Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
TUZLANSKI KANTON
OPĆINSKI SUD U TUZLI
BROJ: 32 0 Ps 171903 13 Ps
Tuzla, 11.03.2015.godine
Općinski sud u Tuzli, sudija Biljana Novak, u pravnoj stvari tužioca - protivtuženog „HG TRADE BH“ d.o.o. Čapljina, Zgon b.b., zastupanog po punomoćniku Feđi Bičakčić, advokatu iz Sarajeva, protiv tuženog - protivtužioca „BBL“ d.o.o. Tuzla, ulica Albina Herljevića broj 14., zastupanog po punomoćniku Suadu Srni, advokatu iz Tuzle, radi naplate duga, v.sp. 728.388,34 KM, dana 11.02.2015.godine u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka zaključio je ročište za glavnu raspravu, a dana 11.03.2015.godine donio je slijedeću
P R E S U D U
I
OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocu na ime duga isplati iznos od 410.377,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.07.2013.godine pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
Preko dosuđenog iznosa glavnog duga i pripadajućih zakonskih zateznih kamata, tužilac se odbija.
II
OBAVEZUJE SE tužilac da tuženom na ime duga isplati iznos od 182.387,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 08.01.2014.godine pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
III
OBAVEZUJE SE TUŽILAC da tuženom naknadi troškove parničnog postupaka u iznosu do 1.689,05 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
O b r a z l o ž e nj e
Dana 11.07.2013.godine, tužilac - protivtuženi „HG Trade BH“ d.o.o. Čapljina ( u daljem tekstu samo tužilac ) je ovom sudu podnio tužbu protiv tuženog - protivtužioca „BBL“ d.o.o. Tuzla ( u daljem tekstu samo tuženi ), radi naplate duga. U tužbi tužilac navodi da je tužilac odnosno preduzeće „Chromos boje i lakovi“ d.o.o. Mostar, koje je kasnije pripojeno tužiocu, tuženom isporučivao robu, za isporučenu robu ispostavio otpremnice i odgovarajuće račune. U periodu od februara 2011.godine do decembra 2012.godine tužilac je tuženom isporučio robe u ukupnoj vrijednosti od 728.388,34 KM na koju tuženi nije imao primjedbi. Kako tuženi nije, ni poslije nekoliko opomena za plaćanje platio račune, to tužilac u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu iz pismenog podneska predatog na pripremnom ročištu održanom 26.08.2014.godine predlaže da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da tužiocu na ime glavnog duga isplati iznos od 717.441,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od padanja tuženog u docnju po svakom pojedinom računu, kako je to tužilac opredijelio, pa do isplate, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
U odgovoru na tužbu, u pismenom podnesku od 18.11.2013.godine, tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužioca u cijelosti. Tuženi navodi da mu tužilac a ni pripojeno društvo „Chromos boje i lakovi“ d.o.o. Mostar nikada nije isporučio robu navedenu u računima i otpremnicama koje su dostavljene kao prilog uz tužbu, kao i da tuženi nikada nije primio robu navedenu u otpremnicama. Tuženi navodi i to da on nikada od tužioca nije ni naručio tj. tražio da mu isporuči robu koja je navedena u računima koji su predmet tužbenog zahtjeva. Osim toga, tuženi posebno osporava račune broj 11/11 od 22.05.2011.godine, broj 12/11 od 22.05.2011.godine, broj 13/11 od 22.05.2011.godine i broj 14/11 od 22.05.2011.godine navodeći da obzirom da je tužilac dostavio dokaz - rješenje o registraciji broj Tt-O-364/11 od 25.04.2011.godine kojim je ovo preduzeće pripojeno tužiocu, tuženom nije jasno kako je tužilac mogao preuzeti navedena prava i obaveze nakon izvršenog pripajanja 25.04.2011.godine a računi su ispostavljeni nakon toga tj. 22.05.2011.godine. S toga tuženi smatra da tužilac nije niti mogao a niti isporučio tuženom robu po navedenim računima. Tuženi je osporio i potraživanje tužioca po izdatim knjižnim obavijestima broj 494/12 od 30.09.2012.godine i broj 710/12 od 31.12.2012.godine obzirom da je istim tužilac obračunao tuženom kamatu a na što nema pravo a niti ima pravo na naplatu kamate na kamatu. U odgovoru na tužbu tuženi je naveo da je tužbeni zahtjev tužioca neprecizan obzirom da se navedeno potraživanje i datumi dospjelosti ne mogu na jasan i nedvosmislen način povezati sa osnovom iz kog bi trebalo da proizilaze ta potraživanja odnosno sa odgovarajućim ugovorom ili računom. Tuženi je predložio da sud tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti odbije kao neosnovan.
Dana 30.05.2014.godine tuženi je uložio protivtužbu u kojoj navodi da tužilac tužbom potražuje od tuženog isplatu iznosa od 728.388,34 KM na ime navodno isporučene robe a da je tuženi u cilju prevazilaženja nastalih problema te postizanja dogovora o povlačenju neosnovano podignute tužbe pristao na zahtjev tužioca da mu tužilac isporuči određenu robu. Tuženi je pristao na navedenu isporuku robe isključivo na osnovu izjave ovlaštenog predstavnika tužioca da će robu platiti u roku od 7 dana od dana ispostavljanja računa te da će neosnovano podignutu tužbu za iznos od 728.388,34 KM povući. U skladu sa navedenim, a na osnovu narudžbenice tužioca broj 1598/2013 od 02.12.2013.godine, tuženi je tužiocu isporučio robu, za koju je ispostavio i otpremnice broj 1598/2013 i 772/2013 od 02.12.2013.godine, koje je ovlašteni predstavnik tužioca potpisao, te je nakon toga tuženi ispostavio tužiocu i račun broj I01-001-1598/2013 od 09.12.2013.godine na iznos od 182.387,73 KM. Kako tužilac ni nakon opomena navedeni dug nije platio, to tuženi predlaže da sud donese presudu kojom će obavezati tužioca da tuženom na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 182.387,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 08.01.2014.godine pa do isplate, te da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
U odgovoru na protivtužbu, u pismenom podnesku od 03.07.2014.godine, tužilac navodi da istu u cijelosti osporava. Tužilac navodi da je u svrhu umanjenja iznosa od 728.388,34 KM koje tuženi duguje tužiocu za isporučenu robu, potpisao sa tuženim sporazum dana 02.12.2013.godine kojim je dogovoreno da će se izvršiti povrat robe od strane tuženog te da u skladu sa odredbom člana 2. sporazuma ugovorne strane treba da izvrše zajednički pregled i brojanje robe radi utvrđivanja brojnog stanja a sve samo u svrhu umanjenja ukupnog dugovanja tuženog prema tužiocu. Tuženi, koji je nekoliko puta pozvan, nije pristupio pregledu robe, te je tužilac izvršio popis i povrat robe u ukupnoj vrijednosti od 122.221,75 KM, s tim da je vrijednost robe u skladu sa sporazumom iskazana po nabavnim cijenama. Tužilac dakle navodi da se u konkretnom slučaju radi o povratu robe a ne o kupoprodaji, te tužilac predlaže da sud protivtužbeni zahtjev tuženog u cijelosti odbije kao neosnovan.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužioca, i protivtužbenom zahtjevu tuženog, sud je proveo pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, na kom su provedeni slijedeći dokazi - kao svjedoci saslušani su D.R., E.B., S.H. i I.M., a tuženi je odustao od prijedloga za provođenje dokaza saslušanja svjedoka E.B.1.
Provedeno je vještačenje po vještaku kriminalističke struke Ismetu Katani, dipl.kriminaliste, vještaku IKT struke Harisu Hamidoviću, dipl.ing.elektrotehnike i vještaku finansijske struke Almi Šehović, dipl.ecc..
Odbijen je prijedlog punomoćnika tužioca da vještak IKT struke Haris Hamidović, dipl.ing.elektrotehnike, sačini dopunu nalaza na način što će vještak izvršiti direktno uvid u računare tužitelja i tuženog, naložiti tuženom da dostavi dokument o trećem neovisnom posredniku servisa elektronske pošte te da ukoliko vještak ponovi da ne može tražene podatke dobiti na temelju uvida u računare tužioca i tuženog, da sud odredi drugog vještaka IKT struke koji će sačiniti nalaz i mišljenje na predložene okolnosti, obzirom da je vještak u svom usmenom pojašnjenju u potpunosti uklonio primjedbe koje je punomoćnik tužioca imao na Nalaz.
Izvršen je uvid i čitanje slijedećih isprava - rješenja o registraciji Općinskog suda u Mostaru broj Tt-O-346/11 od 25.04.2011.godine, opomene pred tužbu od 05.07.2013.godine, fax - dopisa iz jula 2012.godine, februara 2012., marta 2013.godine, aprila 2013.godine, marta 2012.godine, septembra 2012.godine, aprila 2012.godine, maja 2012.godine, decembra 2012.godine, maja 2013.godine, juna 2013.godine, februara 2014.godine i marta 2014.godine, računa broj 11/11 od 01.02.2011.godine, računa broj 12/11 od 01.02.2011.godine, računa broj 13/11 od 01.02.2011.godine, računa broj 14/11 od 01.02.2011.godine, računa broj 436/12 od 28.05.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 655/12 od 20.07.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 661/12 od 20.07.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 725/12 od 02.08.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 735/12 od 04.08.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 788/12 od 27.08.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 789/12 od 27.08.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 833/12 od 03.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 822/12 od 03.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 825/12 od 03.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 855/12 od 06.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 856/12 od 07.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 867/12 od 14.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 868/12 od 14.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 883/12 od 21.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 925/12 od 29.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 922/12 od 29.09.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 926/12 od 29.09.2012.godine sa otpremnicom, obračuna kamata broj 62 od 30.09.2012.godine, računa broj 928/12 od 01.10.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 968/12 od 17.10.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 969/12 od 17.10.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 1026/12 od 02.11.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 1033/12 od 02.11.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 1057/12 od 13.11.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 1056/12 od 13.11.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 1076/12 od 22.11.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 1160/12 od 27.12.2012.godine sa otpremnicom, računa broj 1163/12 od 27.12.2012.godine sa otpremnicom, obračuna kamata broj 107 od 31.12.2012.godine, izvoda otvorenih stavki sa danom 31.12.2012.godine, izvoda otvorenih stavki kupca za period do 09.07.2013.godine, rješenja o registraciji Općinskog suda Tuzla broj 032-0-Reg-11-000457 od 10.03.2011.godine, Ugovora broj 1/1/2011, kartice poslovnog partnera od 01.01.2013.godine do 09.07.2013.godine, platežne garancija NLB Banke d.d. Tuzla broj 103580366, dopune I platežne garancije broj 103580366, dopune II platežne garancije broj 103580366, popisa robe 11.02.2014.godine - povrat od BBL-a, specifikacije proizvoda koji su još u roku da bi se pokušali prodati - BBL stanje roba u roku 10.02.2014.godine, dopisa tužioca od 18.03.2014. sa specifikacijom, dopisa tužioca od 11.04.2014.godine - očitovanje na dopis od 08.04.2014.godine, dopisa punomoćnika tuženog od 03.04.2014.godine - očitovanje na opomenu pred tužbu od 25.03.2014.godine, narudžbenice broj 1598/2013 od 02.12.2013.godine, otpremnice broj 1598/2013 od 02.12.2013.godine, otpremnice broj 772/2013 od 02.12.2013.godine, sporazuma od 02.12.2013.godine, računa-otpremnice broj IO1-001-1598/2013 od 19.12.2013.godine, potražnice, opomene pred utuženje od 07.02.2014. i 25.03.2014.godine, prijedloga za sporazumno rješavanje spora od 08.04.2014.godine, analitičke kartica za period 01.01.2014.godine do 29.05.2014.godine, rješenja o registraciji Tt-0-364/11 od 25.04.2011.godine, izvoda otvorenih stavki od 09.07.2013.godine, knjižne obavijesti broj 494/12 od 30.09.2012.godine i broj 710/12 od 31.12.2013.godine.
Na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zajedno, kao i svakog dokaza pojedinačno, odluku kao u izreci presude sud je donio iz sljedećih razloga:
Predmet spora po tužbenom zahtjevu tužioca je dug tuženog po računima kojima je tužilac tuženom fakturisao robu u ukupnom iznosu od 717.441,72 KM.
Obzirom da je tuženi osporio i osnov tj. i činjenicu da mu je tužilac isporučivao robu fakturisanu naprijed navedenim računima, kao i da je osporio i visinu, to je sud odlučujući o ovim spornim činjenicama utvrdio da nisu osnovane tvrdnje tuženog da nije bio u poslovnom odnosu sa tužiocem, odnosno nisu osnovane tvrdnje da mu tužilac nije isporučio robu koja je fakturisana računima koji su predmet tužbenog zahtjeva.
Odlučujući o spornim činjenicama, sud je temeljem dokaza - isprava fax-dopisa koje je tužilac predočio sudu, kao i iz izjava saslušanih svjedoka D.R., zakonskog zastupnika tužioca, S.H. i I.M. utvrdio da je poslovni odnos između tužioca i tuženog postojao, te da je tužilac tuženom isporučivao robu iz svog proizvodnog asortimana.
Naime, svjedok D.R., zakonski zastupnik tužioca, saslušanog na ročištu za glavnu raspravu od 11.12.2014.godine u svojoj izjavi navodi da je poslovna saradnja sa tuženim započela 2011.godine kada je odlučeno da se „Chromos“ Mostar pripoji u „HG Trade“ d.o.o. Čapljina a radi prodaje i distribucije proizvoda Chromosa i Belinke na tržištu BiH, te da je jedan od distributera bio i pravni prednik tuženog „BBL Chromos“ koji je upravo na zahtjev „Helios“ grupe iz svog naziva morao brisati naziv „Chromos“. Svjedok navodi i da se saradnja nastavila tokom 2012., te da se uredno odvijala sve do nastupanja problema u izvršenju obaveza plaćanja nabavljene robe od strane tuženog. Iako je svjedok zakonski zastupnik tužioca, sud izjavu istog, u smislu postojanja poslove saradnje tužioca i tuženog, prihvata kao valjanu obzirom da je svjedok u svom iskazu veoma uvjerljivo i konkretno iznio podatke o poslovnim sastancima tužioca i tuženog te naveo i imena osoba koja su tim sastancima prisustvovala, kao i tačno mjesto održavanja sastanaka pri čemu svjedok u svom iskazu nije navodio uopštene činjenice. Izjavu ovog svjedoka koja je u cijelosti u skladu sa navodima iz iskaza svjedoka I.M., zaposlenika „Chromos boje i lakovi“ d.d. Zagreb, koji svjedok je potvrdio da je tuženi prvobitno u svom nazivu imao riječ „Chromos“, koja riječ je kasnije iz naziva izostavljena, a naveo je i podatke o vremenu, mjestu i osobama koji su bili prisutni održavanju sastanaka sa tuženim, na kojima se prvobitno razgovaralo o poslovnoj saradnji a zatim i o visini duga tuženog prema tužiocu, sud je u cijelosti prihvatio. Sud prihvata i izjavu svjedoka I.M., obzirom da isti nije zaposlenik ni tužioca ni tuženog, te nema razloga da u svojoj izjavi bude pristrasan.
Da je postojala poslovna saradnja između tužioca i tuženog, odnosno da je tužilac isporučivao robu tuženom, u svom iskazu je potvrdio i svjedok S.H. koji je do februara 2014.godine bio zaposlenik tužioca, međutim, kako je i njegova izjava u saglasnosti sa izjavama svjedoka D.R. i I.M., to je sud istu prihvatio kao vjerodostojnu u smislu dokazivanja postojanja poslovnog odnosa između tužioca i tuženog.
Saslušani svjedok E.B., zakonski zastupnik tuženog, u svojoj izjavi je potvrdio da je pregovarao sa D.R. oko isporuke robe, s tim da je on naveo da su pregovori vršeni oko boja za auta, ali da u tom smislu nije došlo do poslovne saradnje. Ove navode svjedoka sud ne prihvata kao vjerodostojne obzirom da iz fax-poruka koje je upravo ovaj svjedok slao na ime D.R. proizilazi da je tuženi od tužioca naručivao robu, da mu je tužilac istu isporučivao, te da je tuženi ostao tužiocu dužan platiti kupljenu robu. Osim toga, iz faktura koje su predmet tužbenog zahtjeva se ne može utvrditi da se radi isključivo o ovoj vrsti robe ( a tuženi u tom smislu nije ni provodio dokaze ). Nadalje, svjedok je u svojoj izjavi potvrdio da je tuženi izdao tužiocu bankarsku garanciju na 200.000,00 KM s tim što on navodi da je ista izdata za poslovni odnos koji nije realizovan ( kupoprodaja boja za aute ), te da je ta bankarska garancija realizovana. Obzirom na karakter bankarske garancije, koja je u skladu sa članom 1083. Zakona o obligacionim odnosima1 strogo formalan pravni posao, te obzirom da je uvidom u platežnu garanciju broj 103580366 od 22.06.2012.godine utvrđeno da je istu izdala NLB Banka d.d. Tuzla na iznos od 200.000,00 KM te da je u istoj naznačeno da se istom osigurava plaćanje po ugovoru broj 1/1/2011, te da se banka istom obavezuje platiti na prvi poziv bilo kog iznosa do iznosa od 200.000,00 KM po primitku pismenog zahtjeva za plaćanje pod uslovom da je „BBL“ d.o.o. Tuzla isporučio robu po ugovoru, za šta tužilac treba prezentirati dokumentaciju o isporuci robe - narudžbenicu, fakturu i otpremnicu, te da tuženi nije na datum dospijeća platio iznos po toj garanciji, to sud na temelju izjave svjedoka koji navodi da je navedena bankarska garancija realizovana utvrđuje da je tužilac banci morao predočiti tražene isprave - narudžbenica, otpremnica i faktura, a da bi banka postupila po izdatoj garanciji.
U smislu dokazivanja postojanja poslovnog odnosa između tužioca i tuženog, sud je kao dokaz prihvatio fax-isprave koje su tužilac i tuženi razmjenjivali, iako ih je tuženi tokom postupka osporavao navodeći da sumnja u njihovu vjerodostojnost, te da misli da ih je tužilac „lažirao“. Ovo s toga što je vještak Haris Hamidović, dipl.ing.elektrotehnike - stalni sudski vještak Informacijsko-komunikacijske struke, podoblast Informacijski sistemi, internet i web-tehnologija i hardverska oprema, u svom nalazu od 21.10.2014.godine naveo da, obzirom na protok vremena, probleme procjene pouzdanosti i integriteta tehničke opreme, sistema i procedura koji su služili za informacijsku obradu elektronskih poruka tokom spornog perioda, kao i dostupnosti, pouzdanosti i integriteta zapisa o aktivnostima na sistemima iz datog perioda, kao i za cijelo vrijeme njihova čuvanja, a obzirom da nije dobio na uvid dokumentaciju o provedenim neovisnim revizijama informacijskih sistema tužioca i tuženog za period 2012. - 2014.godina, niti je dobio bilo kakvu drugu kvalificiranu procjenu u vezi korištene tehnologije i postupaka, a koji pružaju razumnu garanciju za vjerodostojnost i cjelovitost elektronskih poruka za cijelo vrijeme njihove obrade i čuvanja, ne može sa sigurnošću dati izjašnjenje da li su odštampane e-mail poruke i prilozi koji su dostavljeni uz tužbu autentični, odnosno identični originalu.
Na temelju naprijed navedenog, sud je utvrdio da su tužilac i tuženi imali zaključen usmeni Ugovor o prodaji iz člana 454. Zakona o obligacionim odnosima te je u skladu sa članom 516. istog Zakona obavezao tuženog da tužiocu na ime neplaćene kupoprodajne cijene plati iznos od 410.377,32 KM.
Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju uvida u račune broj 436/12, 655/12, 661/12, 735/12, 788/12, 789/12, 833,12, 822,12, 825/12, 855/12, 856,12 867/12, 868/12, 883/12, 925/12, 922/12, 926/12, 928/12, 968/12, 969/12, 1026/12, 1033/12, 1056/12, 1057/12, 1076/12 i 1163/12, čiji zbir iznosi dosuđeni iznos.
U skladu sa članom 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i na opredijeljen zahtjev tužioca, sud je obavezao tuženog da tužiocu na iznos glavnog duga od 410.377,32 KM plati zakonsku zateznu kamatu počev od 11.07.2013.godine, kao dana podnošenja tužbe sudu pa do isplate. Datum padanja tuženog u docnju sud je odredio kao dan kada je tužilac podnio tužbu sudu obzirom da tužilac nije sudu dostavio dokaz da je predmetne račune uručio tuženom, odnosno, nije dokazao da je tuženog ranije pozvao na plaćanje istih, a na što je tuženi i prigovarao. Zatezne kamate obračunat će se u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate2. prišpadajuću zaknsku zateznu kamatu počev od 08.01.2014.godine kako je to tuženi opredjelio io da tužilac te svoje navode
Tužilac sudu nije predočio dokaz za potraživanje iznosa od 306.579,12 KM, 406,85 KM i 78,43 KM, zbog čega je u tom dijelu tužilac odbijen.
Naime, tužilac za ove iznose nije sudu predočio i odgovarajuće račune ili druge isprave, a niti je tokom postupka predložio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke radi dokazivanja postavljene visine tužbenog zahtjeva.
Sud nije posebno obrazlagao prigovore koje je tuženi iznio u vezi sa računima broj 11/11 ispostavljenog na iznos od 161.102,38 KM, broj 12/11 ispostavljenog na iznos od 55.737,65 KM, broj 13/11 ispostavljenog na iznos od 103.505,30 KM i broj 14/11 ispostavljenog na iznos od 12.174,87 KM, koji računi su ispostavljeni 01.02.2011.godine, a koji prigovori se odnose na činjenicu da je iste ispostavilo preduzeće koje je prije ispostavljanja istih pripojeno preduzeću „HG Trade BIH“ d.o.o. Čapljina ( „Chromos boje i lakovi“ d.o.o. Mostar ), obzirom da je sud utvrdio da u ovom dijelu tužilac nije ni dokazao svoje potraživanje.
Obzirom na naprijed izneseno i obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud nije posebno obrazlagao ni provedeni dokaz vještačenja po vještaku grafologu Ismetu Katani, dipl.kriminalista, čiji zadatak je bio da se izjasni da potpis na spornom Izvodu otvorenih stavki sa danom 31.12.2012.godine nije niti potpis zakonskog zastupnika E.B. a niti ovlaštenog računovođe E.M., jer je sud kako je to naprijed i navedeno visinu tužbenog zahtjeva tužioca utvrdio na temelju predočenih računa a ne predmetnog izvoda otvorenih stavki.
Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog, sud je utvrdio da je isti osnovan.
Tuženi je sudu predočio narudžbenicu broj 1598/2013 od 02.12.2013.godine na temelju koje je sud utvrdio da je tužilac „HG Trade BH“ d.o.o. Čapljina od tuženog naručio u narudžbenici pojedinačno navedenu robu. Uvidom u otpremnicu broj 1598/2013 od 26.11.2013.godine i 772/2013 od 02.12.2013.godine utvrđeno je da je tuženi tužiocu naručenu robu isporučio, kao i da se na istim nalazi pečat i potpis tužioca ispod rubrike „primio“. Tuženi je tužiocu za isporučenu robu ispostavio i račun broj I01-001-1598/2013 od 19.12.2013.godine na iznos od 182.387,73 KM, te je sud obavezao tuženog da tužiocu na ime neplaćene isporučene robe a u skladu sa članom 516. Zakona o obligacionim odnosima navedeni iznos plati.
Sud nije prihvatio kao osnovane tvrdnje tužioca da se u konkretnom slučaju ne radi o kupoprodajnom odnosu nego o povratu robe obzirom da je tuženi sudu predočio i Sporazum koji su tužilac i tuženi zaključili 02.12.2013.godine i u kome stoji da „HG Trade BH“ d.o.o. Čapljina kao kupac na osnovu narudžbenice broj 1598/2013 od 02.12.2013.godine, otpremnice broj 1598/2013 i broj 772/2013 preuzima robu od „BBL“ d.o.o. Tuzla kao prodavca, te da će prodavac kupcu izdati račun po nabavnim cijenama. Kako je navedeni sporazum uredno potpisan od strane tužioca to proizilazi da nisu osnovani navodi tužioca da se u ovom konkretnom poslovnom odnosu radilo o povratu stvari.
Da se u konkretnom poslovnom odnosu između tužioca i tuženog nije radilo o povratu robe nego o kupoprodaji proizilazi i iz Nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Alme Šehović, dipl.ecc. od 03.10.2014.godine. Vještak u svom Nalazu detaljno navodi koji sadržaj isprava mora sadržavati da bi bila knjigovodstvena isprava, te tako navodi da je narudžbenica komercijalni dokument izdat od strane kupca prodavcu koji ukazuje na vrstu, količinu i cijenu proizvoda ili usluga koje će prodavac pružiti kupcu, da se narudžbenica dostavlja kao prihvat ponude, kao prijedlog za zaključenje posla na temelju poznatih uslova prodaje, kao nova ponuda ili kao nalog za izvršenje dijela isporuke na temelju okvirnog ili godišnjeg ugovora, te konstatuje da narudžbenica broj 1958/2013 od 02.12.2013.godine sadrži sve potrebne elemente i da je knjigovodstveno ispravan dokument. Vještak nadalje obrazlaže i valjanost otpremnica broj 1598/2013 i broj 772/2013 te knjigovodstvenu valjanost računa broj I01-001-1598/2013 od 19.12.2013.godine, te na temelju navedenog konstatuje da je prema izdatom računu tužilac u obavezi tuženom isplatiti iznos od 182.387,73 KM. Vještak je u svom nalazu navela i to da tužilac „HG Trade BH„ d.o.o. Čapljina u svom knjigovodstvu nema knjižen predmetni račun, međutim, vještak je u usmenom izlaganju na ročištu za glavnu raspravu od 11.12.2014.godine pojasnila i to da se narudžbenica ne ispostavlja kao dokument za povrat robe nego je to knjižna obavijest koja kao knjigovodstveni dokument prati određene reklamacije odnosno storno nekog računa ili dijela računa.
Nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti prihvata obzirom da je isti dat u skladu sa pravilima struke od strane lica kvalifikovanog za davanje te vrste mišljenja, te što je isti sačinjen na temelju isprava koje se stranke predočile sudu odnosno vještaku.
Visinu obaveze tužioca sud je utvrdio na temelju predmetnog računa, te analitičke kartice, a što je sve u svom Nalazu obuhvatila i vještak finansijske struke, koja navodi da je predmetni račun ispostavljen u skladu sa ponudom broj PON-001-14/2013. Osim toga, u Sporazumu u članu 3., stranke su ugovorile da će se račun izdati po nabavnim cijenama na osnovu narudžbenice broj 1598/2013 a na kojoj narudžbenici tužilac nije naveo vrijednost tj. cijenu robe, a iste nema ni na otpremnici broj 1598/2013. Kako je na tužiocu bio teret dokazivanja tvrdnji da mu tuženi nije fakturisao robu po cijenama kako je to dogovoreno, to je sud kao nedokazane odbio navode tužioca kojima tužilac osporava visinu potraživanja tuženog navodeći da je vrijednost robe trebala biti iskazana u skladu sa Sporazumom i po nabavnim cijenama.
U skladu sa članom 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i na opredijeljen zahtjev tuženog, sud je obavezao tužioca da tuženom na iznos glavnog duga od 182.387,73 KM plati pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 08.01.2014.godine kako je to tuženi opredijelio ( mada je na računu kao datum dospijeća naznačen 26.12.2013.godine ali sud nije odlučivao preko postavljenog zahtjeva). Zatezne kamate obračunat će se u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate. prišpadajuću zaknsku zateznu kamatu počev od 08.01.2014.godine kako je to tuženi opredjelio io da tužilac te svoje navode
U skladu sa članom 383., 386. i 396. Zakona o parničnom postupku3 i u skladu sa kvantitativnim i kvalitativnim uspjehom stranaka u sporu, sud je obavezao tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupaka u iznosu do 1.689,05 KM.
Troškove tužioca čini iznos od po 820,00 KM na ime nagrade punomoćniku tužioca za sastav tužbe od 11.07.2013.godine, za sastav odgovora na protivtužbu iz pismenog podneska od 03.07.2014.godine, te za zastupanje na pripremnom ročištu 26.08.2014.godine i za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 11.12.2014.godine i nastavku ročišta za glavnu raspravu od 11.02.2015.godine. Ukupno nagrada punomoćniku tužioca iznosi 4.100,00 KM.
Troškove tužioca čini i sudska taksa na tužbu koju je tužilac u iznosu od 3.641,90 KM platio dana 24.07.2013.godine te isti toliki iznos na ime sudske takse na presudu.
Tužilac je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova punomoćnika tužioca za sastav podneska u visini od 820,00 KM obzirom da ti troškovi nisu bili neophodni odnosno navode iz podneska tužilac je mogao iznijeti i iznio i na ročištu.
Troškove tuženog čini nagrada punomoćniku tuženog za sastav odgovora na tužbu iz pismenog podneska od 18.11.2013.godine u iznosu od 836,00 KM, za sastav protivtužbe iz pismenog podneska od 30.05.2014.godine u iznosu od 835,00 KM, za zastupanje tuženog na pripremnom ročištu od 04.06.2014.godine u iznosu od 827,00 KM, 26.08.2014.godine u iznosu od 826,00 KM, te za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 11.12.2014.godine i nastavku od 11.02.2015.godine u iznosu od po 840,00 KM. Ukupno troškovi punomoćnika tuženog iznose 5.004,00 KM.
Troškove tuženog čini i opredijeljeni iznos od 900,00 KM na ime predujma troškova vještačenja po vještaku finansijske, informaciono-komunikacijske i grafološke struke, a koji iznos je tuženi predujmio dana 09.09.2014.godine ( mada je tuženi na ime predujma troškova vještačenja uplatio iznos od 950,00 KM ali sud nije odlučivao preko postavljenog zahtjeva ).
Troškove tuženog čini i iznos od 911,90 KM na ime sudske takse na presudu.
Tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.820,95 KM na ime sudske takse na odgovor na tužbu obzirom da u spisu ne postoji dokaz da je ista plaćena.
Visina nagrade punomoćnicima parničnih stranaka određena je u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi u F BiH4 i prema prosječnoj neto plaći u mjesecu u kojem je svaka pojedina radnja poduzeta, iz kog razloga je tuženi preko dosuđenog iznosa nagrade punomoćniku odbijen. Visina sudske takse određena je u skladu sa Zakonom o sudskim taksama TK5.
Na kraju, u skladu sa kvantitativnim i kvalitativnim uspjehom tužioca koji je sa tužbom uspio u procentu od 56,34% i tuženog koji je sa protivtužbom uspio u procentu od 100%, sud je utvrdio da je tužilac u postupku uspio sa 28,17% te da bi mu pripadali troškovi u iznosu od 3.206,81 KM a da je tuženi uspio u sporu u procentu od 71,83% i da bi mu pripadali troškovi u iznosu od 4.895,86 KM.
Nakon prebijanja troškova tužioca i tuženog sud je obavezao tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupaka u iznosu do 1.689,05 KM.
BILJANA NOVAK
POUKA:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba
u roku od 30 dana. Za tužioca rok za žalbu
počinje teći od dana prijema prepisa a za
tuženog od dana donošenja.
Žalba se podnosi Kantonalnom sudu u
Tuzli putem ovog suda u 3 primjerka.
1 Sl.list SFRJ br. 27/98, 39/85 i 57/89, Sl.list SR BIH br. 2/92, 13/93 i 13/94, Sl.novine F BIH br. 29/03 i 42/11
2 Sl.novine F BIH br. 27/98, 51/01, 56/04, 68/04 i 29/05
3 Sl.novine F BIH br. 53/03, 73/05 i 19/06
5 Sl.novine TK br. 5/09, 4/10 i 9/12