BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
POSAVSKI KANTON
OPĆINSKI SUD U ORAŠJU
Broj: 25 0 Rs 055992 22 Rs
Orašje, 27.12.2022. godine
Općinski sud u Orašju, sudac Joko Radić, u pravnoj stvari tužitelja Dž.B. iz T., …, kojeg zastupa punomoćnik Nada Milić, odvjetnik iz Gradačca, protiv tuženika Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa Orašje, Dusine bb, kojeg zastupa direktor I.I. i punomoćnik Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, radi utvrđivanja i otklanjanja diskriminacije, te naknade štete, v.p.s. 4.000,00 KM, nakon održane i zaključene glavne, usmene i javne rasprave vođene dana 02.12.2022. godine u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, dana 27.12.2022. godine donio je slijedeću:
P R E S U D U
I. Odbija se kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je tuženik diskriminirao tužitelja uznemiravanjem u obliku mobinga na način da je izdao i potpisao Naredbu broj 01-30-508/22 od 16.02.2022. godine, kojom je zabranio tužitelju – stručnom suradniku – psihologu Dž.B. kontakt sa maloljetnicima (Odjeljenje odgojno-popravnog doma i maloljetničkog zatvora) čime ga je onemogućio u obavljanju njegovog posla, podsticao druge državne službenike na provođenje Naredbe, ponavljao svakodnevno primjenu Naredbe koja ima ponižavajući efekt, a čija je svrha i posljedica degradacija radnih uvjeta i profesionalnog statusa tužitelja.
Utvrđuje se da je Naredba tuženika broj 01-30-508/22 od 16.02.2022. godine nezakonita.
Obvezuje se tuženik da otkloni posljedice diskriminacije u obliku mobinga nad tužiteljem na osnovu nezakonite Naredbe tužene broj 01-30-508/22 od 16.02.2022. godine na način da mu omogući posao stručnog suradnika –psihologa u skladu sa Rješenjem broj 02-34-1485/16 od 01.09.2016. godine i opisom njegovih poslova prije donošenja navedene Naredbe u roku od 15 dana od dana prijema presude.
Obvezuje se tuženik da tužitelju isplati nematerijalnu štetu u vidu povrede integriteta osobnosti, pretrpljenog fizičkog bola i straha u iznosu od 4.000,00 KM uvećano za zakonsku zateznu kamatu od donošenja presude do konačne isplate, u roku 15 dana od dana prijema presude.
Obvezuje se tužena da nadoknadi troškove postupka u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“
II. Obvezuje se tužitelj Dž.B. iz T. da tuženiku Kazneno poravnom zavodu poluotvorenog tipa Orašje na ime troškova parnice isplati iznos od 1.080,00 u roku od 30 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
III. Sa preostalim zahtjevom za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa tuženik se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Dana 01.04.2022. godine tužitelj je putem punomoćnika podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđivanja i otklanjanja diskriminacije i naknade nematerijalne štete. U tuži se ističe da je tužitelj na temelju Rješenja tuženika br. 02-34-1485/16 od 01.09.2016. godine primljen i raspoređen na radno mjesto stručni suradnik–psiholog u Odjeljenju Odgojno popravnog doma poluotvorenog tipa Orašje, da je tuženik povodom prijave oca jedne od štićenica S.Č. za psihičko maltretiranje njegove kćerke L.Č., Federalnom ministarstvu pravde najprije uputio Izvještaj br. 01-30-130-1/22 od 22.01.2022. godine u kojem je navedeno da su neosnovani navodi iz prijave i objasnio način rada psihologa u odnosu na specifičnosti patologije ličnosti same štićenice, da je ovako obrazloženje tuženika kasnije u svom rješenju kojom je odbio molbu L.Č. za zamjenu odgojne mjere od 25.02.2022. godine naveo i Općinski sud u Sarajevu ističući da od početka izvršenja odgojne mjere otac L.Č. predstavlja izrazito remetilački faktor u vršenju tretmana i da ima posebno izražen animozitet prema psihologu od kada je isti u okviru tretmanskih aktivnosti postavio pitanje eventualnog seksualnog nasilja u obitelji, te da je nakon toga S.Č. ipak izvršio pritisak na Federalno ministarstvo pravde koje je kod direktora KPZ-a dalje inzistiralo da obavezno protiv tužitelja pokrene disciplinski postupak, što je tuženik i učinio donošenjem Rješenja o pokretanju disciplinskog postupka br. 01-30-319-3/22 od 25.02.2022. godine. Dalje se navodi da je prije toga, 16.02.2022. godine tuženik izvršio mobing nad tužiteljem donošenjem nezakonite Naredbe direktora br. 01-30-502/22 (pravilno: broj 01-30-508/22) kojom je tužitelju zabranjen kontakt sa maloljetnicima zbog navodnog sprečavanja utjecaja na svjedoke u disciplinskom postupku koji se vodi protiv njega, te se ukazuje da je ova Naredba suprotna svim primjenjivim zakonskim odredbama, na što je direktor KPZ-a Orašje i upozoren dopisom punomoćnika tužitelja od 17.02.2022. godine. S tim u vezi ističe se da je nesporno da bi ovakva Naredba značila višemjesečnu zabranu kontakta sa maloljetnicima i da rad psihologa u kancelariji bez kontakta sa štićenicima nije moguć, te da se ovakvom naredbom evidentno tužitelju zabranjuje rad uz naglasak na spornu zabranu o kretanju po ustanovi, ukazujući da se takve mjere mogu odrediti jedino u kaznenom postupku. U tužbi se navodi da na navedeni zahtjev tužitelj nije dobio nikakav odgovor od strane tuženika, a da se nezakonita Naredba nastavila provoditi i od strane zatvorskih policijskih službenika čime je direktor svjesno ponavljao radnje koje imaju ponižavajući efekt na tužitelja i čija je svrha degradacija radnih uvjeta i profesionalnog statusa, što posebno potvrđuje činjenica da u vrijeme izdavanja Naredbe nije niti bilo doneseno Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka. Također se navodi da je tuženiku dana 15.03.2022. godine upućen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa sa zahtjevom za zaštitu štićenika u maloljetničkom zatvoru na koji tuženi nije odgovorio, te se ukazuje da je od dana donošenja Naredbe, štićenicima kao i osuđenima iz maloljetničkog zatvora onemogućen psihotretman, iako se u gotovo svim slučajevima radi o maloljetnicima i mlađim punoljetnicima kojima je tretman potreban tijekom resocijalizacije. Pored navedenog, ističe se da je tuženik Rješenjem tužitelja br. 01-30-728/22 od 04.03.2022. godine, suprotno zakonu, premjestio i postavio na radno mjesto u Sektoru za poslove preodgoja – tretmana osuđenih osoba u KPZ-u Orašje, dok je na njegovo radno mjesto zaposlio drugog psihologa po ugovoru o djelu, te da je na ovu odluku tužitelj podnio žalbu Odboru državne službe za žalbe o kojoj još nije odlučeno. Navodi se da je tužitelj skrenuo pažnju tuženiku na nezakonitost Naredbe i da je s obzirom na reakcije štićenika podnio i kaznenu prijavu Kantonalnom tužiteljstvu Posavskog kantona. Na koncu ukazuje se da zbog postupaka tuženika tužitelj trpi i psihičku bol zbog povrede dostojanstva i integriteta ličnosti, kao i strah za svoj profesionalni status zbog čega je nastala nematerijalna šteta.
Predlaže se da sud donese presudu kojom će utvrditi da je tuženik diskriminirao tužitelja uznemiravanjem u obliku mobinga na način da je izdao i potpisao Naredbu br. 01-30-502/22 od 16.02.2022. godine kojom je zabranio tužitelju kontakt sa maloljetnicima u Odjeljenju odgojno-popravnog doma i Maloljetničkog zatvora čime ga je onemogućio u obavljanju njegova posla, podsticao druge državne službenike na provođenje Naredbe, ponavljao svakodnevno primjenu Naredbe koja ima ponižavajući efekt, a čija je svrha i posljedica degradacija radnih uvjeta i profesionalnog statusa tužitelja, zatim kojom će se utvrditi da je ova Naredba nezakonita, a tuženika obvezati da otkloni posljedice diskriminacije u obliku mobinga na način da mu omogući da radi posao stručnog suradnika – psihologa u skladu sa rješenjem br. 02-34-1485/16 od 01.09.2016. godine i opisom njegovih poslova prije donošenja navedene Naredbe, te kojom će obvezati tuženika da mu isplati nematerijalnu štetu u vidu povrede integriteta ličnosti, pretrpljenog fizičkog bola i straha u iznosu od 4.000,00 KM uvećano za zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.
U odgovoru na tužbu tuženika od 05.05.2022. godine osporava se zahtjev tužitelja, te se ističe da je isti Rješenjem broj 01-30-728/22 od 04.03.2022. godine premješten sa radnog mjesta psihologa za maloljetnike i postavljen na radno mjesto psihologa za osuđene osobe, te da tužitelj obavlja poslove iste vrste. Ukazuje se da tužitelj ovim premještajem zadržava sva prava iz radnog odnosa i na novom radnom mjestu, te da su za oba radna mjesta potrebni isti opći i posebni uvjeti, ali da je na ovo Rješenje tužitelj uložio žalbu, te da će u skladu sa rješenjem drugostupanjskog tijela biti moguće prosuditi osnovanost tužbe u ovom dijelu. Navodi se da u svakom slučaju tužitelju nije povrijeđeno niti umanjeno ni jedno od prava iz radnog odnosa. Dalje se ističe da su neosnovani navodi tužitelja po pitanju mobinga obzirom da direktor Zavoda u izvršavanju poslova iz čl. 17. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji od 27.03.2012. godine, te u skladu sa čl. 123. st. 7. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija u Federaciji BiH, organizira vršenje svih poslova iz nadležnosti Zavoda, usklađuje rad organizacionih jedinica, nadzire pravilnost i zakonitost rada. S tim u svezi naglašava se da je izdavanje Naredbe izvršeno zbog nastalih narušenih međuljudskih odnosa između psihologa i štićenika u cilju zaštite prava štićenika i otklanjanja i onemogućavanja poduzimanja nedopuštenih radnji. Zbog navedenog predlaže se da sud odbije zahtjev tužitelja u cijelosti.
U ovoj pravnoj stvari stranke su izvele dokaze čitanjem materijalne dokumentacije i to u Rješenje KPZ-a Orašje br. 02-34-1485/16 od 01.09.2016. godine, Podnesak tuženika – KPZ-a br. 01-30-130-1/22 od 21.02.2022. godine, Rješenje Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 Km 792663 19 Km 2 od 25.02.2022. godine, Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka br. 01-30-319-3/22 od 25.02.2022. godine, Naredba tuženika br. 01-30-508/22 od 16.02.2022. godine, Podnesak ZAK Milić Nada i Đurić Miloš upućen tuženiku od 17.02.2022. godine, Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa sa zahtjevom za zaštitu štićenika vlastito-popravnog doma i osuđenih u maloljetničkom zatvoru KPZ-a Orašje od 15.0-3.2022. godine sa kopijom povratnice, 8 molbi i izjava i 5 pisama štićenika tuženika, Rješenje KPZ-a br. 01-30-728/22 od 04.03.2022. godine, Krivičnu prijavu od 31.03.2022. godine, Pravilnik o radnim odnosima državnih službenika namještenika i službeni ka zatvorske policije – straže KPZ-a u Orašju br. 02-34-952/15 od 10.06.2015. godine, Pravilnik o izmjenama pravilnika o radnim odnosima državnih službenika, namještenika i službenika zatvorske policije – straže KPZ-a u Orašju br. 02-34-295/19 od 20.02.2019. godine, Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji KPZ-a u Orašju br. 02-34-359/12 od 27.03.2012. godine, Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o unitarnoj organizaciji KPZ-a U Orašju br. 02-34-621/19 od 10.04.2019. godine, Službena zabilješka tužitelja od 06.04.2022. godine, Obavijest tužitelja od 07.04.2022. godine. Dopis tužioca tuženiku – KPZ-u Orašje u vezi nemogućnosti adekvatnog obavljanja poslova protokoliran od strane tuženika pod br. 01-30-1793 od 25.05.2022. godine, Obavještenje KPZ-a od 28.04.2022. godine, Rukom pisana Izjava M.U. zatvorske policajke od 12.05.2022. godine, Nalaz JZU Dom zdravlja Tuzla br. 0966138/22 od 13.06.2022. godine sa Izvještajem iste ustanove o privremenoj spriječenosti za rad od 30.06.2022. godine za period od 13.06.2022. do 30.06.2022. godine i od 01.07.2022. do 01.07.2022. godine, Specijalistički nalaz JZU UKC Tuzla br. 1102/3210 od 22.06.2022. godine, Specijalistički nalaz JZU UKC Tuzla br. 7517 od 13.06.2022. godine, Specijalistički nalaz JZU UKC Tuzla od 14.06.2022. godine, Specijalistički nalaz JZU UKC Tuzla od 20.05.06.2022. godine, Specijalistički nalaz JZU UKC Tuzla od 18.03.2022. godine, Podnesak tužitelja upućen KPZ-u Orašje pod naslovom „Ukazivanje na nezakonite radnje šefa grupe, zamjenika direktora i pomoćnice direktora za pravne poslove od 24.05.2022. godine, Službena obavijest tužitelja upućena KPZ-u Orašje o ugroženosti psihičkog stanja štićenice L.Č. od 10.05.2022. godine, Službena zabilješka tužioca dostavljena KPZ-u Orašje od 06.04.2022. godine, Informacija Službe tretmana M.O.. A.O. i Dž.B. upućen KPZ-u Orašje od 27.04.2022. godine, Obavijest tužitelja upućena tuženiku od 27.04.2022. godine i 15.05.2022. godine, sa službenom obavijesti i prijedlogom za hitno poduzimanje mjera od 12.05.2022. godine sa potvrdom o primitku pošiljke, Obavijest tužitelja KPZ-u Orašje od 13.05.2022. godine, Upit za obavljanje poslova tužitelja upućen tuženiku od 17.05.2022. godine, Podnesak tužitelja dostavljen KPZ-u Orašje pod naslovom „Obrazloženje u vezi sa ograničavanjem kretanja po zavodu i molba za obezbjeđivanje prostorije koje za razgore sa osuđenim licima ,,Traži se“ od 18.05.2022. godine, Podnesak tužitelja KPZ-u Orašje pod naslovom „Pristup dokumentaciji“ od 18.05.2022. godine, Krivična prijava koju je tužitelja podnio KTPK Orašje od 01.06.2022. godine, Podnesak Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 Km 792663 19 Km 2 od 06.04.2022. godine koji je sutkinja za maloljetnike Jasmina Sazdovski uputila na ruke ministra gospodina M.J. od 06.04.2022. godine, Izvješće o ispitivanju navoda iz žalbe g. S.Č. koji je sačinio tuženik i uputio Federalnom ministarstvu pravde Sarajevo br. 01.-30.130-1/22 od 21.01.2022. godine, Zapisnik disciplinske komisije o javnoj raspravi br. 06-30-6-633-7/22 od 05.07.2022. godine, Potvrdu o prijemu pošiljke uz dokaza koji je naslovljen kao Podnesak ZAK Milić Nada i Đurić Miloš upućen tuženom od 17.02.2022. godine, Rješenje Agencije za državnu službu FBiH – disciplinske komisije koje je tužilac u međuvremenu primio br. 06-30-6-633-9/22 od 14.07.2022. godine, Izvještaj o izvršenom inspekcijskim nadzoru Febrilnog inspektorata za izvršenje krivičnih sankcija br. 04-09-6-42/22 od 23.02.2022. godine, Rješenje tuženog o pokretanju disciplinskog postupak br. 01-30-319-3 od 25.02.2022. godine, Rješenje tuženog o pokretanju disciplinskog postupka br. 01-30-1701/22 od 19.05.2022. godine, Izjava na okolnosti biroa za ljudska prava Tuzla br. 69-1/19 od 26.06.2019. godine, Službena zabilješka nadzornika Ž.Ž. od 12.03.2020. godine, Službena zabilješka odgajatelja D.D. od 30.03.2022. godine, Službena zabilješka nadzornika E.K. od 01.04.2022. godine, Službena zabilješka nadzornika E.K. od 06.04.2022. godine, Službena zabilješka nadzornika J.Ž. od 12.04.2022. godine, Akt Agencije za državnu službu od 02.09.2022. godine, Žalbu tuženika br. 02-30-2450-1/22 od 05.08.2022. godine, Rješenja Odbora državne službe za žalbe br. 01-30-747/22 od 14.10.2022. godine i Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke – neuropsihijatra dr. S.Đ. od 19.09.2022. godine koji je isti i usmeno obrazložen na glavnoj raspravi. Pored navedenog, tijekom postupka saslušani su u svojstvu stranke tužitelj Dž.B. i zastupnik tuženika I.I., a u svojstvu svjedoka S.K., J.Č., M.O., A.O., J.Ž., E.Đ., J.Dž., M.U., T.Š., E.O., N.A., I.J. i D.D..
Na pripremnom ročištu održanom dana 29.07.2022. godine Sud je odbio prijedlog tužitelja da se u ovoj pravnoj stvari izvrši uvid u spis Suda broj 25 0 Rs 056455 22 Rs. Naime, utvrđeno je da u tom predmetu tužitelj osporava odluku Odbora državne službe za žalbe kojom je potvrđeno Rješenje tuženika o premještaju tužitelja na radno mjesto stručnog suradnika - psihologa za tretman osuđenih osoba od 04.03.2022. godine. Kako je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za zaštitom od diskriminacije na radnom mjestu zbog donošenja Naredbe tuženika od 16.02.2022. godine, to je sud našao da izvođenje dokaza čitanjem spisa Suda u predmetu koji je u tijeku i u kojem se utvrđuje zakonitost i pravilnost navedenog premještaja tužitelja nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, sud je odbio prijedlog tužitelja da se po službenoj dužnosti pribavi Ugovor o djelu temeljem kojeg je angažiran E.T., našavši to suvišnim budući da ta činjenica među strankama i nije sporna. Naposljetku Sud je odbio i prijedlog tužitelja da se u ovoj pravnoj stvari saslušaju svjedoci E.T. (angažirani psiholog), M.D. i M.U.1 (inspektori Federalnog ministarstva pravde), Jasmina Sazdovski (sudac za maloljetnike Općinskog suda u Sarajevu) i M.J. (federalni ministar pravde). Ovo iz razloga što je svjedok E.T. predložen na okolnosti diskriminatornog odnosa tuženika prema tužitelju i zabrani rada, te svim okolnostima koje su prethodile donošenju Naredbe, pa kako je Sud zaključio da je isti kao psiholog angažiran nakon donošenja osporene Naredbe, te da kao takav ne može imati saznanja o svim okolnostima koje su prethodile donošenju Naredbe, te kako je na ove iste okolnosti predložen veliki broj drugih svjedoka, to je našao da je suvišno izvoditi ovaj dokaz. Nadalje, tužitelj je saslušanje svjedoka M.D. i M.U.1 inspektora Federalnog ministarstva pravde koji su obavili inspekcijski nadzor nad radom Odjeljenja odgojno popravnog doma, predložio radi davanja informacija o sačinjavanju Izvještaja i razloga zbog kojih je izvršen nadzor. Kako je u spis uložen navedeni Izvještaj o izvršenom nadzoru broj 04-09-6-42/22 od 23.02.2022. godine, te kako su u istome i navedeni razlozi zbog kojih se vrši nadzor (sagledavanje stanja i aktivnosti u vezi sa prijavom S.Č., oca štićenice L.Č.), to je Sud zaključio da je saslušanje ovih svjedoka nepotrebno. Isto tako Sud je našao suvišnim saslušavati i sutkinju za maloljetnike Općinskog suda u Sarajevu Jasminu Sazdovski, budući da je činjenice i okolnosti na koje je predložena (dostavljanje izjašnjenja ministru vezano za L.Č. i suradnja sa tužiteljem u pogledu tretmana L.Č.), moguće utvrditi i temeljem priložene materijalne dokumentacije i to Izjašnjenja upućenog ministru M.J. broj 65 0 Km 792663 19 Km 2 od 06.04.2022. godine. Na koncu za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari i za utvrđivanje pitanja postojanja diskriminacije od strane tuženika, sud je našao nepotrebnim saslušavati M.J. kao Federalnog ministra pravde na okolnosti razloga slanja inspekcije u nadzor, posebno jer je takav razlog i naveden u samom Izvještaju inspektora od 23.02.2022. godine.
Nadalje, na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 10.10.2022. godine, te njegovom nastavku održanom 01.12.2022. godine Sud je na prijedlog tuženika dozvolio izvođenje dokaza čitanjem Akta žalbe tuženika broj 02-30-2450-1/22 od 05.08.2022. godine i akta Agencije za državnu službu od 02.09.2022. godine, te Rješenja Odbora državne službe za žalbe broj 01-30-747/22 od 14.10.2022. godine. Ovo iz razloga što je utvrdio da tuženik ove akte nije mogao predložiti najkasnije na pripremnom ročištu (29.07.2022. godine), budući da nastali nakon njegova zaključenja, pa su na ovaj način ispunjeni uvjeti iz čl. 102. st. 2. Zakona o parničnom postupku1 (u daljnjem tekstu: ZPP). Također na raspravi od 10.10.2022. godine odbijen je prijedlog tuženika da se izvrši uvid i pročita Rješenje disciplinske komisije br. 06-30-256-10/22 od 10.05.2022. godine i Rješenja Agencije za državnu službu broj 06-30-6-633-9/22 od 14.07.2022. godine (dokaz izveden po prijedlogu tužitelja), obzirom da je iz istih vidljivo da su nastali u periodu prije održanog i zaključenog pripremnog ročišta, pa je tužitelj imao mogućnost iste blagovremeno predložiti, odnosno ukoliko ih u tom trenutku nije posjedovao od suda zatražiti njihovo pribavljanje sukladno 135. ZPP-a.
Pri navodima iz tužbe, tužitelj ostao i tijekom postupka, a u završnom izlaganju njegova punomoćnika navodi se da je tužitelj u zakonskim rokovima podnio predmetnu tužbu nakon što je direktor KPZ-a pozvan da se poništi sporna Naredba. Ukazuje se da je prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji od 27.03.2012. godine opis poslova stručnog suradnika – psihologa koji je raspoređen u Službu preodgoja - tretmana izrada odgovarajućih planova i programa vezano za upoznavanje, ispitivanje i proučavanje ličnosti maloljetnika, prijedlog tretmana i njihovo praćenje, surađivanje sa odgajateljem za maloljetnike u cilju prikupljanja informacija, eventualnim promjenama psihičkog zdravlja maloljetnika, svakodnevno kontaktiranje sa maloljetnicima, vođenje terapije sa onima koji imaju psihičke teškoće i problem u adaptaciji na uvjete života i rada u Odjeljenju, pružanje neophodne stručne – psihološke pomoći u cilju prevazilaženja problema, po potrebi upućivanje na neuropsihijatrijski tretman u slučaju intenziviranja psihičkih smetnji, svakodnevna suradnja sa ostalim izvršiocima u Sektoru i sa drugim Sektorima u cilju zakonitog i pravilnog izvršenja odgojne mjere, a da je sve ovo vidljivo i iz priloženih pisama štićenika gdje opisuju način provođenja psihotretmana kao individualnog i grupnog, tj. radionica, a što su opisali i kao saslušani svjedoci. Navodi se da je tužitelju suprotno svim primjenjivim zakonskim odredbama spornom Naredbom naređeno faktički da samo sjedi u kancelariji, jer stručni – suradnik psiholog ne može navedene poslove bez kontakta sa štićenicima, te da je temeljem odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije i odredbe člana 12. st. 3. Zakona o radu teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije na poslodavcu, odnosno ovdje tuženoj, što tužena definitivno nije dokazala, a da je nasuprot tome tuženiku ukazano na nezakonitost sporne Naredbe podneskom od 17.2.2022. godine, ali da na to tužitelj nikada nije dobio odgovor, da nezakonita Naredba nije poništena, već se ista nastavila provoditi i od strane zatvorskih policijskih službenika, čime je direktor svjesno ponavljao ovakve radnje koje imaju ponižavajući efekt na tužitelja i čija je svrha degradacija radnih uvjeta i profesionalnog statusa zaposlenog (mobing). Posebno se ističe da u vrijeme izdavanja Naredbe nije čak ni bilo doneseno Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka što je vidljivo iz datuma Rješenja od 25.2.2022. godine koje je izvedeno kao dokaz, a što je evidentno netočno navedeno u spornoj naredbi, iz čega proizlazi da je namjera tužene apsolutna degradacija tužitelja kao ličnosti i državnog službenika, jer je kao svrha Naredbe navedeno “sprečavanje utjecaja na svjedoke u disciplinskom postupku” koji u tom trenutku nije ni pokrenut. Tužitelj se dalje posebno poziva na odredbu člana 123. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH kao pravni osnov donošenja Naredbe, navodeći da ista ne daje mogućnost direktoru da donese naredbu kojom se direktno degradiraju uvjeti rada tužitelja i isti onemogućava da obavlja njegov posao. S tim u svezi ukazuje se da je odredbom članka 59. Zakona o državnoj službi u FBIH propisana mogućnost tzv. preventivne suspenzija koja se državnom službeniku može izreći pod uvjetom da je protiv njega pokrenut krivični postupak, a što ovdje nije slučaj, te da ne postoji zakonska mogućnost da direktor tužene putem naredbe suspendira državnog službenika zato što tvrdi da se protiv njega vodi disciplinski postupak, koji je pokrenut tek 10 dana nakon donošenja Naredbe. Navodi se da su na ovakav način za tužitelja stvoreni nemogući i ponižavajući svakodnevni uvjeti rada, gdje je tužena dalje pokretala disciplinske postupke, donijela rješenje o premještaju koje je predmet preispitivanja u sudskom postupku broj 25 0 Rs 056455 22 RS i tužitelj faktički nije mogao ništa da radi, a bio je u obavezi da redovno dolazi na posao. Posebno je bilo dodatno ponižavajuće i degradirajuće za tužitelja to što je tužena odmah zaposlila drugog psihologa po ugovoru o djelu, a što je Sud također odbio kao dokaz kao i saslušanje E.T., jer je druga osoba faktički preuzela njegov posao i rad sa štićenicima sa vrlo kompleksnom problematikom kojom se tužitelj bavio od dolaska štićenika u OPD i MZ. Dalje se u završnom izlaganju ističe da je Općinski sud u Sarajevu koji je zadužen za praćenje preodgoja L.Č. i rad tužitelja sa ovom štićenicom cijenio da od početka izvršenja odgojne mjere otac L.Č. predstavlja izrazito remetilački faktor u vršenju tretmana i resocijalizacije L.Č., da ima posebno izražen animozitet prema psihologu od kad je psiholog u okviru tretmanskih aktivnosti postavio pitanje eventualnog postojanja seksualnog nasilja u obitelji, da je sud više puta ocu pojasnio da psihoterapija ne podrazumijeva samo prijatne i lijepe razgovore već ista podrazumijeva suočavanje sa svim životnim aspektima, posebno onim koji predstavljaju problematične faktore u ličnosti, pa zato može biti i provokativna, neugodna i zahtjevna kako bi se iz ponašanja štićenice otklonili negativni obrasci ponašanja, što je vidljivo iz Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Km 792663 19 Km 2 od 25.02.2022. godine. Da je L.Č. otac izvršio nekakav utjecaj na Federalno ministarstvo pravde, koje je dalje insistiralo kod direktora KPZ-a da obavezno protiv tužitelja pokrene disciplinski postupak, potvrđuje činjenica da je tužena donijela Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka broj 01-30-319-3/22 od 25.02.2022. godine, iako se samo mjesec dana ranije tj. 21.01.2022. godine izjasnila da žalbu S.Č. smatra neosnovanom, na temelju istih činjenica, a što je potvrdio i neposredno nadređeni tužitelju I.J.. Ukazuje se da je izjava tužitelja u potpunosti suglasna sa izjavama drugih zaposlenih u Službi tretmana: M.O., J.Č., A.O. i I.J., koji su detaljno opisali na koji način je vršen mobing nad tužiteljem, posebno u dijelu da tužitelj nije mogao obavljati svoje poslove, a čak i sam I.I. je rekao da mu je poznato da se državni službenik može suspendirati samo ako je protiv njega pokrenut krivični postupak, ali iz izjave proizlazi da je po vlastitoj volji tumačio zakonske odredbe a ne prema činjeničnom stanju i onako kako one glase, pa je tako donio i Naredbu. Ističe se da je izjava E.K. u cijelosti suprotna izjavama ostalih svjedoka i materijalnim dokazima u spisu, osim u dijelu da je tužitelju bio zabranjen rad sa maloljetnicima. Ističe se i da je nalaza vještaka dr. Đuričića koji je prema stavu tužitelja prekoračio postavljeni zadatak, vidljivo da vještaku ni tad nisu bile poznate faktičke posljedice donošenja ovakve naredbe za tužitelja, slijedom čega se nije ni mogao objektivno i stručno izjasniti ni na postavljeni zadatak, odnosno procijeniti da li je tužilac trpio psihički bol i strah, u kojem intenzitetu i trajanju, ali da Sud i pored ovih evidentno očigledno osnovanih prigovora nije dozvolio da vještak izvrši dopunu vještačenja. Međutim, vještak se ipak izjasnio da je tužitelj kompletnu ovu situaciju doživio kao degradaciju svoje ličnosti, da je to izazvalo njegovu duševnu bol u vidu straha u trajanju od 3 do 4 mjeseca, i duševnu bol lakog stepena u posljednjih 6 mjeseci, uslijed doživljaja degradacije, poniženja, zabrinutosti, ali je ostalo nejasno, na temelju čega je vještak utvrdio da se radi o lakom stupnju duševnog bola i straha i pored obimne medicinske dokumentacije u periodu od kada mu je zabranjen rad. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, prema stavu tužitelja sud ne može zakonito i pravilno cijeniti da svrha Naredbe nije bila degradacija tužitelja ili njegovog profesionalnog statusa nego sprečavanje utjecaja na svjedoke u disciplinskom postupku, pri čemu je bilo kakvu mjere zabrane moguće izreći samo u krivičnom postupku, a nikako putem jednostrane naredbe zbog vođenja disciplinskog postupka i bez ikakvog pravnog osnova. Na kraju se predlaže da sud u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja, te da tuženika obveže na naknadu troškova postupka prema troškovniku koji je punomoćnik tužitelja detaljno opredijelio na Zapisnik o ročištu za glavnu raspravu od 02.12.2022. godine.
U završnom izlaganju punomoćnika tuženika navodi se da je stav Suda izražen u Rješenju o mjeri osiguranja utemeljen, te da se u postupku ništa nije promijenilo što bi izmijenilo zaključke Suda, odnosno da je Naredba zakonita i nema nikakvih diskriminacijskih motiva. S tim u svezi ukazuje se da nema nikakve degradacije u samoj Naredbi, da je ista minimalno invazivna, te da su optužbe iz inspekcijskog nadzora takve da se otvara pitanje i kazneno-pravne odgovornosti, otkaza, suspenzije, a da se najblažom mjerom postigla neophodno potrebna svrha, a koja mjera nije vezana uz diskriminaciju nego uz objektivne razloge i to postojanje inspekcijskog nadzora i druga utvrđenja same komisije. Naglašava se da Naredba nije izdana bi svi nadređeni bili sankcionirani zbog neizvršenja službene dužnosti i ugrožavanja štićenika. Nadalje se ističe da je sudska praksa zauzela stanovište da optimalna dužina vremena za postojanje diskriminacije u smislu mobinga iznosi ne manje od šest mjeseci, budući da se radi o kontinuiranom uznemiravanju koje traje duži period, odnosno da radnje mobinga trebaju trajati minimalno šest mjeseci i ponavljati se najmanje jednom sedmično. Također se ukazuje da su i brojni svjedoci svjedočili o neprilagođenom ponašanju tužitelja, kao i sam vještak psihijatar, te da se tužitelj ponašao agresivno i u sudnici gdje je bitno blokiran utjecajem autoriteta suda, a da i pod takvim djelovanjem pokazuje negativno ponašanje, te da je logično pretpostaviti da u okruženju gdje nema nikakvog ograničenja i gdje ima čak poziciju moći i autoriteta njegovo ponašanje može slobodno da ekscesira u negativnom smjeru. Ponavlja se da je Naredba zakonita, da je minimalno ograničavajuća, da je motivirana objektivnim okolnostima posebno inspekcijskim nadzorom, da nema nikakvog degradirajućeg ili osobnog animoziteta prema tužitelju u sklopu svih okolnosti Naredbe, da ni jedan čin prema tužitelju nije bio objektivno uvredljiv, za razliku od njegovih brojnih čina prema većem broju osoblja i štićenika, da je uživao sva prava, da je većinom mogao pristupiti svim dokumentima i raditi sa ostatkom tima, da je ubrzo premješten i da je sve očito trajalo manje od 6 mjeseci. Zbog navedenog, predlaže se da Sud odbije zahtjev tužitelja, te da istoga obveže da tuženiku nadoknadi troškove postupka prema troškovniku koji je detaljno opredijeljen na Zapisnik o ročištu za glavnu raspravu od 02.12.2022. godine.
Sve provedene dokaze sud je cijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a i potom donio odluku kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:
Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio činjenično stanje koje se u bitnome može sumirati na sljedeći način:
Uvidom u Rješenje tuženika br. 02-34-1485/16 od 01.09.2016. godine utvrđeno je da je tužitelj u Kazneno-popravnom zavodu Orašje od 01.09.2016. godine raspoređen na radno mjesto stručnog suradnika–psihologa u Odjeljenju odgojno-popravnog doma Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Orašje.
Uvidom u Izvještaj o inspekcijskom nadzoru Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa – Odjeljenje odgojno-popravnog doma (u daljnjem tekstu: OPD) br. 04-09-6-42/22 od 23.02.2022. godine utvrđeno je da je cilj inspekcijskog pregleda bio sagledavanje stanja u Odjeljenju odgojno-popravnog doma vezno za pismenu pritužbu S.Č., oca štićenice L.Č. o neprofesionalnom odnosu i navodnom psihičkom dostavljanu štićenice od strane psihologa odjeljenja. Prilikom inspekcijskog nadzora izvršen je uvid u dokumentaciju, te je obavljen razgovor sa direktorom Zavoda I.I., pomoćnikom direktora OPD-a I.J., šefom grupe tretmana D.D., odgajateljicom A.O., psihologom Dž.B. i nadzornikom Ž.Ž., kao i razgovor sa 11 štićenika. Iz razgovora sa direktorom I.I. inspektori su utvrdili da nije sprovedena formalna istraga u vezi sa žalbenim navodima S.Č., ali da je podnesena disciplinska prijava od strane pomoćnika OPD-a, da je obavljen postupak medijacije u kojem nije postignut sporazum budući je to Dž.B. odbio, da je tužitelj za 2020. godinu ocijenjen ocjenom izuzetno uspješan, a da je pri tome Rješenjem od 25.03.2020. godine isti disciplinski kažnjen javnom pismenom opomenom, te da ponašanje psihologa nije prilagođeno standardima koji se zahtijevaju u radu. Štićenica L.Č. je u svojoj izjavi inspektorima navela da ju je psiholog nazivao monstrumom, da je nagovarao štićenicu M.A. da je udari u stomak kako bi izgubila bebu, da je prosincu bila na radionici sa svojim sinom M. i da je zatražila da se izdvoji iz grupe kako bi podojila dijete, te da joj je psiholog tada rekao da izvadi sisu i podoji dijete na sesiji, što je ona odbila, kao i da je jedne prilike psiholog dolazio kod nje i tražio da doji dijete pred njim, da mu je tokom korištenja vanzavodskih pogodnosti poslala poruku kako bi obavijestila socijalnu radnici i odgajateljicu o novom broju telefona, te da je kasnije od psihologa dobila poruku „Kakva ti je ovo seksi slika“, da je sutradan ostvarila video poziv gdje je bila prisutna i tužiteljica Kantona Sarajevo kada joj je rekao da se pravi brižnom majkom i da glumi, pa da je nakon toga pitao je li T. mama vidjela njegova sina na što je ona poslala slike na kojoj su T. mama i M. na što je psiholog napisao: „Sad znam zašto te T. voli“, a nakon njenog upita „Što?“, joj odgovorio „Imate iste sise“. Štićenica M.A. je u razgovoru sa inspektorima navela da joj je psiholog pred grupom za ovisnike rekao da je kurva i da uzima pare, da u razgovorima psiholog uvijek potencira pitanje seksualnosti, te da joj je sugerirao da štićenicu L.Č. udari u stomak kako bi ova pobacila. Štićenik N.G. je u svojoj izjavi pred inspektorima naveo da je psiholog na jednoj sesiji L.Č. govorio nepristojne riječi u vezi dojenja djeteta, a štićenik B.R.S. da je provociran od strane psihologa jer ga ovaj „zajebava“ oko majke govoreći mu da je zaljubljen u nju, te da je bio prisutan kada je L.Č. rekao da podoji dijete pred grupom. U svojoj izjavi štićenik E.B. je naveo da odnos sa psihologom bio jako loš jer ga je zvao vulgarni imenom „sisterfucker“ pred drugim štićenicima, a štićenik S.P. da nema nikakvih osobnih problema ni sa odgajateljem, ni sa psihologom. Nadalje, proistječe da je štićenik D.S. naveo da nema primjedbi na rad uposlenih u službi osiguranja i službi tretmana, da ima česte razgovore sa odgajateljem, a jednom tjedno sa psihologom, pri čemu je odbio razgovor na temu obitelji, a štićenici T.S. i E.Đ. nisu imali nikakvih primjedbi. Iz razgovora sa pomoćnikom direktora I.J. inspektori su utvrdili da se o problemu rada psihologa raspravljalo i na multidisciplinarnom timu u cilju prevazilaženja problema na suptilan i kolegijalan način, te da je iznio svoj stav da je psiholog marljiv kada je u pitanju pisanje izvještaja i druge dokumentacije, ali da u komunikaciji sa štićenicima, drugim uposlenicima, posjetiteljima, predstavnicima obrazovnih institucija i roditeljima štićenika zna biti veoma neposredan, pa čak i neugodan za suradnju služeći se pri tome neprilagođenom vokabularom pri čemu sam psiholog u tome ne vidi problem pravdajući to svojim stručnim znanjem i psihološkom pristupom. Istakao je da psiholog neprilagođene nastupe prema štićenicima smatra dijelom terapije, te da je više puta sugerirao psihologu da korigira obrasce ophođenja prema štićenicima i drugim osobama u OPD-u. Iz razgovora sa nadzornikom Ž.Ž. potvrđena je izjava štićenika E.B. u vezi sa oslovljavanjem od strane psihologa. te da je isti na sastanku tima iznio taj problem i da je rekao psihologu da je to neprimjereno na što je ovaj odgovorio da je to tretmanski potrebno, da je nadzornik bio prisutan na jednom treningu kada se raspravljalo oko prehrane i kada je psiholog rekao štićenicima „Mi muslimani treba da jedemo slaninu kako bi se bolje seksali, jer mi to volimo“, nakon čega ga je upozorio da će prekinuti trening. Istako je da je psiholog imao incidente i sa predstavnicima NVO i škole, te da je pomoćnik direktora na sastancima upozoravao na takvo ponašanje. U razgovoru sa D.D. šefom grupe odgoja tretmana konstatirano je da isti nije imao pritužbe na rad psihologa od strane štićenika, ali da se na sastancima tima raspravljalo o pojedinim obrascima ponašanja, te da su štićenice L.Č. i M.A. tražile izuzimanje iz rada na psihološkim radionicama psihologa. U okviru inspekcijskog nadzora izvršena je analiza individualnog plana tretmana za L.Č. gdje je između ostalog navedeno da je u tretman neophodno uključiti više oca djeteta, a manje članove obitelji, roditelje i sestru, zbog negativnog utjecaja na organizaciju tretmana. Iz obavljenog razgovora sa tužiteljem inspektori su utvrdili da isti od samog ulaska u prostoriju pokušava preuzeti dominaciju u razgovoru navodeći da nema povjerenje u institucije, da je zatim upoznat da se više maloljetnika žali na njegovo postupanje koje ih vrijeđa, da je na upit je li štićenika E.B. nazivao „sisterfuckerom“ pred drugim štićenicima, potpuno hladno i bezosjećajno odgovorio „Da, jer on to u stvari i jeste“, smatrajući to dijelom tretmanskog odnosa i da je to psihološki prihvatljiv naziv za vršnjačku grupu koja će izvršiti pritisak na takvu osobu u smislu da stekne uvid što je pogrešno uradio, da je na upit je li se L.Č. obraćao govoreći joj pred roditeljima da je monstrum i psihički bolesnik, odgovorio da je moguće da je to rekao u stanju uzbuđenosti smatrajući da čitava obitelj štićenice negativno utječe na tretman i da ne trebaju imati kontakt sa štićenicom, da je u razgovoru sa inspektorima ponovno povišenim tonom štićenike nazivao zatvorenicima, te govoreći da je tretman L.Č. ugrozio i sam ministar svojom posjetom, da se nakon upozorenja da kontrolira svoj verbalni izričaj usmjerio na neprofesionalan rad zavodskog osoblja, da je naveo da šef tretmana nije sposoban za obavljanje navedenih poslova, da je svojom obvezom smatra da bude prisutan na svim aktivnostima štićenika, da je poruka koju je mobitelom uputio L.Č. dok je boravila na vanzavodskim pogodnostima bila isključivo sarkastičnog karaktera i izvučena iz konteksta. U zaključnim opsrevacijama Izvještaja, između ostalog, detektirani su problemi u funkcioniranju grupe za odgoj i tretman OPD-a, te je zaključeno da je rukovodstvo Zavoda na čelu sa direktorom, zamjenikom i pomoćnikom direktora na OPD-u bilo upoznato da ponašanje psihologa Dž.B. nije u skladu sa Etičkim kodeksom za državne službenike, te da njegovo ponašanje prema štićenicima prelazi okvire propisane Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku2 i Zakonom o izvršenju kaznenih sankcija u FBiH3, te da je isto upitno i sa aspekta psihološke struke, ali da i pored toga rukovodstvo Zavoda ništa nije poduzelo. Također je utvrđeno da je tužitelj za 2020. godinu ocijenjen kao izuzetno uspješan iako je u toj godini disciplinski kažnjen javnom pismenom opomenom, pa je evidentna nedosljednost uprave KPZ-a prema ponašanju imenovanog. Nadalje se zaključuje kako je psiholog preuzeo dominantnu ulogu u radu službe tretmana, te da se naslućuje da isti u velikoj mjeri svojim narativom iskorištava dominantan položaj u radu sa maloljetnicima, posebno zbog činjenice da do sada nisu postojala nikakve adekvatne mjere kojima bi mu se dalo do znanja da ne može na takav način postupati sa maloljetnicima. Na osnovu izjava i analize zaključuje se da je dijelom narušen princip jedinstva odgojnih utjecaja u pogledu suradnje stručnih službi, te sinkronizacije aktivnosti, posebno sa aspekta službe odgoja tretmana što može u percepciji maloljetnika, samih zaposlenih, te raznih komisija i organizacija koje posjećuju OPD stvoriti negativnu sliku o Zavodu i radu sa štićenicima. Polazeći od navedenoga ovim aktom obvezan je direktor da dostavi izjašnjenje na okolnosti zašto pravovremeno nisu poduzete aktivnosti na utvrđivanju činjenica koje se odnose na funkcioniranje Grupe odgoja i tretmana Odjeljenja OPD-a i ponašanje psihologa u Grupi, iako su direktor Zavoda i pomoćnik direktora OPD-a kao odgovorna lica imali saznanja da ponašanje psihologa nije usklađeno sa standardima rada koje propisuje Zakon o zaštiti i postupanja sa djecom i maloljetnicima i Etičkim kodeksom za državne službenike, te zašto je isti za 2020. godinu ocijenjen ocjenom izuzetno uspješan i pored činjenice da je u navedenoj godini bio disciplinski kažnjen. Zatim je naloženo da direktor Zavoda odmah izvrši detaljnu analizu postojećeg stanja u KPZ – Odjeljenju OPD-a, sa osvrtom na navode iz ovog Izvještaja, te nakon utvrđenog činjeničnog stanja, izvrši preraspodjelu poslova u Sektoru odgoja tretmana u cilju nesmetanog funkcioniranja službi u realizaciji postavljenih ciljeva i zadataka i otklanjanja uočenih nedostataka u radu sa štićenicima. Isto tako, obvezan je direktor Zavoda da utvrdi točno činjenično stanje vezano za navode štićenika koji se odnose na neprofesionalan odnos od strane psihologa, te u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem poduzme sve aktivnosti radi utvrđivanja disciplinske i eventualno druge vrste odgovornosti psihologa i njemu pretpostavljajućih osoba, te da nakon provedenih postupaka dostavi izvještaj Federalnom ministarstvu pravde.
Iz Naredbe tuženika br. 01-30-508/22 od 16.02.2022. godine utvrđeno je da je istom tužitelju zabranjen kontakt sa maloljetnicima Odjeljenja za maloljetnike (Odgojno-poravnog doma i Maloljetničkog zatvora) zbog sprečavanja utjecaja na svjedoke u disciplinskom postupku koji se vodi protiv imenovanog. Naredbom je određeno da će tužitelj do okončanja disciplinskog postupka poslove psihologa obavljati isključivo u svom uredu uz zabranu kretanja po odjelima za smještaj, boravak i aktivnosti maloljetnika, te da se istome zabranjuje unošenje privatnog PC (laptopa) u krug odjeljenja, odnosno Zavoda, dok se za realizaciju Naredbe zadužuje grupa za poslove osiguranja maloljetnika. Naredba stupa na snagu danom donošenja i određeno je da će se primjenjivati do opoziva iste, a da svaki oblik neizvršavanja i kršenja ove Naredbe predstavlja disciplinski prekršaj propisan čl. 27. st. 7. alineja 4. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji KPZ-a Orašje.
Iz dopisa punomoćnika tužitelja od 17.02.2022. godine pod nazivom „Ukazivanje na nezakonitost naredbe“ utvrđeno je da se tužitelj obratio tuženiku ukazujući mu na nezakonitost Naredbe, te navodeći da protiv istoga nije započet disciplinski postupak i da mu je faktički zabranjen rad jer posao ne može obavljati bez kontakta sa maloljetnicima. Istim aktom tuženik je pozvan da poništi Naredbu od 16.02.2022. godine,
Iz Rješenja o pokretanju disciplinskog postupka tuženika br. 01-30-319-3/22 od 25.02.2022. godine utvrđeno je da je istim pokrenut disciplinski postupak protiv tužitelja zbog osnova sumnje da je počinio disciplinski prekršaj iz čl. 55. st. 2. toč. k) Zakona o državnoj službi FBiH (neprimjereno ponašanje prema građanima, suradnicima i drugim licima u vršenju državne službe), odnosno čl. 132. st. 4. toč. 9. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija u FBiH (nepristojno ponašanje u ustanovi ili van nje koje nanosi očiglednu štetu ugledu ustanove). Istome se stavlja na teret da se neprimjereno ophodio prema maloljetnoj štićenici Odjeljenja odgojno-popravnog doma L.Č., koje se ponašanje ponavljalo kroz i za vrijeme tretmana u Zavodu (period od 21.04.2021. godine do 26.01.2022. godine), te se nastavilo za vrijeme korištenja vanzavodskih pogodnosti štićenice, da se štićenici obraćao pogrdnim nazivima, nazivajući je monstrumom, ubicom, psihičkim bolesnikom uz prijetnju da nikada neće izaći iz ustanove, da je štićenicu L.Č. pred grupom štićenika psihički maltretirao izjavom da ju je seksualno zlostavljao njezin otac, te joj slao poruke neprimjerenog sadržaja. Navedeno Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka je doneseno po disciplinskoj prijavi pomoćnika direktora od 01.02.2022. godine.
Uvidom u akt Agencije za državnu službu broj 06-30-6-256-19/22 od 02.09.2022. godine utvrđeno je da je po prethodno opisanom rješenju od 25.02.2022. godine proveden disciplinski postupak protiv tužitelja, te da je disciplinska komisija istom izrekla javnu pisanu opomenu, kao i da je rješavajući o žalbi tužitelja Odbor državne službe za žalbe osporeno Rješenje potvrdio.
Temeljem Rješenja tuženika br. 01-30-728/22 od 04.03.2022. godine utvrđeno je da je tužitelj premješten i postavljen na radno mjesto stručni suradnik psiholog u Sektor za poslove preodgoja – tretmana osuđenih osoba u Kazneno-popravnom zavodu poluotvorenog tipa Orašje. Prema navedenom rješenju imenovani se premješta na ovo radno mjesto počevši od 07.03.2022. godine. Na ovo rješenje je tužitelj, putem punomoćnica, izjavio žalbu Odboru državne službe za žalbe FBiH o kojoj žalbi još nije odlučeno.
Temeljem Rješenja tuženika br. 01-30-1701/22 od 19.05.2022. godine pokrenut je disciplinski postupak protiv tužitelja zbog zloupotrebe prekoračenja službenih ovlaštenja, neizvršavanja ili nesavjesnog i nemarnog vršenja povjerenih poslovnih zadataka, kršenja pravila radne discipline u državnoj službi i neprimjernog ponašanja prema građanima, suradnicima i drugim licima u vršenju državne službe. Iz sadržaja ovoga rješenja proistječe da se tužitelju na teret stavljaju disciplinski prekršaji u vezi sa radom na radnom mjestu psihologa za maloljetnike u komunikaciji sa štićenicima, kolegama, nadređenim službenim osobama i sudovima, a da se o počinjenju prekršaja saznalo iz Izvještaja o izvršenom inspekcijskom nadzoru br. 04-09-06-42/22 od 23.02.2022. godine i konstatacija komisije koja je imenovana Rješenjem direktora br. 01-30-754-1/22 od 08.03.2022. godine.
Rješenjem disciplinske komisije Agencije za državnu službu FBiH br. 06-30-6-633-9/22 od 14.07.2022. godine, nakon okončanja prvostupanjskog disciplinskog postupak koji je pokrenut po prethodno navedenom rješenju od 19.05.2022. godine, tužitelj je oglašen odgovornim što je dana 11.02.2022. godine ušao u sobu u kojoj je smještena štićenica L.Č., a nakon što je ista izjavila da ne želi nikakve sesije sa psihologom Dž.B., vikao i zalupio vratima, zatim što je štićenika E.B. nazivao pogrdnim imenom „sisterfucker“, a koji nadimak je ostao u primjeni od strane drugih štićenika čime je proizveo kontinuiranu duševnu bol imenovanom, te što je dana 15.02.2022. godine na odjelu za štićenike povišenim tonom raspravlja sa štićenicima zbog izjava koje su isti dali u razgovoru sa inspektorima Federalnog ministarstva pravde. Utvrđeno je da je na ovaj način počinio povredu službene dužnosti iz čl.55.st.2.toč. „k“ Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH4 (neprimjerno ponašanje prema građanima, suradnicima i drugim licima), te mu je izrečena disciplinska mjera javna pismena opomena. Istim rješenjem tužitelj je oslobođen od odgovornosti za zloupotrebu i prekoračenje službenih ovlaštenja, za neizvršavanje ili nesavjesno i nemarno vršenje povjerenih poslova i zadataka, te za kršenje radne discipline u državnoj službi iz čl.55.st.2.toč. „c“, „d“ i „i“ Zakona o državnoj službi.
Na navedeno rješenje i državni službenik i tuženik su izjavili žalbe Odboru državne službe za žalbe, te je navedeno tijelo Rješenjem br. 01-30-747/22 od 14.10.2022. godine poništilo Rješenje disciplinske komisije od 14.07.2022. godine. Iz obrazloženja toga rješenja proistječe da je Odbor za žalbe potvrdio da su u prvostupanjskom postupku učinjene povrede disciplinskog postupka što je rezultiralo nepotpunim i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, te nepravilnom primjenom propisa iz razloga što disciplinska komisija nije razmotrila i cijenila sve izjave i materijalne dokaze koji su provedeni u toku javne rasprave, a posebno dokaze koji se odnose na zloupotrebu i prekorače nje službenih ovlaštenja, te za neizvršavanje ili nesavjesno i nemarno vršenje povjerenih poslova i zadataka. Također proistječe da je Odbor našao da je pravilna odluka disciplinske komisije kojom je tužitelj oglašen odgovornim za povrede službene dužnosti iz čl.55.st.2.toč. „k“ Zakona o državnoj službi.
Iz Nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra prim.mr.sc.med. Siniše Đuričića čiji zadatak je bio da utvrdi da li je tužitelj uslijed događaja počev od donošenja Naredbe od 16.02.2022. godine trpio psihički bol i strah i u kojem intenzitetu, proistječe da je vještak izvršio pregled tužitelja temeljem kojeg je utvrdio da je Dž.B. urednog psihomotornog razvoja, da je odrastao u kompletnoj obitelji, da je prema njegovim navodima u obitelji bio veoma otvoren i slobodan odnos prema seksu, da nije bio zabranjena tema, da roditelji nisu skrivali svoje seksualne odnose, te da je bio svjedok nekih, da je otac imao problema sa alkoholom, a sestra psihičku krizu sa pojavom deluzionih simptoma, da majka ima progresivnu bolest perifernog motornog neurona, da je 2006. godine prebolovao sifilis, a 2011. godine imao hepatitis i da je od djetinjstva sklon infekcijama, a da mu je kasnije dijagnosticiran sindrom imunodeficijencije. Dalje je utvrđeno da je nakon završenog školovanja počeo raditi u grupi sa maloljetnicima u zatvoru u Tuzli, i da je i tada imao problema na radom mjestu, a da kao razlog navodi karakteriziranje njegovog seksualnog stava i metoda sa maloljetnicima, te da je došao u konflikt sa osobljem i nakon odluke rukovodstva već tada ga je zaposleno osoblje pratilo i ograničavali njegovo kretanje, te je 2016. godine prešao raditi u Orašje kao psiholog za rad sa maloljetnicima, a isti je imao angažman i na fakultetu. Dalje je utvrđeno da su nesuglasice počele sa trudnom čedomorkom koja se porodila u KPZ-u, a da tužitelj strah vezuje za ponašanje čuvara koji su mu kao prijetili, kao i da se u zatvoru ne može kretati i da čekaju da nešto uradi, da su mu mučni i sudovi i da mu je sve to „otišlo na crijeva“. U nalazu se konstatira da se sada tužitelj ne osjeća produktivno, ali se osjeća napeto, da je istraživao seksualne kompulzije i da nema kontrolu u impulsima, te da je dok je radio u Tuzli prije 10-tak godina imao psihičku krizu kada mu je preporučen Zoloft i Risset. Na testu ličnosti pokazivao je znake hipomanije, a za sebe misli da je naivan, da vjeruje ljudima, ne skriva stvari i ne zna kalkulirati, a vidi se kao razigrano dijete. U svom mišljenju vještak zaključuje da je tužitelj visoko obrazovana osoba koja je odrasla u specifičnoj obitelji, a što je svakako utjecalo na njegov razvoj, formiranje i sazrijevanje na planu ličnosti. U toku odrastanja bio je izložen psihičkim traumama i upitnim obrascima ponašanja od strane roditelja u čemu se može tražiti razlog njegovog interesa za psihologiju sa ispoljavanjem elemenata prenaglašenog interesa za seks, a što i sam ne krije i potvrđuje da je promiskuitetan. Dalje se zaključuje da tokom odrastanja nije imao adekvatna uzor u svojoj obitelji za usvajanje obrazaca adekvatnog i potpunog emocionalnog sazrijevanja što je dovelo do diskrepance između emocionalne i dobne starosti i iz tih razloga se može shvatiti interes za rad sa djecom. Longitudinalnim praćenjem se može uočiti da ima elemente hipomanije u kojim epizodama nisu rijetka stanja sumnjičavosti, optuživanja, pa i provejavanja paranoidnih tendenci sa nedostatkom kritičnosti, traženja krivca u drugom, sklonosti hiperaktivnosti, te donošenju brzih i neadekvatnih odluka. Prema stavu vještaka, sve ovo je utjecalo na njegovo donošenje odluka, interesa za posao i izbor dobne grupe za rad, te ulaska u konfliktne situacije sa kolegama na radnom mjestu uz napomenu da je u obje radne sredine imao iste situacije, odnosno da je njegov rad sa štićenicima bio predmet ocjene nakon čega mu je taj rad bio i uskraćen. Tužitelj je svoje ponašanje pravdao metodama rada koje nisu zvanično prihvaćene i koje su izlazile iz okvira stručno dozvoljenih i preporučenih metoda i postupaka u radu, a nakon takvih odluka njegov rad je bio pod prismotrom i imao je ograničenja kako ne bio dolazio u situaciju da ponovi postupke na koje mu je ukazivano da nisu prihvatljivi i dopušteni. Utvrđeno je da je uslijed tog nadzora osjećao bojazan i strah, a koji je bio neopravdan jer je radio u ustanovi gdje po definiciji funkcije ustanove ne postoje uvjeti za fizičko nasilje od strane osoblja. Također, tužitelj nije prihvaćao sugestije za svoje ponašanje, nego je to doživljavao kao poniženje i degradaciju što mu je stvaralo psihičku bol. Prema stavu vještaka osobe sa ovakvim psihičkim profilom su naglašeno osjetljive na ovakve situacije i to kod njih stvara potrebu za dokazivanjem pravde kako bi umanjili svoj osjećaj degradacije, poniženja, odbacivanja i neprihvaćenosti. Zaključno utvrđeno je da je tužitelj trpio strah lakog stupnja u vidu bojazni koji se javljao povremeno tijekom 3, 4 mjeseca koji je subjektivne prirode i nije bio izazvan objektivnim uzrokom, a da je osjećao duševnu bol lakog stupnja posljednjih 6 mjeseci uslijed doživljaja degradacije, poniženja, zabrinutosti za egzistenciju zbog straha da bi mogao izgubiti posao.
Iz iskaza tužitelja Dž.B. utvrđeno je da je isti zaposlen kod tuženika od 01.09.2016. godine na poslovima stručnog suradnika – psihologa za maloljetne i mlađe punoljetne osobe, da je prethodno bio zaposlen u KPZ-u Tuzla gdje je također radio sa maloljetnicima, da se u odjeljenju OPD-a radilo u timu kojim je rukovodio pomoćnik direktora I.J., a kojeg su pored tužitelja činili i odgajatelj D.D., odgajateljica A.O., socijalna radnica M.O., medicinska sestra J.Č., nadzornik službe osiguranja Ž.Ž., te pravnik J.Ž., da su se redovito održavali sastanci tima na kojem su se odluke donosile zajednički, da je njegov zadatak bio svakodnevno kontaktiranje sa štićenicima i obavljanje individualnih razgovora, te grupnih psihoterapijskih seansi, zatim opservacija ponašanja djece u svakodnevnim situacijama te praćenje njihovog psihičkog stanja, da su kao tim posljednjih godina ostvarili izuzetnu dobru suradnju sa tužiteljstvima, sudovima i centrima za socijalni rad, da je spornoj Naredbi prethodila posjeta inspektora koji su u ustanovi boravili 14. i 15.02.2022. godine povodom žalbe S.Č., oca štićenice L.Č., da je žalba oca štićenice uslijedila nakon što je on u psihotretmanu postavio pitanje seksualnog zlostavljanja u obitelji same štićenice, da je ova djevojčica u ustanovu došla u drugom stanju i da se porodila u ustanovi, te da je nakon što je zaključio da ista nije pokazivala dovoljno majčinskih kompetencija na sastanku tima predložio da se dijete privremeno smjesti u hraniteljsku porodicu, da je sporna Naredba donesena dan poslije posjete inspektora i da je prema Naredbi svaki radni dan morao provoditi isključivo u svojoj kancelariji, da je sličnu situaciju imao i u KPZ-u Tuzla, da se više puta obraćao rukovodstvu i tražio obrazloženje za donošenje Naredbe, da su nakon donošenja Naredbe N.A., S.K. i E.K. boravili u prostorijama OPD-a do povratka pomoćnika I.J. sa bolovanja koji su imali zadatak da utvrde nepravilnosti u radu, kao i da je nedugo zatim sa štićenicima počeo raditi psiholog E.T., te da od 17.05.2022. godine radi na radnom mjestu stručnog suradnika – psihologa za osuđene osobe. Navode o načinu i organizaciji rada u odjeljenju OPD-a, te činjenicu da je tužitelju bilo onemogućeno kretanje i kontakt sa maloljetnicima u periodu nakon donošenja Naredbe u svojim iskazima su potvrdili svjedoci J.Č. i A.O., te pomoćnik direktora I.J..
Iz iskaza direktora tuženika utvrđeno je da je spornoj Naredbi prethodio inspekcijski nadzor koji je izvršen 14 i 15.02.2022. godine, nakon kojega mu je od strane inspektora prezentirano da poduzme određene radnje iz svoje nadležnosti, te da je istoga dana (15.02.2022. godine) u popodnevnim satima nadzornik Ž.Ž. napisao prijavu protiv tužitelja zbog neprimjerenog ponašanja prema štićenicima nakon odlaska inspektora koji je otišao na Odjel i tamo galamio na štićenike. Dalje je utvrđeno da je nedugo nakon toga stiglo i pisano Izvješće nadzora, te je tužitelj rješenjem premješten na radno mjesto psihologa za osuđene osobe, kao i da je ovo prvi slučaj negativnog inspekcijskog izvješća sa zaključcima za postupanje i poduzimanje radnji koje je on kao direktor bio dužan poduzeti, te da je nakon donošenja Naredbe bio prinuđen angažirati i vanjskog suradnika – psihologa po ugovoru o djelu kako bi sam tretman tekao uredno.
Iz iskaza svjedoka S.K., N.A. i E.K. utvrđeno je da je početkom 03. mjeseca ove godine doneseno rješenje kojim je formirana Komisija za ispitivanje navoda iz Izvještaja o inspekcijskom nadzoru, te da je radom Komisije utvrđeno da je većina dosjea vođena protivno odredbama Zakona o izvršenju kaznenih sankcija, ali i da je tužitelj jedini uredno vodio svoje evidencije.
Iz iskaza pomoćnika direktora I.J. utvrđeno je da je po donošenju Naredbe bio prekinut svaki psihološki tretman štićenika sve do trenutka angažiranja novog psihologa, da se on nije slagao sa Naredbom smatrajući da se na takav način ugrožava pravo zaposlenika, da je on kao pomoćnik bio odsutan sa posla zbog bolovanja od 07.03.2022. do 28.03.2022. godine, da je u tom periodu njegovog odsustva Dž.B. bio zabranjen pristup dokumentaciji, podnošenje izvještaja i sudjelovanje na sastancima multidisciplinarnog tima, te da je po njegovom povratku na rad tužitelj početkom 04. mjeseca 2022. godine uključen u rad i sastanke tima, odnosno da je isti obavljao tretman sa štićenicima, osim sa štićenicom L.Č. u kojem smislu se postupalo i protivno Naredbi.
Predmet parnice je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je diskriminiran temeljem uznemiravanja u obliku mobinga na radnom mjestu od strane tuženika, na način da je isti donio Naredbu broj 01-30-502/22 od 16.02.2022. godine, kojom je zabranio tužitelju kao stručnom suradniku – psihologu kontakt sa maloljetnicima Popravnog doma i Maloljetničkog zatvora, što za njega ima ponižavajući efekt i čija je svrha i posljedica degradacija radnih uvjeta i profesionalnog statusa, zatim zahtjev za utvrđenje da je ova Naredba nezakonita, te zahtjev za otklanjane diskriminacije omogućavanjem obavljanja poslova stručnog suradnika – psihologa na način prije donošenja Naredbe, uz obvezivanje tuženika na naknadu nematerijalne štete zbog povrede integriteta u iznosu od 4.000,00 KM.
Tužitelj smatra da je poslodavac uznemiravanje mobingom izvršio donošenjem Naredbe od 16.02.2022. godine kojom je istome onemogućio rad i kontakt sa maloljetnicima u Odjeljenju za maloljetnike Kazneno-popravnog zavoda Orašje, a što je, kako navodi, za njega imalo ponižavajući efekt.
Odredbom čl. 4. st. 3. Zakona o zabrani diskriminacije5 (u daljnjem tekstu: ZZD) propisano je da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. Prema odredbi čl. 12. ZZD-a osoba koja je izložena bilo kojem obliku diskriminacije je ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti utvrđivanje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da je radnju koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje, zatim zabranu poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice, te da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom.
Mobing u praksi podrazumijeva zlostavljanje od strane poslodavca, a zlostavljanjem se smatra svako aktivno ili pasivno ponašanje od strane poslodavca, usmjereno na dostojanstvo i psihički integritet ličnosti zaposlenog kroz nepristojno i grubo ponašanje, te namjerno izoliranje i zapostavljanje, kao i druga istovrsna ponašanja, verbalno napadanje, ismijavanje, ogovaranje, neopravdane stalne prijetnje i pritiske kojim se zaposlenik drži u stalnom strahu, prijetnja da će se protiv zaposlenog primijeniti fizička sila, namjerno izazivanje konflikata i stresa, što bi moglo dovesti do narušavanja zdravlja zaposlenog. Općenito, radi se o radnjama na radnom mjestu kojima se sustavno psihički ponižava druga osoba sa ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, dostojanstva i integriteta, sve do uklanjanja sa radnog mjesta. Mobing je poseban oblik diskriminacije, pa za njegovo postojanje nije nužno egzistiranje uporednog faktora. U tom smislu, tuženik ne bi bio odgovoran za mobing ako bi dokazao da je donošenje sporne Naredbe težilo zakonitom cilju uz kumulativan uvjet postojanja razumnog odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti. Dakle, da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije uznemiravanjem i to mobingom potrebno je provesti test diskriminacije, jer svako različito postupanje nije uvijek diskriminacija, nego samo ono ponašanje koje bez objektivnog i razumnog opravdanja predstavlja diskriminaciju.
Kako je to prethodno navedeno, iz podataka spisa i izvedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj od 2016. godine radi na radnom mjestu stručnog suradnika – psihologa za maloljetnike na Odjelu OPD-a u Orašju, da je do problema u radu došlo povodom u vezi sa tretmanom štićenice L.Č. kojoj je određena zavodska mjera zbog počinjenog čedomorstva, da je nezadovoljan tretmanom i odnosnom tužitelja prema L.Č. njezin otac S.Č. nadležnom Federalnom ministarstvu pravde podnosio pritužbe, da je po takvoj prijavi dana 14. i 15.02.2022. godine izvršen inspekcijski nadzor od strane inspektora Federalnog ministarstva pravde u okviru kojeg je, između ostalog, utvrđeno da ponašanje psihologa Dž.B. nije u skladu sa Etičkim kodeksom za državne službenike i da njegovo ponašanje prema štićenicima prelazi okvire propisane Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku i Zakonom o izvršenju kaznenih sankcija u FBiH, a da je isto upitno i sa aspekta psihološke struke, da je tim Izvještajem, između ostalog, naloženu direktoru da poduzme određene mjere u roku od 10 dana tako što će izvršiti detaljnu analizu postojećeg stanja u KPZ – Odjeljenju OPD-a, sa osvrtom na navode iz ovog Izvještaja, te izvršiti preraspodjelu poslova u Sektoru odgoja tretmana u cilju nesmetanog funkcioniranja službi u realizaciji postavljenih ciljeva i zadataka i otklanjanja uočenih nedostataka u radu sa štićenicima, te što će ispitati navode štićenika koji se odnose na neprofesionalan odnos od strane psihologa, te u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem poduzeti sve aktivnosti radi utvrđivanja disciplinske i eventualno druge vrste odgovornosti psihologa i njemu pretpostavljajućih osoba, da je nakon odlaska inspektora 15.02.2022. godine tužitelj verbalno napao štićenike, da je nakon toga direktor tuženika donio spornu Naredbu od 16.02.2022. godine kojom je istome zabranjen kontakt sa maloljetnicima, da je tužitelju i faktički bio zabranjen kontakt sa maloljetnicima i pristup dokumentaciji u periodu od donošenja Naredbe do početka travnja 2022. godine, odnosno do povratka pomoćnika direktora sa bolovanja, kad je ponovno uključen u tretmanski proces, sastanke tima i rad sa štićenicima (osim sa L.Č.), da je prethodno 04.03.2022. godine doneseno rješenje o premještaju tužitelja na rad sa osuđenim osobama, na koje je izjavio žalbu, te da nakon što je njegova žalba odbijena, od 17.05.2022. godine obavlja poslove psihologa osuđenih osoba u KPZ-u.
Sud nalazi da u ovoj pravnoj stvari prije svega valja odgovoriti na pitanje je li tretiranje tuženika zasnovano na zakonu, te da li zakon slijedi legitimni javni interes? Iz sadržaja sporne Naredbe proistječe da je ista donesena od strane direktora tuženika, temeljem ovlaštenja iz čl. 123. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija Federaciji BiH kojom je, između ostalog, propisano da direktor kazneno-popravnog zavoda, organizira rad zavoda, usklađuje rad organizacionih jedinica, nadzire pravilnost i zakonitost rada, predstavlja zavod i vrši druge poslove za koje je nadležan po zakonu i drugim propisima. Također je iz ove Naredbe evidentno da je ista donesena zbog sprečavanja utjecaja na svjedoke u disciplinskom postupku protiv tužitelja. Nadalje, u svom iskazu zastupnik tužitelja navodi da je Naredba donesena nakon što su mu inspektori 15.02.2022. godine usmeno prezentirali negativno izviješće o radu tužitelja, na čiji rad su štićenici iznijeli niz primjedbi, te nakon što je obaviješten da je tužitelj nakon odlaska inspektora verbalno napao štićenike. Ovu posljednju činjenicu su u svojim iskazima potvrdili i svjedoci N.A. i S.K., a i sam tužitelj navodi da je toga dana otišao na Odjeljenje kako bi raspravio sa djecom o tome zašto su se žalili na njega. Dakle, osporena Naredba je donesena u okolnostima završenog inspekcijskog nadzora u kojem su utvrđene nepravilnosti u radu tužitelja koji se većim dijelom odnose na neprimjerenu komunikaciju sa štićenicima o čemu je usmeno, a kasnije i pisanim putem upoznat direktor, zatim činjenice da je prethodno 01.02.2022. godine podnesena disciplinska prijava upravo zbog neprimjerenog odnosa i ponašanja prema L.Č., te činjenice da je tužitelj nakon izvršenog nadzora verbalno napao štićenike. Polazeći od prethodno navedenog, sud zaključuje da svrha ili posljedica donošenja sporne Naredbe od strane tuženika nije bila degradacija tužitelja ili njegovog profesionalnog statusa, nego je svrha bila prije svega zaštita maloljetnika. Tome u prilog svakako govori činjenica da tužitelju u periodu primjene Naredbe nije bilo uskraćeno niti jedno materijalno pravo, kao i da je tuženik već 04.03.2022. godine donio rješenje o premještaju na radno mjesto psihologa za osuđene osobe prema kojem je tužitelj već od tada mogao ostvariti puni profesionalni i radni angažman. Točno je da je odredbom čl. 123. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija u FBiH propisana opća formulacija koja daje ovlaštenje direktoru da donosi odluke kojim upravlja radom Zavoda. Međutim, ovdje valja poći i od odredbe čl. 127. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku kojom je propisano da u toku izvršavanja kaznenih sankcija prema maloljetniku treba postupati na način koji odgovara njegovom uzrastu, stupnju zrelosti i drugim karakteristikama osobnosti, uz poštivanje dostojanstva maloljetnika, podsticanje njegovog cjelovitog razvoja i učešća u vlastitoj resocijalizaciji, pridržavajući se suvremenih pedagoških, psiholoških i penoloških znanja i iskustava. Sukladno navedenom, Sud smatra da je kod donošenja sporne Naredbe tuženik vodio računa prije svega o zaštiti prava i dostojanstva maloljetnika. Pri tome je i prema rezultatima inspekcijskog nadzora direktor tuženika kao ustanove bio dužan poduzeti korake i mjere radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti, sukladno odredbi čl. 153. st. 3. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija u FBiH. Zbog navedenih utvrđenja, odnosno činjenice da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je ponašanje tužitelja u tretmanu štićenika u suprotnosti sa Etičkim kodeksom državnih službenika i Zakonom o zaštiti djece i maloljetnika, sud smatra da je tuženik imao uporište u citiranim propisima da privremeno ogranči tužitelja u radu sa štićenicima, na način da mu zabrani kontakt, a sve u svrhu osiguranja postupanja prema maloljetnicima na način kojim se bez diskriminacije unapređuje njihov osjećaj dostojanstva i vrijednosti, uzimajući u obzir najbolji interes, a što pak predstavlja legitiman javni interes. Zbog naprijed navedenog, neutemeljeno tužitelj inzistira na tome da odredba čl. 123. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija ne daje mogućnost donošenja osporene Naredbe.
Pored navedenog sud smatra i da sredstva koja je tuženik upotrijebio za ostvarenje javnog interesa zadovoljava princip adekvatnosti i da ovakav odnos tuženika prema tužitelju zadovoljava princip proporcionalnosti. Za sud nije sporno da je donošenjem osporene Naredbe tužitelj ograničen u obavljanju poslova svoga tadašnjeg radnog mjesta u punom kapacitetu, kao i da je zbog toga osjetio profesionalnu degradaciju. Međutim, interes maloljetnika i zaštita njihovih prava i dostojanstva predstavlja legitiman cilj koji preteže nad pravom tužitelja da u konkretnoj situaciji obavlja poslove svoga radnog mjesta na način kako je to činio prije donošenja Naredbe. Zabrana diskriminacije vrijedi onda ukoliko se ona ne može opravdati nekim legitimnim društvenim ciljem i interesom, a u konkretnom slučaju taj cilj opravdava postupanje tuženika.
Stoga, prema stavu suda, postupci tuženika u konkretnom slučaju nisu imali za cilj ugrožavanje radnog mjesta tužitelja, niti ostvarenje za njega neprijateljske, ponižavajuće ili uvredljive radne sredine. Tome u prilog, a kako je ranije i navedeno, govori činjenica da je tuženik Rješenjem od 04.03.2022. godine tužitelja rasporedio na novo radno mjesto stručnog suradnika-psihologa u Sektoru za poslove preodgoja-tretmana osuđenih osoba u Kazneno-popravnom zavodu poluotvorenog tipa. Da je cilj tuženika bio da se spornom Naredbom degradiraju radni uvjeti i profesionalni status tužitelja, odnosno da se ugrozi njegov integritet, ugled i čast, tuženik zasigurno ne bi donio Rješenje o premještaju i tako tužitelju omogućio da na novom radnom mjestu ponovno ostvaruje puni radni i profesionalni potencijal i angažman.
Nadalje, valja ukazati i da mobing kao specifični oblik ponašanja na radnom mjestu koji ima za cilj ugrožavanje ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, postoji samo onda kada se radi o aktivnostima koje su učestale, odnosno ako traju određeno vrijeme. Zakonom nije određeno koliko puta i u kojem vremenskom periodu se radnje mobinga trebaju ponoviti, tako da se u svakom slučaju mora procjenjivati da li se radi o kontinuiranom ponašanju koje je proizvelo neku od posljedica koje se mogu okarakterizirati kao mobing. U konkretnom slučaju sud smatra da samo donošenje sporne Naredbe od 16.02.2022. godine koja se faktički izvršavala od njena donošenja do početka travnja ove godine, ne predstavlja kontinuirano ili ponavljajuće ponašanje tuženika koje je rezultiralo mobingom, a tužitelj je takvu Naredbu svakako mogao osporavati i u redovnom radnom sporu. Tim više, što je tužitelju već od 04.03.2022. godine omogućeno da obavlja poslove drugog radnog mjesta sa istim pravima i statusom državnog službenika, prema Rješenju broj 01-30-508/22 od 04.03.2022. godine, u čiju zakonitost Sud neće i ne može ulaziti u ovom postupku.
Na drugačije zaključke suda nema utjecaja okolnost što je disciplinski postupak formalno pokrenut nakon donošenja Naredbe (Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka od 25.02.2022. godine) kako to potencira tužitelj, jer podaci spisa ukazuju da je u tom trenutku egzistirala disciplinska prijava (Prijava broj 01-30-319/22 od 01.02.2022. godine). U situaciji kada zbog prirode i vrste disciplinskog prekršaja nema mogućnosti preventivne suspenzije državnog službenika iz čl. 59. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (kao što je u ovom predmetu slučaj), a rukovoditelj smatra da će u daljnjem obavljanju posla zaposlenik negativno i štetno utjecati na poslove u Zavodu, kao i na tijek disciplinskog postupka, Sud nalazi da u takvim slučajevima isti ima ovlaštenje da, rukovodeći se obvezom da nadzire pravilnost i zakonitost rada Zavoda, na drugačiji način organizira posao i rad zaposlenika.
Tijekom postupka tužitelj potencira na tome da je dužan zaštiti štićenike, te da je iz priloženih pisama štićenika vidljiva sva težina uskraćivanja psiho-tretmana, a da osporena Naredba ima obilježja i kaznenog djela, kao i da je posebno degradirajuće za njega bilo angažiranje novog psihologa po ugovoru o djelu. Na ovo valja odgovoriti da je za organizaciju rada Zavoda, pa tako i za omogućavanje adekvatnog tretmana maloljetnim štićenicima u vidu angažmana stručne osobe-psihologa, odgovoran direktor Zavoda, a ne tuženik kao državni službenik-psiholog, pa je izlišno tužiteljevo inzistiranje da je donošenjem Naredbe ugroženo i psihičko zdravlje maloljetnika. Čak i da su točni ovi navodi, odgovornost za to može snositi samo rukovodstvo Zavoda, a ne i tuženik. Pored navedenog, tužitelj i sam u tužbi navodi da je tuženik, nakon što je tužitelja Rješenjem od 04.03.2022. godine premjestio na drugo radno mjesto, na njegovo ranije radno mjesto zaposlio drugog psihologa po ugovoru o djelu, pa ovo ukazuje da maloljetnici nisu uskraćeni za potreban tretman i skrb, a da je stanje na Odjeljenju OPD-a danas vraćeno u normalne tokove u svom iskazu je potvrdio i pomoćnik direktora I.J.. Niti jedna osoba, pa tako ni tužitelj nije predodređen za rad na određenim poslovima, pa je izlišno inzistiranje tužitelja da svoje zanimanje mora obavljati samo u odnosu na maloljetnike, a rukovoditelj ustanove ima ovlast i obvezu da rad organizira u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima.
Nije sporno da je tužitelj stručan i kvalificiran psiholog, te da je isti u svom radu ostvario kvalitetnu i dobru suradnju sa sudovima, tužiteljstvima i centrima za socijalni rad. To potvrđuje i sadržaj očitovanja sutkinje za maloljetnike Općinskog suda u Sarajevu Jasmine Sazdovski broj 65 0 Km 792663 19 Km 2 od 06.04.2022. godine upućenog Federalnom ministarstvu pravde u vezi sa štićenicom L.Č. u kojem navodi da je suradnja sa ustanovom sve vrijeme bila odlična i da nikada od strane toga suda nije uočen niti jedan značajna propust. Međutim, ne ulazeći u pravilnost zaključaka psihologa u svezi sa tretmanom L.Č. u kojim naglašava da je njezin otac bio remetilački faktor u tretmanu, a što proistječe i iz naprijed navedenog akta Općinskog suda u Sarajevu, te da su problemi nastali kada je detektirao moguće seksualno zlostavljanje ove štićenice od strane oca, kod činjenice da je utvrđeno da se isti nedolično ponašao i ophodio, koristeći ponižavajući i degradirajući izričaj, kako prema L.Č., tako i prema ostalim štićenicima, za Sud su irelevantne okolnosti pod kojima je iniciran inspekcijski nadzor, te kasnije pokrenuti disciplinski postupci. Stoga, u tom smislu tvrdnje tužitelja o izvršenom pritisku od strane oca štićenice na Federalno ministarstvo pravde, odnosno inspektora nisu od značaja za ovu pravnu stvar.
U svezi sa ovim, Sud primjećuje da ni sam tužitelj većim dijelom nije negirao da je u pojedinim situacijama koristio neprimjernu komunikaciju prema štićenicima, a osim toga upravo zbog odnosa prema štićenici L.Č. je oglašen i disciplinski odgovornim (u postupku pokrenutom po Rješenju o pokretanju disciplinskog postupka tuženika br. 01-30-319-3/22 od 25.02.2022. godine). Međutim, u postupku tužitelj (a i pojedini svjedoci - I.J., J.Č. i A.O.) takvo ponašanje pripisuje specifičnoj osobnosti, te isto opravdava metodama rada sa specifičnom populacijom kao što su maloljetni prijestupnici i počinitelji teških nedjela, stavljajući ga u kontekst psihotretmana. Način komunikacije u kojoj se štićenike izlaže neprimjerenom i vulgarnom ophođenju (uglavnom seksualne konotacije), a što na maloljetnike ima ponižavajući efekt nije prihvatljiv imajući u vidu načela i ciljeve koji su stipulirani u Zakonu o zaštiti djece i maloljetnika u kaznenom postupku. Pored navedenog, ovakve metode rada nisu prihvatljive niti sa psihološke struke, a što proistječe iz pisanog Nalaza, ali i iz usmenog obrazloženja toga Nalaza vještaka neuropsihijatra dr. Siniše Đuričića. On u svom nalazu tako navodi da je tužitelj u obje radne sredine (u Tuzli i u Orašju) imao iste situacije gdje je njegov rad sa štićenicima bio predmet ocjene, nakon koje mu je uskraćen rad sa istima, te da je svoje ponašanje pravdao metodama rada koje nisu zvanično prihvaćene i koje su izlazile iz okvira stručno dozvoljenih i preporučenih metoda i postupaka u radu. U usmenom obrazloženju imenovani vještak pak ističe da on kao stručna osoba kroz svoju edukaciju nigdje nije našao takve preporuke za rad, a pogotovo što se radi o izrazito osjetljivoj populaciji gdje treba biti krajnje oprezan u komunikaciji, jer svaki pacijent zaslužuje poštovanje i nije dozvoljeno ophođenje koje bi se doživjelo kao ponižavajuće, kao i da se metode koje primjenjuje tužitelj ne koriste u radu i da postoje prihvaćene metode koje se koriste u suočavanju prijestupnika sa njihovim djelima.
Sud je je odbio prijedlog tužitelja da imenovani vještak sačini dopunski nalaz i mišljenje smatrajući ga nepotpunim, našavši da je Nalaz vještaka, potpun, pravilan i stručan, te da nezadovoljstvo utvrđenjima do kojih je došao vještak ne mogu biti razlog za dopunu vještačenja.
Stoga, zbog svega izloženog, odnosno kako je utvrđeno da tužitelj donošenjem Rješenja tuženika od 16.02.2022. godine nije uznemiravan mobingom, odlučeno je kao u izreci presude primjenom već citiranih odredbi ZZD-a.
Sud je cijenio i sve ostale dokaze (kako materijalne, tako i iskaze svih svjedoka), ali iste nije posebno elaborirao našavši to suvišnim obzirom na izražen stav o nepostojanju mobinga, a što je utvrđeno temeljem ranije navedenih relevantnih dokaza.
Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a, a s obzirom na vrijednost spora od 4.000,00 KM.
Troškovi tuženika odnose se na nagrada za zastupanje na pripremnom ročištu od 22.07.2022. godine u iznosu od 240,00 KM prema odredbi čl. 12., 13. st. 1. toč. b) Tarife nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika6 (u daljnjem tekstu: Tarifa), na nagradu za zastupanje na nastavku pripremnog ročišta dana 29.07.2022. godine u iznosu od 120,00 KM, prema odredbi čl. 13. st. 5. toč. a) Tarife, na nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi dana 10.10.2022. godine u iznosu od 240,00 KM prema odredbi čl. 12., 13. st. 1. toč. c) Tarife, na nagradu za zastupanje na nastavcima glavne rasprave dana 11.10.2022. godine, 13.10.2022. godine, 01.12.2022. godine i 02.12.2022. godine u iznosima od po 120,00 KM, prema odredbi čl. 13. st. 5. toč. a) Tarife. Ukupni troškovi tuženika tako iznose 1.080,00 KM.
Tuženiku ne pripada nagrada „za duže trajanje ročišta“ i za „vrijeme pauza na ročištima“, budući da je istome obračunata i priznata nagrada za zastupanje na ročištima u punom pripadajućem iznosu, te da ovaj traženi osnov nagrade nije predviđen Tarifom. Također tuženiku nisu priznati troškovi za zastupanje na glavnoj raspravi 01.12.2022. godine u punom iznosu, budući da se radilo o nastavku rasprave, te da isti ima pravo na nagradu u iznosu od 50% pripadajućeg iznosa (120,00 KM), a sukladno odredbi čl. 13. st. 5. toč. a) Tarife.
Pouka o pravnom lijeku: Sudac
Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu, Joko Radić
u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude.
Žalba se podnosi Kantonalnom sudu u Odžaku,
putem ovog suda.
1 Službene novine FBiH, br. 53/03, 73/06, 19/06 i 98/15
2 Službene novine FBiH, broj 7/14 i 74/20
3 Službene novine Federacije BiH, br. 44/98, 42/1999, 12/09 i 42/11
4 Službene novine FBiH, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06, 4/12, 99/15 i 8/17
5 Službeni glasnik BiH, broj 59/09 i 66/16
6 Službene novine FBiH, br. 22/04