BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
TUZLANSKI KANTON
OPĆINSKI SUD TUZLA
Broj: 32 0 Ps 096487 17 Ps s
Tuzla, 09.10.2017.godine
Općinski sud u Tuzli sudija Brković Sadija, u pravnoj stvari tužioca-protivtuženog TSH FORVIT DOO Gračanica, zastupan po punomoćniku Helić Hajrudinu advokatu iz Gračanice, protiv tuženog-protivtužioca DOO NEUTRAL Gračanica zastupan po punomoćniku Sinanović Faruku advokatu iz Srebrenika, radi duga v.s.p. 105.000,00 KM, dana 07.09.2017. godine u prisustvu parničnih stranaka zaključio je glavnu raspravu, a dana 09.10.2017. godine donio je slijedeću
P R E S U D U
I
USVAJA SE odustanak tužioca-protivtuženog DOO TSH Forvit Gračanica kao zakupodavca od Ugovora o zakupu sa tuženim-protivtužiocem DOO Neutral Gračanica, Ov 04-14472-1/2008 od 01.07.2008. godine, te se tuženi-protivtužilac obavezuje da tužiocu-protivtuženom na ime duga za zakup za period od 01.01.2009. godine do 10.04.2013. godine isplati iznos od 190.692,84 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21.09.2011. godine pa do konačne isplate kao i da tužiocu-protivtuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.021,68 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
Sa ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, tužilac se odbija.
II
ODBIJA SE u cjelosti protivtužbeni zahtjev tuženog –protivtužioca koji glasi:
„Obavezuje se tuženi TSH Forvit Gračanica da tužiocu DOO Neutral Gračanica na ime više plaćene zakupnine vrati-isplati iznos od 88.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.09.2011. godine pa do konačne isplate, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka po odluci suda, i to sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja“.
O b r a z l o ž e n j e
Tužilac-protivtuženi je dana 21.09.2011. godine ovom sudu putem punomoćnika podnio tužbu protiv tuženog-protivtužioca ( u daljem tekstu tužilac i tuženi), radi prestanka ugovora o zakupu i isplate zakupnine
U tužbi i tokom postupka tužilac navodi da je sa tuženim dana 01.07.2008. godine zaključio ugovor o zakupu cjelokupne imovine tužioca TSH Forvit. Prema čl. 1. navedenog ugovora tuženi kao zakupoprimac je uzeo u zakup cjelokupnu TSH Forvit DOO Gračanica, sa pripadajućim objektima ukupne površine 435 m2, zajedno sa opremom koja se nalazi u objektima. Čl. 3. predmetnog ugovora je regulisano da se ugovor zaključuje od pet godina sa početkom trajanja od 01.07.2008. godine pa do 31.12.2013. godine, s tim da zakupoprimac neće plaćati zakupninu za period od 01.07.2008. do 31.12.2008. godine. Navedenim ugovorom predviđena je mogućnost da zakupoprimac otkupi suvlasničke dijelove od suvlasnika tužioca. Tuženi je odmah po zaključenju ugovora ušao u posjed zakupljenih objekata, opreme i ostalog te je vršio djelimično plaćanje zakupnine u 2009. godini ali je sa 01.01.2010. godine ostao dužan na ime zakupnine plati iznos od 10.824,84 KM. Tuženi je 2010. godini i u 2011. godini potpuno prestao sa plaćanjem zakupnine a osim toga i zakupljene nekretnine koristio je potpuno suprotno ugovorom o zakupu te je vršio njihovo devastiranje. Kako je tuženi prestao sa plaćanjem zakupnine tako je tužiocu za 2009. godinu ostao dužan iznos od 10.824,84 KM, za 2010. godinu iznos od 56.160,00 KM i za 8 mjeseci 2011 godine iznos od 37.440,00 KM što ukupno sa 31.08.2011. godine iznosi 104.424,84 KM. Tužilac je u cjelosti osporio navode tuženog da je tuženi izvršio primopredaju zakupljenog poslovnog prostora te takođe osporio navode tuženog da je vršio plaćanje zakupnine. Tužilac je u cjelosti osporio navode tuženog iz protivtužbe ističući da su isti neosnovani. Pismenim podneskom od 11.04.2017. godine tužilac je konačno uredio i opredijelio tužbeni zahtjev kao u stavu I izreke presude u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, te predložio da se isti u cjelosti usvoji a tuženi odbije sa protivtužbenim zahtjevom. Tužilac je potraživao troškove postupka koji se sastoje od troškova za sastav tužbe u iznosu od 820,00 KM, uređeni tužbeni zahtjev 820,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu u iznos od 820,00 KM, zastupanje na 6 nastavaka pripremnog ročišta u iznosu od 2.460,00 KM, zastupanje na glavnoj raspravi iznos od 820,00 KM, zastupanje za dva nastavka glavne rasprave u iznosu od po 820,00 KM, za napuštanje kancelarije 9x po 3 sata u iznosu od 1.620,00 KM, za upotrebu vlastitog automobila za 9 dolazaka u Tuzlu 630,00 KM, iznos od 1.497,70 KM na ime 17% PDV-a, troškovi vještačenja u iznosu od 300,00 KM, te troškove takse na tužbu i presudu po odluci suda.
U odgovoru na tužbu i tokom postupka tuženi u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da su apsolutno ne tačni navodi da tuženi nije plaćao zakupninu. Tuženi dalje navodi da je još prije podnošenja tužbe napustio poslovni prostor 31.12.2009. godine, a ključeve poslovnog prostora nije predao tužiocu jer tužilac nije htjeo da uzme ključeve jer je u međuvremenu došlo do promjene osnivača tužioca, tuženi dalje navodi da je ključeve predao novim vlasnicima mjesec do dva prije podnošenja tužbe i to Š.S.. Na pripremnom ročištu od 09.05.2013. godine tuženi je postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužilac obaveže da na ime više plaćane zakupnine tuženom isplati iznos od 88.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.09.2011. godine. Nadalje, tuženi predlaže da se tužbeni zahtjev tužioca u cjelosti odbije kao neosnovan, a da se protivtužbeni zahtjev u cjelosti usvoji i tužilac obaveže na naknadu troškova parničnog postupka i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 840,00 KM, pristup punomoćnika na pripremno ročište dana 09.05.2013. godine u iznosu od 840,00 KM, pristup punomoćnika na dva nastavka pripremnog ročišta i to 26.12.2013. godine i 24.01.2014. godine u iznosima od po 420,00 KM, te pristup na pripremno ročište od 11.04.2017. godine u iznos od 820,00 KM, pristupna ročište glavne rasprave dana 02.07.2014. godine u iznosu od 840,00 KM, i pristup na nastavak ročišta za glavnu raspravu u iznosu do 420,00 KM, pristup na glavnu raspravu od 07.09.2017. godine u iznosu od 820,00 KM, na ime troškova upotrebe vlastitog automobila na relaciji Srebrenik- Tuzla Srebrenik za pristup za sedam navedenih ročišta u iznosu od 348,50 KM, za nagradu za vrijeme provedeno u putovanju za navedena ročišta u iznosu od 720,00 KM, kao i troškove sudskih taksa na protivtužbu i odluku suda po odluci suda.
Presudom ovog suda od 24.12.2014. godine sud je u stavu I alineja prva izreke usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a u stavu II alineje prve dio tužbe sa tužbenim zahtjevom kojim je tužilac tražio da mu tuženi isprazni i preda zakupljene nekretnine iz ugovora o zakupu od 01.07.2008. godine odbio, te sa viškom zahtjeva za naplatu zakonskih zateznih kamata tužioca takođe odbio. Stavom II izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog.
Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 096487 15 Pž od 01.09.2016. godine drugostepeni sud je žalbu tuženog usvojio, prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva koji je sadržan u stavu I, alineja prve izreke i u stavu II izreke presude kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku, a po uputama drugostepenog suda sud je proveo sljedeće dokaze vještačenjem po vještaku ekonomske struke Bego Đebi, saslušanjem zakonskog zastupnika B.H., saslušanjem svjedoka M.B. i Š.S., te izvršen uvidu materijalnu dokumentaciju, ugovor o zakupu broj Ov. 04-14472-1/2008 od 01.07.2008 godine, opomene pred tužbu upućena od strane punomoćnika tužioca tuženog od 22.06.2011. godine, analitičke kartice tužioca za tuženog za navedene zakupnine, od 09.05.2013. godine, broj 01919 ( dvije kartice), lična mjenica zakonskog zastupnika tuženog i to: broj AF 2836926, AF 2763905, AF 2763906 i AF 2836925., dopis o dostavi mjenica za naplatu od 15.07.2010. godine, lična mjenica na ime B.H., Mjenična izjava DOO Neutral od 25.05.2009. godine, Dopis NLB banke Filijal a Gračanica od 13.05.2013. godine kojim se obavještava da nije došlo do realizacije mjenica jer firma Neutral ne radi, Predugovora o kupoprodaji i prenosu udjela u TSH Vorvit DOO Gračanica, od 01.09.2008. godine, Ov. Br. 04-22509-1/2008 od 02.10.2008. godine, sa prilogom popisa mašina i opreme, Dostave mjenice na naplatu od 15.07.2010. godine, Čitanje kartona Deponovanih – potpisa, Mjenične izjave od 25.05.2009. godine, Mjenice na iznos od 60.000,00 KM, serije AF 2763906, Obavijest broj 21-B/10 od 28.09.2010. godine, Uvjerenje PU Gračanica broj 08-05/08-1-04.2-3-2396/12.A/M od 03.04.2012. godine, Ugovor o zakupu cjelokupne TSH Forvit DOO Gračanica od 01.07.2008. godine, Opomena pred tužbu od 22.06.2011. godine, akta tuženog od 03.06.2010. godine upućen osiguravajućem društvu Lido osiguranje DD Sarajevo, iz kojeg se vidi kada je tuženi raskinuo ugovor o osiguranju i imovine koja je bila predmet zakupa i iz koje se vidi takođe da je raskinuo i ugovor o zakupu sa tužiocem, obavijest tužioca broj 052/2010 od 05.02.2010. godine, ugovor o kupoprodaji udjela u TSH Forvit DOO Gračanica, broj OPU IP .248/2013, u sporazum o plaćanju neizmirenih obaveza po osnovu duga za električnu energiju od 01.11.2010. godine, pa je nakon ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno odluku kao u izreci presude donio iz slijedećih razloga:
Uvidom u Ugovor o zakupu broj Ov 04-14472-1/2008 od 01.07.2008. godine, sud utvrđuje da je isti zaključen između tužioca kao zakupodavca i tuženog kao zakupoprimca potpisan i ovjeren pečatom i potpisom zakonskih zastupnika tužioca i tuženog.
Članom 1. predmetnog ugovora je reglisano da tužilac daje u zakup svoju cjelokupnu imovinu sa pripadajućim objektima ( upravnom zgradom, proizvodnom halom i portirnicom) ukupne površine 435 m2. Članom 3. i 4. predmetnog ugovora je regulisano da se ugovor zaključuje na period od 5 godina sa greis periodom, tako da je zakupoprimac dužan da plaća zakupninu počev od 01.01.2009. godine do 31.12.2013. godine, a da visina mjesečne zakupnine iznosi 4.000,00 KM odnosno 2050,00 Eura, bez uračunatog PDV-a. Članom 7. i 8. predmetnog ugovora je regulisano da u svakom trenutku za vrijeme trajanja zakupnine zakupoprimac može otkupiti udjele od vlasnika tužioca te da ukoliko zakupoprimac otkupi cjelokupnu firmu zakupodavca u period od 01.01.2009. do 31.12.2010. godine bit će oslobođen je plaćanja ukupnog zakupa za navedeni period u iznosu od 96.000,00 KM (24 mjeseca x 4.000,00 KM). Dakle, zaključenjem naprijed navedenog ugovora između tužioca i tuženog zaključen je pismeni ugovor o zakupu poslovnih prostorija na određeno vrijeme u smislu čl. 5. i 10. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ( Sl. list SR BiH br 33/72 , 12/87, 30/90, i 7/92 i Sl. list R BiH 3/93 i 13/94).
Uvidom u opomenu pred tužbu od 22.06.2011. godine, proizilazi da je tužilac pismeno obavijestio tuženog da odustaje od ugovora o zakupu zbog neplaćanja ugovorene zakupnine zahtijevajući predaju poslovnog prostora oslobođenog od stvari i lica.
Uvidom u lične mjenice zakonskog zastupnika tuženog broj AF 2763906, proizilazi da je ista popunjena u Gračanici 01.07.2008. godine na iznos od 60.000,00KM po naredbi tuženog te da će se plaćanje izvršiti kod NLB Tuzlanska banka DD Tuzla.
Iz dopisa NLB Banke Filijala Gračanica, od 13.05.2013. godine, proizilazi da je banka obavjestila tužioca da nije u mogućnosti realizovati mjenice jer tuženi nema sredstava na računu.
Uvidom u mjeničnu izjavu d.o.o. Neutral od 25.05.2009. godine, sud utvrđuje da je zakonski zastupnik tuženog bezuslovno izjavio da tužilac može naknadno popuniti bjanko mjenice broj 2763906, 2836926 i 63905 izdate radi obezbjeđenja obaveza po ugovoru od 01.07.2008. godine na iznos od neplaćenog duga sa pripadajućim kamatama, uz eventualne troškove postupka i iste podnijeti na naplatu.
Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tuženi kao zakupoprimac zasnovao obligaciono pravni odnos sa tužiocem kao zakupodavcem shodno odredbi čl. 10. i 11 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da se sa zaključenim ugovorom o zakupu tuženi obavezao plaćati troškove zakupnine tužiocu.
Iz navedenog slijedi da su tužilac i tuženi zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme u smislu čl. 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ( Sl. novine SR BiH br. 33/77, Sl. novine BiH 30/90, 7/92, 3/93 i 13/94).
Na visinu tužbenog zahtjeva tužioca provedeno je vještačenje po vještaku finansijske struke Begi Đebo od 19.02.2014. godine. Na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke tužilac i tuženi nisu imali pitanja ni primjedbi.
Visinu duga po osnovu zakupnine u spornom periodu sud je utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke iz kojeg proizilazi da uvidom u dokumentaciju tužioca i tuženog poslovni odnos datira iz 2009. godine na osnovu zaključenog ugovora o zakupu. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud utvrđuje da je isti izvršio neposredan uvid u računovodstvenu dokumentaciju parničnih stranaka koje su mu uredno prezentirale. Vještak finansijske struke je u svom nalazu na strani 3. i 4. dao pregled obračuna dugovanja tuženog prema tužiocu, a na osnovu zaključenog ugovora o zakupu gdje je u tabelarnom prikazu uradio dvije varijante dugovanja tuženog i to prema usaglašenim knjigovodstvenim karticama zaključno sa 31.05.2010. godine i prema raskinutoj polici osiguranja zaključno sa 31.05.2010. godine druga varijanta obračun dugovanja za period od januara 2009. do 10.04.2013. godine. U svom usmenom iskazu datom na ročištu od 02.07.2014. godine vještak finansijske struke je pojasnio da je uradio dvije varijante nalaza, te da je u tabeli I obračunato neisplaćene zakupnine prema evidenciji u računovodstvu i poslovnim knjigama tužioca i tuženog a prema fakturama koje su proknjižene sa zaključno sa majem 2010. godine dok je u tabeli II uradio pregled ukupnih neuplaćenih obaveza po osnovu Ugovora o zakupu pa do 10.04.2013. godine kada je prestao ugovor o zakupu. Ovaj sud je prihvatio drugu varijantu nalaz i mišljenja vještaka iz tabele II obračuna vještaka iz kojeg je utvrdio da je tuženi za period od januara 2009. pa do 10.04.2013. godine po osnovu neplaćenih obaveza po osnovu ugovora o zakupu ostao dužan tužiocu iznos od 190.692,84 KM. U navedenom iznosu je sadržan i PDV koji je tužilac već platio za izdate fakture u iznosu od 4.360,84 KM. Prvu varijantu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke sud nije prihvatio jer je vještak obračunao potraživanja tužioca do 31.05.2010. godine, a prema usaglašanom knjigovodstvenom stanju, te prema raskinutoj polici osiguranja kada je smatrao da je ugovor raskinut što ovaj sud nije prihvatio.
Cijeneći pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka finansijske struke Bego Đebe te usmeni iskaz vještaka, sud je isti u cjelosti prihvatio kao stručan obzirom da je isti dat od stručnog i ovlaštenog lica i u skladu sa pravilima struke, te da je vještaka svoj nalaz sačinio na temelju analize i dokumentacije koja mu je stavljena na raspolaganje od tužioca i tuženog. Na pitanja tužilačke strane vještak se u svom usmenom iskazu pred sudom izjasnio i dao obrazloženja za stavove utvrđene svojim nalazom.
Sud nije saslušavao zakonskog zastupnika tužioca kao parničnu stranku obzirom da se isti nije odazvao na poziv suda, uredno obavješten putem punomoćnika tužioca.
Iz iskaza parnične stranke B.H. zakonskog zastupnika tuženog, proizilazi da je isti zaključio Ugovor o zakupu sa tužiocem, te da je zaključio i predugovor o kupoprodaji prenosa udjela u privrednom društvu DOO Forvit. Iz iskaza takođe proizilazi da nikada pismeno nije podnio zahtjev za raskid ugovora o zakupu i da je sva komunikacija sa tužiocem bila usmena. Svjedok je izjavio da je isplatio dio novčanih sredstava u iznosu od 240.000,00 KM na ime kupovine udjela u firmi DOO Forvit i da promjena vlasničke strukture nikada nije provedena u sudskom registru. Svjedok je takođe izjavio da je 31.05.2010. godine napustio poslovni prostor koji je bio predmet zakupa te da je ključeve poslovnog prostora predao ranijim vlasnicima tužioca H.F. i M.B.. Iskazu svjedoka sud je djelimično poklonio vjeru i to u dijelu da nije pismeno podnesen zahtjev za raskid ugovora o zakupu i da promjena vlasničke strukture oko kupovine dionica nije provedena u registru suda, dok u ostalom dijelu iskaza svjedoka nije poklonio vjeru jer nije u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima.
Iz iskaza saslušanog svjedoka Š.S. proizilazi da je isti upoznat sa zaključenim ugovorom o zakupu, da mu je bilo poznato da tuženi nije redovno plaćao zakupninu i da tužilac nije mogao naplatiti svoj dug mjenicom kod NLB banke. Iskazu svjedoka sud je poklonio vjeru jer je u saglasnosti sa ostalom materijalnom dokumentacijom i dokazima u spisu.
Iz iskaza saslušanog svjedoka M.B. proizilazi da je isti bio suvlasnik privrednog društva DOO Forvit sa udjelom od 50%. Svjedok je upoznat da je zaključen ugovor o zakupu i predugovor o kupoprodaji i porenosu udjela u DOO Forvit Gračanica. Svjedok je izjavio da je predugovor o kupoprodaji samo djelimično realizovan i da je isti naplatio 120.000,00 KM. Svjedok je takođe izjavio da je bio upoznat sa problemima u poslovanju tuženog, te da ga je zakonski zastupnik tuženog usmeno obavjestio da raskida ugovor o zakupu. Svjedok se nije mogao izjasniti da li je napravljen zapisnik o primopredaji poslovnog prostor, te da li je drugom suvlasniku tužioca isplaćeno 120.000,00 KM. Iskazu svjedoka sud nije poklonio vjeru jer iskaz svjedoka nije doprinjeo rasvjetljavanju sporne situacije predmeta spora i iskaz nije u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima.
Dakle, kako je tuženi u obligacionom odnosu zakupa sa tužiocem i kako se obavezao da će upravo tužiocu plaćati ugovorenu zakupninu, te kako je sud utvrdio da je tuženi ostao dužan da tužiocu da plati iznos od 190.692,84 KM, to je sud u smislu čl. 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, obavezao tuženog da tužiocu plati navedeni iznos.
Na osnovu čl. 279. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima, sud je tužiocu dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 21.09.2011. godine kao dana podnošenja tužbe sudu kako je to tužilac opredijelio u svom preciziranom tužbenom zahtjevu s obzirom da se radi o povremenim novčanim potraživanjima.
Sud nije mogao prihvatiti tvrdnje tuženog da je Ugovor o zakupu raskinut dana 31.05.2010. godine, na način što je pismeno obavijestio Lido osiguranje DD Ilidža, da raskida ugovor o osiguranju imovine. Naime, iz dopisa sud utvrđuje da je tuženi obavijestio Lido osiguranje da raskida ugovor o osiguraju po polici broj ..., te se ne može prihvatiti da je na takav način i pismeno obavijestio tužioca o raskidu ugovora.
Nadalje, tvrdnje tuženog da je nakon Ugovora o zakupu zaključen i predugovor o kupoprodaji vlasničkih udjela, te da je po sili zakona i raskinut ugovor o zakupu, sud je takođe odbio kao neosnovane jer tuženi tokom postupka sudu nije dokazao, da je u skladu sa odredbama čl. 7. i 8 Ugovora o zakupu, otkupio cjelokupnu firmu zakupodavca odnosno isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, a kako je to regulisan navedenim odredbama ( čl. 7. i čl.123. ZOO-a).
Ugovor o zakupu nema za cilj prenos prava vlasništva sa otuđioca na sticaoca, zbog čega nije neophodno da zakupodavac bude i vlasnik poslovnog prostora koga daje u zakup. On to može biti, ali i ne mora i to nema uticaja na punovažan nastanak ugovora o zakupu. Odlučna je okolnost da je tuženi bio u obligacionom odnosu zakupa sa tužiocem, te da tokom postupka i nije dokazao da je eventualno i došlo do promjene vlasničke strukture na strani tužioca i da je ista provedena u sudskom registru Privrednih društava.
Sud takođe nije prihvatio tvrdnje tuženog da je Ugovor o zakupu raskinut 31.05.2010. godine, da je tuženi tada napustio poslovne prostorije i da je iste predao tužiocu, jer tuženi tokom postupka za svoje tvrdnje nije ponudio dokaze, a i sam zakonski zastupnik tuženog izjavio da je sva komunikacija sa tužiocem bila usmena i da nije pismeno sačinjena primopredaja poslovnog prostora a niti predaja ključeva. Tuženi ako je nakon 31.05.2010. godine imao namjeru prostor prestati trajno koristiti, tada je u iznesenoj situaciji on bio u obavezi da shodno odredbi čl. 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, tužiocu kao zakupodavcu pismenim putem da izjavu o odustanku od ugovora i odredi mu rok do koga se ima primiti ispražnjena prostorija. Prema tome, to što je tuženi prema njegovim tvrdnjama prestao faktički - aktivno obavljati djelatnost u prostoru bez uticaja su na činjenicu jer je on bio u obavezi da postupi po čl. 36. pomenutog Zakona, a osim toga nije dokazao ( čl. 7. i čl. 123.ZPP-a) da ključeve od prostora nije predao tužiocu. Nadalje, ukoliko su tačne tvrdnje tuženog da je tužilac odbijao da primi ključeve od poslovnog prostora, tuženi je imao mogućnost da ključeve eventualno i deponuje kod nadležnog suda.
Cijeneći naprijed navedeno sud je utvrdio da tuženi u smislu odredbe čl. 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, nije pokrenuo postupak otkaza ugovora putem nadležnog suda, već je pokušao jednostrani raskid ugovora u smislu čl. 35. i 36. Zakona o zakupu iako sudu nije dokazao da je ispunio uslove i za ovakav odustanak ugovora o zakupu. Naime, jedino ukoliko su ispunjeni uslovi iz čl. 35. naprijed citiranog zakona, tuženi bi mogao odustati od ugovora bez saglasnosti tužioca kao zakupodavca ili vođenja postupka pred sudom.
Nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o zakupu poslovnih prostorija tako da se u pogledu raskida ugovora o zakupu ili otkaza ugovora o zakupu primjenjuju odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija koje regulišu ova pitanja i koja suspenduje primjenu odredbi opštih pravila o zakupu propisanih ZOO u smislu odredbe čl. 568. Zakona o obligacionim odnosima.
Odredbom čl. 34. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada je propisano da zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu i u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.
Iz opomene pred tužbu od 22.06.2011. godine, sud utvrđuje da je tužilac pozvao tuženog da plati zaostale zakupnine najdalje u roku od dva mjeseca koje su do tada dospjele a da tuženi nije izvršio svoju obavezu plaćanja. Dakle, tuženi dospjelu zakupninu nije platio ni u roku propisanom u naprijed citiranoj zakonskoj odredbi. Do prestanka ugovora o zakupu poslovnih prostorija došlo je do odustanka zakupodavca od ugovora o zakupu a zbog neplaćanja zakupnina kako je to propisano čl. 34. st. 1. točka 2. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada. Sud zaključuje da tužbeni zahtjev iz ove parnice ima karakter odustanka od ugovora o zakupu.
Ne stoje tvrdnje tuženog da tužilac tuženom nije ispostavljao fakture u spornom periodu, tačnije od maja 2010. godine, jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na koji tuženi nije imao primjedbi sud je utvrdio da je tužilac tuženom ispostavio fakture u kojima je sadržan i PDV i koji je tužilac platio u iznosu od 4.360,84 KM, kako to vještak ekonomske struke navodi na strani četiri svog nalaza. Nadalje, parnične stranke su svoju volju izrazile zaključenjem ugovora o zakupu 01.07.2008. godine, u kome su čl. 4. ugovora, ugovorile visinu zakupnine kao i da će se ista plaćati mjesečno, dakle tužilac je imao valjan pravni osnov da traži naplatu neplaćene zakupnine od tuženog.
Protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da mu tužilac na ime više plaćene zakupnine isplati iznos od 88.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.09.2011. godine, sud je odbio kao neosnovan jer tuženi tokom postupka sudu nije dokazao ni osnov a ni visinu svog protivtužbenog zahtjeva, a što je bio dužan u smislu čl. 7. čl. 123. i čl. 126. Zakona o parničnom postupku, a posebno što je sud iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je tuženi ostao tužiocu dužan iznos od 190.692,84 KM.
Ostale provedene dokaze i prigovore stranaka sud je cijenio ali nije posebno obrazlagao jer nisu od uticaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
U skladu sa čl. 383. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku, sud je obavezao tuženog da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.021,68 KM
Troškovi tužioca sastoje se od troškova sastava tužbe u iznosu od 820,00 KM, pristup na pripremno ročište od 09.05.2013. godine u iznosu od 820,00 KM (100 % važeće ADV tarife), pristup na odloženo pripremno ročište od 23.09.2013. godine u iznosu od 205,00KM (25 % važeće ADV tarife), pristup na nastavak pripremnog ročišta od 26.12.2013. godine u iznosu od 410,00 KM (50 % važeće ADV tarife), za nastavak pripremnog ročišta od 24.01.2014. godine u iznosu od 410,00 KM ( 50 % važeće ADV tarife), pristup na odloženu glavnu raspravu za dan 21.05.2014. godine u iznosu od 205,00 ( 25 % važeće ADV tarife), pristup na ročište za glavnu raspravu 02.07.2014. godine u iznosu od 820,00 KM (100 % važeće ADV tarife), pristup na nastavak glavne rasprave od 26.11.2014. godine u iznosu od 410,00 KM ( 50 % važeće ADV tarife), pristup na pripremno ročište od 11.04.2017. godine u iznosu od 820,00 KM ( 100 % važeće ADV tarife), pristup na glavnu raspravu od 07.09.2017. godine u iznosu od 820,00 KM ( 1000 % važeće ADV tarife), u skladu sa čl. 12. i 13. ADV tarife ( Sl. novine F BiH br. 22/04), i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi ( Sl. novine F BiH 18/05), te naknada za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja na relaciji Gračanica- Tuzla- Gračanica u iznosu od 1.440,00 KM ( za 8 dolazaka x 3 sata , ukupno 24 sati x 20 bod. x 3 KM = 1.440,00 KM), u skladu sa čl. 26. tačka 5. važeće ADV tarife, te iznos od 975,80 KM na ime 17% PDV-a, te naknada za upotrebu vlastitog motornog vozila za osam dolazaka na relaciji Gračanica- Tuzla- Gračanica u ukupnom iznosu od 565,88 KM ( 688 km x 2,35 KM x 35% cijene benzina ) a u skladu sa čl. 31. tačka 4. važeće ADV. tarife, te troškova vještačenja po vještaku finansijske struke Bego Džebo u iznosu od 300,00 KM, te troškovi takse na tužbu u iznosu od 500,00 KM i takse na presudu u iznosu od 500,00 KM, a koja taksa ne označena sa u skladu sa vrijednosti spora i prema Zakonu o sudskim taksama ( Sl. novine TK 5/09), tako da ukupni troškovi tužioca iznose 10.021,68 KM
Sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka i to za pristup punomoćnika na pripremno ročište od 23.09.2013. godine i pristup na glavnu raspravu od 21.05.2014. godine, sud je tužioca odbio jer su previsoko postavljeni i nisu u skladu sa važećom ADV tarifom ( sl. novine 22/04) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi ( Sl. novine F BiH 18/05). Naime, tužiocu pripada 25 % važeće ADV tarife kao naknada za izgubljeno vrijeme, jer tužilac nije poduzimao nikakve pravne radnje.
Nadalje, sud je tužioca sa viškom zahtjeva za naknadu troškova odsustva iz kancelarije i upotrebe vlastitog automobila odbio, jer je tužilac ukupno osam puta pristupio na ročišta a ne devet puta kako je tražio, te nadalje tužiocu uvećanje za 17% PDV-a pripada samo sa obračunatu nagradu za sastav tužbe i zastupanja a ne i za naknadu troškova prevoza i troškova odsustva iz kancelarije. Takođe za sastav podneska od 11.04.2017. godine, kojim je uredio tužbeni zahtjev, sud je tužioca odbio jer je isti tužbeni zahtjev mogao urediti na ročištu.
POUKA: SUDIJA
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u Sadija Brković
roku od 30 dana od dana prijema presude.
Žalba se podnosi Kantonalnom sudu u Tuzli
putem ovog suda u četiri primjerka.