Kopirano

BOSNA I HERCEGOVINA 

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

HERCEGOVAČKO NERETVANSKI KANTON 

OPĆINSKI SUD U MOSTARU 

Broj: 58 0 Ps 157046 14 Ps

Mostar, 29.11.2022. godine

OPĆINSKI SUD U MOSTARU, po sucu Ivani Soldić, u pravnoj stvari tužitelja „DRVO PRERADA“ d.o.o. Mostar, Ul. dr. Ante Starčevića br. 38, Mostar, kojeg zastupa punomoćnik Advokatura „ĆUPINA & CO“ d.o.o. Mostar, Ul. Podharem br. 19, Mostar, protiv tuženika „GEMAX – BH“ d.o.o. Mostar, Ul. Konak br. 7, Mostar, kojeg zastupaju punomoćnici Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar iz ZOU „Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar“, Ul. Kralja Zvonimira br. 16, Mostar, po tužbi radi utvrđenja ništavosti ugovora, alternativno radi isplate, VSP: 650.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave koja je zaključena dana 26.10.2022. godine u prisustvu punomoćnika tužitelja Faruka Ćupina, i punomoćnice tuženika Dušanke Šoljić-Ćorić, dana 29.11.2022. g. donio je:

P R E S U D U

  1. ODBIJA SE osnovni tužbeni zahtjev pod I. koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o kupoprodaji, broj: OPU-IP-485/2013, zaključen između tužitelja - kao prodavatelja, i tuženika - kao kupca, notarski obrađen po notaru Čarapina Ruži dana 12.09.2013. godine, a kojim je tužitelj prodao tuženiku svoje nekretnine označene po starom premjeru kao k.č. 446/3 oranica „Bijeliša“ ukupne površine 1600 m2 upisana u zk.ul.br.1882 k.o. … i k.č. 446/1 oranica „Bijeliša“ ukupne površine 6100 m2 upisane u Zk. ul.br.1902 k.o. …, a koje nekretnine su označene po novom premjeru kao k.č. 732, 733 i 734 i upisane u posjedovni list 64 i 174 k.o. …, za cijenu od 200.000,00 KM apsolutno ništav i ne proizvodi pravni učinak, te se ima uspostaviti u zemljišnoj knjizi na nekretnini k.č. 446/3 Bijeliša, oranica površine 1.600 m2 upisanoj u Zk. ul. broj 1882 elektronska baza podataka k.o. … i k.č. 446/1 Bijeliša, oranica površine 6.100 m2 upisanoj u Zk. ulošku broj 1902 elektronska baza podataka k.o…. stanje prije zaključenja ništavog ugovora od 12.09.2013. godine broj OPU-IP-485/2013, tj. upisati pravo vlasništva u korist tužitelja s udjelom 1/1 uz istovremeno brisanje tuženika u roku od 30 dana.“

  1. ODBIJA SE osnovni tužbeni zahtjev pod II. koji glasi:

„Dužan je tuženik predati tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje predmet kupoprodaje označen u stavu jedan ovog tužbenog zahtjeva u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.“

  1. ODBIJA SE osnovni tužbeni zahtjev pod III. koji glasi:

„Utvrđuje se da je Sporazum o međusobnim potraživanjima zaključen dana 18.09.2013. g. između tužitelja - kao prodavatelja, i tuženika - kao kupca, a kojim je tužitelj prodao tuženiku svoje nekretnine označene po starom premjeru kao k.č. 446/3 oranica „Bijeliša“ ukupne površine 1600 m2 upisana u zk.ul.br.1882 k.o. … i k.č. 446/1 oranica „Bijeliša“ ukupne površine 6100 m2 upisane u Zk. ul.br.1902 k.o. …š, a koje nekretnine su označene po novom premjeru kao k.č. 732, 733 i 734 upisane u posjedovni list 64 i 174 k.o…, za cijenu od 400.000,00 KM apsolutno ništav i ne proizvodi pravni učinak, te je dužan tuženik predati tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje naprijed označeni predmet kupoprodaje, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

  1. Djelomično se usvaja alternativni tužbeni zahtjev pa se sudi:

Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 200.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 19.09.2018. g. do isplate, sve ovo u roku od 30 dana, a alternativni zahtjev preko tog iznosa se odbija.

  1. Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.378,83 KM u roku od 30 dana, a ostali zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova postupka se odbijaju.

O b r a z l o ž e n j e

Prema navodima tužitelja iz tužbe predane sudu dana 04.11.2014. godine, kao i iz cijelog tijeka postupka, tuženik je upisan u Zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina označenih kao k.č. 446/3 Bijeliša, oranica, površine 1.600 m2, upisan u Zk uložak broj: 1882 elb. k.o. … i k.č. 446/1 Bijeliša, oranica, površine 6.100 m2, upisan u Zk uložak broj: 1902 elb. k.o. …. Stranke su zaključile Ugovor o kupoprodaji broj: OPU-IP:485/2013, notarski obrađen po notaru Ruži Čarapina dana 12.09.2013. g., kojim je tužitelj prodao tuženiku te dvije navedene nekretnine za kupoprodajnu cijenu od 200.000 KM, a u samom ugovoru je konstatirano da je ukupan iznos kupoprodajne cijene već isplaćen (čl. 3. Ugovora).

Tužitelj tvrdi da je taj ugovor zaključen zbog nužde tužitelja da hitno dođe do financijskih sredstava koja su mu bila neophodna za nastavak poslovanja jer se u momentu zaključenja ugovora nalazio u teškom materijalnom stanju.

Tužitelj tvrdi da mu tuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu kako je navedeno u ugovoru, već da je pristao na zahtjev tuženika da se u ugovor stavi odredba čl. 3, kojom se potvrđuje da je tuženik u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, a iz razloga da bi se tuženik mogao što prije uknjižiti u Zemljišne knjige na tim nekretninama.

Tužitelj tvrdi da označena vrijednost kupoprodajne cijene u ugovoru nije adekvatna, stvarna vrijednosti zemljišta koje je predmet te kupoprodaje jer je ukupna površina tog zemljišta 7.700 m2, pa da iz toga očito proizlazi da se tuženik okoristio teškim materijalnim stanjem tužitelja, njegovim nedovoljnim iskustvom, te na taj način za sebe ugovorio korist koja je u očiglednoj nerazmjeri sa onim što je on dao tužitelju. Tužitelj smatra da je iz rješenja o razrezu poreza Porezne ispostave Mostar jasno da je ugovorena kupoprodajna cijena daleko niža od stvarne vrijednosti te nekretnine. Tužitelj je dodatno isticao da se na predmetnim dvjema k.č. nalaze izgrađeni gospodarski objekti koji nisu bili predmet kupoprodaje, pa nisu bili niti predmet razreza poreza, a da se to može utvrditi i uvidom u ugovor broj: OPU-IP:485/2013, kao i u rješenje o razrezu poreza PU Mostar od 23.10.2013. g..

Iz navedene činjenične osnove tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor broj: OPU-IP:485/2013, apsolutno ništav, odnosno da je protivan izričitoj zakonskoj zabrani iz čl. 141. Zakona o obligacionim odnosima, te da je protivan i odgovarajućim moralnim normama. Radi navedenog inicijalnom tužbom tužitelj je tvrdio o utvrđenju apsolutne ništavosti i tražio uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, odnosno brisanje tuženika iz Zemljišne knjige na predmetnu k.č., uz upis vlasništva tužitelja na obje k.č..

U odgovoru na tužbu izjavljenom dana 02.06.2015. godine, kao i tijekom cijelog postupka, tuženik je osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Od svih činjeničnih navoda tužitelja učinio je nespornim samo okolnost da je između stranaka zaključen kupoprodajni ugovor, te da je na temelju istog izvršen prijenos nekretnina na tuženika.

Prigovarao je da je tužba preuranjena iz razloga što je u ugovoru unesena cijena od 200.000 KM isključivo iz razloga što su se obje ugovorne strane nadale da će time umanjiti poreznu osnovicu za promet nekretnina, a da je stvarno ugovorena cijena bila 400.000 KM, kako su stranke definirale u zaključenom sporazumu o međusobnim potraživanjima od 18.09.2013. g., a kojim sporazumom su odredile dinamiku plaćanja unutar 60 mjeseci od momenta zaključenja tog sporazuma.

U pogledu činjenice da je Porezna uprava izvršila vlastitu procjenu vrijednosti predmetnih nekretnina prema zadanoj skali, tuženik tvrdi da ta cijena koju je utvrdila Porezna uprava ne predstavlja tržišnu vrijednost nekretnina. Tuženik tvrdi da ugovorena cijena od 400.000 KM zapravo predstavlja tržišnu vrijednost tih nekretnina. Tvrdi da predmetnim ugovorom sa sporazumom nije ugovorena cijena ispod polovice vrijednosti u odnosu na vrijednost koju je utvrdio porezni organ, iz čega proizlazi da ne postoje elementi lihvarstva, niti prikrate polovice vrijednosti, a niti je suprotno moralnim načelima, odnosno da ne postoji ni jedan od osnova za utvrđivanje ništavosti koje tvrdi tužitelj.

Tuženik tvrdi da je neposredno nakon zaključenja sporazuma od 18.09.2013. g. izvršio isplatu dodatnih 200.000 KM na ruke zakonskog zastupnika tužitelja, odnosno da je ukupno platio 250.000 KM unutar roka od 20 mjeseci, koliko je prošlo prema ugovorenoj dinamici isplate kupoprodajne cijene iz sporazuma, a da ostali iznos cijene nije dospio na naplatu. Kao dokaz isplate iznosa od 50.000 KM pozivao se na Sporazum od 18.09.2013. g., a kao dokaz isplate iznosa od 200.000 KM pozivao se na priznanicu od 09/2013.

Radi navedenog tuženik je tražio da se tužba odbaci kao preuranjena, ili odbije kao očigledno neosnovana, uz naknadu troškova postupka.

Podneskom od 16.10.2015. g. tužitelj je predlagao mjeru osiguranja te tražio da sud zabrani tuženiku, kao protivniku mjere da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže halama koje su sagrađene na nekretninama k.č. 446/3 i k.č. 446/1 k.o. … (na predmetnim nekretninama) kao i da raspolaže pokretninama (pila, transporter za naguravanje trupaca, AC – okrajivač, sistem za oprašivanje, oštrilica testera za pilanje), navodeći kako se na dvije prodane nekretnine nalaze dvije opremljene hale površine 400 m2 i 600 m2 u kojima se nalazi sva potrebna infrastruktura za obavljanje proizvodne djelatnosti, a koji su ostali vlasništvo tužitelja i koje pokretnine je tužitelj ustupio na korištenje trećoj osobi – Pilana Buna d.o.o. Mostar, ugovorom od 12.06.2014. g., a da toj trećoj osobi tuženik smeta korištenje navedenih pokretnina. Pojasnio je kako sve navedene pokretnine nisu obuhvaćene ugovorom o kupoprodaji između parničnih stranaka, broj: OPU-IP:485/2013 od 12.09.2013. g.. Tuženik se protivio predloženoj mjeri osiguranja.

Na pripremnom ročištu održanom 01.06.2016. g. tužitelj je povukao prijedlog za mjeru osiguranja, a tuženik se tome nije protivio, ali je zahtijevao da se, neovisno o ishodu parnice, tuženiku dosude troškovi tuženika kao protivnika osiguranja koji se sastoje od sastava odgovora na prijedlog mjere osiguranja (s iskazima u troškovniku podneskom 09.11.2015. g.). sud je na zapisnik od 01.06.2016. g. donio rješenje kojim je primio na znanje povlačenje prijedloga za mjeru osiguranje, za koje rješenje nije izradio pismeni otpravu u daljem tijeku postupka, i kojim rješenjem nije riješio o troškovima tuženika iz tog postupka po mjeri osiguranja, nego je na zapisnik od 26.06.2016. g. sud odlučio i objavio strankama da će o tim troškovima odlučiti u presudi.

Na istom ročištu dana 01.06.2016. g. tužitelj je prvi put postavio alternativni tužbeni zahtjev za isplatu razlike kupoprodajne cijene od 577.000,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 18.09.2013. g. do isplate, a koji iznos je zasnivao na razlici između cijene predmetnih nekretnina koju je utvrdila Porezna uprava kod razreza poreza i nesporno plaćenog dijela na ime kupoprodajne cijene. Taj zahtjev je kasnije u tijeku postupka uređen više puta, a konačno 19.11.2019. g., i koji glasi identično kako je navedeno u čl. IV. Rješenja suda o zakazivanju glavne rasprave od 09.05.2022. g..

Na pripremnom ročištu dana 28.03.2017. g. tužitelj je prvi put istakao tužbeni zahtjev pod III. kojim je tražio utvrđivanje apsolutne ništavosti Sporazuma od 18.09.2013. g. između tužitelja i tuženika o međusobnim potraživanjima, te predaju u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju predmetnih nekretnina koje su označene kao predmet kupoprodaje (k.č. 446/3 i k.č. 446/1 k.o. …).

U ovom predmetu postupalo je više sudaca pa je i pripremno ročište provedeno kroz veliki broj nastavaka koji su održani na dane: 01.06.2016. g., 27.06.2016. g., 19.09.2016. g., 28.03.2017. g., 07.06.2017. g., 17.10.2017. g., 09.01.2018. g., 11.06.2018. g., 03.10.2018. g., 08.11.2018. g. (odgođeno na samom ročištu),1 08.10.2019. g., 19.11.2019. g., 21.01.2020. g., te 18.02.2020. g.

Kako je prvostupanjski postupak trajao dugo vremena, kako su novi uređujući suci počinjali raspravljanje od početka, tako je došlo do gomilanja navoda stranaka i gomilanja i filtriranja njihovih dokaznih prijedloga, jer od nekih dokaznih prijedloga su stranke u tijeku postupka i odustale.

Navodi tužitelja u tijeku raspravljanja mogu se sumirati na sljedeće tvrdnje:

  1. Tužitelj čini nespornom okolnost da je tuženik platio tužitelju iznos od 50.000,00 KM u gotovini na dan 18.09.2013. g.2
  2. U pogledu Ugovora o prodaji nekretnina od 12.09.2013. g. tužitelj je tvrdio da je apsolutno ništav iz sljedećih razloga:
    • Da nije valjana Odluka tužitelja o prodaji nekretnina od 12.09.2013. g. iz razloga što je M.S. i I.S. nisu potpisali, a M.S. tada čak uopće nije bio na području BiH, nego se u to vrijeme nalazio u Engleskoj gdje radi kao liječnik;3
    • Da taj Ugovor od 12.09.2013. g. nije potpisala ovlaštena osoba tužitelja jer je odredbama čl. 42. st. 2., i čl. 43. st. 1. Statuta tužitelja propisana obveza supotpisa direktora i izvršnog direktora tužitelja kod zaključivanja ugovora o prodaji nekretnina;4
    • Da direktor tužitelja T.S. nije imao sposobnost racionalnog rasuđivanja u trenutku potpisivanja predmetnog ugovora o kupoprodaji od 12.09.2013. i Sporazuma od 18.09.2013. g., a uslijed nastanka teške materijalne situacije u kojoj se nalazio i njegovog subjektivnog doživljaja iste;5
  3. Tužitelj osporava činjenicu da mu je tuženik platio iznos od 200.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora isplatom u gotovini na ruke zakonskog zastupnika tužitelja:
    • jer takvo plaćanje nije dozvoljeno prema odredbama Zakona o unutrašnjem platnom prometu kojim je uređeno obavljanje pravnog prometa u Federaciji Bosne i Hercegovine između pravnih osoba;6
    • jer tvrdi da direktor tužitelja T.S. nije potpisao priznanicu na iznos od 200.000,00 KM, odnosno tvrdi da je ta priznanica krivotvorena isprava;7
  4. U pogledu savjesnosti tuženika tužitelj je tvrdio:
    • da je direktor tuženika V.P. u kaznenom postupku namjerno dao konfuzan, nedosljedan i neistinit iskaz kako bi prikrio stvarnu volju ugovornih strana iz predmetnog ugovora, a u pogledu ugovorene cijene kao i u pogledu ispunjenja obveze plaćanja cijene;8
    • da je direktor tuženika bio u potpunosti upoznat sa teškim materijalnim stanjem tužitelja u vrijeme zaključenja ugovora, što da potvrđuje iskaz V.P. u kaznenom postupku od 04.06.2014. g. pod brojem T 07 0 KT 0009071 14;9
    • da je Nagodba o priznanju krivnje V.P., direktora tuženika, sačinjena po Kantonalnom tužiteljstvu HNK br. T070KTPO 0009953 14 od 10.01.2019. g. iskonstruirana u pogledu pokrića tvrdnje tuženika da je on direktoru tužitelja T.S. nezakonito isplatio iznos od 200.000,00 KM iz sredstava firme tuženika, a da tom prilikom nije izvršio obvezu plaćanja poreznih obveza i doprinosa (doprinosi 26.629,29 KM, porez na dohodak 14.367,45 KM i porez na dobit od 59,48 KM, što sve ukupno iznosi 41.056,22 KM bez obračunatih kamata), a što je imenovani bio dužan učiniti odmah po navodnoj isplati iznosa od 200.000,00 KM10
    • da je građanska odgovornost tuženika šira od kaznene odgovornosti V.P., pa da se u ovom postupku mogu dokazivati sve okolnosti, jer se ne može dopustiti da tuženik prihvati uvjetnu osudu i ostane bogatiji za iznos od 200.000,00 KM;11
  5. Tužitelj osporava valjanost Sporazuma između stranaka od 18.09.2013. g. iz razloga:
    • iz razloga što isti nije sastavljen u formi notarski obrađene isprave, a odnosi se na prodaju nekretnina12
    • iz razloga što je protivan aktima parničnih stranaka13
    • iz razloga što je neodređen odnosno nejasno je na koji pravni posao se odnosi (tvrdi da je stav 2. čl. 3. Sporazuma neodređen i neodrediv) 14
    • iz razloga što je taj sporazum štetan za tužitelja u pogledu utvrđenje cijene od 400.000 KM15
    • iz razloga što je ugovorena pogodnost odgode plaćanja ukupne cijene na rate bez ikakve protuteže u obvezama tuženika16

Navodi tuženika u tijeku raspravljanja mogu se sumirati na sljedeće tvrdnje:

  1. Da je u predmetu 58 0 P 155554 14 P sud djelomično odlučio o predmetu ovog spora;17
  2. Da su strojevi tužitelja založeni i da nisu predmet ugovora o prodaji nekretnina, pa da ne mogu niti utjecati na vrijednost predmetnih nekretnina;18
  3. Da tuženik nije u posjedu vlastitog pečata niti poslovne dokumentacije, što je predmet druge parnice za smetanje posjeda, jer mu je treća osoba VINOPLOD d.o.o. Mostar oduzela posjed kontejnera u kojima se ta dokumentacija nalazila;19
  4. Da je sporazum od 18.09.2013. g. zaključio kako ne bi bilo prigovora prikrate ispod polovice vrijednosti;20
  5. Da je predmetni ugovor o prodaji nekretnina valjana isprava podobna za promet nekretnina, a da ju je kao takvu prihvatila i Porezna uprava razrezavši porez, i Zk ured ovog suda izvršivši uknjižbu, te da sporazum kojim je povećana cijena iz ugovora ne umanjuje značaj tog ugovora u pravnom prometu;21
  6. Da u ovoj parnici ne može biti rješavano na način koji bi bio suprotan utvrđivanju postojanja kaznenog djela u kaznenom postupku, a što se odnosi na prigovor da je potpis direktora tužitelja na isplatnici krivotvoren;22
  7. Da je u kaznenom postupku utvrđeno da je direktor tužitelja u gotovinskom načinu isplate primio iznos kupoprodajne cijene od 200.000,00 KM23 te da to predstavlja riješeno prethodno pitanje ovog postupka za koje je vezan ovaj sud24;
  8. Da je u kaznenom postupku utvrđeno grafološkim vještačenjem da je direktor tužitelja potpisao priznanicu na iznos od 200.000,00 KM25,
  9. Da osporava navode tužitelja koje se odnose na psihičko stanje direktora tuženika T.S. jer su istaknuti prvi put tek nakon pet godina nakon iniciranja ovog postupka tužbom;26

Radi navedene procesne situacije, nakon zaduženja četvrtog prvostupanjskog suca istim predmetom sud je Rješenjem od 09.05.2022. g. zakazao glavnu raspravu i odlučio o svim procesnim prijedlozima i prigovorima stranaka, s obzirom da je prethodno bilo zaključeno pripremno ročište. To rješenje je dopunjeno procesnim rješenjima na Zapisnik od 24.08.2022. g. prije otvaranja glavne rasprave. U tim rješenjima od 09.05.2022. g. i 24.08.2022. g. sadržana su i obrazloženja za sve procesne odluke suda, na koje se stranke upućuju. Odlučeno je o svim aktualnim procesnim prijedlozima stranaka i stranke u daljem tijeku postupka nisu prigovarale potpunosti tog rješenja.

Na glavnoj raspravi održanoj 24.08.2022. g., 25.08.2022. g. i 26.10.2022. g. izvedeni su sljedeći dokazi:

Izvedeni su dokazi tužitelja uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije:

  1. ZK izvadak za k.č. 446/1 k.o. …, 
  2. ZK izvadak za k.č. 446/3 k.o…,
  3. Ugovor o prodaji OPU-IP 485/2013 od 12.09.2013. g. zaključen između tužitelja i tuženika,
  4. Sporazum o međusobnim potraživanjima između tužitelja i tuženika od 18.09.2013. g.,
  5. Izjava T.S. data pred notarom broj OPU-IP 538/2013 od 09.10.2013. g.,
  6. Rješenje zk ureda Općinskog suda Mostar broj Dn: 058-0-DN-14-000-195 od 31.01.2014. g.,
  7. Izvod stanja i promjene na računu tužitelja i tuženika kod Hypo Alpe Adria Bank na dan 16.09.2013. g.,
  8. Isplatnica - priznanica od rujna 2013. g. na iznos od 200.000,00 KM zaprimljena od T.S.,
  9. Statut društva tužitelja broj 2/2000 od 03.09.2000. g.
  10. Odluka o izmjeni i dopuni Statutu društva tužitelja br. OPU 1049/08 od 04.07.2008. g.
  11. Izvod iz sudskog registra za tužitelja, mat. br. 1-9176 od 31.07.2013. g.,
  12. Izvod iz sudskog registra za tužitelja,
  13. Izvod iz sudskog registra, mat. br. 58-01-0109-10 od 05.06.2013. g. za tuženika,
  14. Bilanca stanja tuženika (godišnji obračun za 2013. g.), 
  15. Opomena pred tužbu od 11.08.2014. g. upućena tuženiku,
  16. Rješenje Porezne uprave Mostar br. 13-7/1-15-1560-1/12 od 23.10.2013. g. i uplatnica o plaćenom porezu, 
  17. Dopis Advokature „Ćupina & CO“ d.o.o. Mostar od 10.06.2016. g. sa kopijom prijemne knjige, te dopis Porezne uprave br. 10-7/1 15-1660-6/13.M.Č. od 23.06.2015. g.,
  18. Odluka društva tužitelja neoznačenog broja od 12.09.2013. g.,
  19. Kopija dopisa Advokatura Ćupina od 11.08.2014. g., te odgovor tuženika od 14.08.2014. g.,
  20. Kopija podneska Advokature od 10.06.2014. g. upućenog PU Jug Mostar, te Službenu zabilješka od 03.05.2015. g.   
  21. Iskaz zakonskog zastupnika tuženika od 04.06.2014. g. dan u kaznenom predmetu br. T 07 0 KT 0009071 14 od 04.06.2014. g.,
  22. Službena zabilješka PS Mostar Jug br. 02-02/5-5-647/14 od 11.08.2014. g.,
  23. Dopis Advokature Ćupina od 10.06.2016. g.
  24. Zapisnik o utvrđivanju vrijednosti predmetnih nekretnina sa popratnim aktom Porezne uprave F BiH, KPU Mostar, Porezna ispostava Mostar od 28.04.2020. g.

Izvedeni su dokazi tuženika uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije:

  1. Odluka o prodaji nekretnine Skupštine tužitelja od 12.09.2013. – na okolnost ispunjenih pretpostavki za kupoprodaju,
  2. Sporazum od 18.09.2013. g. na okolnost isplate 50.000 KM i dinamike za ostatak od 350.000,00 KM – na okolnost stvarno ugovorene cijene, isplate 50.000 KM pri zaključenju, te dinamike isplate unutar 60 mjeseci,
  3. Priznanica od 09/2013 na iznos od 200.000 KM – na okolnost gotovinske isplate još 200.000 KM unutar roka za isplatu ukupne cijene, odnosno na okolnost ostatka neplaćene cijene od 150.000 KM,
  4. Ugovor o kupoprodaji sa iskazanom cijenom od 200.000 KM - na okolnost izjave da je ugovorena cijena isplaćena,
  5. Rješenje o razrezu poreza od 23.10.2013. g. - na okolnost procijenjene vrijednosti nekretnine, tj. nedostatka prikrate preko polovice i sl. razloga pobojnosti,
  6. Odluke u povodu tužbe i prijedloga mjere osiguranja iz spisa ovog suda broj 58 0 P 155554 14 P – na okolnost preklapanja dijela zahtjeva, odnosno djelomično presuđene stvari,
  7. Odgovor na zahtjev Tužiteljstva HNŽ/K za dostavu grafološkog vještačenja sve na br. 07 0 K 011606 (u toj fazi) – na okolnost izvršenih isplata po ugovoru o kupoprodaji i kaznene odgovornosti zakonskog zastupnika tuženika za isplatu gotovog novca, odnosno tužitelja za prijem gotovog novca plaćenog od pravne osobe (tuženika), a zaprimljenog od strane fizičke osobe (za tužitelja),
  8. Izjava T.S. o dozvoli uknjižbe OPU –IP 538/2013, te Rješenje Dn.058.0 DN-14-000 195 od 31.01.2014. – na okolnost trajanja postupka kupoprodaje i prijenosa,
  9. Bilanca stanja tužitelja na dan 31.12.2012. (godina koja je prethodila ugovoru) – na okolnost prikazane vrijednosti „nekretnina, postrojenja i opreme“, a sve pod toč. A. II prve stranice bilance stanja,
  10. Presuda ovog suda broj 58 0 K 166200 16 K od 10.01.2019. g. sa klauzulom pravosnažnosti na dan 10.01.2019. g.

Na prijedlog tuženika izvršen je uvid i čitanje u originalni primjerak Nagodbe o priznanju krivnje br. T070 ktpo 0009953 14 od 10.01.2019. g. koja je pribavljena od Županijskog/Kantonalnog tužiteljstva HNŽ/K Mostar, kojem je potom vraćen originalni primjerak, a za spis zadržana kopija tog akta.

Na ročištu 24.08.2022. g. tužitelj je iznio činjenicu da je direktor tužitelja T.S. umro, o čemu je priložio dokaz, a sud je odbio prijedlog za prekid postupka jer nisu postojali zakonski razlozi za prekid postupka s obzirom da je postojala u sudski registar upisana ovlaštena osoba za zastupanje tužitelja, a to je izvršni direktor I.S..

 

Saslušan je tužitelj kao parnična stranka, i to izvršni direktor tužitelja I.S.. Saslušanje tuženika kao parnične stranke nije provedeno, iako je direktoru tuženika upućen poziv i pružena mogućnost za saslušanje, no punomoćnik tuženika se izričito izjasnio da tuženik nema interesa za izvođenje ovog dokaza.

Saslušani su svjedoci tužitelja R.K. i M.S..

 

Na prijedlog tužitelja provedeno je geodetsko vještačenje po vještaku geodetske struke Daliboru Martinoviću, uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja od 23.10.2018. g., a vještak je i saslušan na glavnoj raspravi 25.08.2022. g..

Na prijedlog tužitelja i tuženika provedeno je ekonomsko vještačenje po vještaku ekonomske struke Slavici Aničić, uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja od 10.10.2016. godine, a vještak je i saslušan na glavnoj raspravi 25.08.2022. g.

U tijeku postupka, na ročištu 11.06.2018. g. tuženik je nudio tužitelju sudsku nagodbu na način da dogovore da tuženik vrati tužitelju predmetne nekretnine, a da tužitelj njemu vrati iznos od ukupno 250.000,00 KM za koji tuženik tvrdi da ga je tužitelj primio na ime kupoprodajne cijene, sa zakonskom zateznom kamatom od dana isplate iznosa od 250.000,00 KM (ne navodi dan) do isplate po predloženoj nagodbi, a da svaka strana snosi svoje troškove postupka.27 Nagodba nije postignuta.

Nakon zaključenja dokaznog postupka, stranke su dale iscrpne završne riječi, postavile su određen zahtjev za naknadu troškova, pa je glavna rasprava zaključena.

U završnoj riječi tužitelj je dodatno ukazao na okolnost da nije moguće iz Sporazuma od 18.09.2013. g. točno utvrditi da li se predmetni sporazum odnosi na Ugovor o prodaji br. OPU-IP 485/2013 od 12.09.2013. godine, pa se poziva na čl. 46., čl. 47., čl. 462. st. 1. ZOO-a.

Tužitelj tvrdi da je financijskim vještačenjem dokazao činjenicu neisplaćivanja kupoprodajne cijene od strane tuženika-kupca prema tužitelju-prodavatelju, a da to stanje dovodi do ništavosti predmetnog ugovora.

U završnoj riječi tužitelj se poziva na sadržaj iskaza V.P. iz kaznenog postupka koji se odnosi na svijest istog o stanju nepovoljne financijske situacije tužitelja u vrijeme kupoprodaje, te se poziva na Zapisnik o saslušanju svjedoka br. T07 0 KT 0009071 14 od 04.06.2014. godine, kao i čitav taj kazneni spis.

Tužitelj je u konačnici ustvrdio da se tuženik okoristio teškom materijalnom situacijom tužitelja, teškim poslovanjem firme tužitelja, dugovanjima tužitelja, te lakomislenošću, starošću i neiskustvom tadašnjeg direktora tužitelja, te je na osnovu toga ugovorio za sebe korist koja je u očiglednoj nerazmjeri s onim što je tuženik dao (kupovinu nekretnina po ugovorenoj kupoprodajnoj cijeni od 200.000,00 KM) u odnosu na ono što je dobio (nekretnine u vrijednosti od 627.000,00 KM), te posebno ukazuje na okolnost da je sporazumom od 18.09.2013. g. ugovorena odgoda plaćanja u korist tuženika za rok od 60 mjeseci, a bez ikakvih drugih obaveza za tuženika, a sve na štetu prava i interesa tužitelja, te da taj nerazmjer između ugovorenih prava i obveza tužitelja i tuženika čine predmetne pravne poslove zelenaškim u skladu sa čl. 141. ZOO-a, odnosno u suprotnosti sa načelom jednake vrijednosti davanja iz čl. 15. ZOO-a, a podredno i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja i poslovanja u duhu dobrih običaja iz čl. 12. i 21. ZOO-a, te u suprotnosti sa moralom društva. 

Tužitelj se pozivao i na vlastita statutarna ovlaštenja iz čl. 39. svog Statuta. Istakao je da T.S., kao zakonski zastupnik tužitelja nije imao ovlaštenje, niti posebnu punomoć za potpisivanje predmetne Odluke o prodaji nekretnina od 12.09.2013. godine u ime M.S., niti je imao posebno ovlaštenje za slobodno ugovaranje kupoprodajne cijene, a da M.S. nije potpisao tu odluku, iz čega da proizlazi da predmetna Odluka nema pravnu valjanost, te da nije mogla služiti kao osnova za zaključenje Ugovora o prodaji br. OPU-IP 485/2013 od 12.09.2013. godine, jer je to suprotno čl. 103. ZOO-a.

U završnoj riječi tužitelj je ustvrdio da T.S. nije imao niti bilo kakvo pisano ovlaštenje za zaključenje Sporazuma od 18.09.2013. g., što čini predmetni Sporazum ništavnim u pogledu odredbe čl. 103. ZOO-a. 

Tuženik je u završnom izlaganju sumirao svoje navode i prigovore, ustrajavajući na prigovoru preuranjenosti tužbe s obzirom na ugovoreni rok za isplatu kupoprodajne cijene od 60 mjeseci, te na prigovoru djelomično presuđene stvari u odnosu na sudski postupak pod brojem 58 0 P 155554 14 P. Naveo je kako tužitelj nije dokazao tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina, da je vještak utvrđivala samo knjigovodstvenu vrijednost, a da se Porezno uvjerenje iz postupka razreza poreza ne može prihvatiti kao dokaz tržišne vrijednosti nekretnina budući da je to fiskalna vrijednost nekretnina prema poreznoj tabeli (akt izvršne vlasti) i utvrđena isključivo u svrhu razreza poreza za promet nekretninom. Tuženik je također prigovarao da kod utvrđivanja vrijednosti nekretnina nije uzeta u obzir okolnost postojanja nelegaliziranih objekata na predmetnim k.č.

U završnom izlaganju je tuženik iznio prigovor kompenzacije između troškova tužitelja koje sud dosudi sa potraživanjem za ostatak duga tuženika iz kupoprodaje. Tuženik je iznio i prijedlog da sud, bez obzira na uspjeh u sporu, obveže tužitelja da snese sve troškove tuženiku koji su uzrokovani stavljanjem prijedloga tužitelja od kojih je tužitelj odustao u tijeku postupka.

***

Među parničnim strankama sporna je: osnovanost potraživanja iz osnovnog tužbenog zahtjeva pod I., II. i III. te osnovanost i visina potraživanja iz alternativnog tužbenog zahtjeva.

Sporna je preuranjenost tužbe s obzirom na u Sporazumu od 18.09.2013. g. ugovoreni rok ispunjenje obveze kupca-tuženika koji nije nastupio prije datuma podnošenja tužbe.

Sporan je prigovor „djelomično presuđene stvari“ u odnosu na odluke iz predmeta ovog suda broj 58 0 P 155554 14 P.

Izjavljen je prigovor kompenzacije troškova tuženika sa potraživanjem tužitelja iz alternativnog tužbenog zahtjeva.

Pravna osnova:

Od početka postupka tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina zelenaški ugovor, pa svoje tvrdnje i tužbeni zahtjev ima dokazati po odredbama Zakona o obligacionim odnosima28, a koje se odnose na institut zelenaškog ugovora, te s njim povezane odredbe kako slijedi:

VII - ZELENAŠKI UGOVOR

Član 141.

  1. Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nerazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.
  2. Na zelenaški ugovor shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o posljedicama ništavosti i o djelomičnoj ništavosti ugovora.
  3. Ako oštećeni zahtjeva da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor sa odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi.
  4. Oštećenik može podnijeti zahtjev za smanjenje obaveze na pravičan iznos u roku od pet godina od zaključenja ugovora

Ništavost

Član 103.

    1. Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
    2. Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Posljedice ništavosti

Član 104.

  1. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
  2. Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
  3. Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvaćanjima društva.

Djelomična ništavost

Član 105.

  1. Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
  2. Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

Naknadni nestanak uzroka ništavosti

Član 107.

  1. Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
  2. Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.

Isticanje ništavosti

Član 109.

  1. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
  2. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Neograničeno isticanje ništavosti

Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

Kod utvrđivanja kriterija iz zelenaškog ugovora u pogledu postojanja „koristi koja je u očiglednoj nerazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti“ mjerodavno pravo je Austrijski građanski zakonik29, jer poslije tog zakonika nijedan noviji zakon nije ponovno uređivao tu materiju na teritoriju BiH, pa je sud posebno cijenio sljedeće odredbe:

Obešteta radi skraćenja preko polovine

Član. 934.

Ako u poslovima dvostrano obveznima jedna strana nije primila od druge ni polovinu onoga, što je istoj dala prema običajnoj vrijednosti; zakon daje oštećenoj strani pravo iskati, da sa pogodba ukine, i da se stvari povrate u prijašnje stanja. Ali drugoj strani je slobodno uzdržati posao, nadopunjenjem onoga, što ne dostaje do običajne vrijednosti. Nerazmjerje vrijednosti određuje se po onom vremenu, kad je posao sklopljen.

U pogledu sporazuma od 18.09.2013. g. tužitelj je tvrdio ništavost iz razloga nedostatka forma, pa su posebno cijenjene sljedeće odredbe ZOO-a:

Kakav mora biti predmet obaveze

Član 46.

      1. Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
      2. Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Ništavost ugovora zbog predmeta

Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Tužbeni zahtjev u pogledu Sporazuma postavljen je eksplicitno na utvrđivanje apsolutne ništavosti, pa sud navode u pogledu Sporazuma koji se odnose na prekomjerno oštećenje i nerazmjeru ugovorenih davanja promatra isključivo u funkciji dokazivanja ostalih tužbenih zahtjeva kroz prizmu čl. 141. st. 3. ZOO-a, a ne kroz čl. 139. ZOO-a s obzirom da je sud strogo vezan za tužbeni zahtjev u smislu načela dispozicije iz čl. 2. st. 1. ZPP-a. Za napomenuti je da je zahtjev za utvrđivanje ništavosti sporazuma od 18.09.2013. g. istaknut prvi put tek 28.03.2017. g. pa da nije bilo svrhovito pozivati tužitelja na eventualno izjašnjenje ili uređenje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu opredjeljenja za pobijanje Sporazuma u smislu čl. 139. ZOO-a (zbog nerazmjera davanja ugovorenog tim sporazumom) s obzirom da je u fazi isticanja tog tužbenog zahtjeva već bio istekao zakonski prekluzivni rok tužitelju za isticanje zahtjeva za pobijanje ugovora od strane oštećene ugovorne strane iz čl. 139. st. 2. ZOO-a (taj rok iznosi 1 godina od dana zaključenja tog pravnog posla, i istekao je očito puno prije izjavljivanja tužbe u tom dijelu).

Za tužbene zahtjeve I. i III. sud je imao u vidu zakonska načela obligacijskih odnosa, posebno sljedeća:

Načelo savjesnosti i poštenja

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Načelo jednake vrijednosti davanja

Član 15.

  1. U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
  2. Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.

Za formu ugovora i sporazuma sud je cijenio sljedeće odredbe ZOO-a:

Sankcija nedostatka potrebne forme

Član 70.

  1. Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo.
  2. …

A, također su relevantne i odredbe Zakona o notarima30, pogotovo sljedeća:

 
Pravni poslovi za koje je obvezna notarska obrada isprava

Članak 73.

Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:

  1. pravne poslove o reguliranju imovinskih odnosa između bračnih drugova, kao i između osoba koje žive u vanbračnoj životnoj zajednici,
  2. raspolaganja imovinom malodobnih i poslovno nesposobnih osoba,
  3. pravne poslove kojima se obećava neka činidba kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane činidbe,
  4. pravne poslove, čiji je predmet prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama,
  5. osnivačka akta gospodarskih društava i utvrđivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta.

Pravni poslovi, za koje, protivno stavku 1. ovog članka, nisu sačinjene notarski obrađene isprave, ništavi su.

Neovisno od odredbe stavka 1. ovog članka, obveze notarske obrade isprava mogu biti predviđene i u drugim zakonima.

Stranke imaju pravo zahtijevati notarsku obradu isprava i za druge pravne poslove, koji nisu navedeni u stavku 1. ili 3. ovog člana.

Odredbe ovog članka vrijede samo tako dugo dok ne budu zamijenjene posebnom regulativom o obvezi notarske obrade isprava, koje ih izričito u cjelini ili u dijelovima stavlja van snage.

Unutar tužbenog zahtjeva pod I. koji se odnosi na utvrđivanje apsolutne ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji nalazi se i tužbeni zahtjev usmjeren na brisanje zemljišno-knjižnog upisa tuženika u zemljišne knjige po osnovi tog ugovora, te uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, a taj tužbeni zahtjev se zasniva na citiranoj odredbi čl. 104. ZOO-a o posljedicama utvrđenja ništavosti.

Zahtjev za predaju u posjed se zasniva na odredbama Zakona o stvarnim pravima31, posebno sljedećim odredbama koje se odnose na zaštitu vlasništva:

Član 126.

Vlasničke tužbe

  1. Vlasnik ima pravo da zahtjeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
  2. Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127.

Vlasnička tužba na povrat stvari

  1. Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
  2. Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
  3. Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.

 

Alternativni tužbeni zahtjev se odnosi na zahtjev na isplatu novčanog potraživanja. Iz činjeničnih navoda tužitelja vezanih za taj zahtjev može se zaključiti da tužitelj priziva primjenu čl. 141. st. 3. ZOO-a, a sud cijeni da je za odlučivanje o tom zahtjevu mjerodavne i sljedeće odredbe ZOO-a:

Dužnosti ispunjenja obaveza

Član 17.

  1. Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
  2. Obaveza se može ugasiti samo suglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja

Član 262.

  1. Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
  2. Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
  3. …

Uvažena su i stajališta sudske prakse:

Okolnost da su ugovarači usmeno ugovorili drugačiju kupoprodajnu cijenu u odnosu na cijenu naznačenu u pismenom kupoprodajnom ugovoru – ne čini taj ugovor ništavim.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH br.17 0 P 002296 11 Rev od 31.05.2012. g.)

Da bi postojao zelenaški ugovor potrebno je da su ispunjeni sljedeći uslovi: da između davanja ugovorenih strana u vrijeme zaključenja ugovora postoji očigledna nerazmjera, da je jedna ugovorna strana iskoristila nepovoljan položaj u kojem se našla druga strana (njeno stanje nužde ili teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost) i da je iz toga proistekla očigledna nerazmjera između uzajamnih davanja, kao i da je strana koja koristi stanje nužde znala ili mogla znati da se druga strana nalazi u takvoj situaciji.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH br. 070-0-Rev-08-001142 od 17.12.2009. godine)

Prigovori procesne prirode su neosnovani:

Radi utvrđivanja točnosti tvrdnji tuženika u pogledu „preklapanja“ dijela zahtjeva, odnosno djelomično presuđene stvari, sud je izvršio uvid u odluke u povodu tužbe i prijedloga mjere osiguranja iz spisa ovog suda broj 58 0 P 155554 14 P . Utvrđeno je da je u tom postupku vođena parnica za smetanje posjeda, za iste nekretnine k.č. 446/1 i k.č. 446/3 k.o. …, ali ne i između istih stranaka: naime u toj parnici, na strani tužitelja bili su tužitelj i PILANA BUNA d.o.o. Mostar, Buna bb, a na strani tuženika u tom sporu bili su tuženik, i njegova dva zaposlenika T.M. iz M. i M.M. iz M.. Taj postupak se odnosi na zahtjev za zaštitu od smetanja posjeda koje da se dogodilo 23.08.2014. g. U tom predmetu odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje smetanja posjeda, te je odbijen i prijedlog tužitelja za određivanje mjere osiguranja, oba Rješenjem ovog suda broj 58 0 P 155554 14 P od 18.06.2015. g. koje je pravosnažno od 21.02.2017. g.

Osim što ne postoji identitet stranaka te i ove parnice, ne postoji niti bilo kakav drugi identitet kao kvalifikacija za utvrđenje litispendencije ili res iudicate, kako je to kroz postupak tvrdio tuženik. Ovo iz razloga što je parnica u predmetu broj 58 0 P 155554 14 P bila posebna parnica za zaštitu od smetanja posjeda iz glave XXVIII. ZPP-a, a predmetni privredni spor je parica po općim pravilima parničnog postupka, pa je predmet tužbenog zahtjeva iz te parnice utvrđenje stanja posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda i činjenice smetanja tog posjeda, te nalog tuženicima za prestanak smetanja posjeda (isključivo posjedovna zaštita), a predmet ove parnice je utvrđenje ništavosti dvije isprave (ugovora o kupoprodaji i sporazuma o međusobnim potraživanjima), brisanje neosnovanog upisa u zemljišnu knjigu, te predaja u posjed i slobodno raspolaganje predmetnih istih nekretnina (vlasničkopravni zahtjev). Alternativni tužbeni zahtjev iz ove parnice usmjeren je na isplatu potraživanja pa da ni na koji način nije u vezi sa tužbenim zahtjevom iz te parnice na koju ukazuje tuženik.

Dakle, više je nego očigledno da nema identiteta između ta dva spora, posljedično da je neosnovan i prigovor (djelomično) presuđene stvari, a ranije prigovor litispendencije, pa se isti odbijaju, čime se omogućava dalje meritorno rješavanje ovog spora.

Prigovor preuranjenosti tužbe također nije osnovan: Tuženik je prigovor preuranjenosti tužbe isticao u smislu nedospjelosti potraživanja u momentu isticanja tužbenog zahtjeva, a što nije razlog za odbacivanje tužbe jer nije kao takav propisan odredbama Zakona o parničnom postupku32 koje se odnose na prethodno ispitivanje tužbe (čl. 67. st. 2. ZPP-a).

Naime, kategorija „blagovremenosti“ podnošenja tužbe je procesna kategorija, i podrazumijeva postojanje posebnog zakonskog roka za podizanje tužbe u odnosu na dan nastanka relevantne pravne činjenice. Kod isticanja ništavosti, taj rok kojim bi se ograničilo isticanje ništavosti uopće ne postoji (čl. 110. ZOO-a).

Tužitelj je osnovni tužbeni zahtjev postavio isključivo na utvrđivanje ništavosti i Ugovora o kupoprodaji i Sporazuma od 18.09.2013. g. (iako je isticao i neke od razloga za pobojnost, tužitelj nije postavio zahtjev za poništenje ni ugovora ni sporazuma!), a alternativni zahtjev isključivo na isplatu novčanog potraživanja, pa samo u odnosu na te postavljene predmetne tužbene zahtjeve sud može procjenjivati postoji li i je i ispoštovan ikakav zakonski rok za isticanje tih zahtjeva, a takvog roka nijedan zakon nije propisao za predmetne tužbene zahtjeve pa nema mjesta odbacivanju tužbe.

Prigovor koji tuženik suštinski ističe u svojim navodima kojima zagovara ovaj prigovor, jeste da tuženik smatra da je tužba preuranjena jer nije prošao rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe isplate kupoprodajne cijene, a koji su stranke ugovorile Sporazumom o međusobnim potraživanjima, odnosno prigovara da je tužitelj uranio s tužbom i podnio je prije nego što je dospjelo potraživanje na isplatu kupoprodajne cijene. Postoji samo jedno procesno zakonsko ograničenje iz ZPP-a za sud u smislu tog prigovora, a to je da sud presudom može naložiti tuženiku da obavi određenu činidbu samo ako je ta činidba dospjela do zaključenja glavne rasprave (čl. 177. st. 1. ZPP-a), što znači da o tome sud može odlučivati samo u meritumu. Dakle, nema mjesta odbacivanju tužbe ako je potraživanje nedospjelo u momentu zaključenja glavne rasprave, već sud mora odbiti tužbeni zahtjev usmjeren na takvo potraživanje. Ne postoji zakonska procesna posljedica podizanja tužbe prije dospijeća potraživanja koje se tužbom traži.

Stoga se odbija prigovor preuranjenosti tužbe kao neosnovan, a o utjecaju datuma dospijeća ugovorne obveze tuženika na osnovanost potraživanja tužitelja sud će riješiti u meritumu stvari.

Dio osnovnog tužbenog zahtjeva obuhvaća i zahtjev za brisanje neosnovanog upisa u zemljišne knjige. Taj dio tužbe je blagovremen jer se tužitelj uklopio u trogodišnji rok iz čl. 360. ZSP-a, budući da je tužba podnijeta ovom sudu 04.11.2014. g., a da je upis kojem tužitelj traži brisanje iz siječnja 2014. g.

Također dio osnovnog tužbenog zahtjeva se odnosi na zahtjev za povrat stvari (nekretnina) u posjed, što je dio vlasničke tužbe iz čl. 126. st. 1. ZSP-a, a koji zahtjev nema roka za isticanje, sukladno čl. 126. st. 2. ZSP-a, odnosno taj zahtjev ne zastarijeva, a niti ima propisan rok unutar kojeg je tužitelj dužan pokrenuti tužbu.

Utvrđenja relevantnih činjenica ocjenom izvedenih dokaza:

Nakon što je Sud razmotrio savjesno i brižljivo svaki dokaz zasebno, ali i sve dokaze zajedno, pa na osnovu vlastite slobodne ocijene svih izvedenih dokaza na temelju ovlaštenja iz čl. 8. ZPP-a o zahtjevu tužitelja i prigovorima tuženika odlučio je kako slijedi:

Uvidom u ZK izvadak za k.č. 446/1 k.o. … i u ZK izvadak za k.č. 446/3 k.o. …utvrđeno je: da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine 1/1 na nekretninama koje su označene kao k.č. 446/1 oranica Bjeliša pov. 6.100 m2 upisana u zk ul. 1902 k.o. … i nekretnine k.č. 446/3 oranica Bjeliša pov. 1.600 m2 upisana u zk ul. 1882 k.o. …. Oba upisa vlasništva tuženika izvršena su istog dana 31.01.2014. g. u istom zk predmetu broj 058-0-Dn-14-000 195, na temelju iste isprave - otpravka izvornika Ugovora o prodaji nekretnina broj: OPU-IP-485/2013 od 12.09.2013. g., a što se jednako utvrđuje i iz dokaza Rješenje zk ureda Općinskog suda Mostar broj Dn: 058-0-DN-14-000-195 od 31.01.2014. godine.

Geodetskim vještačenjem provedenim po stalnom sudskom vještaku Daliboru Martinoviću  izvršena je identifikacija predmetnih k.č., pa je utvrđeno da „stare“ gruntovne k.č. nisu izravnate na podatke „nove“ izmjere, pa da tako predmetna k.č. gruntovne oznake k.č. 446/1 k.o. … se nalazi dijelom na novoj katastarskoj k.č. 732 k.o. …, a drugim dijelom na novoj katastarskoj k.č. 733 k.o. Ortiješ, a da su obje te k.č. u posjedu upisane na fizičke osobe još od avio-snimanja 1969. g. Za predmetnu gruntovnu k.č. 446/3 k.o. … utvrđeno je da se nalazi dijelom na novoj katastarskoj k.č. 734, koja je također upisana kao posjed fizičkih osoba od avio-snimanja 1969. g. Vještak je konstatirao da se na terenu nalaze tri veća poslovna objekta kao i četiri pomoćna objekta te ekonomsko dvorište, a da ništa od toga nije provedeno u katastarskom operatu ni u katastarskim planovima. Sve je prikazao i na kopiji katastarskog plana u prilogu nalazu, iz kojeg su jasne i pozicije postojećih objekata.

Nije bilo sporno gdje se predmetne k.č. nalaze, kao niti šta od objekata u izgradnji se na njima nalazi, pa nije bilo neophodno da te strankama nesporne činjenice sud utvrđuje očevidom. Stanje nekretnina u vrijeme neposredno nakon prodaje opažala je i evidentirala i imenovana komisija Porezne uprave Mostar, koja je vršila procjenu vrijednosti za potrebe razreza poreza, pa se iz Zapisnika o utvrđivanju vrijednosti predmetnih nekretnina sa popratnim aktom Porezne uprave F BiH, KPU Mostar, Porezna ispostava Mostar od 28.04.2020. g. može konstatirati da na predmetnim k.č. postoje objekti u izgradnji sa različitim stupnjem izgrađenosti, a koji očito nisu evidentirani ni u zemljišnim knjigama ni u katastarskom operatu (u vrijeme neposredno nakon prodaje bilo je ukupno pet objekata).

 

Uvidom u Ugovor o prodaji OPU-IP 485/2013 od 12.09.2013. godine zaključen između tužitelja i tuženika33 utvrđeno je:

  • da je ugovor sačinila notar Ruža Čarapina iz Mostara, a povodom istovremenog obraćanja tužitelja i tuženika sa zahtjevom da se notarski obradi njihova izjava volje;
  • da je u toj proceduri zaključenja ugovora tužitelja zastupao T.S., direktor tužitelja, a tuženika je zastupao direktor tuženika V.P., a da je notar prije sačinjavanja tog ugovora izvršio uvid u izvode iz sudskog registra za tužitelja i tuženika iz čega je provjerio ovlaštenja za zastupanje stranaka;
  • da su notaru predočeni zk izvaci za predmetne nekretnine k.č. 446/3 i k.č. 446/1 k.o. …, te posjedovni listovi br. 64 i 174 k.o. Ortiješ za nekretnine k.č. 732, 733 i 734 k.o…., pa da je notar prije zaključenja ugovora upozorio stranke na neusklađenost stanja u zk i katastarskim knjigama, te na okolnost da tužitelj nije upisan kao posjednik u predočenim PL, na koju manjkavost su stranke pristale,
  • Notar je konstatirao u ugovoru da mu je dostavljena odluka tužitelja od 12.09.2013. g. kojom se dozvoljava prodaja nekretnina koje su predmet tog ugovora, a i ovog spora;
  • U čl. 1. Ugovora jasno je definiran predmet prodaje: to su dvije predmetne k.č. 446/3 i k.č. 446/1 k.o. …;
  • U čl. 2. Ugovora ugovorena je cijena od 200.000,00 KM za sve nekretnine koje su predmet prodaje;
  • U čl. 3. Ugovora notar je unijela izjavu stranaka: „ugovaratelji suglasno izjavljuju da je isplaćen cjelokupan iznos kupoprodajne cijene“. Ne postoji nikakva konstatacija notara o plaćanju cijene pred notarom, niti o notarskoj provjeri istinitosti te izjave o plaćanju, već samo potvrda notara da su stranke suglasno izjavile da je ugovorena cijena već plaćena, bez ikakvih detalja o tom plaćanju;
  • U čl. 5. Ugovora stoji konstatacija da je tuženik već u posjedu predmetnih nekretnina od 2008. g.;
  • U čl. 6. Ugovora sadržana je clausula intabulandi;
  • Ne postoji salvatorna klauzula u ugovoru;
  • Na kraju ugovora postoji konstatacija da je notar strankama pročitao ugovor, da se neposrednim pitanjima uvjerio da sadržaj isprave odgovara volji stranaka, pa da su ga stranke odobrile i potpisale;

Iz Izvoda iz sudskog registra, mat. br. 58-01-0109-10 od 05.06.2013. g. za tuženika utvrđuje se da je V.P. direktor tuženika, bez ograničenja, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, a iz Izvoda iz sudskog registra, mat. br. 1-9176 za tužitelja od 31.07.2013. g. utvrđuje se da je T.S. direktor tužitelja bez ograničenja, a I.S. izvršni direktor tužitelja bez ograničenja, a sve u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnine.

Iz Statuta tužitelja broj 2/2000 od 03.09.2000. g. utvrđuje se da po čl. 39. st. 4. toč. 21. nadležnost Skupštine društva tužitelja „odobravanje kupovine, prodaje, zamjene, uzimanja u lizing i druge transakcije imovinom“. U čl. 40. do zaključno sa čl. 43. Statuta tužitelja regulirano je da upravu društva tužitelja čine direktor i izvršni direktor, da oni ne moraju biti članovi društva, te da direktor i izvršni direktor društvo tužitelja zastupaju pojedinačno i samostalno (čl. 40. st. 3. Statuta), da ista prava i obveze imaju i direktor i izvršni direktor (čl. 41. Statuta). U čl. 42. st. 2. Statuta tužitelja ugovoreno je da u ime društva ugovore potpisuje direktor i izvršni direktor društva, a u čl. 43. Statuta ugovoreno je da društvo tužitelja zastupa direktor i izvršni direktor, te druge osobe sukladno zakonu, a osobe ovlaštene za zastupanje se upisuju u sudski registar. Društvo tužitelja odgovara za obveze koje u njegovo ime kod njega ovlaštena osoba stvori prekoračivanjem ovlaštenja, ako treća osoba nije znala ili nije mogla znati za prekoračenja (čl. 43. st. 4. Statuta). Iz Izvoda iz sudskog registra za tužitelja utvrđeno je da su upisane osobe ovlaštene za zastupanje tužitelja: T.S. - kao direktor bez ograničenja ovlaštenja u okviru registrirane djelatnosti; i I.S. - kao izvršni direktor bez ograničenja ovlaštenja u okviru registrirane djelatnosti. Iz Odluke o izmjeni i dopuni Statutu tužitelja br. OPU 1049/08 od 04.07.2008. g. jasno je da nije bilo statutarnih izmjena u pogledu zastupanja tužitelja odnosno da je tom izmjenom statut tužitelja mijenjan samo u dijelu članova društva, a radi istupanja člana društva i pristupanja novog člana društva, a da nije bilo drugih statutarnih izmjena.

Iz Odluke društva tužitelja, neoznačenog broja, od 12.09.2013. g., u vezi sa Izvodom iz sudskog registra, mat. br. 1-9176 za tužitelja od 31.07.2013. g., utvrđuje se da su članovi društva tužitelja I.S. i M.S. dana 12.09.2013. g. (dakle, prije potpisivanja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina!) donijeli odluku o prodaji nekretnina k.č. 446/1 i k.č. 446/3 k.o. … kupcu tuženiku, te da ta odluka stupa na snagu danom donošenja. Ta odluka je očito predočena i notaru kao isprava na temelju koje se dokazuju zakonski preduvjeti za pravni posao prodaje predmetnih nekretnina, a što je konstatirano u predmetnom notarskom ugovoru.

Iako je tužitelj dovodio u pitanje valjanost te odluke, tvrdnjama da M.S. nije znao niti potpisao tu odluku, ne postoji dokaz da je ta odluka Skupštine tužitelja ikada poništena, ili utvrđena ništavom. Iz iskaza svjedoka M.S. utvrđuje se da on jeste potpisao Odluku o prodaji nekretnine od 12.09.2013. g., iako je bio u Londonu, jer mu je odluka dostavljena na potpis. U tom dijelu iskaz ovog svjedoka suglasan je ostalim izvedenim dokazima, posebno iskazu I.S. koji također potvrđuje svoj potpis na ovoj odluci. Činjenica da na toj odluci nije navedena kupoprodajna cijena je interna stvar tužitelja koji je takvu odluku donio iz svojih razloga, i ta manjkavost se ne može staviti na teret savjesnosti tuženika.

Svjedok M.S. je za Odluku o prodaji od 12.09.2013. g. posvjedočio je da ju je osobno potpisao „kao jedan preliminarni početak postupka ako se desi prodaja nekretnina“, jer je on bio u Londonu, a da nikad nije dao suglasnost ni o cijeni ni o uvjetima prodaje koja je realizirana. Ovaj svjedok tvrdi da je on bio obaviješten o pregovaranoj cijeni od 600.000,00 KM samo za nekretnine, ali da o tome nema nikakvog pisanog traga. Tvrdio je da njegov otac T.S., direktor tužitelja, nije imao ovlaštenje da samostalno odluči o cijeni, te da je on tek naknadno saznao da je zaključen i ugovor i sporazum, radi čega se naljutio na oca, ali nije poduzeo nikakve radnje protiv njega kao direktora. Svjedok M.S. tvrdio je da nije bio upoznat sa sadržajem Ugovora o prodaji, sa samim zaključivanjem ugovora i sa postignutom cijenom, kao niti sa zaključivanjem i sadržajem Sporazuma koji je zaključen nekoliko dana kasnije. Tvrdio je da je bio upoznat sa lošom financijskom situacijom tužitelja u to doba (loša dinamika naplate vlastitih dospjelih potraživanja, a prispijeće velikih financijskih obveza).

Dio iskaza ovog svjedoka sudu je neprihvatljiv: dio oko ispregovarane kupoprodajne cijene od 600.000,00 KM se ne može provjeriti iz bilo kojeg drugog dokaza, a dio iskaza koji se odnosi na relativiziranje značaja Odluke o prodaji nekretnine od 12.09.2013. g. je neuvjerljiv, neozbiljan i kontradiktoran, jer ovaj svjedok ujedno svjedoči da je krajem kolovoza, a početkom rujna 2013. g. komunicirao sa direktorom oko cijene prodaje, a što se kronološki ne slaže sa datumom potpisivanja kako je kvalificira „apstraktne“ odluke o nekoj budućoj prodaji – odluka datirana 12.09.2013. g., poslije tog navodnog obavještenja o ispregovaranoj cijeni.

Sud smatra da Odluka o prodaji nekretnina od 12.09.2013. g. nipošto nije apstraktna, potpisali su je svi članovi Skupštine tužitelja vlastoručno, u njoj je naveden konkretno određeni kupac, i ista je iskorištena za zaključenje ugovora o kupoprodaji isti dan sa tim kupcem iz Odluke, a što se dovodi u vezu i sa općepoznatom činjenicom da se kod notara prethodno dogovara termin za čitanje ugovora, pa se zaključuje da je tužitelj znao i kada i koji i s kim će se ugovor zaključiti.

Dakle, nije bilo nikakvih ni formalnih ni materijalnih nedostataka u zastupanju tužitelja u postupku zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji, kao što je konstatirano i u samom notarskom ugovoru.

Dana 09.10.2013. g. kod notara Ruže Čarapina pristupio je ponovno tužitelj, zastupan po direktoru T.S., sa zahtjevom za notarsku obradu izjave kojom izjavom tužitelj daje tuženiku dozvolu za upis predbilježbe predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnina u zemljišnoj knjizi, što je sve utvrđeno iz dokaza Izjava T.S. data pred notarom broj OPU-IP 538/2013 god. od 09.10.2013. g.. U ugovoru je bila ugovorena clausula intabulandi, a ova isprava je dala mogućnost tuženiku da se predbilježi prije uknjižbe, a koja predbilježba prava vlasništva je bila i prethodno upisana u zk ul. 1882 i 1902 k.o. … sve do uknjižbe koja je izvršena 31.01.2014. g., što se jasno utvrđuje iz Rješenja zk ureda Općinskog suda Mostar broj Dn: 058-0-DN-14-000-195 od 31.01.2014. g..

Iz tog rujna 2013. g. – kada je zaključen notarski ugovor o kupoprodaji, datiraju još dva sporna pravna akta o istom pravnom poslu između tužitelja i tuženika: sporazum od 18.09.2013. g. i isplatnica od rujna 2013. g.

Uvidom u Sporazum o međusobnim potraživanjima između tužitelja i tuženika od 18.09.2013. g.34 utvrđeno je:

  • Da su taj sporazum zaključili tužitelj i tuženik dana 18.09.2013. g. (šest dana nakon zaključenja notarskog Ugovora o kupoprodaji nekretnine);
  • Sporazum je ovjeren od strane tužitelja, pečatom i potpisom direktora tužitelja T.S., te pečatom i potpisom direktora tuženika V.P., na obje stranice Sporazuma (jednako zastupanje ugovornih strana kao i kod prethodno zaključenog notarskog Ugovora o kupoprodaji);
  • U čl. 1. Sporazuma označeno je da je tužitelj faktički vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina (k.č. 446/3 i k.č. 446/1 k.o. …, jednako kao i u notarskom Ugovoru o kupoprodaji), da ih je prodavatelj prodao, a kupac primio u posjed i slobodno raspolaganje, te u čl. 2. da je prodavatelj dao garanciju za pravne nedostatke prodanih nekretnina;
  • U čl. 3. Sporazuma stranke izjavljuju da su u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora dogovorili cijenu na iznos od 400.000,00 KM, a da je kupac u momentu zaključenja ugovora isplatio dio kupoprodajne cijene od 50.000,00 KM, a da će ostatak dogovorene kupoprodajne cijene isplatiti u roku od 60 mjeseci od momenta zaključenja ovog sporazuma (dakle do 18.09.2018. g.);
  • U čl. 4. Sporazuma stranke ugovaraju da ako se pojave bilo kakva potraživanja trećih osoba prema predmetnim nekretninama (na osnovu pravosnažnih ili izvršnih sudskih rješenja), da će ugovorne strane izvršiti prebijanje preostalog dijela kupoprodajne cijene na način da će od ostatka kupoprodajne cijene odbiti sva eventualna novčana potraživanja;
  • Sporazum nije sačinjen u formi notarski obrađene isprave;

Izvan svake sumnje je i da se Sporazum odnosi na Ugovor o kupoprodaji, jer je kronološki povezan sa istim – zaključuje se šest dana nakon tog notarskog ugovora, te jer se i u sporazumu spominju isključivo dvije predmetne nekretnine. Očito je smisao sporazuma da ispravi, odnosno dopuni, ugovorenu kupoprodajnu cijenu koju su stranke priopćile notaru i unijele u ugovor o kupoprodaji. O tome je uvjerljivo posvjedočio i sam izvršni direktor tužitelja I.S..

Iz sadržaja sporazuma kao isprave sud utvrđuje se da je predmet tog sporazuma u suštini korekcija visine i uvjeta plaćanja cijene već prodanih predmetnih nekretnina, a da nije riječ o ispravi između stranaka kojom se vrši prijenos nekretnina, odnosno da se tom ispravom ne vrši stjecanje prava vlasništva tuženika na predmetnim nekretninama, što je već izvršeno zaključenjem notarskog Ugovora o kupoprodaji, već se ovim aktom uređuje visina i uvjeti međusobnih novčanih potraživanja.

S obzirom da čl. 73. Zakona o notarima zatvara krug pravnih poslova za čije zaključenje i valjanost je neophodna notarska obrada isprave, a kako predmetni sporazum ovaj sud cijeni da ne potpada pod čl. 73. st. 1. toč. 4. Zakona o notarima, to sud smatra da nema uvjeta za sankciju iz čl. 103. ZOO-a u vezi sa čl. 73. st. 2. Zakona o notarima, jer nema uvjeta za primjenu čl. 73. st. 2. Zakona o notarima.

Kako je sasvim sigurno predmet obveza tužitelja i tuženika jasno određen u tom sporazumu, upravo onako kako u njemu i piše, i kako je dodatno pojasnio sam zz tužitelja, proizlazi da je predmet obveza stranaka iz Sporazuma potpuno određen, te da nema mjesta sankciji iz čl. 47. ZOO-a, odnosno da taj sporazum nije ništav niti iz tog isticanog razloga.

Jasno je da ovlaštenje direktora tužitelja za zaključenje tog posla proizlazi iz Odluke Skupštine tužitelja od 12.09.2013. g. jer je riječ o dopuni istog pravnog posla – uređenja svih detalja oko cijene odobrene prodaje nekretnina tužitelja, tako da nema nikakvih manjkavosti u zastupanju tužitelja.

Iz sadržaja tog sporazuma očito je da obje stranke sporazuma predviđaju kao realnu mogućnost da se u periodu od pet godina desi neko sudsko rješenje o ovrsi koje bi za predmet ovrhe imalo predmetne dvije nekretnine, odnosno da se pojave pravni nedostatci prodanih nekretnina, a što sudu ukazuje da je tuženik bio svjestan loših financijskih prilika tužitelja i posljedica koje ih njih mogu proizaći u narednom periodu.

Uvidom u kopiju Isplatnice - priznanice od septembra 2013. godine na iznos od 200.000,00 KM35, utvrđuje se da je za ovaj spis očigledno dostavljena kopija kopije ovog dokaza, odnosno kopija neke „radne verzije“ ovog dokaza koja je korištena od strane osobe koja je analizirala tu ispravu, pa na istoj postoje i brojne zabilješke iz sadržaja kojih se nedvojbeno utvrđuje da originalu te isprave očigledno ne pripadaju36. No iz dijela kopije koji se odnosi na sami akt Isplatnica utvrđeno je da je u zaglavlju isprave kao izdavatelj označen tuženik, da je isplatnicu ovjerio tužitelj čiji pečat i potpis stoje u donjem desnom kutu kod rubrike „primio:“. Isplatnica glasi na iznos od 200.000,00 KM. U opisu piše da je isplaćeno firmi tužitelja za svrhu uplate po ugovoru o kupovini oranice na mjestu Bijeliša, Buna, općina Mostar. Isplatnica nije numerirana, niti se navodi točan datum isplate, samo „09/2013“. Postoji i nečitak potpis „likvidatora“ uz koji nema ničijeg pečata.

Iz Rješenja Porezne uprave Mostar br. 13-7/1-15-1560-1/12 od 23.10.2013. g. i uplatnice o plaćenom porezu utvrđeno je da je za promet nekretninama po predmetnom ugovoru o kupoprodaji nekretnina tuženiku razrezan porez od 31.350 KM, a na temelju utvrđene porezne osnovice od 627.000,00 KM. U obrazloženju tog rješenja navodi se kako je Porezna uprava za potrebe razreza poreza imenovala komisiju za procjenu prometne vrijednosti nekretnina koja je obavila očevid 17.10.2013. g. te utvrdila prometnu vrijednost od 627.000,00 KM, u skladu sa čl. 10. Zakona o porezu na promet nekretnina HNK. Tuženik je platio taj porez dana 27.01.2014. g. S prednjim dokazima je u vezi i Dopis punomoćnika tužitelja od 10.06.2016. g. sa kopijom prijemne knjige, te dopis Poreske uprave br. 10-7/1 15-1660-6/13.M.Č. od 23.06.2015. g., jer je tužitelj i prije sudskog naloga tražio neposredno od Porezne uprave iste dokumente za potrebe dokaznog postupka.

Iz dokaza Izvod stanja i promjene na računu tužitelja kod Hypo Alpe Adria Bank na dan 16.09.2013. g. utvrđuje se da je dana 16.09.2013. g. (u periodu između zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina i Sporazuma) I.S. učinio pozajmicu tužitelju u iznosu od 63.900,00 KM (I.S. je jedan od članova sa 50% udjela tužitelja, što se utvrđuje iz dokaza Izvod iz sudskog registra, mat. br. 1-9176 za tužitelja od 31.07.2013. g.). Iz istog bankovnog izvoda se utvrđuje da je isti dan izvršen prijenos sredstava tužitelja prema HYPO Alpe Adria Banci (HAAB) - Filijala Mostar, Kneza Branimira 2B sa svrhom zatvaranje ovedraft kredita br. AA13150FQ678 (uplata tužitelja prema banci u iznosu od 86.359,37 KM) i po osnovu kredita br. AA120247YPLO (uplata tužitelja prema banci u iznosu od 6.500,00 KM).

Saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, iz iskaza izvršnog direktora tužitelja I.S., sud je utvrdio da je tužitelj duži period prije sporne kupoprodaje bio u lošim financijskim prilikama, pa da su postojali veliki dugovi tužitelja, a slaba ili nikakva mogućnost naplate potraživanja od tužiteljevih vjerovnika. Isti je posvjedočio o vjerodostojnosti Odluke Skupštine tužitelja o prodaji nekretnina od 12.09.2013. g., koju je osobno potpisao, te kako je upoznat u cijelosti s ugovorom o kupoprodaji, kojem su prethodili brojni pregovori, te je dogovorena cijena od 400.000,00 KM za zemljište i objekte pilane na zemljištu. Pojasnio je kako je u sami Ugovor „ušla“ cijena od 200.000,00 KM isključivo na insistiranje tuženika „jer je tuženiku tako odgovaralo“, a tužitelj nije bio u poziciji da postavlja bilo kakve uvjete jer mu se žurilo da dobije pare kako bi „skinuo“ hipoteku, odnosno „da spasi krov nad glavom roditeljima“ (roditelji od izvršnog direktora, su brat i nevjesta od direktora). Prema iskazu zz tužitelja jedina dogovorena cijena, oko koje se nije dalje pregovaralo bila je 400.000,00 KM, o čemu je postojala odluka tužitelja (koja nije bila pismena, a niti je tužitelj inače običavao praviti pismene odluke). Posvjedočio je da je T.S. imao njegovu usmenu suglasnost (u svojstvu člana Skupštine tužitelja) za zaključivanje Sporazuma od 18.09.2013. g.: „400.000 KM je bio nekakav dogovor, mi nismo mogli dalje utjecati na cijenu koja će se upisati u Ugovor o prodaji, koja je upisana po V.P. izričitom traženju, pa je ovaj Sporazum od 18.09.2013. g. služio kao dodatno osiguranje za naplatu iznosa od 400.000 KM.“37

U ovom predmetu V.P. nije saslušan u svojstvu zakonskog zastupnika iako mu je pružena prilika, pa je sud u toj situaciji primijenio čl. 164. st. 1. ZPP-a.

Iako je sud dozvolio izvesti i izveo materijalni dokaz Iskaz zakonskog zastupnika tuženika od 04.06.2014. g. dan u krivičnom predmetu br. T 07 0 KT 0009071 14 od 04.06.2014. g. vrlo je ograničen domašaj te isprave u dokaznom smislu u parničnom postupku, odnosno ta isprava ne može supstituirati nedostajući iskaz tuženika kao parnične stranke. Jedno od osnovnih načela ZPP-a je načelo neposrednosti iz čl. 4. ZPP-a, a koje se ostvaruje kroz neposrednu komunikaciju i izravan doživljaj suda kod izvođenja subjektivnih dokaza38. Ovdje imamo činjenicu da je V.P., direktor tuženika, živa osoba, kojoj je ovaj sud pružio mogućnost da bude saslušan pred sudom, a koju priliku je isti odbio iskoristiti svojim nepristupanjem na glavnu raspravu. Izvođenje dokaza saslušanja parnične stranke iz čl. 163. ZPP-a provodi se na način propisan čl. 144. u vezi sa čl. 168. ZPP-a (dakle, na jednak način kako je propisano da se izvodi dokaz saslušanjem svjedoka). To znači da je bilo potrebno osigurati da isti bude upozoren na prava i obveze iz čl. 143. st. 2. ZPP-a, pa da onda istog ispita prvo njegov punomoćnik, pa punomoćnik suprotne strane, a da sud cijelo vrijeme ima mogućnost postaviti pitanja i rasvijetliti njegov iskaz. Za to nije podoban iskaz zz tuženika od 04.06.2014. g. za ocjenu u kontekstu kako sugerira pun. tuženika, jer bez obzira što je iskaz dan u sudskom - kazenenom postupku, ovaj sud je strogo vezan načelom neposrednosti iz čl. 4. ZPP-a pa ovaj dokaz može cijeniti samo kao ispravu, a ne kao subjektivni dokaz.

Dakle, ovaj sud jeste izvršio uvod i u taj dokaz Iskaz  zakonskog zastupnika tuženika od 04.06.2014. g…., kao materijalni dokaz, a iz toga je utvrdio kako je u kaznenom predmetu kod Županijskog/Kantonalnog tužiteljstva Mostar br. T 07 0 KT 0009071 14 od 04.06.2014. g. V.P. jeste saslušan u svojstvu svjedoka, da je poučen na posljedice davanja lažnog iskaza, te iznio svoja saznanja o onome što ga je uređujući Županijski tužitelj pitao vezano za taj kazneni postupak. Taj dokaz, međutim, nije bio dokaz na kome je zasnovana kaznena Presuda ovog suda broj 58 0 K 166200 16 K od 10.01.2019. g. (u presudi se na 3. i 4. stranici navode svi dokazi na kojima je taj sud zasnovao svoju odluku, a među njima nema ovog dokaza!).

Iz Nagodbe o priznanju krivnje br. T07 0 ktpo 0009953 14 od 10.01.2019. g. utvrđeno je da je V.P. priznao krivnju za izvršenje kaznenog djela Nepravilno izdvajanje sredstava pravne osobe iz čl. 275. Kaznenog zakona Federacije BiH, a za koje kazneno djelo je optužen Optužnicom Županijskog/Kantonalnog tužiteljstva HNŽ/HNK Mostar broj T07 0 ktpo 0009953 14 od 07.12.2015. g., a koja nagodba je i prihvaćena od strane suda što je utvrđeno uvidom u Presudu ovog suda broj 58 0 K 166200 16 K od 10.01.2019. g. sa klauzulom pravosnažnosti na dan 10.01.2019. g.

A uvidom u izreku Presude ovog suda broj 58 0 K 166200 16 K od 10.01.2019. g. utvrđeno je da je V.P. oglašen krivim da je: „U razdoblju od 01.04.2013. do 31.12.2013. g, u Mostaru, u svojstvu direktora i odgovorne osobe u pravnoj osobi GEMAX BH d.o.o. Mostar (društvu tuženika), naročito odgovornim za porezne obveze pravne osobe, postupio protivno odredbama čl. 11. Zakona o doprinosima…, čl. 53. Zakona o porezu na dobit… i čl. 27. Zakona o porezu na dohodak…, odobrio izdvajanje sredstava pravne osobe u svrhu kupnje zemljišta od druge pravne osobe od „Drvoprerade“ d.o.o. Mostar (tužitelja) u iznosu od 200.000,00 KM, a prethodno nije izmirio obveze plaćanje poreznih obveza i doprinosa…, dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi koja je po poreznom zakonodavstvu u F BiH naročito odgovorna za porezne obveze pravne osobe, a koja je odobrila izdvajanje sredstava pravne osobe u druge svrhe, a ne za plaćanje porezne obveze pravne osobe te je time prouzročila nesposobnost pravne osobe za blagovremeno podmirenje porezne obveze…“ pa je sud optuženom V.P. za to kazneno djelo iz čl. 275. Kaznenog zakona F BiH izrekao uvjetnu osudu kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, sa rokom probacije od 1 godinu.

Sva činjenična pitanja parnični sud je ovlašten raspraviti prema pravilima iz čl. 8. ZPP-a ili čl. 7. st. 2. ZPP-a, dakle, slobodnom ocjenom izvedenih dokaza koji su prethodno predloženi od parničnih stranaka, a ukoliko to ne bude moguće, onda po pravilima o teretu dokazivanja koji uvijek nosi onaj koji priziva primjenu njemu povoljne norme. Iz načela slobodne ocjene dokaza proizlazi da nijedan dokaz u parničnom postupku nema apsolutnu dokaznu snagu, no propisan je izuzetak u čl. 12. st. 3. ZPP-a, a to je učinak pravosnažne presude u kaznenom postupku kod načela prethodnog pravnog pitanja. Sukladno čl. 12. st. 3. ZPP-a parnični sud jeste vezan za odluku kaznenog suda o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti direktora tuženika za navedeno kazneno djelo.

Nužno je razumjeti da pravosnažnom presudom konkretno utvrđeno kazneno djelo ne čini samo apstraktno određeno biće tog kaznenog djela iz primijenjene norme ovdje čl. 275. Kaznenog zakona F BiH, pravna kvalifikacija nekog djela, nego i činjenični opis tog konkretno utvrđenog kaznenog djela – dakle, ukupnost svih u kaznenoj presudi konkretno utvrđenih okolnosti koje su u konkretnom slučaju ispunile biće tog kaznenog djela, tj. oživjele tu normu iz čl. 275. Kaznenog zakona F BiH (konkretizirale pravnu normu koja je u kaznenom postupku u pravomoćnoj presudi primijenjena na počinitelja) – iz tog razloga se upravo činjenični opis izvršenog kaznenog djela unosi u izreku presude, a ne samo u obrazloženje! A među tim ukupno utvrđenim činjenicama koje su se stekle te prilike, i koje su unijete u izreku ove konkretne kaznene presude, je i u presudi utvrđena činjenica da je V.P., direktor tuženika, odobrio izdvajanje iznosa od 200.000,00 KM za kupnju predmetnih nekretnina od tužitelja.

Svaka presuda u kaznenom postupku, pa i predmetna pravomoćna Presuda, je rezultat prethodno (savjesno) provedenog kaznenog postupka, sa strogim pravilima procedure donošenja reguliranim Zakonom o kaznenom postupku FBiH, i nužno je rezultat konkretne primjene svih neophodnih zakonskih mehanizama koji služe i zaštiti ljudskih prava sudionika u postupku, ali i osiguravaju pretpostavki za povjerenje u sudske odluke i njihovu primjenu. Iz obrazloženja te kaznene presude utvrđeno je da je za potrebe kaznenog postupka provedeno i financijsko vještačenje kojim je očito potvrđena okolnost odobravanja gotovinske isplate iz sredstava tuženika na ime plaćanja kupoprodajne cijene po predmetnom ugovoru u iznosu od 200.000,00 KM.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Slavice Aničić od 05.11.2016. g. utvrđeno je da u poslovnim knjigama tužitelja nije proknjižena isplatnica od 09. mjeseca 2013. g. na iznos od 200.000,00 KM, te da zapravo tužitelj u poslovnim knjigama nije vodio tuženika niti kao kupca niti kao dobavljača. Vještak je konstatirala da ne može na temelju raspoložive dokumentacije utvrditi je li zaista došlo do gotovinske isplate tuženika prema tužitelju jer iz dostupne dokazne dokumentacije to nije mogla utvrditi (nije izvršila uvid u poslovne knjige tuženika da to provjeri, a koje poslovne knjige je tražila od tuženika na uvid, ali se tuženik izjasnio da iste nisu u njegovom posjedu). Tuženik je podneskom od 28.10.2016. g. objasnio kako je treća osoba VINOPLOD d.o.o. Mostar zapravo u posjedu poslovnog kontejnera gdje se nalazi poslovna dokumentacija i pečat tuženika, pa u predzadnjem pasusu tog akta stoji nedefiniran prijedlog tuženika da sud naloži tom subjektu na temelju čl. 136. st. 1. i 5. ZPP-a, doduše ne piše šta da mu sud naloži, ali se može zaključiti da traži od suda da naloži pravnoj osobi VINOPLOD d.o.o. Mostar da preda poslovnu dokumentaciju potrebnu vještaku za izradu nalaza. Taj prijedlog je tuženik povukao na glavnoj raspravi 25.08.2022. g.

Vještak financijske struke u ovom postupku nije izvršio uvid u poslovne knjige tuženika, pa nije utvrdio da li je tuženik izvršio isplatu iznosa od 200.000,00 KM. Vještak jeste izvršila uvid u poslovne knjige tužitelja i utvrdila da taj novac nije zabilježen u poslovnim knjigama tužitelja. Pravilno bi bilo da poslovne knjige i tužitelja i tuženika odražavaju istinito stanje u kretanju imovine pravnih osoba, i za pravilnost vođenja poslovnih knjiga propisana je odgovornost odgovornih osoba.

Sve ovo rečeno o knjigovodstvenoj evidenciji tužitelja sud dovodi u vezu i sa prethodno utvrđenom činjenicom da je dana 16.09.2013. g. I.S. učinio pozajmicu tužitelju u iznosu od 63.900,00 KM, iz kojih sredstava je tužitelj izvršio zatvaranje obveze po kreditu isti dan (što je utvrđeno iz Izvoda od 16.09.2013. g.), a što se dalje dovodi u vezu sa strankama nespornom činjenicom da je tuženik platio u gotovini I.S. iznos od 50.000,00 KM u to vrijeme, a u svrhu potvrde zaključenog ugovora o kupoprodaji na ime dijela kupoprodajne cijene (što je i sam I.S. posvjedočio u svom iskazu). Dakle, ni tada ta nesporna uplata gotovine od 50.000,00 KM nije bila uplaćena tužitelju od strane tuženika na račun tužitelja (kako bi bilo pravilno) nego ju je direktor tužitelja zaprimio, pa je u poslovnim knjigama tužitelja ta uplata proknjižena kao pozajmica I.S. društvu tužitelja, a ne kao primitak od tuženika na ime kupoprodajne cijene.

Kad se dalje svi ovi dokazi - Presuda ovog suda broj 58 0 K 166200 16 K od 10.01.2019. g. i provedeno financijsko vještačenje u ovom predmetu dovedu u vezu sa Isplatnicom od rujna 2013. g. koja sadrži pečat i potpis ovjere tužitelja na mjestu primitka, potom sa utvrđenom činjenicom kasnijeg davanja tabularne izjave od strane tužitelja tuženiku za upis predbilježbe u listopadu 2013. g. (Izjava T.S. data pred notarom broj OPU-IP 538/2013 god. od 09.10.2013. g.), pa se dalje dovede u vezu sa nespornom okolnošću da se vršilo samo gotovinsko plaćanje (što je jasno iz priznanja u iskazu zz tužitelja, iz konstatacije u Sporazumu o međusobnim potraživanjima između tužitelja i tuženika od 18.09.2013. g.), te u vezi sa okolnošću da je direktor tužitelja zaprimljenu gotovinu ni prvi puta nije položio na račun tužitelja kao uplatu tuženika (evidentirano na Izvodu stanja i promjene na računu tužitelja kod Hypo Alpe Adria Bank na dan 16.09.2013. g.), ovaj sud prihvaća da je prema ukupnostima dokaza iz ovog spisa, ali primarno u vezi sa utvrđenjem iz kaznene presude, utvrđena činjenica odobravanja i isplate ukupnog iznosa od 200.000,00 KM na ime gotovinskog plaćanja kupoprodajne cijene tužitelju, odnosno da je predmetni ugovor o kupoprodaji izvršen u dijelu isplate dijela ugovorene cijene od 200.000,00 KM, a što se ovdje provedenim financijskim vještačenjem nije moglo ni potvrditi ni demantirati.

Dakle, iz prednjih razloga, i na prednji način koji proizlazi iz primjene i čl. 12. st. 3. i čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tuženik isplatio dio iznosa ugovorene kupoprodajne cijene u iznosu od 200.000,00 KM u gotovini tužitelju. Okolnost da nije dokazano da su ti novci ikada položeni na račun tužitelja, ne dovodi u sumnju ovo utvrđenje, jer je i iz dotadašnjeg postupanja tužitelja jasno da tužitelj nije pravilno vodio svoje knjigovodstvo, da je i ranije zaprimio gotovinsku uplatu od 50.000,00 KM, koji priljev sredstava nije pravilno knjižio, čime je u potpunosti srušio pretpostavku istinitosti i potpunosti vlastitih poslovnih knjiga.

 

U pogledu elemenata zelenaštva u ugovoru o kupoprodaji, sud je utvrdio sljedeće:

Tužitelj je kao elemente zelenaštva isticao u tijeku postupka: stanje nužde radi izvjesne aktivacije hipoteke, teško materijalno stanje tužitelja, lakomislenost direktora tužitelja te očiti nerazmjer u ugovorenim koristima između ugovornih stranaka.

Tužitelj se pozivao na starost, bolest i lakomislenost T.S. u vrijeme zaključenja Ugovora i Sporazuma, pa je zz tužitelja u svom iskazu posvjedočio kako je T.S. u to vrijeme imao 77 godina, da je već duže vrijeme imao dijagnosticiran „Morvan sindrom“, da je znao naglo zaspati, mijenjati raspoloženje od euforije do depresije, te da je koristio veliku količinu lijekova. Jednako je o tome svjedočio i svjedok M.S. – drugi član društva tužitelja, kojem je to bilo poznato jer je sudjelovao u liječenju i jer je to bio njegov otac. Nema nikakvih materijalnih dokaza na te okolnosti, niti je provedeno psihijatrijsko vještačenje jer je T.S. umro u tijeku postupka, no ipak sud nalazi da su opažanja saslušanih svjedoka i zz tužitelja dovoljno uvjerljiva za zasnivanje pouzdanog zaključka o upravo takvom stanju T.S..

No ovu utvrđenu činjenicu sud smatra da ne može staviti na teret savjesti tuženiku, jer je to očito bio interni problem kod tužitelja, za koji su svi članovi društva tužitelja dobro i dugo znali, pa ako su smatrali da ih takva svojstva direktora izlažu poslovnom riziku onda su imali dužnost to prevenirati i imenovati osobu koja će bolje zastupati interese tužitelja i koja se neće moći obmanuti, a jednako tako i zaštititi sve ostale sudionike u pravnom prometu od eventualno nepredvidljivih i nedozvoljenih aktivnosti direktora tužitelja, a I.S. i M.S. nisu poduzeli ništa u tom smjeru, jer u sudskom registru ne postoji nikakvo ograničenje za zastupanje T.S.. Nitko, pa ni tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na vlastitu nesavjesnost.

Jedini manifest volje tužitelja, kao pravne osobe u pogledu predmetnog pravnog posla bila je Odluka Skupštine tužitelja od 12.09.2013. g., koju su potpisali svi članovi Skupštine tužitelja (činjenica koju su priznali i potvrdili i I.S. i M.S. u svojim iskazima na glavnoj raspravi 26.10.2022. g.), a koja volja je realizirana radnjom direktora tužitelja koji je upisan u sudski registar bez ograničenja ovlaštenja, i koji je svojim potpisom Ugovora i Sporazuma zapravo proveo Odluku Skupštine tužitelja, a ako ju je proveo nepravilno to je interna stvar tužitelja koja se tuženika ne tiče. Također, bitno je istaći da je u vrijeme zaključenja i Ugovora i Sporazuma I.S. cijelo vrijeme znao sve kada i što se točno događa i mogao je reagirati ako je smatrao da je to neophodno – za slučaj da je uočio da T.S. ne provodi odluku Skupštine tužitelja dosljedno, ali to očito nije bio slučaj na terenu.

Loše materijalno stanje tužitelja sud je utvrdio prije svega iz vrlo uvjerljivih iskaza tužitelja kao parnične stranke, odnosno iz iskaza I.S., te iz iskaza svjedoka M.S., ali i iz isprava izvedenih kao dokazi – prije svega iz Sporazuma od 18.09.2013. g. iz kojeg je više nego očigledno da su i tuženiku bile poznate tadašnje loše materijale prilike tužitelja. A te loše materijalne prilike koje su opredijelile tužitelja za zaključenje predmetnog ugovora i sporazuma su loše poslovanje tužitelja, blokirani računi tužitelja, te prijeteća aktivacija hipoteke na obiteljsku kuću članova obitelji osnivača tužitelja.

Ne bi trebao biti znak jednakosti u stanju svijesti i volje T.S. (direktora) i/ili I.S. (izvršnog direktora i vlasnika 50% udjela tužitelja) i/ili M.S. (vlasnika 50% udjela tužitelja) i stanju volje tužitelja, jer je tužitelj poseban entitet - pravna osoba, društvo s ograničenom odgovornošću – dakle, društvo kapitala, a ne društvo osoba, što se utvrđuje iz Izvoda iz sudskog registra za tužitelja. Kao takav se tužitelj predstavlja u pravnom prometu, i s povjerenjem u to svojstvo ostali sudionici u gospodarskom životu ulaze u svakovrsnu interakciju s tužiteljem.

Uvidom u Statut tužitelja utvrđeno je da nema definiranih ciljeva tužitelja, ali priroda društva kapitala nameće da je cilj osnivanja i poslovanja svakog d.o.o. stjecanje dobiti obavljanjem registriranih djelatnosti. Društvo ne osjeća afektivnu vrijednost obiteljske imovine članova društva, niti društvo ima poslovni ili bilo koji drugi interes u očuvanju založene nekretnine bilo koje fizičke ili pravne osobe ako će aktivacija te hipoteke omogućiti tužitelju nastavak poslovanja priljevom sredstava za zatvaranje duga osiguranog hipotekom. Stoga ugrozu tog cilja za tužitelja ne predstavlja aktivacija hipoteke na obiteljsku kuću srodnika članova tužitelja, već ugrozu ciljeva tužitelja predstavlja isključivo blokada računa tužitelja jer onemogućuje redovno poslovanje što je jedini dozvoljen način stjecanja dobiti.

Ipak očigledno je da je postojao doživljaj stanje nužde svih članova društva tužitelja i rukovodstva tužitelja, koji jedini donose odluke za tužitelja, pa je te prilike došlo do proboja pravne osobe tužitelja, jer je Skupština tužitelja donijela, a uprava tužitelja provela, odluku koja je suprotna poslovnim interesima tužitelja, a koja odluka je služila i koristila osobnim interesima članova tužitelja, a koji proboj pravne osobe je tuženik bio u prilici iskoristiti u svoju korist.

Međutim, za primjenu čl. 141. st. 1. ZOO-a, pa dalje za vezanje učinaka ništavosti ugovora iz čl. 103. i 104. ZOO-a, nije dovoljno konstatirati stanje nužde ili lakomislenosti tužitelja, neophodna pravno relevantna činjenica iz te norme jeste i „ugovaranje za sebe (ili nekog trećeg) koristi koja je u očiglednoj nerazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, odnosno obvezao se dati ili učiniti.“ A što je to „očigledna nerazmjera koristi“ iz čl. 141. st. 1. ZOO-a je sud je rastumačio primjenom odredbe čl. 934. OGZ-a koja propisuje prag od jedne polovine običajne vrijednosti koristi za jednu ugovornu stranu u odnosu na korist druge ugovorne strane. To bi ovdje konkretno značilo dovesti u omjer vrijednost nekretnina koje je tužitelj prepustio tuženiku po predmetnom ugovoru sa sporazumom, sa iznosom cijene koju su stranke ugovorile ugovorom i ispravile sporazumom.

Za utvrđivanje vrijednosti nekretnina koje su predmet ugovora OGZ traži stavljanje u omjer tzv. „običajne vrijednosti“ ovdje predmetnih nekretnina, sa postignutom cijenom tih nekretnina između stranaka. Sud smatra da je „običajna vrijednost“ iz OGZ-a u današnje vrijeme zapravo „tržišna vrijednost“ nekretnina, odnosno onaj novčani protu iznos za koji se ta ili istovjetna nekretnina mogla unovčiti u vrijeme zaključenja ugovora.

Prije usporedbe koristi koju su od ugovorene kupoprodaje imali tužitelj i tuženik, sud konstatira utvrđenja iz prethodnog dijela obrazloženja o sadržaju i vrijednosti ugovorenih koristi:

  • Korist koju je ugovorio za sebe tužitelj jeste kupoprodajna cijena od ukupno 400.000,00 KM (utvrđeno iz iskaza tužitelja kao parnične stranke – zz izvršnog direktora I.S., te u svjetlu njegovog iskaza protumačenih odredbi Ugovora o kupoprodaji i Sporazuma od 18.09.2013. g. kako je naprijed utvrđeno i rastumačeno)
  • Korist koju je ugovorio za sebe tuženik jeste vlasništvo predmetnih nekretnina (zemljišta sa pilanom – kako je utvrđeno iz Ugovora o kupoprodaji, Sporazuma od 18.09.2013. g., iskaza tužitelja kao parnične stranke, i drugih, a što je uostalom i nesporna činjenica) te rok plaćanja 60 mjeseci i zaštitu od evikcije u vidu umanjenja ostatka cijene ako se pojave bilo kakva potraživanja trećih osoba prema predmetnim nekretninama (na osnovu pravosnažnih ili ovršnih sudskih rješenja), da će ugovorne strane izvršiti prebijanje preostalog dijela kupoprodajne cijene na način da će od ostatka kupoprodajne cijene odbiti sva eventualna novčana potraživanja (zadnje dvije koristi ugovorene su Sporazumom od 18.09.2013. g.).

Kao dokaz na okolnost vrijednosti nekretnina u vrijeme kupoprodaje tužitelj je sudu ponudio Zapisnik o utvrđivanju vrijednosti predmetnih nekretnina sa popratnim aktom Porezne uprave F BiH, KPU Mostar, Porezna ispostava Mostar od 28.04.2020. g. iz kojeg je sud utvrdio je da je za potrebe razreza poreza na promet nekretnina Porezna uprava Mostar provela redovnu zakonsku proceduru, formirala komisiju, izvršila očevid i procijenila vrijednost nekretnina koje je zatekla na očevidu a koje su identificirane kao k.č. 446/1 i k.č. 446/3 k.o. …. Iz sadržaja tog zapisnika utvrđuje se način na koji je komisija došla do konačnog iznosa od 627.000,00 KM, a taj je procjena vrijednosti pet zatečenih objekata koji su zatečeni u različitim fazama izgradnje, i koji su procijenjeni na iznos od 427.000,00 KM na koji iznos je komisija dodala iznos od 200.000,00 KM kao vrijednost zemljišta. Nema navedenih parametara na temelju kojih je izvršena procjena, nema navedenih usporednih cijena sličnih nekretnina sa tržišta iz tog ili prethodećeg perioda, nema navedena konstatacija o premjeravanju objekata, nema navedene konstatacije o uvažavanju okolnosti da objekti nisu uknjiženi te imaju li (ako imaju kakve) dozvole kao ni konstatacija da je to uzeto u obzir kod iskazivanja prometne vrijednosti. Jasno je iz zapisnika da parnične stranke nisu sudjelovale u procjeni ni na koji način.

Prema Zakonu o porezu na promet nekretnina HNK39 koji se primjenjivao i tada, u Odjeljku III. je šta je to porezna osnovica i kako se utvrđuje, pa je u čl. 9. st. 1. tog zakona regulirano da osnovicu poreza na promet nekretnina čini prometna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze, a da se pod „prometnom vrijednošću“ podrazumijeva cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze (čl. 10. st. 1.). Prometnu vrijednost nekretnina procjenjuje Komisija koju imenuje predstavničko tijelo jedinica lokalne samouprave, ili tijelo koje oni ovlaste, a sačinjena je od 4 člana – stručne osobe građevinske struke, stručne osobe geodetske struke, stručne osobe pravne struke i stručne osobe ekonomske struke (čl. 10. st. 2. tog zakona). Zakonom nije posebno reguliran rad te komisije, a niti je objavljen provedbeni podzakonski akt, ali ta stručna komisija se očito formirala i izvršila procjenu tržišne vrijednosti nekretnine po svojim parametrima, a što je u njenoj nadležnosti.

Iako je sve to tako kako je konstatirano glede tog zapisnika o procjeni vrijednosti predmetnih nekretnina, ovaj sud ipak prihvaća utvrđenje te imenovane komisije kao dovoljno pouzdano uporište za zaključak o „običajnoj vrijednosti“ predmetnih nekretnina iz čl. 934. OGZ-a, dakle, zaključuje se da je tužitelj tuženiku prodao nekretnine vrijednosti od oko 627.000,00 KM za iznos od 400.000,00 KM, a od kojeg je plaćeno 200.000,00 KM. Nužno je shvatiti da imovinu tužitelja nakon kupoprodajnog ugovora čini i primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene od 200.000,00 KM, ali i potraživanje od tuženika na ime ostatka neplaćene cijene na iznos od 200.000,00 KM kao nematerijalizirani dio imovine tužitelja.

Dakle, vrijednost koju je stekao tuženik od 627.000,00 KM se stavlja u omjer sa iznosom od 400.000,00 KM koliko ukupno iznosi vrijednost koju je stekao tužitelj (gotovinska uplata + potraživanje ostatka cijene), pa se zaključuje da te vrijednosti nisu u „očiglednoj nerazmjeri koristi“ iz čl. 141. st. 1. ZOO-a jer nije ugovoren nerazmjer veći od „jedne polovine običajne vrijednosti“ iz odredbe čl. 934. OGZ-a.

Za napomenuti je da su dokaz o tržišnoj vrijednosti nekretnina tužitelja i sam Ugovor o kupoprodaji sa Sporazumom (koji je korigirao ugovor u iznosu cijene), a u vezi sa dijelom iskaza zz tužitelja I.S. u kojem isti svjedoči kako je te nekretnine nudio na prodaju i drugim kupcima, i vršio mnogo razgovora na temu prodaje prije ugovora, pa očito na tužitelju dostupnom tržištu u to vrijeme nije bilo potražnje po povoljnijoj cijeni i uvjetima prodaje. A ti dokazi sugeriraju da je tužitelj svoje nekretnine i prodao po najboljoj mogućoj cijeni na tržištu u to vrijeme koja se mogla postići, što dodatno potvrđuje zaključak da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 141. st. 1. ZOO-a.

Iz dokaza Bilance stanja tužitelja na dan 31.12.2012. (godina koja je prethodila ugovoru) – na okolnost prikazane vrijednosti „nekretnina, postrojenja i opreme“, a sve pod toč. A. II prve stranice bilance stanja, sud nije utvrdio ništa. Ovaj dokument je prezentiran i vještaku financijske struke Slavici Aničić na ročištu 25.08.2022. g. pa se ista izjasnila da se iz tog dokumenta ne može utvrditi na što se odnose prikazane bilančne pozicije, prvo jer je riječ o necjelovitom dokumentu (samo prva stranica je prezentirana u dokaznoj građi), a drugo, sve i da se pribavila kompletna bruto bilanca tužitelja na dan 31.12.2012. g., vještak ne bi mogao tvrditi uslijed čega je došlo do povećanja vrijednosti pojedinih proknjiženih stavki jer postoji više teoretskih mogućnosti za takvu evidenciju (ispravka vrijednosti, izgradnja novih objekata, i sl.).

Iz Bilance stanja tuženika (godišnji obračun za 2013. g.) utvrđuje se da je tuženik u svoje poslovne knjige na poziciji II. Nekretnine, postrojenja i oprema, pod stavkom „zemljište“ evidentirao vrijednost od 200.000,00 KM, pod stavkom „građevinski objekti“ evidentirao vrijednost od 24.924,00 KM, a koje obje stavke nisu bile evidentirane kao imovina tuženika u prethodnoj godini (posljednji stupac prikazuje stanje iz prethodne godine), i što se može dovesti u vezu upravo sa ugovorom između tužitelja i tuženika na iznos od 200.000,00 KM jer za svaki upis u bilancu potrebna je isprava u kojoj je iskazana stavka imovine i vrijednost, a zanemarivog je stupnja vjerojatnosti da je tuženik iste godine kupovao još neku nekretninu sa identičnom vrijednosti od 200.000,00 KM, a niti je itko iznosio činjenične navode u tom smjeru. Sud ipak nema posebna znanja za detaljno razumijevanje financijskih izvještaja, za dovođenje u vezu svih evidentiranih promjena u imovini tuženika da bi iz tog dokaza zaključivao je li tuženik iz svoje imovine izvršio plaćanje nekretnine koju je očito evidentirao kao svoju novostečenu imovinu, jer o tome nema očiglednih pokazatelja, a niti se vještak financijske struke o tome mogla jasno izjasniti na temelju predočene financijske dokumentacije iz spisa.

I sve ostale izvedene dokaze obiju strana sud je također imao u vidu, ali je ocijenio da ne mogu imati utjecaja na presuđenje:

Iz iskaza svjedoka R.K. sud nije utvrdio ništa. Riječ je o svjedoku koji nije ponudio sudu nikakva saznanja o spornim okolnostima. Poznato mu je samo da su se direktor tužitelja i direktor tuženika nešto dogovarali oko prodaje pilane, ali ne zna točno što su se dogovorili, nisu mu poznati ni iznosi, ni rokovi, ni bilo kakvi uvjeti tog posla oko kojeg su jedne prilike pregovarali, niti bilo kakve situacije koje bi predočio sudu radi rasvjetljenja sporne pravne stvari.

Sud je cijenio i dokaz Kopija podneska Advokature od 10.06.2014. godine upućenog PU Jug Mostar, Službena zabilješka PS Mostar Jug br. 02-02/5-5-647/14 od 11.08.2014. godine te Službenu zabilješka od 03.05.2015. godine, ali iz istog nije mogao utvrditi ništa bitno za predmet ovog spora, jer se ovi dokazi odnose isključivo na strojeve tužitelja koji ne čine predmet Ugovora, Sporazuma, pa time ni predmet ovog spora, a što su stranke učinile nespornim u tijeku postupka. 

Sud je cijenio i dokaze Opomene pred tužbu od 11.08.2014. godine upućena tuženiku od strane punomoćnika tužitelja, Odgovora tuženika od 14.08.2014. g. te Odgovor na zahtjev Tužiteljstva HNŽ/K za dostavu grafološkog vještačenja sve na br. 07 0 K 011606 (u toj fazi), ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu mogli imati utjecaja na drugačije presuđenje i u potpunosti su integrirani u prethodno elaborirane dokaze.

***

Iz svih naprijed utvrđenih pravno relevantnih činjenica sud je došao do sljedećih odluka u pogledu svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva:

Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina nije ništav pravni posao, jer nije zelenaški ugovor iz čl. 141. ZOO-a. Iako je u postupku utvrđeno postojanje nekih elemenata zelenaštva (dokazano je stanje nužde, teškog materijalnog stanja tužitelja i lakomislenosti direktora tužitelja, znanje tuženika o prednje navedenim okolnostima kod tužitelja), utvrđeno je da nije bio ispunjen zadnji od uvjeta iz čl. 141. st. 1. ZOO-a koji se odnosi na očiti nerazmjer ugovorenih koristi. Naime, tom normom nije zabranjeno u stanju nužde, u teškom materijalnom stanju, ili uz lakomislenost, za koje stanje zna druga strana, zaključiti ugovor - zabranjeno je samo da se ugovorom zaključenim u takvim okolnostima jedne ugovorne strane ta ugovorna strana ošteti, odnosno zabranjeno je s učinkom ništavosti da strana u povoljnijem položaju za sebe ugovori korist koja je u očiglednoj nerazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, odnosno obvezao se dati ili učiniti. A taj zadnji uvjet nije dokazan, jer nije došlo do ugovaranja koristi u očiglednoj nerazmjeri.

Taj ugovor o kupoprodaji nekretnine od 12.09.2013. g. nije ništav niti iz bilo kojeg drugog razloga, jer je u to vrijeme odgovarao stvarnoj volji ugovornih stranaka izraženoj u odluci Skupštine tužitelja i sukladnom postupanju direktora tužitelja u realizaciji te odluke, a koja volja se odnosila i na prodaju nekretnina i na unos dijela cijene oko koje je postignuta suglasnost volja. Ugovor je sačinjen u propisanoj zakonskoj formi.

Dakle, neosnovan je osnovni tužbeni zahtjev pod I. kojim je tužitelj tražio utvrđenje apsolutne ništavosti iz čl. 103. ZOO-a predmetnog ugovora o kupoprodaji od 12.09.2013. g., pa je posljedično neosnovan i drugi dio tog istog tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja na predmetnim nekretninama, brisanjem upisa tužitelja a upisivanjem tužitelja kao vlasnika, pa se svi zahtjevi iz stavka I. petita osnovnog tužbenog zahtjeva odbijaju kao neosnovani primjenom čl. 123. st. 1. i 2. ZPP-a.

Posljedicom odbijanja prednje navedenog tužbenog zahtjeva pod I. usmjerenog na upis tužitelja kao vlasnika predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, nužno se odbija i osnovni tužbeni zahtjev iz stavka II. petita konačno uređene tužbe kojim je tužitelj tražio predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetnih nekretnina. Ovo iz razloga što ovaj zahtjev iz 126. st. 1. ZSP-a pripada samo vlasniku stvari, tako da kada tužitelj nije uspio uspostaviti svoje vlasništvo na predmetnim nekretninama, kod činjenice da je utvrđeno da je tuženik knjižni vlasnik predmetnih nekretnina, to tužitelj sebi nije osigurao aktivnu legitimaciju za ovaj tužbeni zahtjev koju je posebno morao dokazati u skladu sa čl. 127. st. 1. ZSP-a, pa je i ovaj tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom čl. 123. st. 1. i 2. ZPP-a.

Utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina zapravo dopunjen Sporazumom od 18.09.2013. g. u dijelu ugovorene cijene, ali da ni taj sporazum nije ništav pravni posao: predmet sporazuma nije ni neodređen, ni neodrediv, u njemu je sadržan sporazum volja ugovornih stranaka, sačinjen je dobrovoljno, zatim je utvrđeno da u njemu nema očitog nerazmjera uzajamnih davanja, tako da je suštinski ispravan pravni posao. Tom ispravom nije ugovoren prijenos nekretnine, koji prijenos je izvršen ugovorom o prodaji nekretnine, tako da bez obzira što on suštinski dopunjuje ugovor o kupoprodaji nekretnine, ovaj sporazum nije akt iz čl. 73. st. 1. toč. 4. Zakona o notarima, i ne zahtjeva notarsku obradu, pa nije ništav niti radi nedostatka forme notarski obrađenog akta, pa je izbjegao sankciju iz čl. 73. st. 2. Zakona o notarima. Kako sud nije našao niti da postoji bilo koji drugi razlog za ništavost tog sporazuma, odbio je kao neosnovan i ovaj dio osnovnog tužbenog zahtjeva pod točkom III.

Odbijanjem svih tužbenih zahtjeva koji su postavljeni kao osnovni tužbeni zahtjevi (toč. I. II i III. izreke ove presude), stekli su se procesni uvjeti iz čl. 55. st. 4. ZPP-a za odlučivanje o alternativnom tužbenom zahtjevu:

Suštinski alternativni tužbeni zahtjev tužitelja odnosi se na novčano potraživanje, a odgovara visini umanjenja imovine tužitelja prednje navedenim pravnim poslovima (ugovor od 12.09.2013. i sporazum od 18.09.2013.g.) jer predstavlja razliku između cijene odnosno vrijednosti nekretnina koju je procijenila Komisija Porezne uprave i iznosa za koji tužitelj priznaje da ga je primio na ime kupoprodajne cijene.

Tužitelj ovdje ne traži eksplicitno ispunjenje ugovora niti sporazuma (što bi bio manji zahtjev od postavljenog), nego traži više od toga, traži zapravo nadoplatu do, po njegovom uvjerenju, stvarne vrijednosti prodanih nekretnina, što je neki vid zahtjeva iz čl. 141. st. 3. ZOO-a. S obzirom da sud nije utvrdio da je predmetni Ugovor o prodaji nekretnina sa Sporazumom od 18.09.2013. g. cjelina, koja nije zelenaški pravni posao, to tužitelju ne pripada niti zahtjev iz čl. 141. st. 3. ZOO-a, kojem je pretpostavka/preduvjet prethodno utvrđenje da je riječ o zelenaškom pravnom poslu, a koji preduvjet se nije ispunio u konkretnom slučaju. Ovdje je s pravne točke gledišta sudu sporna i mogućnost interpretacije norme iz čl. 141. st. 3. ZOO-a u smjeru kako ovim zahtjevom sugerira tužitelj, jer ta norma osigurava oštećeniku da traži da se njegova obveza smanji, a ne da se obveza druge ugovorne strane poveća, kako bi se uspostavila ravnoteža između primanja i davanja, odnosno razmjer ugovorenih koristi od pravnog posla.

Sud, međutim nije vezan za pravnu osnovu (alternativnog) tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 53. st. 3. ZPP-a, pa je dužan ispitati može li se zahtjevu tužitelja iz navedene činjenične osnove udovoljiti primjenom druge odgovarajuće norme materijalnog prava koja u konkretnoj životnoj situaciji štiti tužitelja. U tom smjeru sud je prepoznao značaj i primjenjivost odredbi čl. 17. ZOO-a (koja propisuje da su sudionici u obligaciji dužni izvršiti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje), i u odredbama čl. 242. st. 1. i 2. ZOO-a (koje propisuju ovlaštenje vjerovnika da od dužnika zahtjeva ispunjenje obveze, te odgovornost dužnika za naknadu štete vjerovniku koju je vjerovnik pretrpio posljedicom neispunjenja ili neurednog ispunjenja obveze od strane dužnika, a što se može primijeniti na predmetni alternativni tužbeni zahtjev jer je riječ o novčanom potraživanju tužitelja od tuženika koji je sadržanom u tom zahtjevu (jer je manje od postavljenog).

Slijedom tog pravnog određenja, sud konstatira da je u ovom postupku na naprijed elaborirani način utvrđeno da je Ugovor od 12.09.2013. g. sa Sporazumom od 18.09.2013. g. valjan pravni posao, koji je djelomično ispunjen: ugovorena obveza tužitelja je ispunjena u cijelosti jer je izvršen zemljišno-knjižni prijenos nekretnina sa tužitelja na tuženika, te se kroz ugovoreni period nije pojavio nikakav nedostatak na stvari, a dalje ovaj pravni posao je ispunjen i u dijelu obveze tuženika na plaćanje iznosa dijela ugovorene cijene (plaćanje gotovinskog iznosa od 200.000,00 KM od ukupno ugovorenih 400.000,00 KM), te je evidentno da je ostao jedino neizvršeni dio ugovora u dijelu obveze tuženika na plaćanje ostatka ugovorene cijene od 200.000,00 KM.

Neprihvatljiva je teza tuženika da je povrh 200.000,00 KM ugovor ispunio i za dodatnih 50.000,00 KM jer je to iznos nespornog ispunjenja. Sud utvrđuje da je u iznos od 200.000,00 KM gotovinski plaćene kupoprodajne cijene uključen i gotovinski iznos od 50.000,00 KM, a iz razloga što je u Presudi ovog suda broj 58 0 K 166200 16 K od 10.01.2019. g. utvrđena isplata samo tog ukupnog gotovinskog iznosa, a iz bilo kojeg drugog dokaza izvedenog u ovom sudskom postupku ne može se utvrditi da je bilo uplata povrh tog iznosa. Točno je da se nesporne činjenice ne dokazuju, pa nitko nije niti trebao dokazivati da je gotovinski plaćeno 50.000,00 KM dijela ugovorene kupoprodajne cijene od strane tuženika prema tužitelju, ali iz Presude ovog suda broj 58 0 K 166200 16 K od 10.01.2019. g. utvrđuje se jedino uplata gotovine u iznosu od 200.000,00 KM, a iz ostalih provedenih dokaza ne može se utvrditi da je povrh tog iznosa išta više plaćeno tužitelju, niti je to tužitelj ikada tvrdio / priznao kao nespornu činjenicu iz čl. 125. st. 1. ZPP-a da bi je sud kao takvu mogao prihvatiti.

Da je riječ o dospjelom novčanom potraživanju u momentu zaključenja glavne rasprave utvrđuje se iz samog Sporazuma od 18.09.2013. g., gdje je pismeno ugovoren rok dospijeća od 60 mjeseci, a koji je istekao 18.09.2018. g. što je očigledno prije zaključenja glavne rasprave 26.10.2022. g.

Da nije nastupila nikakva okolnost predviđena odredbama Sporazuma od 18.09.2013. g. o zaštiti od evikcije, jasno je jer je prošlo ugovoreno vrijeme, a nekretnine su idalje ostale u vlasništvu tuženika bez upisanih ikakvih ograničenja ili zahtjeva za ograničavanjem tog upisa od strane trećih osoba, što je nesporno (nitko nije ni isticao suprotno), a vidi se i iz zk izvadaka za predmetne nekretnine, te se potvrđuje provedenim geodetskim vještačenjem, sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. Okolnost da je došlo do bespravnog zauzimanja nekih kontejnera u kojima je tuženik navodno držao svoje poslovne knjige i pečate nije obuhvaćena predmetnim ugovorom-sporazumom od 18.09.2013. g., jer nema podataka da je riječ o pojavi sudskog rješenja o ovrsi po kojem je ta treća osoba (VINOPLOD d.o.o.) radi dugova tužitelja ušla u posjed nekog od kontejnera na predmetnoj nekretnini.

Dakle, osnovan je tužiteljev alternativni zahtjev za isplatu potraživanja u iznosu od 200.000,00 KM, a na temelju ugovorene obveze tuženika na isplatu te cijene tužitelju do 18.09.2018. g. pa je sud isti u tom dijelu i usvojio primjenom čl. 123. st. 1. i 2. ZPP-a, na podlozi materijalnog prava iz čl. 262. st. 2. u vezi sa st. 1. ZOO-a i čl. 17. st. 1. ZOO-a, a zahtjev za isplatu preostalog dijela preko ugovorene cijene i za iznos koji je u postupku utvrđeno da je već isplaćen, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

S obzirom da je riječ o novčanom potraživanju, to je sud dosudio tužitelju i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos potraživanja od 200.000,00 KM, primjenom čl. 277. st. 1. ZOO-a i čl. 324. st. 1. ZOO-a, i to od datuma dospijeća obveze 19.09.2018. g. do konačne isplate.

 

Odluka o troškovima postupka:

U ovom postupku tužitelj je uspio u sporu sa 34,66 %, a tuženik sa 65,34%, pa im pripada i razmjeran iznos troškova koji su im bili nužni za taj uspjeh.

Tužitelj je potraživao naknadu troškova parničnog postupka sa specifikacijom po osnovi i visini na troškovniku od 26.10.2022. godine, u ukupnom iznosu od 28.902,20 KM. U tim troškovima sadržani su odvjetnički troškovi sastava tužbe i mjere osiguranja, troškovi zastupanja na ukupno 14 ročišta (pripremna i glavna), troškovi 3 očevida, troškovi 6 obrazloženih podnesaka, i sve ove radnje u visini prosječne plaće u F BiH u mjesecu kad je radnja poduzeta, potom trošak PDV-a na sve odvjetničke usluge od 17%, te troškove vještačenja od 2.870,00 KM.

No nisu svi troškovi tužitelja po ocjeni ovog suda bili neophodni tužitelju za ostvareni djelomični uspjeh u ovoj parnici, već samo sljedeći:

  • Odvjetnički troškovi sastava tužbe (824,00 KM + 17% PDV = 964,08 KM),
  • Odvjetnički troškovi pristupa na sva sudska ročišta u iznosu kako je tražio tužitelj (13.181,75 + 17% PDV = 15.422,65 KM)
  • Ekonomsko koje je tužitelj platio 450,00 KM
  • Geodetsko koje je tužitelj platio 550,00 KM

Dakle, ukupan iznos nužnih troškova tužitelja je 17.386,73 KM, a od toga sud tužitelju može priznati samo razmjeran iznos koji odgovara stupnju uspjeha tužitelja u sporu, a to je 34,66 %, dakle iznos od ukupno 6.026,24 KM.

Naime, prijedlog za mjeru osiguranja tužitelj je sam povukao, sve navode iz brojnih obrazloženih podnesaka tužitelj je imao priliku i iskoristio priliku ponavljati na brojnim ročištima, pa nema osnove da se te radnje dodatno priznaju kao nužan trošak tužitelju. Također, u ovom postupku su provedena samo dva vještačenja – ekonomsko i geodetsko, a od svih ostalih vještačenja koja je tužitelj platio, tužitelj je u kasnijem tijeku postupka sam odustao. Dakle, ovi troškovi tužitelja koji nisu bili neophodni tužitelju za uspjeh u ovom sporu, ne mogu se staviti na teret suprotnoj strani ni u kojem omjeru, pa je zahtjev za njihovu nadoknadu u cijelosti neosnovan.

 

Odluka o troškovima tužitelja zasniva se na odredbama čl. 396. st. 1. - 3., čl. 386. st. 2., čl. 387. st. 1. i 2., čl. 390. st. 1. ZPP-a, te odredbi čl. 13. st. 1. toč. a), b) i c), čl. 13. st. 4. toč. a), čl. 12. st. 5. toč. a), čl. 12. st. 6. toč. a), sve u vezi sa čl. 12. i čl. 33. Odvjetničke tarife40 i čl. 31. st. 1., 3., 4. i 5. Zakona o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine41. 42

Tuženik je potraživao naknadu troškova parničnog postupka sa specifikacijom po osnovi i visini na troškovniku od 26.10.2022. godine, u ukupnom iznosu od 25.026,30 KM. U tim troškovima sadržani su odvjetnički troškovi sastava odgovora na tužbu i 2 odgovora na preinačenu tužbu, odgovora na mjeru osiguranja, troškovi zastupanja na ukupno 11 ročišta (pripremna i glavna), troškovi 1 očevida, troškovi sastava 5 obrazloženih podnesaka, i sve ove radnje u visini prosječne plaće u F BiH, potom trošak PDV-a na sve odvjetničke usluge od 17%.

Ni svi troškovi tuženika po ocjeni ovog suda nisu bili neophodni tužitelju za ostvareni djelomični uspjeh u ovoj parnici, već samo sljedeći:

  • Odvjetnički troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu koji je korigiran prema visini prosječne plaće u F BiH u mjesecu u kojem je radnja poduzeta (831,00 KM + 17% PDV = 972,27 KM),
  • Odvjetnički troškovi sastava odgovora na preinačenu tužbu od 10.06.2016. g. u iznosu koji je korigiran prema visini prosječne plaće u F BiH u mjesecu u kojem je radnja poduzeta (834,00 KM + 17% PDV = 975,78 KM),
  • Odvjetnički troškovi sastava odgovora na preinačenu tužbu od 20.04.2017. g. u iznosu koji je korigiran prema visini prosječne plaće u F BiH u mjesecu u kojem je radnja poduzeta (847,00 KM + 17% PDV = 990,99 KM),
  • Odvjetnički troškovi pristupa na sva sudska ročišta za koja je tuženik tražio trošak, a u iznosu koji je korigiran prema visini prosječne plaće u F BiH u mjesecu u kojem je radnja poduzeta (9.833,00 + 17% PDV = 11.504,61 KM)

Ukupan iznos prednjih nužnih troškova tuženika je 14.443,65 KM, a od toga sud tuženiku može priznati samo razmjeran iznos koji odgovara stupnju uspjeha tuženika u sporu, a to je 65,34%, dakle iznos od ukupno 9.437,48 KM.

Povrh toga u cijelosti (100%) su osnovani i odvjetnički troškovi tuženika za sastav odgovora na prijedlog za mjeru osiguranja u iznosu od 827,00 KM +17% PDV, tj. 967,59 KM, koji iznos se nadodaje prednje obračunatim troškovima, tako da se tuženiku na ime troškova priznaje ukupno 10.405,07 KM, a preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka se odbija kao neosnovan.

Odluka o troškovima tuženika zasniva se na odredbama čl. 396. st. 1. - 3., čl. 386. st. 2., čl. 387. st. 1. i 2., čl. 388., i čl. 390. st. 1. ZPP-a, te odredbi čl. 13. st. 1. toč. a), b) i c), čl. 13. st. 4. toč. a), čl. 12. st. 5. toč. a), čl. 12. st. 6. toč. a), sve u vezi sa čl. 12. i čl. 33. OT-a i čl. 31. st. 1., 3., 4. i 5. Zakona o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine.

Sud cijeni da trošak tuženika za sastav pet obrazloženih podnesaka kojima se tuženik očitovao na svako pojedinačno provedeno vještačenje na prijedlog tužitelja, a od kojeg prijedloga je tužitelj kasnije odustao, ipak nisu bili neophodni troškovi tuženika uzimajući u obzir broj održanih ročišta na kojima se tuženik mogao detaljno izjasniti o svim prigovorima, koja prilika mu je pružena, i kojom prilikom se tuženik redovno i koristio, tako da je riječ o suvišnom trošku, koji ne spada u nužne troškove iz čl. 387. st. 1. ZPP-a, bez obzira na okolnost što je tužitelj kasnije odustao od tih svojih dokaznih prijedloga.

Kada se dosuđeni troškovi tužitelja od 6.026,24 KM stave u prijeboj sa osnovanim troškovima tuženika od 10.405,07 KM preostaje razlika u korist tuženika od 4.378,83 KM, pa je tužitelj dužan nadoknaditi taj iznos troškova tuženiku u roku od 30 dana.

U vrijeme donošenja presude u ovom predmetu nije moguće izvršiti prijeboj novčanog potraživanja tužitelja od tuženika po alternativnom tužbenom zahtjevu u iznosu od 200.000,00 KM, sa zahtjevom tuženika za naknadu troškova postupka od tužitelja u iznosu od 4.378,83 KM (također novčano potraživanje), jer u vrijeme davanja izjave od strane tuženika o prijeboju nisu ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 336. i čl.- 337. st. 1. i 2. ZOO-a (tim normama su propisane sve zakonske pretpostavke za prijeboj/kompenzaciju, gdje se između ostalog traži dospjelost obiju uzajamnih novčanih obveza u vrijeme izjave o prijeboju). Ovo iz razloga što se ovom presudom tek konstituira novčana obveza tužitelja za naknadu troškova postupka tuženiku. Naime, sud je objavio da će se dostavljanje ove presude izvršiti putem pošte, sukladno čl. 186. st. 1. ZPP-a, s čime su se stranke složile, a što povlači i učinak rješenja o troškovima ovog postupka može obvezivati tužitelja tek od dana zaprimanja ove presude, što znači da u vrijeme davanja izjave o prijeboju od strane tuženika ne postoje uvjeti za prijeboj, pa se ovaj prijedlog odbija kao neosnovan.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom/Kantonalnom sudu u Mostaru u roku 

od 30 dana od dana prijema prijepisa ove presude. Žalba se izjavljuje putem ovog Suda u tri primjerka.

SUDAC:

Ivana Soldić


1 Boldirano su označeni datumi održavanja glavnih rasprava


2 Priznanje u podnesku od 01.06.2016. g., te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


3 Zapisnik s pripremnog ročišta od 27.06.2016. g., na str. 3, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


4 Zapisnik s pripremnog ročišta od 07.06.2017. g., na str. 2, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


5 Zapisnik od 08.10.2019. g. i podnesak tužitelja koji je tada predao pun. Tužitelja, datiran sa 08.10.2019. g. (predan neovjeren od strane pun. Odvjetnika Nikice Vučina koji je na tom ročištu zastupao tužitelja, a koji podnesak propustom sudskih službenika nije unijet i skeniran u CMS), te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


6 Zapisnik s pripremnog ročišta od 01.06.2016. g., na str. 1, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


7 Zapisnik s pripremnog ročišta od 27.06.2016. g., te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


8 Zapisnik s pripremnog ročišta od 28.03.2017. g., na str. 2, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


9 Zapisnik s pripremnog ročišta od 07.06.2017. g., na str. 2, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


10 Zapisnik od 19.11.2019. g. str. 3, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


11 Zapisnik od 19.11.2019. g. str. 3, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


12 Zapisnik s pripremnog ročišta od 01.06.2016. g., na str. 2, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


13 Zapisnik od 08.10.2019. g. i podnesak tužitelja koji je tada predao pun. tužitelja, datiran sa 08.10.2019. g. (predan neovjeren od strane pun. Odvjetnika Nikice Vučina koji je na tom ročištu zastupao tužitelja, a koji podnesak propustom sudskih službenika nije unijet i skeniran u CMS), te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


14 Prigovor iz završne riječi tužitelja


15 Zapisnik s pripremnog ročišta od 01.06.2016. g., na str. 2, te u kasnijem dijelu postupka tužitelj ostaje kod ovih navoda


16 Prigovor iz završne riječi tužitelja


17 Zapisnik od 08.10.2019. g., na str. 4, te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


18 Vidjeti podnesak tuženika od 07.12.2017. g., te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


19 Podnesak tuženika od 28.10.2016. g., te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


20 Iz podneska tuženika od 10.06.2016. g., te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


21 U podnesku od 10.06.2016. g., te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


22 Zapisnik s pripremnog ročišta od 27.06.2016. g., te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


23 Vidjeti podnesak tuženika od 20.04.2017. g., te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


24 Zapisnik od 11.06.2018. g., na str. 5 i 6, te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


25 Zapisnik s pripremnog ročišta od 07.06.2017. g., na str. 3, te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


26 Zapisnik od 19.11.2019. g., na str. 2, te u kasnijem dijelu postupka tuženik ostaje kod ovih navoda


27 Ponuda sa str. 7. Zapisnika od 11.06.2018. g.


28 Zakon o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ broj 29/78; 39/85; 57/89; Sl. list R BiH broj 2/92; 13/93; 13 /94 i Sl. nov. F BiH broj 29/03, u daljem tekstu: ZOO)


29 Austrijski opći građanski zakonik (Justizgesetzsammlung, br. 1-6/1811), objava od 01.06.1811. g., na snazi od 01.01.1812. Izvorni naziv zakona: "Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch für die gesammten Deutschen Erbländer der Oesterreichischen Monarchie" – u daljem tekstu: OGZ


30 Sl. novine FBiH", br. 45/2002 i 30/2016 - odluka US


31 Službeni list F BiH, br. 66/2013, 100/2013


32 “Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06, 98/15 –skraćeno ZPP


33 U daljem tekstu: Ugovor o kupoprodaji nekretnina


34 U daljem tekstu: Sporazum


35 U daljem tekstu: Isplatnica


36 Npr. : „→ nema broja“, „→ovo je totalno druga olovka“, „→ovo je prepravljana olovka“, „→šta je ovo prekriženo“, te „Pekušiću dao priznanice lažne“


37 Iz Zapisnika s glavne rasprave od 26.10.2022. g. red. 263-265


38 Po istom načelu je propisano ograničenje mogućnosti korištenja iskaza svjedoka saslušanih pred drugim sucem iz čl. 114. ZPP-a, potom iz istog načela izvire i ograničenje drugostupanjskom sudu za tumačenje neposredno izvedenih dokaza iz čl. 229. st. 2. ZPP-a


39 Sl. Novina HNK br. 8/00, 5/04, 11/08, 5/12, 7/12 i 9/15


40 Odvjetničke tarife FBiH / Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Službene Novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 22/04 od 24.04.2004. godine i 24/04 od 08.05.2004. godine) - OT


41 „Službene novine F BiH“, br. 40/02, 18/05


42 Za napomenuti je da je VSP u ovom sporu 650.000,00 KM što znači da je po OT vrijednost 100% radnje odvjetnika 8.400,00 KM, pa da je 50% OT 4.200,00 KM, a 25% OT da je 1.100,00 KM, što znači da bez obzira sa koliko %OT je konkretno poduzeta radnja vrednovana, u ovom slučaju - s obzirom na iznos prosječne plaće u F BIH - svaka radnja punomoćnika tužitelja je vrijedila puni iznos prosječne plaće u Federaciji BiH kako ga je opredijelio tužitelj.