BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

KANTON SARAJEVO

KANTONALNI SUD U SARAJEVU

Broj: 65 0 Ps 418509 23 Pž 2

Sarajevo, 11.10.2023. godine 

Kantonalni sud u Sarajevu u vijeću sastavljenom od predsjednika vijeća, sudije Amele Selimović Fazlagić te sudija Jasmine Muratović i Anabelagdan Krstović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Addiko bank d.d. Sarajevo (raniji naziv Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar), ulica Trg solidarnosti broj 12, Sarajevo, koga zastupa punomoćnica Sanja Bećirović Zijadić, odvjetnica iz Sarajeva, protiv tuženog LOK Osiguranje d.d. Sarajevo u likvidaciji, ulica Kemal Begova broj 6, Sarajevo, kojeg zastupa punomoćnik Feđad Zaćiragić, odvjetnik iz Sarajeva, radi utvrđivanja, vrijednost spora po tužbi 50.100,00 KM i vrijednost spora po protivtužbi 50.100,00 KM, rješavajući po žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda u Sarajevu broj: 65 0 Ps 418509 20 Ps 3 od 26.06.2023. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 11.10.2023. godine, donio je

P R E S U D U

Žalba se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom i to ;

Stavom I izreke presude utvrđeno je da je Addiko bank d.d. Sarajevo stekla status razlučnog povjeritelja u likvidacionom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu broj 65 0L 318530 13 L temeljem Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj IP - 261/2005 od 11.05.2005. godine i Rješenja Službe za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Tuzla Dn 658/2005 od 13.05.2005. - godine, na nekretnini upisanoj kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Tuzli u zk uložak broj 6581 KO T., na k.č. 784/6 * EZ * 11 (2J2, u naravi suvlasnički dio 72/4688 na nekretnini označenoj kao kč. 784/6 povezano sa vlasništvom na posebnom dijelu zgrade poslovnom prostoru ukupne površine 71,56 m2, što je tuženi dužan priznati i trpiti da tužitelj svoja prijavljena potraživanja u likvidacionom postupku broj 65 0 L 318530 13 L namiruje i kao razlučni povjeritelj sa pravom odvojenog namirenja iz kupoprodajne cijene ostvarene prodajom nekretnine upisane kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Tuzli u zk uložak broj 6581 KO T., na k.č. 784/6EZ1U2J2, u naravi suvlasnički dio 72/4688 na nekretnini označenoj kao k.č. 784/6 povezano sa vlasništvom na posebnom dijelu zgrade - poslovnom prostoru ukupne površine 71,56 m2.

Stavom II izreke presude obavezan je tuženi da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 9.237,84 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja."

Stavom III izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da su utvrdi da protivtužitelj ima prvenstveno pravo unovčenja nekretnine označene kao nekretnina poslovni prostor ukupne površine 71,56 m2 koji se nalazi u dijelu prizemlja zgrade izgrađene na k.č. 1358/32 zgrada i kućište", površine 561 m2, upisane u zk.ul. 11597 (sada 10851) KO T., kao što protivtužitelj iz dobijene kupoprodajne cijene ima prvenstveno pravo isplate i izmirenja privilegovanih potraživanja korisnika naknade osiguranja kao privilegovanih povjerilaca protivtužitelja, a prije isplate priznatih potraživanja protivtuženog prema protivtužitelju, bez obzira na upisano založno pravo protivtuženog.

Stavom IV izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud odredi da protivtuženi trpi da protivtužitelj unovči nekretnine označene kao nekretnina-poslovni prostor ukupne površine 71,56 m2 koji se nalazi u dijelu prizemlja zgrade izgrađene na k.č. 1358/32 zgrada i kućište“, površine 561 m2, upisane u zk.ul. 11597 (sada 10851) KO T., kao i da protivtuženi trpi da protivtužitelj iz kupoprodajne cijene, a prije isplate priznatih potraživanja protivtuženog prema protivtužitelju i bez obzira na upisano založno pravo protivtuženog, prvenstveno izmiri privilegovana potraživanja korisnika naknade osiguranja prema protivtužitelju kao privilegovanih povjerilaca protivtužitelja.

Stavom V izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud obveže protivtuženog da nakon što se prodaju nekretnine označene kao nekretnina- poslovni prostor ukupne površine 71,56 m2 koji se nalazi u dijelu prizemlja zgrade izgrađene na k.č. 1358/32 zgrada i kućište", površine 561 m2, upisane u zk.ul. 11597 (sada 10851) KO T., trpi brisanje iz odgovarajuće zemljišne knjige hipoteke (prava zaloge) zasnovane u korist protivtužene na navedenim nekretninama za Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 6037602310 od 06.05.2005, zajedno sa brisanjem upisane zabilježbe postojanja spora i zabilježbe zabrane raspolaganja založenim nekretninama u smislu prodaje, zamjene, stranica 2 od 2 otudenja i daljeg opterećenja bez saglasnosti poverilaca, kao i da protivtuženi trpi brisanje upisa postojanja izvršnog naslova za prodaju založenih nekretnina u izvršnom postupku sve do namirenja, za slučaj da dužnik ne ispuni prihvaćene obaveze na način i u rokovima iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 6037602310 od 06.05.2005. godine.

Stavom VI izreke presude odbijen je zahtjev tuženog da mu tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka.

Protiv navedene presude, tuženi je blagovremeno izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene odredaba parničnog postupka.

U žalbi navodi, da je sud u postupku donošenja odluke o tužbenom zahtjevu a odbijajući protivtužbeni zahtjev, pogrešno primijenio odredbe članova 11. st. 2. i 3. član 57. st. 4. i 5. i član 71. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, te član 142. st. l. Zakona o stvarnim pravima, kao i član 38. Zakona o stečajnom postupku u vezi sa članom 69. st. 2. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, kada zaključuje da je Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju stupio na snagu 2010. godine, nakon zaključenja Ugovora o zalogu predmetnog poslovnog prostora, odnosno nakon upisa založnog prava. Žalba navodi da je tuženi postao vlasnik poslovnog prostora na osnovu Ugovora o kupoprodaji od 16.05.2005.godine a na ugovor su tužitelj i pravni prednik tužitelja su dali saglasnost i time pristali, da sa na njihove odnose prema tuženom primjenjuju odredbe Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i pratećih propisa (članova 11. st. 2. i 3., član 57. st. 4. i 5. i član 71. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i dr),na kojim odredbama je zasnovan protivtužbeni zahtjev tužitelja. Iz Odluke tuženog o kupovini poslovnog prostora od 22.06.2004. godine, Bruto Bilansa za životna osiguranja na dan 30.06.2013. godine, kao i Rješenja Agencije za nadzor osiguranja FBIH od 17.12.2012. godine proizlazi da je predmetna nekretnina, kod tuženog u poslovnim evidencijama nekretnina, evidentirana ne samo kao osnovno sredstvo tuženog, nego kao sredstvo koje je služilo za obezbjeđenje isplate obaveza tuženog iz životnog osiguranja. Tuženi smatra, da na osnovu članova 3., 4. i 5. Pravilnika o visini i načinu ulaganja sredstava, u vezi sa članom 103. ZOO, tužitelj ne može imati pravno valjano založno pravo nad poslovnim prostorom tuženog u Tuzli, a kako je to utvrdila i Agencija za nadzor osiguranja FBIH u Rješenju od 17.12.2012 godine. Iako je sporno založno pravo zasnovano na temelju rješenja Općinskog suda u Tuzli od 11.05.2005. godine, to založno pravo je naknadno postalo manjkavo tj. nezakonito. Iz iskaza likvidacionog upravnika i vještaka finansijske struke proizlazi da je ukupna procijenjena raspoloživa likvidaciona masa likvidacionog dužnika 843.200,00 KM, u koji iznos je uključena i dobijena kupoprodajna cijena od 700.000,00 KM za prodati poslovni prostor i nema mogućnosti da se potraživanja iz osnova osiguranja, namire u 100% iznosu, jer po vještaku maksimalni iznos potraživanja iz osnova osiguranja koji se može isplatiti iz likvidacione mase tuženog iznosi 44,84 % tih potraživanja. Priznavanje razlučnog prava tužitelju sud je postupio suprotno odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i članu 142. st. l. Zakona o stvarnim pravima te je pogrešno primijenio i odredbe člana 8. ZPP-a jer pri donošenju odluke nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i iskaz likvidacionog upravnika tužene. Prvostepeni sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, kada je zaključio da tuženi nema aktivnu legitimaciju za podnošenje protivtužbenog zahtjeva, a iz razloga što je predmetna nekretnina u međuvremenu prodata u likvidacionom postupku jer su sredstva ostvarena prodajom nekretnine, ostavljena do okončanja predmetnog postupka, što je potvrdio likvidacioni upravnik tuženog. Kako je pravo tuženom na prodaju prostora u likvidacionom postupku, osporavao tužitelj da likvidacioni upravnik tužene nije mogao prodavati bez saglasnosti tužitelja, kojeg tužitelj nije dao, tuženi ima pravni interes, a time i aktivnu legitimaciju u odnosu na protivtužbeni zahtjev, obzirom da samo usvajanje protivtužbenog zahtjeva se mogu otkloniti navodi tužitelja o nezakonitoj prodaji nekretnine, te ovlastiti likvidacionog upravnika da rezervisana sredstva od prodaje nekretnine isplati privilegovanim povjeriocima u likvidacionom postupku, a ne tužitelju.

U odgovoru na žalbu, tužitelj je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda jer je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje kada je usvojio tužbeni zahtjev a odbio protivtužbeni zahtjev jer tuženi nije aktivno legitimisan za ovakav zahtjev, jer je predmetna nekretnina prodata trećem licu.

Nakon što je pobijana presuda od strane ovog suda ispitana, u smislu odredaba člana 221. Zakona o parničnom postupku („Sl. novine F BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljem tekstu skraćeno; ZPP-a), ocjenom žalbenih navoda odlučeno je kao u izreci iz sljedećih razloga:

Žalba je neosnovana.

U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene odluke, ocjenom dokaza prvostepeni sud nalazi utvrđenim;

-da su pravni prednik tužitelja i pravni prednik tuženog zaključili Ugovor o kreditu;

-da je jedno od sredstava osiguranja potraživanja iz Ugovora bilo i zasnivanje založnog prava hipoteke na nekretnini u korist banke;

-da je založno pravo upisano na nekretnini koja je pravnim poslom prodaje prešla u vlasništvo tuženog, a kasnije je od tuženog prodata trećoj osobi;

-da u vrijeme zasnivanja založnog prava nekretnina je bila u vlasništvu T.J. te je tužitelj ostvario svoje pravo i osigurao potraživanje iz Ugovora o kreditu valjanim pravnim poslom. 

Cijeneći, da je Ugovor o kreditu zaključen 2005. godine, a da je založno pravo upisano neposredno nakon zaključenja Ugovora i to 13.05.2005. godine a da je tuženi spornu nekretninu stekao tokom 2007. godine, nakon saglasnosti Hypo Alpe Adria bank d.d. Mostar a da je Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju stupio na snagu tokom 2010. godine i da nije propisano njegovo retroaktivno djelovanje sud je osnovom člana 38.Zakona o stečajnom postupku, smatrao da je tužitelj zasnivanjem hipoteke na nekretnini koja je kasnije ušla u imovinu likvidacionog dužnika, stekao status razlučnog povjerioca, pa je tužbeni zahtjev usvojio kao osnovan.

Odlučujući o protivtužbenim zahtjevima tuženog, sud je cijenio da prvim protivtužbenim zahtjevom,je tuženi tražio da mu sud utvrdi prvenstveno pravo da namiri potraživanja svojih korisnika naknade osiguranja jer je nekretnina već unovčena. Kako sredstva dobivena prodajom čine likvidacionu masu, a namirenje iz te mase podložno je pravilima likvidacionog postupka kojom upravlja likvidacioni upravnik u skladu sa pravilima Zakona o stečajnom postupku, sud je takav zahtjev cijenio neosnovanim usvajanjem prigovora nedostatka aktivne legitimacije jer tuženi više ne donosi odluke po pravilima redovitog poslovanja privrednog društva. O stjecanju imovine i raspolaganju imovinom, odlučuje osoba ovlaštena zakonom za takvo postupanje u likvidacionom postupku, iz kojeg razloga je smatrao neosnovanim i protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da se naloži tužitelju da trpi unovčenje nekretnine i isplate privilegiranih vjerovnika( drugi dio zahtjeva )

U pogledu protivtužbenog zahtjeva, da tužitelj trpi brisanje upisanog založnog prava i odricanje od izvršnog naslova sud je usvojio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženog jer je tuženi u likvidacionom postupku, predmetnu nekretninu prodao trećoj osobi koja je vlasnik nekretnine opterećene založnim pravom i jedini aktivno legitimiran za regulisanje upisa na nekretnini, založenoj u korist tužitelja. Prodajom nekretnine tuženi je u likvidacionu masu stekao raspoloživa sredstva naplatom kupoprodajne cijene tako da predmet spora nije odluka o mogućem namirenju bilo kojih vjerovnika jer pitanje namirenja i redoslijeda po kategorijama vjerovnika podložno je pravilima likvidacionog odnosno stečajnog postupka. Odluku o troškovima, sud je donio temeljem člana 386. st. 1., a u vezi sa člankom 383. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku te je shodno uspjehu u parnici tužitelju koji je u cijelosti uspio sa parnicom, dosudio na ime troškova iznos od 1.079,84 KM dok je u preostalom djelu odbio zahtjev tužitelja, za naknadu troškova postupka.

Suprotno navodima žalbe, presuda prvostepenog suda je pravilna i na zakonu zasnovana, a iz razloga datih u prvostepenoj presudi koje ovaj sud prihvata pravilnim.

Cijeneći činjenična utvrđenja, koja među strankama nisu ni sporna, proizilazi nespornim da je tužitelju u likvidacionom postupku osporen status razlučnog povjerioca, i da tužitelj u ovom sporu, tužbenim zahtjevom traži da mu se utvrdi takav status.

Odluka usvajanju tužbenog zahtjeva je pravilna i na zakonu zasnovana, jer je tužitelj dokazao da je na zakonit način stekao status hipotekarnog povjerioca, a time status razlučnog povjerioca u momentu otvaranja prinudne likvidacije nad tuženim i osnovom toga i pravo, da iz prodajne cijene predmetne nekretnine, namiri svoje potraživanje prije ostalih povjerioca.

Takvim zahtjevom, koji je u skladu sa zakonom, tužitelj ne dira u prava trećih, niti u prava korisnika osiguranja, jer je status razlučnog povjerioca na nekretnini stekao upisom takvog prava u zemljišnoj knjizi u momentu, kada je vlasništvo na nekretnini bilo upisano u korist trećeg lica i predstavlja sredstvo obezbjeđenja povrata kredita koji nije vraćen.

Bez obzira na izvršene promjene vlasnika nekretnine te upisa vlasništva u korist tuženog ( a nakon prodaje u likvidacionom postupku trećoj osobi ) te promjene je pratilo upisano založno pravo, shodno odredbi iz 68.a u vezi sa članom 71. Zakona o vlasničko pravnim odnosima ( Službene novine F BiH 06/98) te u skladu sa članom 139. a u vezi sa članom 156. Zakona o stvarnim pravima FBIH «Službene novine Federacije BiH», broj 66/13 (28.8.2013.) i Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima FBiH «Službene novine Federacije BiH», broj 100/13 (18.12.2013.)jer je hipoteka založno pravo koje prati nekretninu neovisno o njenom vlasniku i neovisno od razloga prodaje nekretnine. Hipoteka kao teret postoji na nekretnini i to za vrijeme trajanja obaveze dugovanja prema vjerovniku, a nesporno je da takvo dugovanje ( potraživanje ) nije izmireno od dužnika te je prijavljeno kao potraživanje u likvidacionom postupku.

Razlučno pravo ovlašćuje vjerovnika u stečajnom postupku a time i u likvidacionom postupku, na odvojeno i prioritetno namirenje njegove tražbine osigurane hipotekom odnosno založnim pravom, jer sam član 38.Zakona o stečajnom postupku (Sl. novine F BiH br. 29/03, 32/04) tada važećeg zakona u stavu 1. propisuje, da povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 102 - 107. ovog Zakona. Dakle, zakonom je definisan njihov status i njihovo pravo odvojenog namirenja potraživanja, da se ovi povjerioci a time i tužitelj, namiruju u cijelosti iz vrijednosti dobijene prodajom nekretnine, na kojoj imaju zasnovano založno pravo,

Suprotno stavu žalitelja, za razlučnog povjerioca ne važi jedno od osnovnih načela likvidacionog postupku a to je potpuno namirenje svih povjerilaca pravnog lica unovčenjem njegove imovine, odnosno grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima, jer se razlučni povjerilac ne svrstava u stečajne isplatne redove i ne učestvuje u raspodjeli stečajne mase, zajedno sa stečajnim povjeriocima.

Stoga se neosnovano žalbom, osporava tužitelju status razlučnog povjerioca jer je u momentu zasnivanja hipoteke, predmetna nekretnina nije bila vlasništvo tuženog, nego vlasništvo treće osobe vlasništvo T.J. od koje je tuženi kupio nekretnini sa upisanim založnim pravom.

Slijedom toga ne stoje osnovanim tvrdnje žalbe, da razlučno pravo tužitelja nije pravno valjano i navedena nekretnina predstavlja osnovno sredstvo tuženog.

Suprotno takvim navodima iz dokaza spisa, proizilazi da je predmetna nekretnina pribavljena opterećena založnim pravom, pa kao takva nije mogla ni predstavljati osnovno sredstvo tuženog, kao ni matematičku rezervu tuženog, kako to pravilno utvrđuje i prvostepeni sud.

Navodi žalbe o mogućnosti naplate priznatih potraživanja iz osnova osiguranja, ne utiču na pravilnost odluke prvostepenog suda, o utvrđenju da je razlučno pravo punovažno stečeno i da je postojalo u momentu otvaranja likvidacionog postupka nad tuženim i da o raspolaganju imovinom likvidacionog dužnika, odlučuje osoba ovlaštena zakonom za takvo postupanje u likvidacionom postupku.

Tuženi protivtužbenim zahtjevom traži utvrđenje činjenica i pravnih procedura koje sprovodi likvidacioni sud, u likvidacionom postupku pa protivtužbeni zahtjev nije osnovan, jer unovčenje imovine, isplatu i izmirenje potraživanja vrši sud i likvidacioni upravnik, u postupku koji provodi sud koji je prema Zakonu o stečajnom postupku, nadležan za provođenje stečajnog postupka, kako to propisuje i odredba člana 3. Zakona o likvidacionom postupku FBiH.

Prvostepeni sud je pogrešno zaključio, da se na konkretan spor ne mogu retroaktivno primijeniti odredbe Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju koji je po stavu suda stupio nakon upisanog založnog prava nad predmetnom nekretninom.

Navedeni Zakon objavljen je u „Službenim novinama FBiH" broj: 24/05 dana 18.04.2005. godine i stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBiH" pa proizilazi da su u trenutku upisa založnog prava u javni registar dana 13.05.2005. godine, odredbe Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, bile na snazi.

Međutim, i pored navedenog propusta suda, ovaj sud u konkretnom slučaju nalazi da to nije uticalo na pravilnost same odluke o protivtužbenom zahtjevu, jer je po shvatanju drugostepenog suda, protivtužbeni zahtjev valjalo odbiti, iz onih razloga koji se navode u obrazloženju prvostepene presude a usvojiti kao osnovan tužbeni zahtjev.

Navodi žalbe o postojanju pravnog interesa tuženog za utvrđenje prioritetnog potraživanja prava korisnika naknade osiguranja te njihovog prava na prioritetno izmirenje tih naknada, ne dovode u pitanju pravilnost pobijanje odluke prvostepenog suda jer odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, nije propisano da upisana založna prava ne vrijede niti je tim zakonom propisano da razlučni povjerioci gube svoja prava u odnosu na prava privilegovanih povjerilaca korisnika naknade osiguranja.

Slijedom toga, neosnovano žalitelj navodi da pri donošenju odluke sud nije pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke i iskaz likvidacionog upravnika, da iz likvidacione mase u koju je ušla i cijene prodate nekretnine, se mogu samo isplatiti 44,84 % priznatih potraživanja iz osnova osiguranja.

Suprotno takvim navodima, ovaj sud cijeni, da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredbe člana 8 ZPP-a, kako se to neosnovano navodi u žalbi.

Neosnovano žalitelj navodi, da je pravni prednik tužitelja, davanjem saglasnosti od 18.06.2007. godine na ugovor o kupoprodaji, kojom je tuženi stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini na taj način pristao na isplatu obaveza tuženog iz životnog osiguranja.

Sredstva dobivena prodajom nekretnine čine likvidacionu masu, a namirenje iz te mase podložno je pravilima likvidacionog postupka kojom upravlja likvidacioni upravnik u skladu sa pravilima Zakona o stečajnom postupku, kako to pravilno navodi u obrazloženju svoje odluke i prvostepeni sud a na šta upućuje odredba iz člana 71. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Navedenom odredbom je propisano da korisnici naknade osiguranja, kao i njihovi nasljednici, imaju privilegirane tražbine prema ulaganjima društva koje će imati prednost nad svim ostalim općim ili posebno privilegiranim tražbinama, s iznimkom troškova postupka posebne likvidacije predviđenih čl. 69. - 71. ovoga Zakona, kao i troškova stečaja. Kada društvo dođe u fazu posebne likvidacije, korisnik naknade osiguranja ima privilegirane tražbine iz svih njezinih sredstava, bilo da pripadaju ulaganjima društva ili ne. Ta privilegija davat će prednost nad svim ostalim povjeriteljima, osim za tražbine troškova iz stavka 1. ovoga člana.

Navedena odredba se odnosi na opće ili posebno privilegirane tražbine a ne na prava razlučnih povjerioca jer odredbama navedenog Zakona, nije bilo propisano da upisana založna prava ne vrijede niti je tim zakonom bilo propisano da razlučni povjerioci gube svoja prava.

Cijeneći navedeno, pravilno je prvostepeni sud utvrdio, kada je odbio protivtužbeni zahtjev nalazeći da tuženi nema osnova da traži utvrđenje prvenstvenog prava namirenja, odnosno unovčenje te brisanje upisane hipoteke jer je u postupku koji je prethodio takvoj odluci sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

Pri tome ovaj sud nalazi da prvostepena presuda sadrži sve elemente određene članom 191. stav 4. Zakona o parničnom jer obrazloženje presude sadrži navode i zahtjeve stranki, navedeni su izvedeni dokazi, te je data njihova ocjena saglasno odredbi člana 8. i člana 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Prvostepeni sud je cijenio izvedene dokaze savjesno i brižljivo, posebno i zajedno i time je utvrdio činjenično stanje potpuno i pravilno.

Ostale žalbene navode ovaj sud je cijenio, ali ih neće posebno obrazlagati, jer ne utiču na drugačiju odluku suda u ovoj pravnoj stvari u smislu člana 231. ZPP-a.

Kako prema tome ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom iz odredbe člana 226. ZPP-a, žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

PREDSJEDNIIK VIJEĆA

S u d i j a

Amela Selimović-Fazlagić