dovoljnoj mjeri povezana s tim napadom”. Na primjer, Pretresno vijeće u predmetu Kunarac konstatovalo je da zločin počinjen nekoliko mjeseci poslije napada, ili nekoliko kilometara dalje od mjesta glavnog napada ipak može predstavljati dio napada, pod uslovom da je s njim u dovoljnoj mjeri povezan na drugi način. 
174. Kada je u pitanju svijest optuženih o postojanju ovg elementa krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti potrebno je da su pojedine radnje počinjene u sklopu šireg ili sitematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, uz znanje o takvom napadu, ali važno je napomenuti da nije neophodno da je počinitelj znao za sve karakteristike napada ili za pojedinosti takvog plana. Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud dao obrazloženje u pogledu svijesti optuženih za napad, pri tome utvrdivši da su njihova djela bila dio tog napada. Tako je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se i prije događaja u Ekićima i Alićima odvijele različite nezakonite aktivnosti kako na području ove općine (ali i na širem području Krajine), što optuženima nije moglo ostati nepoznato, a o čemu je dato jasno obrazloženje. Također, sam način izvršenja djela ukazuje da su optuženi bili svjesni cjelokupnog konteksta događaja koji se odvijao na tom području, kao i da je usmjeren protiv nesrpskog stanovništva. Iz tog razloga, ni za Apelaciono vijeće nije sporno da su optuženi poduzeli radnje koje su međusobno povezane, tako da izvršeno djelo i nastala protivpravna posljedica predstavljaju rezultat djelovanja optuženih, te se njihove radnje ne mogu odvojeno posmatrati u odnosu na širi kontekst događaja koji su se odvijali na području opštine Bosanski Novi, a koji su se ogladali u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom na bošnjačko stanovništvo.
175. Bitno je napomenuti da su pojedini optuženi (Ranko Balaban, Dragan Baltić, Ranko Baltić i Rajka Karlica) bili akteri događaja koji su se odvijali prije napada na selo Ekići i Alići, iz čega također proizilazi da su bili svjesni cjelokupnog konteksta događaja koji su se odvijali na tom području. Ovo utvrđenje suda odbrane optuženih nisu žalbama dovodile u pitanju.
176. Dalje, što se tiče navoda žalbe u kojima se ukazuje na neorganizovanost optuženih, odnosno odsustvo hijerarhijskog ustrojstva među optuženima, Apelaciono vijeće ističe da za postojanje elemenata predmetnog djela i nije bitno bilo kakvo svojstvo odnosno postojanje hijerarhijskih odnosa i posebnog vida organizacije među izvršiocima djela. Optuženi su, kao što je to već prethodno navedeno, i prije inkrminisanog događaja bili svjesni šireg konteksta događaja koji su se odvijali na području općine Bosanski Novi, a sa tom sviješću su pristupili izvršenju predmetnog djela znajući da bošnjačko stanovništvu nije zaštićeno, tako da odsustvo formalne hijarhije ne dovodi u pitanje činjenicu da je među optuženima ipak postojao određi vid organizovanog djelovanja. To posebno ako se ima u vidu da su optuženi u konačnici dosljedno proveli plan koji je dogovoren tokom sahrane.

 

177. Također, iz same zakonske inkriminacije krivičnog djela ne proizilazi bilo kakva obaveza utvrđivanja hijerarhijskog ustrojstva među optuženima. Međutim, kako ni odbrane, osim paušalnog navođenja, nisu posebno elaborirale ovo pitanje, iz tog razloga ni ovo vijeće neće posebno obrazlagati ove navode.

178. Potom daljom analizom preostalih žalbenih prigovora branilaca optuženih u pogledu ovog žalbenog osnova, vijeće primjećuje da se suštinski prigovori u najvećoj mjeri odnose na osporavanje ocjene dokaza, kao i kredibiliteta pojedinih svjedoka, pri čemu se ukazuje kako na razlike u njihovim svjedočenjima na glavnom pretresu i istrazi, tako i na međusobne razlike, te na razlike u odnosu na svjedočenje svjedoka odbrana.
179. U tom smislu, ovo vijeće nalazi da se prvostepena presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazima svjedoka koji su oštećeni krivičnim djelom, te iskazima svjedoka koji su i sami bili učesnici inkrminisanog događaja, a koji su se u većoj ili manjoj mjeri poznavali optužene, ili su bili u poziciji da pouzdano znaju identitet optuženih, iz kojih razloga je očito da su ovi svjedoci imali neposredna i najbolja saznanja u pogledu, ne samo identiteta optuženih, već i o njihovim konkretnim radnjama.
180. Tako su branioci optuženih ponajviše osporavali iskaze svjedoka D.B., te S.K. i Z.K., navodeći da se radi o svjedocima koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje, a što da otvara sumnju u pouzdanost njihovog svjedočenja, jer su se obavezali svjedočiti, a pri tome su motivisani blažim kaznama.
181. Međutim, iako je nesporno da sud treba biti oprezan prilikom ocjene ovakvih dokaza, prema ocjeni ovog vijeća, činjenica da su svjedoci zaključili sporazum o priznanju krivnje sa tužilaštvom, samo po sebi ne dovodi u pitanje mogućnost i pouzdanost njihovog svjedočenja, a što proizilazi i iz Ustavnog suda BiH (Odluka Ustavnog Suda BiH broj AP 757/12, od 12.01.2016. godine):

Ustavni sud u svojoj praksi zaista jeste ukazao da „ovakvi svjedoci [koji su zaključili sporazum] često mogu biti nepouzdani“, ali je naveo i to da „to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera“, te da zakon „daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira“. Dakle, Ustavni sud nije isključio svaku mogućnost da se iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum pokloni vjera, jer bi to bilo u suprotnosti sa prirodom i ratiom uvođenja tog instituta u krivičnopravno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine. Ono što je Ustavni sud naglasio u vezi s tim jeste da je „neophodno i na ovakvu vrstu dokaza primijeniti druga osnovna načela krivičnog procesnog prava, kao što su brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo“ (AP 661/04, op. cit., tač. 37-38)

182. Također, isto proizilazi i iz prakse ESLJP (predmet Kadagishvili protiv Gruzije broj 12391/06):

Što se tiče upotrebe postupka dogovaranja o krivici, Sud primjećuje da je to zajednička karakteristika evropskih sistema krivičnog pravosuđa i da, ako se pravilno primjenjuje, može biti uspješno sredstvo u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala (Natsvlishvili i Togonidze, protiv Gruzije (br. 9043/05, § 90, ECHR 2014 (izvodi)). U tom kontekstu, sporazumi o priznanju krivice u vezi sa deset svjedoka su zaključeni uz učešće njihovih advokata, svi sporazumi su potvrđeni od strane suda, a svih deset dotičnih pojedinaca svjedočilo je o odsustvu bilo kakvog pritiska za sklapanje tih sporazuma (vidi tačku 14. gore). Procedura je stoga sprovedena u skladu sa domaćim zakonom koji je bio na snazi u to vrijeme, i praćeno je adekvatnom sudskom revizijom, uz učešće relevantnih strana (vidi Natsvlishvili i Togonidze, gore citirani, st. 94-95). U pogledu navoda podnositelja predstavke da prilikom pregovaranja o krivnji se činilo se da neki od ovih pojedinaca nisu bili upoznati s pravnom klasifikacijom njihovih radnji, Sud primjećuje da takvo nepoznavanje zakona, čak i ako je istinito, nije učinilo sporne sporazume i njihove naknadne izjave nepouzdanim. Sud posebno pridaje važnost činjenici da je svaki od navedenih deset lica dao izjave prvostepenom sudu u slučaju podnosilaca predstavke, a ovaj je imao dovoljno mogućnosti da ih unakrsno ispita. Većina svjedoka je u više navrata potvrdila svoje izjave i dala detaljne i dosljedne informacije o svojoj ulozi u zločinima za koje su podnosioci predstavke bili optuženi (vidi stavove 19-20, 22-27 i 31-32 gore).

183. S tim u vezi, iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da su standardi iz citirane odluke u konkretnom slučaju u cjelosti ispoštovani, s obzirom da su sporazumi o priznanju krivinje zaključeni u skladu sa odredbama ZKPBiH, uz učešće branilaca, te u odsustvu bilo kakvih pritisaka, a potom su lica koja su zaključila sporazum, prilikom svjedočenja bila podvrgnuta direktnom i unakrsnom ispitivanju na glavnom pretresu. Pored toga, važno je napomenuti da presuda nije zasnovana samo na iskazima svjedoka koji su zaključili sporazume, već i na drugim dokazima, te je vijeće imalo mogućnost da iskaze ovih svjedoka provjeri dovodeći ih u međusobnu vezu, ali i u vezu sa drugim dokazima, pa da onda izvodi zaključak o vjerodostojnosti njihovog svjedočenja, a o čemu će u nastavku ove presude biti više riječi.
184. Pažljivom analizom iskaza ovih svjedoka svjedoka i po nalaženju ovog vijeća proizilazi da se radi o svjedocima koji su svjedočili ili o cijelom događaju (počevši od prisustva sahrani, zatim okupljanju kod fazanerije, odlasku u Ekiće i Aliće, te potom do pravoslavnog, a na kraju do muslimanskog groblja), a dovedeni su u vezu i sa iskazima svjedoka koji su svjedočili o jednom segmentu ovog događaja (prisustvu na pojedinim od prethodno navedenih lokacija), iz čega proizilazi da se radi o iskazima koji su međusobno saglasni, odnosno koji se međusobno nadopunjuju u pogledu odlučnih činjenica, te upućuju na jasan zaključak u ulozi optuženih.
185. Pri tome, vijeće primjećuje da su odbrane pretežno selektivno cijenile iskaze saslušanih svjedoka, insistirajući na pojedinim dijelovima koji i nisu od odlučujućeg značaja, za razliku od prvostepenog vijeća koje je iskaze ovih svjedoka sagledalo u cjelini, utvrdivši pri tome da su sasvim objektivno iznijeli svoja saznanja u pogledu inkriminisanog događaja. Za razliku od odbrana, prvostepeno vijeće je imalo u vidu cijeli kontekst inkrminisanog događaja, te se analizom iskaza saslušanih svjedoka fokusiralo isključivo na utvrđivanje odlučnih činjenica. 
186. Tako, kada je u pitanju pouzdanost svjedočenja svjedoka D.B., S.K. i Z.K., vijeće nalazi da je prvostepeni sud dao detaljnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka, konstatujući da su isti pouzdan osnov za utvrđivanje odlučnih činjenica. U tom smislu motivi za njihovo svjedočenje na kojima insistiraju odbrane (kazna zatvora u kraćem trajanju) te pojedine lične karakteristike svjedoka D.B. nisu takve prirode da bi dovele u pitanje istinitost njihovog svjedočenja, jer se radi o svjedocima koji su bili dosljedni i međusobno saglasni u svjedočenju o inkriminisanom događaju. Međutim, vrlo je važno napomenuti da je prvostepeno vijeće, imalo mogućnost da vjerodostojnost svjedočenja ovih svjedoka provjeri i ocjenom drugih dokaza, kojom prilikom je utvrđeno da se radi o saglasnim izjavama, tj. koje se međusobno nadovezuju, usljed čega nije bilo opravdanog razloga da sud ne prihvati iskaze ovih svjedoka. Vrlo je važno da se radi o svjedocima koji su bili neposredni očevici događaja, te da se njihovi iskazi u cjelosti uklapaju u činjenični okvir opisan potvrđenom optužnicom i da su bili decidni u pogledu odlučnih činjenica.
187. Potom, što se tiče navoda žalbi odbrana koji se odnose na lične prilike svjedoka D.B. , to po ocjeni ovog vijeća samo po sebi ne znači da se radi o nekredibilnom svjedoku, odnosno ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovog svjedočenja u konkretnom slučaju. Kao što je već obrazloženo, radi se o svjedoku koji je svjedočio o okolnostima koje je lično opazio, te vrlo dosljedno to opisao pred sudom. Međutim, kao što je to već prethodno navedeno, sud nije isključivo bazirao svoje zaključke na iskazu ovog svjedoka, već je imao u vidu u i iskaze drugih svjedoka (prije svega S.K. i Z.K.) koji se međusobno nadovezuju. Dakle, kao što je to već navedeno, vijeće je kroz ocjenu drugih dokaza imalo mogućnost da provjeri i svjedočenje svjedoka D.B., te kako nisu utvrđena bilo kakva značajnija odstupanja, nije bilo razloga da se ovom svjedoku ne pokloni vjera. U tom smislu, ovo vijeće ističe da se radi o iskazu svjedoka koji se uklapa u kontinuitet svjedočenja drugih svjedoka o inkriminisanom događaju, a koji tvore jasnu sliku o inkriminisanom događaju, tj. o hronologiji događaja i radnjama optuženih. Stoga, okolnosti koje su odbrane isticala u vezi sa karakteristikama ličnosti ovog svjedoka, sklonosti alkoholu¹⁷ i sl., po ocjeni ovog vijeća nisu umanjile kredibilitet njegovog iskaza i dovele u pitanje odlučne činjenicu da su optuženi učesnici inkrminisanog događaja, a što je detaljno obrazloženo.¹⁸
188. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja krucijalno je to što je van svake razumne sumnje, ocjenom iskaza svjedoka, utvrđeno da su optuženi bili prisutni na lokacijama koje su vezane za inkriminisani događaj, iz čega proizilazi da se nije radilo o spontanim radnjama, pa se tako ne može ni reći da su njihove uloge bile bez značaja, niti se mogu posmatrati na bilo koji način izolovano. Dakle, optuženi se upućuju na Ekiće i Aliće u cilju protjerivanja muslimanskog stanovništva, te potom i ubistva razdvojenih muškaraca. Sve vrijeme postoji kontinuitet u kretanju, pa time i radnjama optuženih u inkriminisanom događaju. To proizilazi upravo iz međusobno saglasnih i nadopunjujućih iskaza svjedoka, koji vrlo detaljno opisuju cijeli događaj, odnosno navodeći hronologiju događaja, i izjašnjavajući se pri tome i o kontinuiranom prisustvu optuženih.
189. Po ocjeni ovog vijeća, prvostepeni sud je pravilno imao u vidu kako iskaze svjedoka D.B., S.K. i Z.K., ali i drugih svjedoka koji su svjedočili na okolnost prethodnog plana dogovorenog na sahrani o namjeri protjerivanja bošnjačkog stanovništva iz Ekića i Alića. Svjedoci D.B., S.K. i Z.K. potom potvrđuju da su se svi optuženi okupili kod fazanerije u Maslovarama, pa zatim odlaze u Ekiće i Aliće, a potom i na mjesto ubistva. Ovaj način kretanja optuženih nije na bilo koji način prekinut u smislu da je neko od optuženih npr. odustao, odstupio, odvojio se, otišao u drugom pravcu ili se na bilo koji drugih način usprotivio daljem učešću u ovim radnjama.
190. Vijeće je pored iskaza ovih svjedoka imalo u vidu i iskaze svjedoka Ž.G., svjedoka S1, N.A., R.E., S.E.3, F.E.1, R.Z., N.E., Z.E., svjedok S-5, zatim pročitani iskazi svjedoka H.D. i M.G., koji su u većoj ili manjoj mjeri bili međusobno saglasni, te iskaze optuženih Milenka Brčina, Rajka Karlice i Milenka Babića (kojima sud nije u cjelosti poklonio vjeru jer su nastojali umanjiti svoju krivicu).
191. Branilac optuženog Dragana Baltića osporavao je iskaz svjedokinja N.A. i R.E. smatrajući ih nepouzdanim, te ukazujući na razlike koje u izjavama ovih svjedokinja (u istrazi i na glavnom pretresu). Međutim, važno je napomenuti da se svjedočenje ovih svjedokinja u potpunosti uklapaa u svjedočenje prethodno navedenih svjedoka, zbog čega nije bilo razloga da se njihova svjedočenja sa glavnog pretresa ne prihvate. S tim u vezi, prvostepeni sud je imao mogućnost da njihove iskaze sa glavnog pretresa provjeri kroz iskaze drugih svjedoka, tako da ne stoje bilo kakvi navodi o nepouzdanosti njihovih svjedočenja.
192. Iz tog razloga, kada se ovi iskazi dovedu u međusobnu vezu, proizilazi da se radi o dokazima koji konkretno vezuju optužene za inkriminisani događaj, odnosno za njihovo kretanje tog dana pri čemu isti ne ostavljaju sumnju u pogledu njihovih identiteta, tako da nema razloga da se ovim svjedocima ne pokloni vjera.
193. Branioci su u žalbama isticali da pojedini optuženi nisu prepoznati od strane svih svjedoka koji su imali neposredna saznanja. Međutim, suprotno tome, ovo vijeće napominje, da to što nisu svi svjedoci na jednak način govorili o svim optuženim, ujedno ne znači da se ti optuženi nisu nalazili na tim mjestima, jer su svjedoci svjedočili na osnovu svojih neposrednih saznanja, ali i shodno svojim subjektivnim i objektivnim mogućnostima percipiranja i pamćenja. To što pojedini svjedoci u svojim svjedočenjima nisu pominjali sve optužene na jednak način samo po sebi ne umanjuje značaj njihovog svjedočenja, niti na bilo koji način dovodi u putanje činjenicu da su optuženi bili akteri inkriminisanog događaja. Naime, nisu svi svjedoci bili u prilici podjednako posmatrati sve aspekte inkriminisanog događaja (uključujući i kretanje optuženih), niti je očekivano da svi svjedoci na jednak način govore o detaljima inkriminisanog događaja. Bitno je da je sud doveo u međusobnu ocjenu iskaze svjedoka kojom prilikom je zaključeno da iskazi tih svjedoka svjedoci u najvećoj mjeri predstavljaju pouzdanu osnovu za utvrđivanje odlučnih činjenica, dok razlike u iskazima na kojima insistiraju odbrane nisu dovele u pitanje pouzdanost njihovog svjedočenja.
194. Dakle, prvostepeno vijeće je, suprotno navodima žalbe, imalo u vidu razlike u iskazima na kojima insistiraju odbrane, kao i subjektivne okolnosti na strani svjedoka, uključujući i činjenicu da se radi o pojedinim svjedocima koji su zaključili sporazum o priznanju krivnje, te je pravilno zaključilo da nema sumnje u istinitost svjedočenja svjedoka Tužilaštva u pogledu inkriminisanog događaja, a za taj zaključak dato razumno i logično objašnjenje, usljed čega se navodi odbrane ocjenjuju neosnovanim. U konkretnom, prilikom ocjene iskaza prethodno navedenih svjedoka postoji mnogo pojedinosti koje se međusobno poklapaju, a koje se uklapaju u činjenični okvir događaja na način kako su opisani optužnicom, usljed čega sud nije sumnjao u pozdanost njihovog svjedočenja. Po ocjeni ovog Vijeća, pretresno vijeće pred kojim se provode dokazi ima diskreciono pravo da evaluira eventualne nepodudarnosti koje su istaknute u iskazu svjedoka i da razmotri da li je svjedok, uzevši iskaz u cjelini, pouzdan, te da li je njegovo svjedočenje vjerodostojno, što je prvostepeno vijeće, kako to jasno proizilazi iz obrazloženja pobijane presude, i učinilo u konkretnom slučaju, pri čemu je nužno imati u vidu protek vremena od kada se desio kritični događaj, te da je u skladu sa tim i sjećanje svjedoka zasigurno pretrpjelo određene promjene, odnosno da postoji nemogućnost pamćenja svih detalja i okolnosti koje su postojale u vrijeme kada su krivičnopravne radnje izvršene, što je i ovo Vijeće imalo u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka. Apelaciono vijeće na ovom mjestu, saglasno stavu MKSJ u predmetu Furundžija, nalazi da od lica koja su preživjela takva traumatična iskustva (a radi se o nesumnjivo traumatičnom događaju): “nije razumno očekivati da se sjećaju sitnih detalja događaja kao što su datum ili vrijeme. Takođe nije razumno očekivati da se sjećaju svakog pojedinačnog elementa kompliciranog i traumatičnog redoslijeda događaja. U stvari, nedosljednosti mogu pod određenim okolnostima ukazivati na istinitost i na činjenicu da na svjedoke nije uticano.”
195. U konkretnom slučaju, svjedočenje navedenih svjedoka, na način kako je to cijenio prvostepeni sud (analizirajući njihove iskaze sa glavnog pretresa i istrage, te dovodeći ih u međusobnu vezu) nije ostavilo prostora za sumnju da su optuženi zaista učesnici inkriminisanog događaja, jer su svjedoci bili određeni u pogledu njihovog identiteta.
196. Treba napomenuti da sud prilikom ocjene dokaza, u skladu sa članom 15. ZKP-a BiH, nije vezan formalnim zakonskim pravilima, tj. sud prilikom donošenja odluke nije vezan unaprijed određenim formalnim pravilima, već svoju odluku donosi u skladu sa jednim od osnovnih načela krivičnog postupka, a to je načelo slobodne ocjene dokaza. Prvostepeno vijeće je pravilno konstatovalo, da određene okolnosti na strani svjedoka ne znače same po sebi da se svjedočenje tog svjedoka mora odbaciti kao nepouzdano, već je, naprotiv, dužnost suda, da takav dokaz pažljivo analizira kako sadržajno tako i u vezi sa ostalim dokazima. U konkretnom slučaju prvostepeno vijeće je pravilno postupilo, nakon što je analizirajući sadržaj iskaza svjedoka, dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima, izvelo zaključak o krivici optuženih.
197. Nadalje, što se tiče žalbenih navoda da vijeće nije cijenilo dokaze odbrana optuženih, odnosno da dokaze Tužilaštva nije dovelo u vezu sa dokazima odbrane, Apelaciono vijeće iste takođe nalazi neosnovanim. Naime, a kao što se to može vidjeti iz obrazloženja prvostepene presude, prvostepeno vijeće je dalo vrlo detaljan osvrt na tezu odbrana kojima se ukazivalo na pogrešno utvrđenje u pogledu identiteta pojedinih optuženih, odnosno u pogledu njihove uloge u inkriminisanom događaju kojom prilikom je vijeće sa posebnom pažnjom cijenilo dokaze koje su odbrane izvodile u tom pravcu, a imalo je u vidu i iskaze pojedinih optuženih koji su na pretresu dali iskaze u svojstvu svjedoka. Međutim, provedeni dokazi odbrana nisu doveli u pitanje zaključke o krivice optuženih, posebno ako se ima u vidu da se isti kose sa saglasnim iskazima svjedoka Tužilaštva koji su bili sigurni u pogledu identiteta i učešća optuženih u inkriminisanom događaju, a što je prvostepeno, ali i Apelaciono vijeće, u ovom pogledu našlo pouzdanim i uvjerljivim za donošenje zaključaka o odlučnim činjenicama. Sa druge strane, nakon analize dokaza odbrana, vijeće je zaključilo da postoje znatne neodređenosti, u odnosu na uloge i radnje optuženih, na način da se nastojala umanjiti njihova krivica usljed čega prvostepeno vijeće je pravilno postupilo kada nije prihvatilo takve teze odbrana. Takvi dokazi nisu doveli u pitanje dokaze tužilaštva na kojima su u najvećoj mjeri zasnovana utvrđenja prvostepenog suda jer su svjedoci tužilaštva koji su prethodno elaborirani, bili vrlo precizni, sa visokim stepenom saglasnosti, odnosno ubjedljivi u pogledu učešća optuženih u inkriminisanim radnjama, a za što je dato detaljno obrazloženje u prvostepenoj presudi. Dakle, svjedoci odbrana su uglavnom uopšteno i bez posebne konkretizacije govorili o ulozi optuženih, usljed čega Sud, pored jasnih i uvjerljivih iskaza svjedoka Tužilaštva, nije mogao nesumnjivo utvrditi da optuženi nisu bili prisutni u inkriminisano vrijeme na inkriminisanom mjestu.
198. U pogledu prigovora odbrana optuženih da dokazi nisu posmatrani kroz načelo in dubio pro reo, Apelaciono vijeće ističe da je prvostepeno vijeće pravilno izvelo zaključak o krivici optuženih jasno obrazlažući dokaze na kojima je presuda zasnovana, iz kojih proizilazi da su optuženi van razumne počinili predmetno krivično djelo. Stoga i ne stoji tvrdnja odbrane da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti načelo in dubio pro reo, jer kako to slijedi iz prvostepene presude sve činjenice koje idu na štetu optuženih utvrđene su sa potpunom sigurnošću, tj. iskazi prethodno navedenih ključnih svjedoka su u većem dijelu saglasni u pogledu odlučnih činjenica. 
199. Na kraju, što se tiče navoda branioca optuženog Karlice u pogledu prijedloga novih dokaza¹⁹ Apelaciono vijeće nalazi, u skladu sa odredbom člana 295. stav 4. ZKP BiH, da optuženi i njegova odbrana nisu ispunili uslove iz navedene odredbe, iz kog razloga predloženi dokazi odbrane nisu ni razmatrani. Branilac ovog optuženog nije ubijedio Apelaciono vijeće da uz dužnu pažnju i oprez, novi dokazi (priloženi uz žalbu) nisu mogli biti obezbijeđeni u prvostepenom postupku i da bi isti uticali na prvostepenu presudu da su se razmatrali na suđenju. Naprotiv, radi se o dokazima koji su bez ikakvih problema mogli biti predloženi i izvedeni u toku prvostepenog postupka, a što nije učinjeno, iako za to nije bilo nikakvih prepreka. Dakle, vijeće nalazi da je odbrana bila u mogućnosti ranije predočiti navedene dokaze, odnosno da isti ne predstavljaju dokaze koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu tokom prvostepenog postupka.
200. Dodatno, kada su u pitanju Izjava D.B., važno je napomenuti da se radi o osobi koja je svjedočila u toku prvostepenog postupka, pa je odbrana imala mogućnost ispitivanja ove osobe, tako da njegova izjava sama po sebi ne može biti novi dokaz. Potom vijeće primjećuje da branilac optuženog Karlice ovom izjavom, te prijedlogom za saslušanje svjedoka Dragice Baltić, želi dokazati da je svjedok D.B., tokom prvostepenog postupka lažno svjedočio. Međutim, ovo vijeće napominje da odbrana ne ukazuje na pravosnažnu sudsku presuda kojom bi bilo utvrđeno da je svjedok dao lažan iskaz na suđenju u ovom predmetu, tako da insistiranje odbrane na ovim dokazima nije od relevantnog značaja, a sve imajući u vidu da se radi o izjavi svjedoka čiji potpis je onda ovjeren od strane notara. Pri tome notarska ovjera ne može zamijeniti pravosnažnu krivičnu presudu za krivično djelo davanja lažnog iskaza.
201. Iz navedenih razloga ovo vijeće nalazi da se žalbama branilaca optuženih prvostepena presuda neosnovano pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

3. POVREDA KRIVIČNOG ZAKONA IZ ČLANA 296. STAV 1. TAČKA B) Z VEZI SA ČLANOM 298. ZKP-a BiH

1. Standardi za odlučivanje po žalbi

202. Podnosilac žalbe koji tvrdi da je došlo do pogrešne primjene zakona mora, kako je već rečeno, navesti barem tu navodnu pogrešku, iznijeti argumente u prilog svojoj tvrdnji i obrazložiti na koji način je ta pogreška uticala da odluka bude nezakonita.
203. U slučaju kada povreda zakona proizlazi iz primjene pogrešne pravne norme u presudi, žalbeno vijeće može navesti tačnu pravnu normu i shodno tome preispitati relevantna činjenična utvrđenja pretresnog vijeća. Time žalbeno vijeće ne ispravlja samo pravnu grešku nego primjenjuje odgovarajuću pravnu normu na dokaze sadržane u spisu.
204. U slučaju kada žalbeno vijeće zaključi da je pretresno vijeće pogriješilo u primjeni zakona, ali je uvjereno u tačnost činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće, žalbeno vijeće će preinačiti presudu u svjetlu pravilne primjene zakona i po potrebi samo utvrditi odgovarajuću kaznu, kako je to i propisano članom 314. i 308. ZKP BiH.

2. Navodi žalbe branioca optuženog Ranka Balabana

205. Branilac je istakao da Evropska konvencija nije bila primjenjiva u našem zakonodavstvu prije donošenja Ustava BiH, dok je član 4. a) KZBiH stupio na snagu znatno kasnije, pa stoga prema stavu odbrane niti jedan od tih propisa nije primijenjiv retroaktivno, a sva argumentacija Suda BiH u vezi s tim je bez pravnog značaja, te zaključio da su se stvari imale rješavati isključivo na osnovu blažih krivičnih zakona vezanih za vrijeme izvršenja krivičnih djela, primarno KZSFRJ.

206. Odbrana smatra neadekvatnom argumentaciju utemeljenu na praksi Suda BiH, iz koje proizilazi da su običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne krivične odgovornosti za njegovo počinjenje u periodu 1992. godine potvrdili Generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo, kao i jurisprudencija MKSJ-a i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu. Branilac smatra da se nijedan od ovih dokumenata ne odnosi na obavezu kažnjavanja zločina protiv čovječnosti, već se jednostavno pozivaju na činjenicu da su zločini protiv čovječnosti “kažnjivi”.
207. Odbrana je zaključila da je argumentovano isključena retroaktivna primjena Krivičnog zakona BiH, a koji je u konkretnom slučaju prema stavu odbrane nepovoljniji za optužene, ističući da je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon iz člana 298. stav 1. tačka d) ZKP BiH.

3. Navodi žalbe supruge optuženog Ranka Balabana

208. Supruga optuženog Ranka Balabana je u svojoj žalbi navela da su u relevantnom periodu 1992-1995 godine na snazi vrijedili zakoni KZSFRJ i KZSRBiH, a da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi primijenilo zakon koji se ne može primijeniti, ističući da krivično djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo propisano zakonom koji je bio na snazi u relevantnom periodu.

209. U žalbi je istaknuto da je sud primjenom strožijeg propisa proizvoljno primijenio materijalno pravo, a čime je optuženom povrijedio pravo na pravično suđenje, kao i jedno od temeljnih načela krivičnog prava odnosno načelo legaliteta.
210. Potom je u žalbi istakla da je sud pogrešno primijenio zakon na štetu optuženog kada je radnje koje je optuženi navodno počinio prema civilnom stanovništvu kvalifikovao po težem krivičnom djelu Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama a), d), i k) KZBiH, čime je propustio primijeniti krivično djelo iz člana 144. KZSFRJ, a koje prema stavu odbrane u sebi sadrži sve u presudi opisane radnje izvršenja.

4. Navodi žalbe branioca optuženog Rajka Karlice

211. Ova odbrana je navela da se u konkretnom slučaju optuženom ni u kom slučaju ne može suditi za djelo predviđeno KZBiH, a s obzirom na činjenicu da se zakon mijenjao više puta od vremena izvršenja krivičnog djela, te istakla da su Krivični zakon SFRJ kao i Krivični zakon FBiH blaži po učinioca krivičnog djela od Krivičnog zakona BiH, te se samom primjenom posljednjeg navedenog krše odredbe člana 7. EKLJP i člana 15 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

212. Branilac je stava da Krivični zakon BiH nije najblaži po učinioca na šta ukazuju i brojne presude koje su donijete od strane Kantonalnih sudova u Federaciji BiH, Okružnih sudova u RS, Vrhovnog suda RS, te dodao da Sud nema nadležnosti nad zločinima protiv čovječnosti koji su izvršeni prije 2003. godine, niti takvu nadležnost ima bilo koji drugi Sud u Bosni i Hercegovini, jer Sudu nije dopušteno da ima nadležnost nad zločinom koji nije postojao u vrijeme kada su navodna djela izvršena.

5. Navodi žalbe braniteljice optuženog Milenka Brčina

213. Braniteljica se osvrnula na primijenu KZBiH čime su prema njenom stavu prekršene odredbe člana 6. i 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda sa dodatnim protokolima i odredbe člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

214. Odbrana smatra da u datom predmetu ne mogu primijeniti odredbe Zakona koji je stupio na snagu nakon počinjenja djela za koje se terete optuženi u vezi predmetne krivičnopravne stvari.

6.   Navodi žalbe branioca optuženog Ratka Goronje

215. Branilac je naveo da je pobijanom presudom sud povrijedio odredbu član 298. tačka d) ZKPBiH, a zbog pogrešne ocjene o postojanju konstitutivnih obilježja bića krivičnog djela iz člana 172. KZBiH.

216. U žalbi se navodi da je sud u pobijanoj presudi propustio obrazložiti kako je i na koji način optuženi Ratko Goronja donio zajedničku odluku da učestvuje u incidentu od 22.06.1992. godine u zaseocima Alići i Ekići, te nije naveo koja je njegova uloga i doprinos bez kojeg krivično djelo ne bi bilo ostvareno, niti kako je to optuženi Ratko Goronja imao funkcionalnu vlast nad djelom.
217. Branilac je istakao da u pobijanoj presudi nije dokazano da je optuženi znao za postojanje širokog i rasprostranjenog napada, navodeći da je optuženi bio neobrazovano lice, apolitičan i bez mogućnosti da se informiše o bilo kakvim vijestima, a posebno ne političkim odlukama rukovodstva SDS-a, a ni ostala sredstva informisanja mu nisu bila dostupna u inkriminiranom periodu.
218. Branilac smatra prihvatanje činjenica kao utvrđenih, a koje su izvedene pred nekim drugim sudom neustavnim i nezakonitim, navodeći dalje da prvostepeno vijeće nije dokazalo da je optuženi djelo koje mu se stavlja na teret počinio zbog toga što su zarobljeni Muslimani pripadali drugoj etničkoj i vjerskoj skupini, niti je kod optuženog postojala „mens rea“, stanje svijesti koja podrazumijeva postojanje umišljaja da se ubije, niti je pomenuti postupao sa direktnim umišljajem.
219. Suprotno prvostepenom vijeću branilac optuženog Goronja Ratka smatra da iz opisanih radnji u optužnici, te provedenih dokaza tokom pretresa proizilazi da činjenični opis iz optužnice ima sva obilježja krivičnog djela „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ iz člana 142. preuzetog KZSFRJ.
220. Odbrana je stava da iz činjeničnog opisa radnji izreke pobijane presude ne proizilazi da je djelo koje se stavlja na teret optuženom počinjeno u okviru širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, niti da je optuženi znao da njegova djela ulaze u okvir niza širokih i sistematičnih napada usmjerenih prema civilnom stanovništvu, niti je tužilac dokazao da je kod optuženog postojala diskriminatorska namjera potrebna za progon kao zločin protiv čovječnosti.
221. Uzimajući u obzir kriterije za određivanje blažeg zakona za učinioca krivičnog djela, računajući da je to onaj zakon koji pruža najpovoljniju krivičnopravnu situaciju za učinioca u cjelini, sistem krivičnopravnih sankcija, mogućnost ublažavanja i oslobođenja od kazne, rokovi zastare, mogućnost ponavljanja krivičnog postupka, branilac je zaključio da su ostvareni svi elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ, te da se ima primijeniti KZSFRJ kao blaži zakon za optužene.

7. Navodi žalbe branioca optuženog Nikole Reljića

222. Branilac je je istakao da je prvostepenom presudom došlo do povrede krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka d) ZKPBiH, kada je prvostepeno vijeće primijenilo odredbu 172. KZBiH, te ukazao da međunarodnim pravom nisu predviđene i krivičnopravne sankcije, a koje su uređene domaćim zakonodavstvom, na način da su okvirno određene opštim minimumom i maksimumom od 15 dana do 15 godina, što je posljedično dovelo do prekoračenja opšteg maksimuma kada je optuženom Reljiću izrečena kazna zatvora u trajanju od 18 godina.

223. U žalbi se dalje navodi da spontano događanje predstavlja element koji isključuje postojanje organizovane grupe u smislu člana 1. stav 16. KZBiH, ističući da se data odredba mora primijeniti kao očigledno povoljnija odredba u odnosu na odredbu člana 1. stav 19. važećeg zakona koji isključuje „spontanost“.
224. Branilac je naglasio da nije postojala „organizovana grupa“ prema važećoj imperativnoj zakonskoj odredbi iz KZBiH iz 2003. godine, a što je prihvaćeno i u pobijanoj presudi zaključkom da kao olakšavajuću okolnost na strani optuženih cijeni „činjenje dijela pod dojmom sahrane vojnika“, a što prema stavu branioca ukazuje da je evidentno grupa nastala spontano.

8. Navodi žalbe razriješenog branioca Dragana Baltića

225. Branilac je ukazao na zabranu retroaktivnosti koja je uređena članom 4. KZSFRJ i članom 4. KZBiH naglašavajući da se prema datoj normi na počinioca primjenjuje zakon koji je važio za vrijeme kada je krivično djelo izvršeno, uz izuzetak primjene zakona koji su povoljniji za optuženog.
226. Nadalje navodi da se može očekivati da je KZSFRJ, koji ne sadrži određene zločine ili oblike odgovornosti sadržane u optužnici jasno povoljniji od KZBiH koji ovakve norme uključuje. Odbrana je stava da je povoljniji zakon za optužene zakon iz 1977. godine o čemu su saglasni i optuženi.
227. Branilac smatra pogrešnom tvrdnju da KZBiH samo kodifikuje krivična djela koja su aprila 1992. godine već bila definisana u međunarodnom običajnom pravu, te da su imale ekvivalentnu odredbu u KZSFRJ ili u međunarodnom pravu ili međunarodnom običajnom pravu, s obzirom da djela nisu bila predviđena KZSFRJ-om, već su determinisana u ovom obliku tek po osnivanju MKSJ-a i donošenjem Statuta, a što znači poslije relevantnih događaja u opštini Prijedor. 
228. Branilac je stava da sud nema nadležnost nad zločinima protiv čovječnosti koji su navodno izvršeni prije 2003. godine, niti tu nadležnost ima bilo koji drugi sud na području Bosne i Hercegovine jer sudu nije dozvoljeno da ima nadležnost nad zločinom koji nije postojao u vrijeme kada su navodna djela izvršena. Nadalje zaključuje da u vrijeme relevantno za optužbe, zakon koji se primjenjivao u BiH nije priznavao „progon“ kao izolovano krivično djelo koje podliježe krivičnim sankcijama.

9. Navodi žalbe izabranog branioca optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića

229. U žalbi se ističe da je prvostepeno vijeće u ovom krivičnom predmetu primijenilo zakon koji se ne može primijeniti, kako je to određeno u članu 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH, te ukazuje na odredbu čl. 3. stav 2. ZKPBiH u skladu sa odredbom čl. 4. KZBiH i 4a KZBiH, zaključujući da iz njih proizilazi zabrana retroaktivne primjene krivičnog zakona.

10. Navodi žalbe razriješenog branioca optuženog Ranka Baltića

230. Branilac je istakao da je u pobijanoj presudi došlo do nezakonite primjene materijalnog prava, odnosno KZBiH u datom predmetu, umjesto da se na konkretan slučaj primijenio KZSFRJ, kao zakon koji je najpovoljniji za optuženog.

11. Navodi žalbe branioca optuženog Miroslava Kapetanovića

231. Branilac je naveo da je prvostepeno vijeće učinilo povredu krivičnog zakona iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29. KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. istog zakona.
232. Dalje, u žalbi se navodi da je vijeće optuženog Kapetanovića oglasilo krivim za Zločine protiv čovječnosti, iako je iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilne ocjene dokaza, prema stavu odbrane proizilazi da izvan svake razumne sumnje nije dokazano da je optuženi Miroslav Kapetanović počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Branilac dodaje da je Sud u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon na način na koji se ne može primijeniti, a čime je učinjena povreda krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
233. Branilac je stava da je nepravilan i nezakonit stav prvostepenog suda da se u ovom krivičnom postupku kao relevantno materijalno pravo primijeni Krivični zakon BiH, ističući da je u predmetnom slučaju jedino pravilno i zakonito primijeniti Krivični zakon SFRJ, jer je navedenim zakonom bilo propisano krivično djelo „Zločini protiv čovječnosti“, a primjena tog zakona je blaža za optužene.

(x) Nalazi Apelacionog vijeća

234. Žalbene prigovore odbrana optuženh po ovom žalbenom osnovu Apelaciono vijeće također nalazi neosnovanim. Iako su pojedini branioci prigovore koji se odnose na ovaj žalbeni osnov iznosili podvodeći ih pod bitne povrede odredaba ZKP-a BiH, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te osporavajući odluku o krivičnopravnoj sankciji, Apelaciono vijeće ih je ispitalo u svjetlu prigovora koja se odnose na povredu krivičnog zakona iz člana 298. ZKP-a BiH.
235. Ovo vijeće prije svega konstatuje da branioci optuženih u žalbama pravilno ističu da se potvrđenom optuženicom optuženima stavlja na teret krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH, koje nije nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela (KZSFRJ).
236. Nesporno je također i da prema načelu zakonitosti, nikome ne može biti izrečena krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna²⁰. Prema načelu vremenskog važenja krivičnog zakona na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijenio zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za počinioca.²¹ Međutim, članom 4a. KZ BiH, na koji se prvostepena presuda pravilno poziva, propisano je da članovi 3. i 4. KZ BiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Ovakvom zakonskom regulativom preuzete su odredbe člana 7. stav (2) EKLJP i člana 15. stav (2) MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH.
237. Prvostepeno vijeće pravilno poprima da se navedena odredba iz člana 4a. KZ BiH ima primjeniti u konkretnom slučaju jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. U inkriminisano vrijeme, krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavljalo je krivično djelo, kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava, tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. Prvostepeno vijeće je dalo detaljnu i iscrpnu argumentaciju, koja je prema ocjeni Apelacionog vijeća u potpunosti valjana i ispravna, te je u cijelosti prihvata i ovo vijeće.
238. Nadalje, Apelaciono vijeće naglašava da je BiH kao nasljednica bivše SFRJ, ratificirala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP) i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (MPGPP), te da su ovi međunarodni dokumenti za nju obavezujući, a budući da isti propisuju obavezu suđenja i kažnjavanja lica za bilo koje činjenjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava, što zločini protiv čovječnosti nesporno jesu, žalbeni prigovori kojima se osporava odluka prvostepenog vijeća u ovom pogledu, u cijelosti su neosnovani, te su kao takvi i odbijeni.
239. Žalbama branilaca optuženih se ukazuje da je KZ SFRJ bio blaži za učinioca u odnosu na zakon koji je primjenjen. Apelaciono vijeće primjećuje da uslijed činjenice da u vrijeme izvršenja krivičnog djela, u okviru KZ SFRJ nije pravno egizistirala krivično djelo zločini protiv čovječnosti kao posebno krivično djelo, prima facie, proizilazi da bi taj zakon mogao biti blaži zakon. Međutim, kako je već navedeno, član 7. stav 2. EKLJP, kao i član 15. stav 2. MPGPP koji su identični članu 4a KZ BiH, izuzetno dozvoljavaju odstupanje od načela zakonitosti i ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje optuženih u konkretnom slučaju. Stoga je prvostepeni sud bio u mogućnosti da u skladu sa postojećim sistemom kažnjavanja odredi odgovarajuću sankciju za krivično djelo propisano međunarodnim pravom. Ovakvo postupanje identično je praksi Evropskog suda za ljudska prava gdje su ispitivani zahtjevi principa zakonitosti iz člana 7. EKLJP, u kojima nikada nije dovedena u pitanje sankcija koja se u današnje vrijeme izriče za djela počinjena u periodu kada to postupanje nije sankcionisano kao krivično djelo.²²
240. Konačna potvrda osnovanosti stava prvostepenog vijeća, a koji dijeli i ovo vijeće, proizlazi i iz Presude ESLJP u predmetu Šimšić protiv Bosne i Hercegovine br. 51552/10 od 10.04.2012. godine, gdje se aplikant žalio na osuđujuću presudu iz 2007. godine za zločine protiv čovječnosti, u odnosu na djela koja su se dogodila 1992. godine. Pa je tako, u predmetu Šimšić protiv BiH zauzet stav da za krivična djela, a u oba predmeta se radi o krivičnom djelu Zločini protiv čovječnosti, koja su u domaće zakonodavstvo uvedena 2003. godine, Sud BiH, ali i entitetski sudovi nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon BiH iz 2003. godine. U tom konkretnom predmetu ESLJP je, između ostalog, ispitao aplikaciju, i prema članu 7. Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, proglasivši je očigledno neutemeljenom.
241. Navedeni stav u potpunosti je preuzet i u odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kao što su AP 1553/15 od 25.10.2017, AP 3781/15 od 10.04.2018. godine, AP 877/17 od 08.05.2019. godine itd.
242. Na kraju, u pogledu insisitiranja odbrana optuženih da su u konkretnom predmetu nisu ispunjena obilježje postojanja širokog i sistematičnog napada, tvrdeći da se radilo o oružanom sukobu, u pokušaju da se predmetne inkriminacije kvalifikuju u okviru Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i to po članu 142. KZ SFRJ, ovo vijeće iste također cijeni neosnovanim. Ovi prigovori detaljno su razmotreni u dijelu koji se odnosi na žalbeni osnov pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se to obrazloženje ovdje neće ponavljati.
243. Što se tiče žalbenih prigovora odbrana upućenih prvostepenoj presudi po kojem nije dokazani postojanje mens rea na strani optuženih i nexus radnje u osnovi zločina sa opštim kontekstom, ovo vijeće iste također nalazi neosnovnim.
244. Istražujući subjektivnu stranu zabranjenih radnji počinjenih od strane optuženih, u pogledu postojanja sadržaja njihove svijesti koji upućuje ne samo na njihovo saznanje da zabranjene radnje koje preduzimaju predstavljaju dio širokog i sistematskog napada, nego i u pogledu postojanja njihove namjere za izvršenje progona na diskrimnatorskoj osnovi, prvostepeno vijeće se po nalaženju ovog vijeća pravilno oslonilo na konkretne aktivnosti koje su optuženi preduzimali i na ono što im je nesumnjivo bilo poznato. U tom smislu, Apelaciono vijeće je ocijenilo ispravnim stavove prvostepenog suda iz paragrafa 303.-307. pobijane presude, gdje je naglašeno da pojedinac ne mora biti upoznat sa pojedinostima napada, niti mora odobravati kontekst u kojem se čine njegova djela,²³ već je dovoljno da optuženi razumiju opšti kontekst u kome su djelovali.²⁴ S druge strane prvostepeni sud pravilno napominje da se postojanje diskriminatorne namjere može, u nedostatku direktnih dokaza, zaključiti iz okolnosti.²⁵ Stoga je polazeći od ovakvih stavova prvostepeni sud i mogao izvesti ispravan zaključak da su radnjama optuženih ostvarena obilježja predmetnog krivičnog djela.
245. Iz navedenih razloga neosnovano se žalbama branilaca optuženih prvostepena presuda pobija i zbog povrede krivičnog zakona.

4. ŽALBENI OSNOV ZBOG ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI I IZ ČLANA 296. STAV 1. TAČKA d) U VEZI SA ČLANOM 300. STAV 1. ZKP BIH

1. Standardi za odlučivanje

246. Prije nego se osvrne na konkretne žalbene prigovore, Apelaciono vijeće naglašava da pretresno vijeće ima široko diskreciono pravo u odmjeravanju odgovarajuće kazne, obzirom da je u takvoj poziciji da najbolje može odmjeriti i ocjeniti dokaze izvedene na glavnom pretresu. Shodno tome, apelaciono vijeće neće remetiti analizu pretresnog vijeća o otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, kao ni težinu koja je data tim okolnostima, osim ako podnosilac žalbe ne pokaže da je pretresno vijeće zloupotrijebilo svoje široko diskreciono pravo.

247. Naime, podnosilac žalbe mora pokazati da je pretresno vijeće dalo težinu nebitnim i irelevantnim pitanjima, da nije dalo težinu ili dovoljno težine relevantnim pitanjima, da je napravilo očiglednu grešku u odnosu na činjenice na koje je primijenilo svoje diskreciono pravo, ili da je odluka pretresnog vijeća bila u tolikoj mjeri neopravdana, ili jednostavno nepravedna, da apelaciono vijeće može izvesti zaključak da pretresno vijeće nije koristilo svoje diskreciono pravo na primjeren način. Apelaciono vijeće također uzima u obzir da pretresno vijeće nije obavezno da posebno obrazlaže svaku otežavajuću i olakšavajuću okolnost, pa ako je apelaciono vijeće uvjereno da je pretresno vijeće razmatralo te okolnosti, ono neće izvesti zaključak da je pretresno vijeće zloupotrijebilo svoje diskreciono pravo prilikom utvrđivanja odgovarajuće kazne.

2. Žalba Tužilaštva BiH

248. Tužilaštvo u žalbi prigovara da Vijeće prilikom odmjeravanja kazne optuženima nije adekvatno cijenilo otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, a što je u konačnici rezultiralo odmjeravanjem manje kazne svim optuženima, na način što otežavajućim okolnostima nije dat adekvatan značaj.

249. U žalbi je dalje navedeno da Sud prilikom odmjeravanja kazne nije adekvatno cijenio otežavajuće okolnosti, na način da nije dao dovoljan značaj jačini povrede zaštićenog dobra, konkretno utvrđenoj činjenici da su optuženi oglašeni krivim kao i da su učestvovali u ubistvu dvadeset sedam osoba-civila, da su optuženi iskazali surovost koja se ogleda u činjenici da su natjerali žrtve da same sebi iskopaju grobove, uz odsustvo bilo kakve empatije i ljudskosti, cijeneći da su postupali sa direktnim umišljajem kao najtežim oblikom krivice, te da su optuženi Ranko Balaban, Nikola Reljić, Dragan Baltić, i Ranko Baltić 1996. godine, četiri godine nakon počinjenog djela učestvovali u prekopavanju posmrtnih ostataka ubijenih civila koje su zatim bacilli u rijeku, te čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni, a što sve prema stavu Tužilaštva predstavlja okolnosti koje zaslužuju najstrožije kažnjavanje.

250. Potom, tužilaštvo je istaklo da je Sud propustio cijeniti kao izuzetno otežavajuće okolnosti težinu počinjenog krivičnog djela, načina na koji je djelo počinjeno, činjenicu da su optuženi poznavali žrtve koji su bili njihove komšije, kao i činjenicu da će preživjele osobe žene i djeca nositi dugoročno bolnu trauma ovog zločina. Tužilaštvo je ukazujući na slijed događaja koji se dešavao duži niz sati, odnosno skoro cijeli dan, mišljenja da je evidentno da su optuženi postupali sa očitom bezobzirnošću pokazujući sa emocionalne tačke surovost i odsustvo bilo kakve ljudskosti, empatije ili izraženog kajanja.

251. Tužilaštvo je posebno naglasilo da Sud nije uzeo u obzir da je način izvršenja predmetnog krivičnog djela progon deportacijom ili prisilnim preseljenjem stanovništva i drugim nečovječnim djelima slične prirode učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje, što predstavlja način izvršenja krivičnog djela zasnovan na zabranjenoj diskriminaciji, što daje kvalitet posebne otežavajuće okolnosti i iziskuje da kazna bude znatno veća od odmjerene u konkretnom slučaju.

3. Navodi žalbe branioca optuženog Ranka Balabana

252. Branilac je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju odluke o kazni u odnosu na optuženog Balabana pogrešno cijenio da je isti naknadno vršio prekopavanje grobnica i uklanjanje leševa, a što prema stavu branioca ne odgovara činjeničnom stanju.

253. Potom je naveo da sud nije u dovoljnoj mjeri individualizirao krivičnu sankciju, niti ustanovio stepen krivnje, te je krivičnu sankciju odmjerio uz odsustvo razloga o odlučnim činjenicama.

4. Navodi žalbe branioca optuženog Ranka Karlice

254. Odbrana optuženog Karlice je istakla da Vijeće nije moglo van svake razumne sumnje utvrditi da je Rajko Karlica počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te posljedično tome, prema stavu odbrane nije bilo potrebno analizirati otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, kao ni primijenjivati odredbe o odmjeravanju kazne.

5. Navodi žalbe braniteljice optuženog Milenka Brčina

255. Braniteljica je istakla da optuženi Milenko Brčin nije počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim u pobijanoj presudi, te da je predmetna presuda nezakonita. Dalje je navela da je izrečena kazna zatvora od 15 godina previsoko odmjerena, te da u odnosu na vrstu i visinu kazne nije pravilno odmjerena.
256. U žalb je naglašeno da je Sud propustio cijeniti sve olakšavajuće okolnosti na strani optuženog, te da je izricanjem kazne zatvora Sud povrijedio ljudska prava optuženog koja su zagarantovana Ustavom BiH.

6. Navodi žalbe braniteljice optuženog Mirka Odžića

257. Braniteljica je ukazala i da izrečena kazna zatvora u trajanju od 18 godina nije postojala u zakonu koji je bio na snazi za vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim, te naglasila da prvostepeni sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude manja. Odbrana je stava da je prvostepeno vijeće propustilo adekvatno cijeniti individualne okolnosti na strani optuženih prilikom odluke o krivičnopravnoj sankciji, a što je u suprotnosti i sa praksom MKSJ. Braniteljica navodi da vijeće nije pravilno primijenilo međunarodni pravni standard kojim je utemeljena praksa da ukoliko je otežavajuća okolnost ujedno i element krivičnog djela, ista ne može predstavljati otežavajući faktor prilikom odlučivanja o kazni.

7. Navodi žalbe branioca optuženog Nikole Reljića

258. U pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji branilac optuženog Reljića je istakao da je pobijana presuda dala prevelik značaj otežavajućim okolnostima, a koje čine i samo obilježje krivičnog djela, dok je prema stavu branioca olakšavajućim okolnostima dat premali značaj. Branilac dalje navodi da bi objektivan presuditelj o činjenicama mogao izvesti razuman zaključak da bi se prema optuženom Reljiću i sa ublaženom kaznom ispod propisanog minimuma mogla postići svrha kažnjavanja, te ukazao da pretresno vijeće nije dalo težinu ili dovoljnu težinu relevantnim pitanjima, te da je napravilo očigledne greške u odnosu na činjenice na koje je primijenilo svoje diskreciono pravo, a što je posljedično dovelo da je odluka o kazni u velikoj mjeri nepravedna.
259. Potom je istakao da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi pogrešno primijenilo krivični zakon koji se nije mogao primijeniti, s obzirom da se kod izricanja kazne mogao primijeniti KZSFRJ.

8. Navodi izabranog branioca optuženih Dragana Baltića i Ranka Baltića

260. Branilac je istakao da je prvostepeno vijeće prilikom odluke o izboru vrste i visine krivičnopravne sankcije nije cijenilo sve okolnosti koje su u tom smislu od značaja, a s obzirom da se prema stavu branioca odluka o kazni zasniva na činjeničnoj osnovi koja je pogrešna i nepotpuna, te nastala kao rezultat pogrešne ocjene dokaza.

261. U žalbi je naglašeno i da prvostepeno vijeće propustilo izvršiti neophodnu konkretizaciju radnji optuženih Dragana i Ranka Baltića, kao i cijeniti sve okolnosti koje su od uticaja na odmjeravanja kazne, pogrešno cijenilo otežavajuće okolnosti koje se odnose na premiještanje posmrtnih ostataka iz grobnice, što je posljedično dovelo do dvostrukog kažnjavanja obzirom da je to već sadržano i u činjeničnom opisu radnji i u izreci presude čime su kazne previsoko odmjerene prema navedenim optuženima.

9. Navodi žalbe branioca optuženog Miroslava Kapetanovića

262. Branilac je u žalbi ukazao da je povredom krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka b) ZKPBiH na način da je optuženog Miroslava Kapetanovića oglasio krivim te na njegovu štetu izrekao i težu krivičnu sankciju od one koja se može izreći pravilnom primjenom Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

263. Branilac je stava da je izrečenom kaznom zatvora u trajanju od devet godina prvostepeni sud na štetu optuženog Miroslava Kapetanovića povrijedio odredbe člana 100. stav 4. i člana 50. stav 1. tačka a) KZBiH, smatrajući da se s obzirom na sve olakšavajuće okolnosti i činjenicu da je optuženi Miroslav Kapetanović bio maloljetan u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pravilnom primijenom člana 100. stav 4. i člana 50. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona, optuženom Miroslavu Kapetanoviću pravilno i zakonito izreći kaznu u trajanju ne dužem od 5 godina zatvora. 

10. Nalazi Apelacionog vijeća

264. Ispitujući odluku o krivičnopravnoj sankciji, u vezi sa žalbenim prigovorima Tužilaštva BiH, zatim branilaca Balabana, Karlice, Brčina, Odžića, Reljića, te u skladu sa odredbom člana 308. ZKP-a BiH (prošireno dejstvo žalbe) u odnosu na optužene Ratka Goronje i Ranka Baltića²⁶ (u odnosu na žalbu koju je izjavio njegov razriješeni branilac), Apelaciono vijeće nalazi da su izrečene kazne zatvora optuženima pravilno odmjerene, pri čemu je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo i adekvatno cijenilo sve okolnosti koje su u smislu člana 48. KZ-a BiH od značaja za odmjeravanje kazne. Naime, članom 48. stav 1. KZ-a BiH propisano je da će sud učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i sve okolnosti kako olakšavajuće, tako i otežavajuće, koje utiču na to da kazna bude veća ili manja.
265. Tako Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi ispravno vodilo računa o propisanom okviru kazne za ovo djelo, te da je izrečena sankcija srazmjerna težini djela i stepenu krivice svih optuženih, pa je žalba tužilaštva u ovom dijelu odbijena kao neosnovana. Pri tome ovo vijeće nalazi da je, suprotno prigovorima iz žalbe tužilaštva, pravilno vrednovalo jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, te bezobzirnost i iskazanu brutalnost optuženih u izvršenju krivičnog djela, kao i činjenicu kasnijeg prekopavanja grobnice od strane optuženih Ranka Balabana, Nikole Reljića, Dragana Baltića i Ranka Baltića.
266. Potom, tužilaštvo žalbom nije ukazalo koje je to olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u odnosu na svakog od optuženih prvostepeni sud pogrešno cijenio, a što je bilo neophodno učiniti za uspješno pobijanje odluke o krivičnopravnoj sankciji. Iz tih razloga, žalba tužilaštva je u ovom pogledu ostala na nivou uopštenosti.

267. S druge strane, a ispitujući odluku o kazni u vezi sa žalbama branilaca optuženih optuženih, ovo vijeće nalazi da sa aspekta ostvarenja svrhe kažnjavanja, i to kako specijalne tako i generalne prevencije, nema osnova za izricanje kazne zatvora u kraćem trajanju. U tom pogledu ovo vijeće nalazi da je prvostepeni sud u paragrafima 532.-545. pobijane presude iznio pravilne razloge u vezi sa odlukom o kazni, a koje takve prihvata i ovo Vijeće, nalazeći da njihova pravilnost žalbama branilaca nije dovedena u sumnju.
268. Branilac optuženog Balabana u žalbi je naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je ovaj optuženi naknadno vršio prekopavanje grobnica i uklanjanje leševa. Međutim, nasuprot ovim navodima, Apelaciono vijeće primjećuje da odbrana izuzev paušalnog navođenja, nije dovela u pitanje učešće optuženog u prekopavanju grobnice nakon inkriminisanog događaja, iz kojeg razloga je prvostepeni sud sasvim opravdano ove okolnosti imao u vidu prilikom odlučivanja o krivičnopravnoj sankciji u kontekstu držanja optuženog nakon izvršenog krivičnog djela (čl. 48. KZBiH).
269. Suprotno navodima žalbe branioca optuženog Kapetanovića, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće prema ovom optuženom pravilno primjenilo odredbu člana 100. stav 4. KZBiH s obzirom da je isti u za vrijeme trajanja postupka imao više od 21 jednu godinu života, te je umjesto maloljetničkog, osuđen na kaznu zatvora, ali uz poštivanje minimuma i maksimamu propisanog članom 96. stav 1. KZBiH. U tom smislu, branilac nije osnovano ukazao na bilo kakav propust u prvostepenoj presudu u pogledu primjene ovih odredbi i izricanja sankcije.
270. Što se tiče prigovora kojim se ukazuje na izostanak invidualizacije kazni, ovo vijeće napominje da su okolnosti konkretnog slučaja, a prije svega doprinos optuženih, gdje su optuženi skoro na isti način podjednako učestvovali u zločinu, takve prirode da nije moguće na drugačiji način odmjeriti kazne u odnosu na prvostepenu presudu.
271. Na kraju, što se tiče navoda žalbe da se prema optuženim mogla izreći sankcija prema KZSFRJ, ovo vijeće podsjeća da je sa aspekta opštih pravila i načela krivičnog zakona nedopustivo kombinovati odredbe dva različita krivična zakona, o čemu se teorija krivičnog prava oduvijek jasno određivala. Svaki zakon predstavlja organsko jedinstvo, pa se određena zakonska odredba ne smije istrgnuti iz cjeline kojoj pripada i uklopiti u neku drugu, njoj stranu.^[1] U tom pogledu Apelaciono vijeće je  naročito cijenilo i praksu Ustavnog suda BiH koji se u više svojih odluka jasno odredio o tome da se prilikom osude za krivično djelo Zločini protiv čovječnosti ima primjeniti isključivo KZBiH (vidjeti odluku broj  AP-2457/17 od 17.07.2019. godine, paragrafi 46. i 47.).
272. Kako odbrana optuženog Milenka Babića, a niti ovaj optuženi lično, nisu izjavili žalbu protiv prvostepene presude, to se konstatuje da presuda u odnosu na ovog optuženog ostaje neizmjenjena.
273. Iz svih naprijed navedenih razloga, a na osnovu člana 313. ZKP BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja je donijelo odluku kao u izreci ove presude.

  Zapisničar                  PREDSJEDNIK VIJEĆA

  Pravni savjetnik                   SUDIJA

  Nedim Muminović       Darko Samardžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

¹ Vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC; Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine

² Član 297. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka: (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, b)ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa, d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu, f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe; i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, j) ako je optužba prekoračena, k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

³Član 314. Preinačenje prvostepene presude: (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav (1) tačka f), g) i j) ovog zakona.

⁴ Vidjeti presudu Suda Bosne I Hercegovine broj S1 1 K 017182 19 Krž od 06.06.2019. godine, paragraph 75; vidjeti Rješenje Vrhovnog suda FBiH od 30.08.2023. godine, str. 2.

⁵ Vidjeti paragrafe 119.-120. Prvostepene presude

⁶ Vidjeti paragrafe 172.-179. Prvostepene presude

⁷ Vidjeti paragrafe 172.-179

⁸ T-4 Zapisnik MUP RS, SJB Banja Luka, PS Novi Grad o saslušanju svjedoka H.D. , broj: 10-1-13/02-SM- od 29.05.2006. godine;

⁹ osim ako to nije izričito propisano, kao što je npr. u članu 78. stav 6. ZKP-a BiH

¹⁰ Vidjeti Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj 07 0 K 016373 19 Kž od 15.04.2019. godine

¹¹ Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini

¹² Odluka Pretresnog vijeća MKSJ-a od 26.09.2006. godine u predmetu MKSJ Tužilac protiv Vujadina Popovića i dr. (IT-05-88-T).

¹³ Rješenje Suda BiH broj X-KR-05/24 03.10.2006. godine

¹⁴ Vidjeti paragrafe 148.-169. Prvostepene presude

¹⁵ Vidjeti paragrafe 220.-329. prvostepene presude

¹⁸ Vidjeti presudu Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine, paragrafi 100.-104

.

¹⁹ Izjava D.B., ovjerena kod notara ov. Br 13/2023 od 04.01.2023. godine; saslušanje svjedoka D.B.2;saslušanje svjedoka D.G., izjava M.D.1 ov.br.UOP-1:3778-2023 pd 20.04.2023. godin

e

²⁰ Član 3. KZ BiH: „(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

“

²¹ Član 4. KZ BiH: „ (1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.“

 

²² Kolk i Kislyiy protiv Estonije, No 23052/04, i No 24018/04 ECHR 2006/I Penart protiv Estonije, No 14685/04 ECHR 2006-

I

²³ Vidjeti Tužilaštvo protiv Limaja i dr, Presuda Pretresnog vijeća od 30. XI 2005. god., MKSJ, IT-03-66, , par. 190

.

²⁴ Vidjeti Tužilaštvo protiv Kordića i Čerkeza, Presuda Pretresnog vijeća od 26. II 2001. god., MKSJ, IT-95-14/2-T, par. 185

.

²⁵ Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Presuda žalbenog vijeća od 17. XII 2004. god., MKS, IT-95-14/2-A, §675

.

²⁶ Branioci optuženih Gorornje I Ranka Baltića iako su u uvidu žalbi naveli da presudu pobijaju I po ovom žalbenom osnovu, u sadržaju žalbe nisu iznijeli argumentaciju kojom osporavaju krivičnopravnu sankciju

.

^[1] M.Babić, I. Marković, Krivično pravo – opšti dio, peto izdanje (Pravni fakultet Univerziteta u Banja Luci, Banja Luka, 2015).,  69.