Kopirano


Bosna i Hercegovina   Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 008978 13 KrI

Datum izricanja:   21.01.2016. godine

Datum pismenog otpravka :  31.03.2016. godine 

         

Pred sudskim vijećem u sastavu:  sudija Jasmina Kosović, predsjednik vijeća

        sudija Darko Samardžić

        sudija Mediha Pašić

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

Dževada Salčin

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Vladimir Simović

Branilac optuženog:  advokat Kerim Čelik

 

Izreka  4

I. O b r a z l o ž e n j e 8

A. krivični postupak 8

1. Završne riječi 9

(a) Tužilaštvo BiH 9

(b) Odbrana optuženog 11

B. PROCESNE ODLUKE 13

(a) Odluka o isključenju javnosti za dio pretresa 13

(b) Prihvatanje ranije određenih mjera zaštite 14

(c) Ponovo otpočinjanje glavnog pretresa 15

(d) Svjedočenje putem video konferencijske veze 16

(e) Odluka u pogledu prihvatanja prijedloga da se provede dokaz uvidom i čitanjem zapisnika o ispitivanju svjedoka u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH 16

(f) Odluka o razdvajanju predmeta 16

(g) Promjena člana vijeća 17

(h) Odluka o prihvatanju izmenjene optužnice 18

C. INTERVENICIJE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE 18

D. dokazni postupak – nalazi suda 19

1. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA 19

2. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA 22

E. NALAZI SUDA U POGLEDU OSUĐUJUĆEG DIJELA IZREKE PRESUDE 26

1. Optši elementi krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljnika iz člana 144. KZ SFRJ 26

(a) Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava 28

(b) Status D.V. kao ratnog zarobljenika (osuđujući dio izreke presude) 28

(c) Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije 33

(d) Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom; 35

(e) Alibi optuženog 37

(f) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo 40

2. NEČOVJEČNO POSTUPANJE 40

(a) Osuđujući dio presude (Nečovječno postupanje prema D.V.) 42

3. Odgovornost i kazna 47

F. Nalazi suda - oslobađajući dio izreke presude 49

G. ODBIJAJUĆI DIO Error! Bookmark not defined.

H. Zaključak: Error! Bookmark not defined.

I. ODLUKA O TROŠKOVIMA 52

J. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA 53

Broj: S1 1 K008978 13 Kri

Sarajevo, 21.01.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudije Jasmine Kosović, kao predsjednice vijeća, te sudija Medihe Pašić i Darka Samardžića, kao članova vijeća, uz učešće pravnog savjetnika - asistenta Jovane Vidić, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu koji se protiv optuženog Dževada Salčina, vodi po izmjenjenoj optužnici Tužilaštva BiH broj: T20 0 KT RZ 0006627 13 od 09.04.2015. godine, a kojom se optuženi tereti za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c), i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačke a) i b), sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), nakon održanog javnog glavnog pretresa, na kojem je dijelom bila isključena javnost, održanom u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine Vladimira Simovića, optuženog Dževada Salčina i branioca optuženog, advokata Kerima Čelika, donio je, a dana 21.01.2016. godine, u prisustvu stranaka, javno objavio slijedeću: 

 

P R E S U D U

Optuženi Dževad Salčin, sin O. i majke R., rođene Č., rođen … godine u mjestu D.I.B., G., stalno nastanjen u mjestu P., opština M., ul. …, JMBG: …, po nacionalnosti Bošnjak, državljanin BiH, oženjen, otac jednog djeteta, po zanimanju električar, penzionisan, lošeg imovnog stanja, vojsku služio, ranije neosuđivan;

I

K R I V J E 

  što je:

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ Armije Republike Bosne i Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH) postupao suprotno članu 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, koja zabranjuje između ostalog, nečovječno postupanje, tako što je:

Neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993. godine, ispred hotela „Mrazište“ na planini Igman, dok se zatočenik D.V. nalazio kod oklopnog transportera, izvadio nož kojim je zatočeniku D.V. odrezao gornji dio školjke desnog uha; 

dakle, za vrijeme rata i oružanog sukoba kršeći pravila međunarodnog prava nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku

čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

pa ga Sud primjenom članova 33, 38. stav 1., 41.stav 1., 42.stav 2., 43.stav 1.tačka 1. KZ SFRJ

OSUĐUJE

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 2 (DVIJE) GODINE

II

Na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP BiH optuženi Dževad Salčin se: 

OSLOBAĐA OD OPTUŽBE

da je:

 za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ Armije Republike Bosne i Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH) postupajući suprotno članu 3. i članu 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.08.1949. godine, te članu 3. i članu 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i članu 75. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola I o međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, koje zabranjuju između ostalog nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, a naročito ubistva, seksualno zlostavljanje, nečovječno postupanje, mučenje svake vrste, tako što je:

Neutvrđenog dana u julu mjesecu 1993. godine, u kuhinji hotela „Mrazište“ na Igmanu natjerao zatočenike B.M., G.V., S.K. i R.V. da pjevaju četničke pjesme, da bi potom bacio stolicu na zatočenika G.V., nakon čega je skinuo sa noge obuću i istom udarao zatočenike B.M., G.V., S.K. i R.V. po licu i drugim dijelovima glave;     

čime bi optuženi Dževad Salčin počinio :

krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona BiH, i Ratni zločine protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačke a) i b), a sve u vezi sa članom 180. stav 1., te članom 29. istog Zakona.

III

Na osnovu člana 283.stav b) ZKP BiH u odnosu na optuženog Dževada Salčin

ODBIJA SE OPTUŽBA

Da je

 za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ Armije Republike Bosne i Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH) postupajući suprotno članu 3. i članu 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.08.1949. godine, te članu 3. i članu 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i članu 75. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola I o međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, koje zabranjuju između ostalog nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, a naročito ubistva, seksualno zlostavljanje, nečovječno postupanje, mučenje svake vrste, tako što su:

Nedžad Hodžić  i Dževad Salčin zajedno:

Neutvrđenog dana u mjesecu februaru 1993.godine po povratku sa prinudnih radova na lokalitetu Stupnik, na planini Igman zatočenike R.V., M.B., B.G. i Č.K., udarali nogama, drvenim palicama i kundacima od pušaka po cijelom tijelu, nakon čega R.V. i B.G. odvode do pomoćnog objekta-barake u blizini hotela „Mrazište“ na planini Igman i pokazuju im teško povrijeđenog J.G. koji je bio na samrti govoreći da i njih to čeka

Čime bi počinio Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona BiH, i Ratni zločine protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačke a) i b), a sve u vezi sa članom 180. stav 1., te članom 29. istog Zakona.

***

Optuženi se u smislu člana 188. stav 4. i 189 stav 1. ZKP BiH oslobađa obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka i paušala koji u cijelini padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

 ***

Na osnovu člana 198. stav 2. i 3., ZKP BiH oštećeni se sa imovinsko pravnim zahtjevom upućuju se na parnični postupak.

O b r a z l o ž e n j e

krivični postupak

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je optužnicom broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 12.06.2013. godine optužilo Hodžić Nedžada i Salčin Dževada za počinjenje krivičnog djela i to Nedžada Hodžića da je počinio Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), e) i f) i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačka a) i b) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. KZ BiH, dok je Dževadu Salčin stavljeno na teret izvršenje krivičnih djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. Tačka c) KZ BiH i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. Tačka a) i b) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1, te članom 29. istog zakona.

Glavni pretres počeo je dana 07.11.2013.godine čitanjem optužnice i iznošenjem uvodnih riječi. Na glavnom pretresu saslušan je veliki broj svjedoka kako na prijedlog tužioca tako i odbrane, te vještaci medicinske struke. 

Na prijedlog Tužilaštva BiH saslušani su svjedoci: E.S., V.A., Z.Č., M.A., LJ.G., V.V.V.V., S.J., M.S., G.G., M.J., A.H., V.N. , E.M., M.K., zaštićeni svjedok “A”, A.M., R.V., B.M., zaštićeni svjedo “C”, M.B., S.K., Z.M., R.M., P.K., G.V., zaštićeni svjedok “B”. Na prijedlog Tužilaštva čitane su izjave preminulih svjedoka S.Č. i oštećenog D.V.. 1

Tužilaštvo BiH je izvelo i u sudski spis uložilo materijalne dokaze koji su popisani u Ankesu A presude koji je njen sastavni dio.

U svojstvu svjedoka odbrane optuženog Dževada Salčina saslušani su svjedoci N.Đ., B.M.1, R,Š., Z.S., M.V., H.V., S.M., Z.M.1, S.M.1, M.P., N.B.. Odbrana optuženog je u toku dokaznog postupka saslušala i vještaka medicinske struke prof dr Abdulaha Kučukalića. Na prijedlog odbrane saslušan je i optuženi Dževad Salčin u svojstvu svjedoka, te je odbrana predočila veći broj materijalnih dokaza koji se nalaze u Aneksu B ove presude i čini njen sastavni dio. 

Prije nego što je Vijeće donijelo odluku o razdvajanju postupka u odnosu na Nedžada Hodžića, na prijedlog njegove odbrane na glavnom pretresu je saslušan veći broj svjedoka i to svjedoci Z.S., M.N. (koji je i svjedok odbrane optuženog Salčin Dževada), S.M.2, M.M., I.Ž., N.M., S.D., zaštićeni svjedok „X“ i K.S.. Odbrana optuženog Nedžada Hodžića je u toku postupka saslušavala i vještake medicinske struke dr Omera Ćemalovića i prof dr Abdulaha Kučukalića, te vještaka vojne struke Asima Džambasovića. Odbrana Hodžić Nedžada, uvela je određen broj materijalnih dokaza koji su sastavni dio spisa i njihov popis se nalazi u Aneksu C ove presude. Obrazloženje u pogledu ocjene dokaza provedenih na prijedlog odbrane Nedžada Hodžića Vijeće će dati u dijelu presude „Standardi ocjene dokaza“.

  Završne riječi

Tužilaštvo BiH

Tužilaštvo BiH je svoje završne riječi izložilo dana 29.10.2015. godine. Tužilaštvo nalazi dokazanim postojanje opštih elemenata krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), e) i f) i krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZ BiH. U tom pravcu tužilac se osvrnuo na opšte elemente navedenih krivičnih djela dajući obrazložene razloge zbog kojih cijeni dokazanim da je djelo optuženog počinjeno suprotno pravilima međunardnog prava, da je kršenje počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, da je djelo učinioca povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom, te da je počinilac morao narediti ili počiniti djelo. U tom kontekstu tužilac je detaljnije obrazlagao svaki opšti element i navodio dokaze koji to potvrđuju. U nastavku završnih riječi tužilac se detaljno osvrnuo na tok postupka i izvedene dokaze, pri čemu se naročito bavio iskazima svjedoka za svaku tačku optužnice.

Tužilaštvo BiH tvrdi da je optuženi Dževad Salčin krivično pravne radnje počinio kao pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne komande (SOPN-a ŠVK „Zulfikar“) i da je u toku dokaznog postupka van razumne sumnje dokazano da je optuženi Dževad Salčin bio pripadnik te tzv. „Z.“ jedinice počev od 18.07.1992. godine, pa sve do 04.05.1996.godine, a samim tim i u periodu obuhvaćenim optužnicom, u prvoj polovini 1993.godine. 

Osvrćući se na tačku 1. i 2. optužnice tužilac je iznosio relevantne dijelove iskaza svjedoka koji su ključni za dokazivanje odgovornosti optuženog Dževada Salčina . U odnosu na inkriminaciju iz tačke 1. izmjenjene optužnice za tužioca su od ključne važnosti pročitani iskazi oštećenog D.V., kao i izjave svjedoka M.B., V.A., M.A., B.M., Z.Č. i zaštićenog svjedoka „A“. Kada je u pitanju inkriminacija iz tačke 2 izmjenjene optužnice, tužilac se u završnim riječima posebno osvrnuo na svjedočenje B.M. i G.V., cijeneći da je iskazima ovih svjedoka Tužilštvo dokazalo da je optuženi preduzeo krivično pravne radnje koje mu se stavljaju na teret.

Osvrćući se na dokaze odbrane, tužilac je ukazao da je prethodna teza odbrane bila da se optuženi u vrijeme obuhvaćeno optužnicom nije nalazio na lokalitetu Igmana, već da je u mjesecu maju 1993.godine bio u selu Grabovica, što Tužilaštvo nije željelo osporavati jer su svjedoci odbrane bili uvjerljivi i identični u pogledu toga, ali, po ocjeni tužioca, odbrana nije uspjela dokazati da optuženi nije bio na Igmanu u vrijeme obuhvaćeno izmjenjenom optužnicom. Naknadno, ukazuje tužilac, odbrana je pokušala odgovornost za radnje iz tačke 1. izmjenjene optužnice, prebaciti na izvjensog H.S. zv S., koji nije među živim.

Na kraju završnih riječi tužilac se osvrnuo i na nalaz i mišljenje vještaka prof dr Abdulaha Kučukalića koji ne može biti prihvaćen kao dokaz o psihičkom stanju zdravlja optuženog u vrijeme davanja izjave od 21.03.2012.godine o priznanju izvršenja krivičnog djela. U prilog ovog tužilac konstatuje da vještak nije imao dovoljno relevantne medicinske dokumentacije, a nije obavljen ni medicinski pregled optuženog temeljem čega bi se dobila jasna slika o psihičkom statusu i stanja svijesti optuženog u momentu davanja sporne izjave u Tužilaštvu.

Odbrana optuženog

U svom završnom obraćanju Sudu, odbrana je najprije istakla prigovor u odnosu na izmjenjenu optužnicu od 09.04.2015.godine ukazujući da je u odnosu na Salčina optužnica proširena jer se inkriminirajući period za radnje iz tačke 1 proširuje na prvu polovinu 1993.godine, a najvjerovatnije mjesec mart. Ovo tim prije što sam oštećeni D.V. u svoje tri izjave koje su pročitane na glavnom pretresu, tvrdi da se sporni događa desio u maju 93.godine, dakle suprotno navodima izmjenjene optužnice. Odbrana je takođe u pogledu vremenskog određenja događaja prigovorila i izmjenama tačke 2, jer je prvobitni navod “neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine” u izmjenjenoj optužnici zamjenjen“neutvrđenog dana u julu mjesecu 1993.godine”.

Dalje, branilac je u završnoj riječi prigovorio na nepreciznost u navođenju krivičnog djela jer Tužilaštvo nije ni u prvobitnoj ni u izmjenjenoj optužnici preciziralo kojim radnjama je optuženi navodno počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), a kojim Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačka a) i b) KZ BiH, posebno ako se ima u vidu da je riječ o djelima koja u svom biću obuhvataju više inkriminacija u osnovi zločina.

Advokat je posebno istakao da je optužni akt zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog zakona, pri tome se pozivajući na načelo zakonitosti i vremensko važenja krivičnog zakona, kao i praksu ESLJP u predmetu Maktouf & Damjanović. S tim u vezi odbrana cijeni da se u konkretnom slučaju treba primjeniti zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno KZ SFRJ koji je, imajući u vidu optužbe koje se stavljaju na teret Dževadu Salčinu, blaži po učinioca. 

 Osvrćući se na pravnu kvalifikaciju djela, odbrana osporava da je oštećeni D.V. imao status civila i da to Tužilaštvo nije dokazalo provedenim dokazima. Po navodima odbrane oštećeni D.V. se može smatrati samo ratnim zarobljenikom.

U odnosu na tačku 1. Izmjenjene optužnice odbrana tvrdi da Tužilaštvo nije dokazalo ključnu stvar- da je lice koje je odsjeklo komad uha zarobljeniku D.V. i nosi nadimak “S.”, zapravo optuženi Dževad Salčin. Po ocjeni odbrane tokom postupka ostalo je nejasno o kojoj osobi se ovjde radi s obzirom da je na području Igamana u kritičnom vremenskom periodu, bilo više osoba sa nadimkom S., a što je ključna činjenica koja se morala utvrditi van razumne sumnje. Odbrana se prilikom analiziranja inkrinimacija koje se tačkom 1 optužnice stavljaju na teret optuženom, ponovno osvrnula na izmjene optužnice u pogledu vremena izvršenja dijela, te u vezi sa tim ponovila da je odbrana dovedena u nepovoljniji procesni položaj jer je tokom postupka dokazala alibi optuženog za mjesec maj 1993.godine, a što je Tužilaštvo i prihvatilo u završnim riječima.

Odbrana je detaljno izložila analizu iskaze svjedoka na okolnosti tačke 1 izmjenjene optužnice, te navela da niti jedan svjedok nije potvrdio da je Dževad Salčin zv “Struja” počinio ovu inkriminaciju, a da je većina njih samo čula za to da je “Struja” odsjekao dio uha oštećenom D.V..

Branilac je analizirao svjedočenje optuženog na glavnom pretresu i posebno pojasnio okolnosti pod kojim je optuženi Salčin dao izjavu u Tužilaštvu BiH pod brojem KT-RZ-7/09 od 21.03.2012.godine (dokaz Tužilaštva T-84). S tim u vezi odbrana naglašava da je optuženi tom prilikom bio u teškom psihičkom stanju, tačnije nervnom rastrojstvu zbog čega Sud na ovakvoj izjavi ne može zasnovati osuđujuću presudu. U tom dijelu branilac se pozvao na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prof dr Abdualaha Kučukalića. Iako vještak nije pregledao optuženog i naglasio da se na osnovu medicinske dokumentacije ne može precizno odrediti da li je optuženi bio uračunljiv, odbrana ukazuje na zaključak vještaka da je usljed stresnih situacija, sposobnost optuženog za davanje precizne izjave bila smanjena.

U odnosu na činjenične navode tačke 2 izmjenjene optužnice, odbrana se u završnom obraćanju osvrnula na iskaze svjedoka kako Tužilaštva tako i svjedoka odbrane, te navela da iz provedenih dokaza ne proizilazi zaključak van razumne sumnje da je optuženi počinio ove krivično pravne radnje. Na kraju završne riječi odbrana se osvrnula na karakter i ličnost optuženog Dževada Salčina. 

Prihvatajući navode svog branioca, optuženi se i lično obratio Sudu, te u svom završnom obraćanju naveo da smatra da je pred Sudom dokazano da on nije učestvovao u inkriminacijama za koje ga tereti optužba. Navodi da on nije lice sa nadimkom “Struja” koji je odsjekao dio uha oštećenom D.V., nego da je u pitanju greška u ličnosti pri tome navodeći da je na Igmanu, u to vrijeme, bio i H.S., zv “Struja”.

PROCESNE ODLUKE

Odluka o isključenju javnosti za dio pretresa

Vijeće je isključilo javnost sa pojedinih dijelova glavnog pretresa primjenom člana 237. ZKP BiH koji propisuje da “Odluku o isključenju javnosti donosi sudija, odnosno vijeće rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno”.

Isključenju javnosti opravdavali su razlozi zaštite interesa svjedoka kako zahtjeva član 235. ZKP BiH, a usljedili su u nastavcima glavnog pretresa koji su održani u dane 28.11.2013.godine, 13.03.2014.godine, 20.03.2014.godine, 21.03.2014.godine, 10.04.2014.godine, 24.04.2014. godine, 30.04.2014.godine i 20.11.2014.godine.

Odluku o isključenju javnosti, Vijeće je donosilo radi odlučivanja o određivanju dodatnih mjera zaštite za svjedoke optužbe koji su svjedočili pod pseudonimima „A“, „B“ i „C“. Naime, navedenim svjedocima rješenjem sudije za prethodni postupak broj S1 1 K 008978 13 Krn2 od 20.03.2013.godine određene su mjere zaštite identiteta na način da im je dodijeljen pseudonim („A“, „B“ i „C“). Tako je Vijeće prilikom raspravljanja o dodatnim mjerama zaštite kratkotrajno isključivalo javnosti u dijelovima ročišta tokom kojeg su Tužilaštvo BiH i svjedoci iznosili razloge zbog kojih se traže mjere zaštite, a odbrana se izjašnjavala u vezi sa tim.

Vijeće je isključilo javnost kada je razmatralo prijedlog odbrane optuženog Nedžada Hodžića da se svjedoku „X“ odrede mjere zaštite.

Dalje, Vijeće je donijelo odluku o isključenju javnosti sa ročišta održanih dana 24.04.2014.godine i 30.04.2014.godine da bi se svjedoci koji su svjedočili putem video linka i to S.K. i M.B. upoznali sa načinom njihovog svjedočenja kada dođu u situaciju da pominju zaštićenog svjedoka.

Također, prilikom saslušanja svjedoka E.S. dana 28.11.2013.godine Vijeće je na kratko isključilo javnost da sasluša obrazloženje svjedoka zbog čega traži da se fotografija sa njegovim likom ne objavljuje u medijima. Nakon njegovog saslušanja i saslušanja stranaka, Vijeće je prihvatilo zahtjev svjedoka, te donijelo odluku da se zabrani objavljivanje fotografije sa likom svjedoka u printanim i elektronskim medijima.

U svim navedenim slučajevima, imajući u vidu da uvijek nije moguće predvidjeti i potpuno kontrolisati dinamiku izjašnjenja o pravnim i činjeničnim pitanjima čiji sadržaj bi dospijećem u javnost mogao izazvati štetne posljedice po prava i interese zaštićenih svjedoka i na taj način imati negativnog uticaja na sam tok postupka, Vijeće je odlučilo da isključi javnost sa dijelova glavnog pretresa prilikom rasprave o pitanjima koje se tiču mjera zaštite u skladu sa datim okolnostima. 

Prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja svjedoka R.V.2 i B.M.3 javnost je bila isključena sa dijela pretresa kada se na zahtjev tužioca, u smislu člana 235. ZKP BiH, raspravljalo o pitanjima koja su se ticala initimnog života svjedoka.

U situacijama djelimičnog isključenja javnosti, Vijeće je po otvaranju zasjedanja za javnost saopštilo razloge zbog kojih je ista bila isključena, kao i o donesenim odlukama.

Prihvatanje ranije određenih mjera zaštite

Vijeće je dana 13.03.2014. godine saslušalo svjedoka “A” na način da je prhvatilo ranije, rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Krn2 od dana 20.03.2013. godine, određene mjere zaštite i to zaštitu identiteta i saslušanje pod pseudonimom “A”.  Na prijedlog Tužilaštva, a nakon što je saslušalo svjedoka na sjedinici zatvorenoj za javnost, Vijeće je donijelo rješenje da se svjedoku određuju dodatne mjere zaštite i to mjera zabrane iz člana 13. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljem tekstu Zakon o zaštiti svjedoka) tako da svjedok svjedoči iz druge prostorije putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka, odnosno uz izmjenu njegovog lika i glasa. Vijeće je primjenom odredbe člana 3. pomenutog Zakona također dodatno odredilo i zabranu objavljivanja sadržaja svjedočenja u sredstvima javnog informisanja, cijeneći da izloženi razlozi svjedoka daju dovoljno osnova za zaključak da je riječ o svjedoku pod prijetnjom.

Također, Vijeće je prihvatilo ranije određene mjere zaštite svjedoka i to pseudonim “C”4, te na glavnom pretresu održanom 10.04.2014.godine odredilo i dodatne mjere zaštite na način da je svjedok svjedočio javno, ali uz zabranu objavljivanja ili emitovanja fotografskog, video i audio zapisa sa njegovim likom putem elektronskih ili printanih medijima kao i sadržaj njegovog svjedočenja. O ovim mjerama Vijeće je odlučilo primjenom odredbe članova 3. i 13.Zakona o zaštiti svjedoka, jer se radilo o svjedoku pod prijetnjom i ugroženom svjedoku.

Vijeće je prihvatilo ranije mjere zaštite svjedoku “B”, koje su također određene rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Krn2 od dana 20.03.2013. godine. Svjedok “B” dao je svoj iskaz na glavnom pretresu 14.10.2014.godine.

Na prijedlog odbrane optuženog Nedžada Hodžića ( prije odluke o razdvajanju postupka) na glavnom pretresu svjedoku “X” su određene mjere zaštite identiteta na način da mu je dodijeljen ovaj pesudonim, te zabranjeno objavljivanje fotografije, video i audio zapisa sa njegovim likom u printanim i elektronskim medijima.

Sud je u toku cijelog postupka vodio računa da se u svrhu zaštite identiteta svjedoka ne pomene bilo koji podatak koji ih identifikuje, tako da se sa istim ciljem ni u presudi ne spominju svjedoci pod punim imenom i prezimenom, nego pod dodijeljenim pseudonimima. Svi podaci o zaštićenim svjedocima se nalaze u spisu i pod posebnom su zaštitom.

Ponovo otpočinjanje glavnog pretresa

Prema dredbi člana 251. stav 2. ZKP BiH  „Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmjeni sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže do 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju“.

Kako je između nastavaka glavnog pretresa održanih na dane 12.12.2013.godine i 16.01.2014.godine, zatim 01.07.2014. godine i 04.09.2014.godine, te 11.09.2014.godine i 14.10.2014.godine, 18.12.2014.godine i 29.01.2015.godine, 09.04.2015.godine i 14.05.2015.godine, 28.05.2015.godine i 02.07.2015.godine i16.07.2015.godine i 10.09.2015.godine, proteklo više od trideset dana, tužilac, odbrana i optuženi su u smislu citirane zakonske odredbe uvijek davali saglasnost, tako da Vijeće glavni pretres nije počinjalo iznova nego u njegovom nastavku koristilo ranije izvedene dokaze.

Svjedočenje putem video konferencijske veze

Vijeće je tokom postupka prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se svjedoci R.V., M.B., S.K., Z.M., P.K., zaštićeni svjedok “B” saslušaju putem video konferencijske veze iz inostranstva s obzirom da zbog velike udaljenosti navedeni svjedoci nisu mogli doći u sjedište Suda, te bi njihov dolazak bio skopačn sa nesrazmjernim troškovima. Vijeće je, s obzirom na teškoće u dolasku ovih svjedoka, a imajući u vidu načelo efikasnosti koji nalaže provođenje suđenja sa što manje odlaganja, te poštovanje raspravnog načela i omogućavanje stranama u postupku da izvedu svoje dokaze, kao i dužnost predsjednika vijeća da se stara za svestrano pretresanje predmeta, našlo prijedlog Tužilašvs opravdanim. Tako su navedeni svjedoci saslušani na glavnom pretresu i to R.V. dana 20.03.2014.godine, M.B. 24.04.2014.godine, S.K. dana 30.04.2014.godine, Z.M. dana 29.05.2014.godine, P.K. dana 16.06.2014.godine, zaštićeni svjedok ”B” dana 14.10.2014.godine.

Odluka u pogledu prihvatanja prijedloga da se provede dokaz uvidom i čitanjem zapisnika o ispitivanju svjedoka u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH

Pretresno vijeće je na ročištu za glavni pretres održanog dana 05.06.2014. godine, prihvatilo prijedlog Tužilaštva BiH da se na osnovu odredbe člana 273. stav 2. ZKP BiH na glavnom pretresu pročitaju zapisnici sa iskazima umrlih svjedoka S.Č. i D.V. koje su dali u fazi istražnog postupka. Na okolnost o smrti navedenih svjedoka Tužilaštvo BiH je kao dokaz uložilo izvode iz matične knjige umrlih5.

Odluka o razdvajanju predmeta

Rješenjem Suda BiH 05.03.2015.godine krivični postupak u odnosu na Hodžić Neždada je razdvojen i nastavio se voditi pod brojem S1 1 K 018439 15 KrI, dok je u odnosu na Salčin Dževada nastavljeno vođenje postupka pod brojem S1 1 K 008978 13 KrI. Odluku o razdvajanju postupka na osnovu člana 26.stav 1. i 2. ZKP BiH Sud je donio nakon što je vještak medicinske struke prof dr Abdulah Kučukalić na glavnom pretresu održanom 26.02.2016.godine obrazložio nalaz i mišljenje tima vještaka u kojem je konstatovano da optuženi Nedžad Hodžić zbog zdravstvenog stanja nije sposoban učestvovati u sudskom procesu, pratiti sudski proces, niti je sposoban davati adekvatne odgovore na postavljena pitanja, odnosno da je optuženi Nedžad Hodžić neuračunljiv.

Optuženi i branioci dali su svoju saglasnost da se postupak u odnosu na optuženog Hodžića razdovji, dok je tužilac insistirao da se i dalje vodi jedinstven postupak.

Vijeće je imajući u vidu ovakav nalaz i mišljenje tima vješraka, u odnosu na Hodžića vođenje postupka odgodilo na neodređeno vijeme, te imajući u vidu da na strani optuženog Dževada Salčina nije bilo smetnji da se postupak nastavi voditi, našlo opravdanim da postupak razdvoji. Pri donošenju ove odluke Vijeće je imalo u vidu razloge cjelishodnosti i efikasnosti vođenja postupka, te zaštitu prava optuženog na pravično suđenje i suđenje u zakonskom roku.

Promjena člana vijeća

Članom 251. stav 2. ZKP BiH propisano je da: „ Glavni pretres koji je odložen mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.”

Nakon što je na glavnom pretresu zamjenjen član sudećeg Vijeća, Vijeće je uz usmenu saglasnost stranaka i branioca, počelo glavni pretres iznova dana 16.01.2014.godine. Uz dobijenu saglasnost stranaka i branioca Vijeće je donijelo odluku da se svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo, nego da se koriste njihovi iskazi dati na ranijem glavnom pretresu.

Odluka o prihvatanju izmenjene optužnice

Tužilaštvo BiH je dana 09.04.2015. godine, uređujući činjenični opis i ne mjenjajući pravnu kvalifikaciju djela u odnosu na Dževada Salčina, dostavilo u skladu sa odredbom člana 35. stav 2. tačka i), člana 226. stava 1. i člana 275. ZKP BiH izmjenjenu optužnicu broj: T20 0 KTRZ 0006627 13 od 12.06.2013.godine.

Odbrana je prigovorila izmjenama u optužnici tvrdeći da su navedene izmjnene dovele u nepovoljniji položaj optuženog kad je radnja nečovječnog postupanja prema oštećenom D.V., u odnosu na prvobitnu optužnicu od 07.11. 013 godine, stavljena u period maj 1993.godine, a prema izmjenjenoj optužnici od 09.04.2015 godine, u prvoj polovini 1993.godine, a najvjerovatnije u mjesecu martu 1993.godine. Izmjenjena optužnica stavlja optuženog u nepovoljniji položaj jer je na ovaj način optužnica proširena u odnosu na raniju, a odbrana, fokusirajući se na vremensko određenje radnje izvršenja iz prvobitne optužnice, svoje dokaze provodila u tom smjeru.

Navedeni prigovor Vijeće nalazi neosnovanim. Naime, prema odredbi člana 275. ZKPBiH, ako tužilac ocjeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmjenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, može na glavnom pretresu izmjeniti optužnicu. Dakle, tužilac je postupao u okviru ovlaštenja iz citirane zakonske odredbe i shodno rezultatima dokaznog postupka izvršio izmjene u granicama osnovne optužnice, odnosno krečući se u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva i proizilazi zakonsko obilježje krivičnog djela. Osim toga, nakon što je optužnica izmjenjena, odbrani je omogućeno da u daljem toku postupka provodi svoje dokaze, što je odbrana i činila.

INTERVENICIJE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE 

Vijeće je u odnosu na osuđujući dio presude, ne dirajući u pravnu kvalifikaciju krivičnog djela i čuvajući objektivni identitet između optužnice i presude, izvršilo intervenciju na način koji pridonosi tačnijem određivanju okolnosti izvršenja krivičnog djela.

Shodno navedenom, Vijeće je iz uvodnog dijela osuđujuće presude izostavilo dio preambule izmjenjene optužnice koji se odnosi na povrede člana 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.08.1949. godine, te i člana 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i člana 75. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola I o međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, budući da rezultati provedenih dokaza nisu pokazali da je došlo do povrede citiranih odredbi navedenih međunarodnih standarda. Naime, Vijeće je temeljem provedenih dokaza utvrdilo da je radnjama optuženog došlo do krešnja člana 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, koji je primjenjiv bez obzira na karakter sukoba. Vijeće je također u uvodnom dijelu presude načinilo korekcije tako što je iz dijela koje govori o sukobu, izostvilo “Hrvatsko vijeće odbrane” kao i “nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, a naročito ubistva, seskualno zlostavljanje, mučenje svake vrste” cijeneći navedeno irelevantnim za konkretnu krivičnu stvar.

Dalje, Vijeće je u osuđujućem dijelu izreke presude izvršilo korekcije činjeničnog opisa presude u odnosu na izmjenjenu optužnicu na način da je činjenični opis uskladilo sa provedenim dokazima pa je tako u presudi izostavilo navode “najvjerovatnije u mjesecu martu” i “naredio istom da siđe sa transportera”, budući da navedeno ne porizilazi iz dokaza provedenih na glavnom pretresu.

 dokazni postupak – nalazi suda

 PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

Vijeće je razmotrilo pitanje primjene materijalnog prava na konkretni slučaj. Prema optužnici Tužilaštva BiH inkriminisana djela su počinjena u prvoj polovini 1993. godine, dakle u vrijeme kada je bio na snazi KZ SFRJ koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ6.

U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Vijeće je imalo u vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZ BiH, članom 7. stav 1. EKLjP, članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i člana 24. stav 2. Rimskog statuta Stalnog Međunarodnog suda (Rimski statut), te je primjenom odredbi navedenih zakona i međunarodnih standarda utvrdilo da je optuženi počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ na način kako je to propisano navedenim zakonom.

Član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

Dalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog zakona, koji glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.“

Slično navedenim odredbama, član 7. stav 1. EKLjP propisuje:

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kad je djelo izvršeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno.”

Član 15. stav 1. MPGPP propisuje:

„Niko se ne smije osuditi za činjenje ili nečinjenje koje nije ni po domaćem ni po međunarodnom pravu bilo krivično djelo u doba izvršenja. Isto tako se ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Ako poslije izvršenja djela zakon odredi blažu kaznu, izvršilac će se koristiti tom blagodati.“

Dok član 24. stav 2. Rimskog statuta glasi:

“Ako se prije donošenja pravosnažne odluke u određenom slučaju promijeni zakon kojeg treba primijeniti, Sud će primijeniti odredbu koja je povoljnija za osobu protiv koje se vodi istraga, kazneni progon ili se treba izreći presuda.“

Dakle, iz navedenih odredbi proizilazi da se, po pravilu, na učinioca krivičnog djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela (tempus regit actum).

Od ovog je principa moguće odstupiti jedino u interesu optuženog, odnosno jedino ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je izmjenjeni zakon blaži za učinitelja. Pitanje koji je zakon blaži za učinitelja rješava se in concreto, odnosno upoređivanjem starog i novog ili novih zakona u odnosu na svaki konkretni slučaj, jer isti zakon može biti povoljniji u jednom slučaju, a teži u drugom, u zavisnosti od toga za koje djelo se optuženi tereti, te kakve su odredbe o krivici ili kažnjavanju za to djelo. Pri tome je potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne za navedenu ocjenu, pa shodno tome izvršiti procjenu, primjena kojeg zakona bi predstavljala istinski povoljniji ishod za učinioca, koji zakon daje veću mogućnost za povoljniju odluku u konkretnom slučaju (načelo konkretnosti). 7

Jednostavno poređenje tekstova zakona na konkretan slučaj može dati siguran odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po ranijem zakonu bilo krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži. U situaciji kada je krivično djelo kažnjivo po oba zakona onda je potrebno utvrditi sve okolnosti koje su relevantne za izbor blažeg zakona u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve odredbe koje se odnose na kažnjavanje. Pri tome, treba imati u vidu odredbe o propisanim krivičnopravnim sankcijama, vrstama i mjerama, njihovom odmjeravanju, odnosno ublažavanju, mjerama sigurnosti, sporednim kaznama, mjerama koje predstavljaju supstitute kazni i drugim relevantnim odredbama u pogledu izricanja krivičnopravne sankcije.

Međutim, nije dovoljno utvrditi koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju presudu, već koji od njih omogućava povoljniji ishod u konkretnom slučaju, prema konkretnom učiniocu, a što jasno prizilazi iz citiranih zakonskih odredbi člana 4. stav 2. KZ BiH koji kaže da će se primjeniti zakon koji je “blaži za učinioca”. Prema tome nije isključena mogućnost da zakon sa težom kaznom bude za učinioca na kraju povoljniji, jer primjena nekih njegovih drugih odredbi dovodi do povoljnijeg rješenja za učinioca.

U konkretnom slučaju i zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela KZ SFRJ, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi - KZ BiH, propisuju krivičnopravne radnje za koje je optuženi oglašen krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. S obzirom na navedeno, jasno je da postoje zakonski uslovi za vođenje krivičnog postupka protiv počinioca za navedena krivična djela i njegovo kažnjavanje.

Pitanje retroaktivnosti primjene krivičnog zakona je od izuzetnog pravnog značaja i kao takvo već bilo predmetom analize i ocjene u nekoliko odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud) i imaju direktne implikacije na postupanje Suda BiH u predmetima ratnih zločina, s obzirom da se radi o obavezujućoj domaćoj i međunarodnoj sudskoj praksi.

Vijeće je shodno prethodnom, a imajući u vidu stavove Ustavnog suda BiH koji odstupa od prakse Evropskog suda jer ne predviđa da se primjena blažeg zakona po učinioca preispituje za svaki slučaj pojedinačno, već jasno određuje da će se u svim slučajevima u kojima oba zakona propisuju isto krivično djelo na učinoca primjeniti KZ SFRJ, ovaj zakon primijenilo u konkretnom slučaju s obzirom da je stav Ustavnog Suda BiH obvezujući i za Sud BiH. 

Kako je krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZ BiH za koja krivična djela se tereti optuženi, bilo propisano članom 144. KZ SFRJ, to je slijedom navedenog, te u skladu sa praksom Ustavnog suda BiH, u pogledu primjene materijalnog prava nužno primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i kao zakon koji je prema stavu Ustavnog suda BiH, blaži za optuženog.

STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA

Osnovna obaveza Vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281. stav 2. ZKP-a BiH u kojem se navodi: “Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.”

  1. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard ''dokaza van razumne sumnje.'' Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da je optuženi počinio krivično djelo.
  2. Član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim dok se ne utvrdi njegova krivica za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Slijedom navedenog principa na optužbi je teret dokazivanja krivice optuženog i to mora dokazati van razumne sumnje.
  3. Sud je dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao i dokaze koji ga terete (član 14. ZKP BiH).
  4. Član 15. ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koga ograničava jedino princip zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu moć sudija.
  5. Član 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza) predviđa da:

 “Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“

Član 6. stav 1. Konvencije nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno jasno na osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”8. Iako priznaje primat domaćih sudskih organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje su podnijele strane9. U vezi sa tim, sudovi moraju razmotriti i raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, po kom osnovu.10

  1. Vijeće je imalo u vidu i praksu Europskog Suda za ljudska prava11 prema kojoj se Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.
  2. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi. Zakonska obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke. Bilo bi nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem Vijeću obavezu da svaki pojedinačni dokaz, dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tokom glavnog pretresa, pojedinačno obrazlaže u presudi.
  3. Žalbeno vijeće u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o činjenicama, pretresno Vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.12
  4. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.: „Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi sa svime što je izneseno tokom suđenja“13
  5. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka Vijeće je nastojalo sagledati njihovo svjedočenje u cjelini, misleći pri tome kako na sadržinu samog iskaza, tako i na njihovo držanje, karakter i ponašanje tokom davanja iskaza. Kredibilitet svjedoka zavisi ne samo od od toga u kojoj mjeri poznaju događaj o kome svjedoče, nego i od iskrenosti svjedoka, njegove pouzdanosti, kao i svijesti da se polaganjem zakletve pred sudom obavezao da govori istinu.
  6. Osim što iskaz svjedoka treba biti dat iskreno, neophodno je i da je iskaz pouzdan. Imajući to na umu, Vijeće je tokom cijelog postupka bilo svjesno da je u iskazima o činjenicama koje su se dogodile puno godina ranije, prisutna nesigurnost usljed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja na te događaje. Vijeće je uporedilo činjenice o kojim je svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovome predmetu.
  7. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.14 Slično tome, faktori kao što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica, nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja, ne isključuju automatski mogućnost da se Vijeće osloni na takav iskaz. Međutim, prilikom ocjenjivanja i odmjeravanja težine dokaza pretresno Vijeće vodi računa i takve faktore uzme u obzir.15
  8. Vezano za posredne dokaze (dokaze iz druge ruke) u praksi ovog suda takvi su dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih dokaza zavisi od konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li je taj iskaz potkrijepljen i drugim dokazima.

Žalbeno Vijeće Međunarodnog krivičng suda za Ruandu podsjeća da pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka.16Pritom pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.17

  1. Zapisnike o saslušanju svjedoka uložene u sudski spis u smislu člana 273. stav 1. ZKP BiH, Sud je razmatrao jedino ukoliko su postojala neslaganja u odnosu na iskaz koji je svjedok dao na glavnom pretresu i to u onom dijelu u kojem je ukazano na razliku u iskazu, bilo od strane Tužilaštva, bilo od odbrane optuženog.
  2. Tokom postupka, a prije nego što je u odnosu na optuženog Nedžada Hodžića postupak razdvojen, u sudski spis uložen je određeni broj materijalnih dokaza i saslušani svjedoci i vještaci na okolnosti optužbi u odnosu na optuženog Nedžada Hodžića. Kako je vođenje postupka protiv Hodžića nastavljeno u razdvojenom predmetu i pod drugim brojem, Vijeće je u ovoj presudi cijenilo sve do tada izvedene dokaze, ali će detaljno obrazlagati samo one koje su od odlučnog značaja za pojedine inkriminacije optužnice koje se optuženom Dževadu Salčin stavljaju na teret.
  3. Vijeće se također nije bavilo utvrđivanjem postojanja opštih elemenata krivičnog djela Ratni zličin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH (za šta se tačkom 2. izmjenjene optužnice tereti optuženi Salčin) niti utvrđivanjem statusa lica B.M., G.V., S.K. i R.V., budući da nije našlo dokazanim da je optuženi prema njima poduzimao zabranjene radnje iz kojeg bi nastupile zabranjene posljedice, o čemu će Vijeće dati detaljnije razloge u obrazloženju oslobađajućeg dijela presude.

NALAZI SUDA U POGLEDU OSUĐUJUĆEG DIJELA IZREKE PRESUDE

Opšti elementi krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljnika iz člana 144. KZ SFRJ

Vijeće je optuženog Dževada Salčina oglasilo krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ.

U članu 144. KZ SFRJ navodi se:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplatacije, nanošenje veliki patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

Za postojanje navedenog krivičnog djela neophodno je da radnje izvršenja djela predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava. Ove povrede zabranjene su Ženevskim konvencijama i dodatnim protokolima i čine međunarodni instrument za krivična djela ratnog zločina.

Iz citirane zakonske odredbe proizilaze sljedeći bitni elementi krivičnih djela Ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika:

  • Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava,
  • Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;
  • Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;
  • Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

Dakle, da bi se inkriminisanim radnjama optuženog ostvarila obilježja krivičnog djela ratni zločin neophodno je na osnovu provedenih dokaza utvrditi postojanje naprijed navedenih bitnih elemenata s tim što odredba člana 144. KZ SFRJ ne postavlja zahtjev za utvrđivanje postojanja rata, oružanog sukoba ili okupacije, mada se isti pretpostavlja s obzirom na prirodu djela ratnog zločina.

Na to upućuje i spomenuta zaštićena kategorija „ratnih zarobljenika“ u svjetlu krivičnog djela iz člana 144. KZ SFRJ, s tim što se navedeno krivično djelo može izvršiti ne samo za vrijeme rata i oružanog sukoba, već i poslije prestanka ovih stanja dok se ratni zarobljenici još nalaze pod vlašću zemlje koja ih je zarobila, odnosno do mometna repatrijacije, ratni zarobljenici uživaju status zaštićenih lica po međunarodnom pravu.18

Kada se sagleda zakonski opis predmetnog krivičnog djela, jasno je da se za egzistentnost ovog djela kao uslov ne postavlja određivanje prirode, odnosno karaktera oružanog sukoba, jer pitanje određivanja međunarodnog odnosno nemeđunarodnog karaktera sukoba ne predstavlja materijalni elemenat navedenog krivičnog djela iz člana 144. KZ SFRJ. Međutim, karakter sukoba se mora utvrditi u smislu primjenjivosti, odnosno zaštite koja se pruža ženevskim konvencijama, odnosno protokolima uz konvencije, osim ukoliko optuženom na teret nije stavljeno kršenje zajedničkog člana 3. Konvencija koji je primjenjiv i u međunarodnom i nemeđunarodnom oružanom sukobu.

Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju se ne postavlja kao uslov ni znanje optuženog za postojanje činjeničnih okolnosti koje određuju karakter sukoba19, već je u ovom slučaju dovoljno da se na strani optuženog utvrdi svijest o postojanju oružanog sukoba, što će u nastavku presude biti predmet detaljnijeg izlaganja. 

Vijeće nalazi da je optuženi radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke ove presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata i sukoba između AR BiH i VRS, nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku D.V. tako što mu je odsjekao dio školjke desnog uha čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ.

Cijeneći elemente bića krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, da djelo učinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, da djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo, Vijeće je utvrdilo da su na strani optuženog Salčin Dževada ispunjeni svi ovi elementi.

Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava

Vijeće je utvrdilo da je optuženi Dževad Salčin u inkriminsano vrijeme i na način opisan u izreci osuđujuće presude, postupao suprotno odredbi člana 3. tačke a) Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augsta 1949. godine. Član 3. stav 1. tačka a) Ženevski konevnecija (I-IV), u relevantnom dijelu glasi :„U slučaju oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na području jedne od visokih strana ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je primjenjivati barem sljedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe izbačene iz stroja zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima, između ostalih i sljedeći postupci:

a) nasilje što se nanosi životu i tjelesnom integritetu, osobito sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnosti i mučenja;

Navedeni član 3. je zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno isti je inkorporiran u sve četiri Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine. Osim što se primjenjuje u svim vrstama sukoba (međunarodni i nemeđunarodni), suština ovog člana je da svim osobama koje ne učestvuju direktno u neprijateljstvima garantuju određena prava, odnosno pravo na humano postupanje i zabranjuju određeni postupci taksativno nabrojani u tačkama člana 3. Konvencije.

Kako bi se utvrdilo da li su u konkretnom predmetu povrijeđena pravila međunarodnog prava, neophodno je utvrditi da je radnja počinioca bila usmjerena protiv neke od zaštićenih kategorija osoba u smislu odredbi Ženevskih konevnecija.

Status Dragana Vukovića kao ratnog zarobljenika (osuđujući dio izreke presude)

Optuženi Dževad Salčin se tereti da je po tački 1. izmjenjene optužnice počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na način da je ratnom zarobljeniku D.V. odsjekao dio uha.

Stranke u postupku nisu pokrenule pitanje kvalifikacije sukoba. Međutim, primjenjljivost zakona po kojem se optuženi krivično goni zavisi od prirode sukoba, te je to od suštinskog značaja za odluku. Shodno tome, Vijeće će razmotriti i to pitanje.

Prema III Ženevskoj konvenciji, zaštita koju uživaju ratni zarobljenici zavisi od prirode sukoba. Razlika između oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i međunarodnog oružanog sukoba je od temeljnog značaja za režim zaštite koji predviđaju Ženevske konvencije. Na primjer, Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarboljenicima iz 1949. godine (III Ženevska konvencija) opisuje dva nivoa zaštite koju trebaju uživati ratni zarobljenici. U slučaju "oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba, a koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica", zajednički član 3. propisuje minimalnu zaštitu na koju imaju prava lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima u unutrašnjem sukobu. Ostatak Konvencije odnosi se na slučajeve međunarodnog oružanog sukoba između dvije Visoke strane ugovornice i predviđa zaštitu za ratne zarobljenike zarobljene tokom međunarodnog sukoba koja je daleko šira od one koju uživaju lica zarobljena u toku sukoba koji nema karakter međunarodnog.20 Ova razlika je istaknuta u svakoj od četiri Ženevske konvencije čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina.

Član 144. KZ SFRJ21 odnosi se na Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i sadrži formulaciju o "teškim povredama" iz člana 130. III Ženevske konvencije.

Vijeće potvrđuje da je član 144. usko povezan sa III Ženevskom konvencijom utoliko što prava koja on štiti potiču iz člana 130. III Ženevske konvencije. Međutim, nije uopšte vidljivo da je u član 144. ugrađena i razlika koja se u III Ženevskoj konvenciji pravi između sukoba međunarodnog i nemeđunarodnog karaktera, na mjesto čega su se neka vijeća opredijelila da samo utvrde postojanje oružanog sukoba.22

Također, ovo pretresno Vijeće je imalo u vidu i stav u predmetu Suda BiH protiv Karajić Sulje, gdje je u pogledu konteksta činjeničnih okolnosti tog predmeta Vijeće uzelo kao utvrđenu činjenicu postojanje rata između sukobljenih strana, te je to Vijeće smatralo da oružani sukob kao širi pojam u sebi uključuje i pojam rata, ali da ovaj pojam zadržava autonomno značenje kao i da se time eo ipso isključuje potreba utvrđivanja karaktera oružanog sukoba, tj. da li se radi o međunarodnom ili o nemeđunarodnom oružanom sukobu. Slijedom navedenog, to Vijeće je našlo da je izabranim pristupom koji se fokusira na postojanje rata, data potpunija pravna zaštita ratnim zarobljenicima per se kao zaštićenim licima, s obzirom da konvencijsko pravo pruža veću zaštitu ratnim zarobljenicima iz međunarodnih u odnosu na ratne zarobljenike iz unutrašnjih oružanih sukoba.23

U konkretnom slučaju ovo Vijeće je utvrdilo da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi postojanje oružanog sukoba između VRS sa jedne strane i ARBiH sa druge na području Igmana u prvoj polovini 1993. godine, a o čemu će biti više riječi u dijelu presude koji analizira dokaze u vezi sa bitnim elementom krivičnog djela-kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije.

Nadalje, Vijeće je imalo u vidu i da je uočen veliki pomak u razvoju međunarodnog humanitarnog prava gdje je učinjeno premještanje kategorije borbe naroda za samoodređenje iz nemeđunarodnih u međunarodne oružane sukobe (članom 1. stav 4. Dopunskog protokola I), čime je pripadnicima pokreta otpora tih naroda, kao i svakoj drugoj strani u skobu, priznato pravo na status ratnog zarobljenika, sukladno odredbama, Ženevske konvencije (III) o postupanju sa ratnim zarobljenicima, te da se na njih dakle primjenjuju sve važeće odredbe međunarodnog humanitarnog prava u međunarodnim oružanim sukobima.24

Vijeće zaključuje da prema članu 144. KZ SFRJ, kao što je to u više navrata istaknuto, postojanje međunarodnog sukoba nije preduslov za njegovu primjenu. U širem smislu, osoba koja je zarobljena za vrijeme rata može se smatrati ratnim zarobljenikom prema članu 144. KZ SFRJ, bez obzira na to da li ispunjava striktne kriterije potrebne za status ratnog zarobljenika koji je ugrađen u Ženevske konvencije.

Pored toga, Vijeće je svakako imalo u vidu i praksu sudova u regiji, prema kojoj se navodi da stoji činjenica da se status ratnog zarobljenika prvenstveno daje licima koja su potpala pod vlast jedne od Visokih strana ugovornica koje su u ratu.

Međutim, takav status mogu dobiti i lica u nemeđunarodnom sukobu, ukoliko nemeđunarodni sukob ima stepen oružanog sukoba koji podrazumjeva organizovanost oružanih formacija u sukobu, te takav intezitet sukoba koji ga razlikuje od kratkotrajnih pobuna i nereda, i ukoliko su obje strane u sukobu očigledno iskazale spremnost da lica koja učestvuju u sukobu na strani jedne sukobljene strane, a potpadnu pod vlast druge strane u sukobu, tretira kao ratne zarobljenike. Dakle, na takav nemeđunarodni oružani sukob, imaju se primjenjivati norme humanitarnog prava i njime štititi one kategorije lica na koje se odnose, u konkretnom, ratne zarobljenike.

Provedenom analizom dokaza u vezi sa statusom oštećenog lica, Vijeće je utvrdilo da je D.V. lice koje ima status ratnog zarobljenika, a što po ocijeni Vijeća jasno proizilazi iz provedenih dokaza u spisu. Da je oštećeni D.V. osoba koja u smislu člana 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicma iz 1949. godine ima status zaštićene kategorije, proizilazi iz iskaza samog oštećenog koji je opisao okolnosti pod kojima je zarobljen. Naime, D.V. navodi da je u momentu zarobljavanja bio pripadnik II Sarajevskog Korpusa, i da je u tom trenutku bio odjeven u SMB uniformu, te nauoružan automatskom puškom. Da je D.V. i za vrijeme boravka na Igmanu (gdje je doveden iz Silosa) imao status ratnog zarobljenika, potvrdili su i drugi salsušani svjedoci, među kojim su lica također zatočena na Igmanu, te i pripadnici jedinice u kojoj je bio i sam optuženi.

Svjedok E.S., je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bio pripadnik informativne službe TO pod nazivom “Agencija ISTO” sa zadatkom snimanja jedinica Armije na bojištima, između ostalog i na Igmanu. Boraveći na Igmanu svjedok je snimio emisiju RAT-ART25 koja se, između ostalog, bavila i pitanjem tretmana zarobljenika od strane pripadnika Armije BiH, a po odobrenju komandanta Z.A.. Tom prilikom jedan od zarobljenika je rekao da niko od zarobljenih lica nije imao značajnijih problema, osim D.V. koji je, kako navodi, ranije nadrljao.

Svjedok M.A. se 09.02.1993.godine zajedno sa grupom saboraca priključio jedinici za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” koja je u to vrijeme bila smještena na Igmanu u hotelu Mrazište. Svjedok je, pored ostalih zadataka, bio u jedinici povremeno angažovan na obezbjeđenju prostorija koje su služile kao zatvor. Prema njegovim navodima, oštećeni D.V. je imao poseban status i nalazio se sam u jednoj manjoj prostoriji, dok su se ostali zatvorenici nalazili u drugoj, većoj prostoriji. Svjedok pojašnjava da su D.V. zvali “V.” i da je on, za razliku od ostalih zatočenih lica, bio vojnik koji je zarobljen, kako navodi, na prevoju Jasen iznad Krupca.

Također, svjedokinja V.V., supruga oštećenog, potvrđuje da je D.V. bio vojno angažovan, da je najprije bio u rezervnom sastavu policije, da je bio na noćnim stražama, a kasnije pripadao, kako svjedokinja navodi, srpskoj vojsci, te da je zarobljen na položaju Gerča, negdje iznad Krupca.

Svjedok G.V. koji je također bio zatvoren, najprije u Silosu, pa na Igmanu, navodi da je D.V. imao specifičnost jer je, kako kaže, uhvaćen na liniji. I zaštićeni svjedok “A” potvrđuje da je D.V. zarobljen kao vojni rezervista, te da je tom prilikom imao naoružanje.

O statusu oštećenog D.V. svjedočio je i svjedok M.N. koji je saslušan na prijedlog odbrane optuženog Nedžada Hodžića ( navedeni iskaz Vijeće cijenilo u onoj mjeri u kojoj se odnosi na inkriminacije koje su stavljene na teret Salčinu). Svjedok je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom obavljao funkciju komandanta Šeher Igman 8. Brdske brigade koja je obuhvatala sve jedinice koje su bile na Igmanu. Dolaskom Z.A. na Igman svjedok M.N. je postavljen za načelnika Štaba. Navodi da je D.V. prilikom hapšenja na sebi imao vojnički džemper, a ispod njega oficirski opasač i oprtač.

Da je oštećeni D.V. imao status ratnog zarobljenika potvrdili su i svjedoci S.M.1, M.P., Da je oštećeni D.V. imao status ratnog zarobljenika potvrdili su i svjedoci S.M.1, M.P., pripadnici Armije BiH.

Dakle, D.V. je kao pripadnik VRS zarobljen i razoružan, a potom zadržan u prostorijama koje su služile kao zatvor na Igmanu.

Slijedom navedenih dokaza subjektivne prirode, kako optužbe, tako i odbrana, Vijeće je izvelo nesumnjivi zaključak da je oštećeni D.V. imao status ratnog zarobljenika, i da pripada kategoriji osoba zaštićenih članom 3. III Ženevske konvencije.

Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

U međunarodnoj sudskoj praksi smatra se da oružani sukob postoji “svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države.” 26

Dovodeći kršenje odredbi međunarodnog prava u vezu sa postojanjem oružanog sukoba, treba naglasiti da se međunarodno humanitarno pravo primjenjuje “na čitavoj teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju unutrašnjih oružanih sukoba, na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se na tom mjestu stvarno vode borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se ne pronađe mirno rješenje”.27 

Prije svega, Vijeće je imalo u vidu da odbrana tokom postupka nije dovodila u pitanje činjenicu da je u vrijeme događanja obuhvaćenih optužnicom postojao rat, odnosno oružani sukob između AR BiH i VRS, kao i to da su ti sukobi postojali i na području Igmana. Prema provedenim dokazima sukobi u inkriminisanom periodu su najprije bili između Armija BiH i VRS dok je do oružanog sukoba između Armije BiH i HVO, došlo kasnije. Vijeće se u konkretnom slučaju bavilo isključivo pitanjem postojanja oružanog sukoba između Armije BiH s jedne i VRS, sa druge strane.

U prilog činjenici da je postojalo ratno stanje u vrijeme izvšenja krivičnog djela je i Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od dana 20.06.1992. godine - odluka o proglašenju ratnog stanja je objavljena u Službenom listu RBiH 7/9228. Ratno stanje je ukinuto također odlukom Predsjedništva RBiH od 22.12.1996. godine koja je objavljena u Službenom listu RBiH 50/9529.

Da je na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno na širem reonu Sarajeva pa tako i Igmana, u inkriminisano vrijeme postojao oružani sukob između pripadnika Armije BiH sa jedne, i VRS sa druge strane, potvrdili su tokom postupka i saslušani svjedoci (svjedoci D.V., E.S., Z.Č., R.V., S.K., M.B., G.G., A.H., E.M. i mnogi drugi svjedoci), kao i veći broj materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo BiH uložilo u sudski spis 30 na okolnost poduzimanje borbenih dejstava od strane oružanih snaga VRS i Armije BiH na širem području Sarajeva i Igmana.

Kako iz navedenih dokaza koji se odnose kako na vremenski period koji je prethodio periodu i radnjama iz optužnice, tako i na sam inkriminisani period „prva polovina 1993.godine “, jasno prozilazi da je na teritoriji BiH, a konkretno i na širem području Sarajeva, postojao rat, odnosno oružani sukob između ARBiH i oružanih snaga VRS-a, Vijeće ovaj element nalazi dokazanim van svake razumne sumnje

Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;

Prema članau 144. KZ SFRJ traži se postojanje veze između djela optuženog i oružanog sukoba. Dakle, da bi se utvrdilo postojanje navedenog elementa, neohodno je sagledati status optuženog u inkriminisanom periodu, te postojanje uzajamnosti i zavisnosti izvršenja djela u odnosu na postojanje (ranije obrazloženog) oružanog sukoba na širem području Sarajeva, te planini Igman. U konkretnom slučaju Vijeće je ispitalo „da li je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen.“31.

Ovaj uslov je ispunjen ako je zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom situacije koja je proistekla iz oružanog sukoba.32

Sudeće vijeće MKSJ u predmetu Dragoljub Kunarac i dr. navodi:

„…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se odigrali dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s neprijateljstvima koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed borbi...“33

Na osnovu nekoliko faktora može se odrediti postojanje nexusa između počinjenog djela od strane optuženog i oružanog sukoba. Ti faktori mogu obuhvatiti sljedeće:

  • činjenicu da je počinilac vojnik;
  • činjenicu da žrtva nije vojnik ili činjenicu da je žrtva pripadnik suprotne strane;
  • činjenicu da se za radnju može reći da služi krajnjem cilju vojne kampanje;
  • činjenicu da je zločin izvršen u sklopu službenih dužnosti počinioca.34

Temeljem provedenih dokaza Vijeće je na nesumnjiv način utvrdilo da je optuženi Dževad Salčin, imao status vojnika i da je djelo počinio kao pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene “Zulfikar” (SOPN ARBiH „Zulfikar“ ) koja je bila stacionirana na planini Igman gdje je se nalazio hotel „Mrazište“, a u njemu zatočenički centar.

Da je jedinica SOPN ARBiH „Zulfikar“ u prvoj polovini 1993. godine bila smještena u hotelu „Mrazište“ na Igmanu, proizilazi iz Naređenja Komandanta OG Igman broj: 99/1/93 od 24.01.1993. godine u kojem se, između ostalog, navodi da će Odred za posebne namjene „Zulfikar“ za potrebe smještaja koristiti objekte hotela „Mrazište“35. Da je u kritično vrijeme na Igmanu djelovala jedinica „Zulfikar“ proizilazi i iz akta ARBiH 4. Korpusa – Specijalnog odreda za posebne namjene broj 04-10-2303/94 od 19.08.1994. godine gdje je navedeno da je odred formiran odlukom Savjeta za nacionalnu odbranu na sastanku održanom dana 10.06.1991. godine pod imenom „Odred za prirodna i narodna prava RBiH, Sandžaka i Kosova – Zulfikar“, te da je specijalni odred za posebne namjene otpočeo sa borbenim dejstvima dana 06.04.1992. godine.36 Ovom odredu je aktom Štaba vrhovne komande oružanih snaga RBiH broj 86-2 od 05.02.1993. godine, dodjeljen brojni naziv T-30372 i broj vojne jedince 5683.37 Također iz materijalnih dokaza38 uloženih u spis je vidljivo da je jedinica “ Zulfikar” boravila i djelovala na Igmanu u prvoj polovini 1993.godine.

Prema iskazima saslušanih svjedoka, u inkriminsanom periodu komadant jedinice je bio Z.A., a njegov zamjenik Bojadžić Nihad. O tome su svjedočili Z.Č., V.A., D.V. i brojni svjeodoci Tužilaštva, a što je potvrdio i N.B., svjedok odbrane. Ove činjenične navode potvrđuje i Naredba Štaba vrhovne komande ARBiH broj 13/37-39 od 04.03.1993. godine39, prema kojoj su Z.A. i N.B. raspoređeni na navedene dužnosti. Također iz Spisak vojnika Specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK, ERN broj: od 02098414 – 02098424, proizilazi da je zapovjednik SOPN ŠVK bio Z.A., a njegov zamjenik N.B.40.

Da je optuženi Dževad Salčin tokom 1993. godine bio pripadnik SOPN „Zulfikar“ i da je u tom svojstvu boravio na planini Igman u prvoj polovini 1993.godine, proizilazi iz uvjerenja o platama pripadnika Oružanih snaga BiH, matični kartoni VOB-2, jedinični kartoni VOB-3 i VOB-8 . Tužilaštvo je također u sudski spis uložilo materijalne dokaze i to Dopis Ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj:01/2-41-32/09 od 12.11.2009. godine sa prilogom: Uvjerenje o platama pripadnika OS RBiH, matičnih kartona VOB-2, jediničnih kartona VOB-3 i VOB-8 obrazaca na imena Salčin Dževad (između ostalih), iz kojih je vidljivo da je optuženi Salčin pripadao vojnoj jedinici 5883 u periodu od 18.07.1992.godine do 04.05.1996.godine. I sam optuženi je prilikom svjedočenja potvrdio da je 1993 godine u odredu SOPN-a imao poziciju običnog vojnika, i naveo da su jednom htjeli da ga rasporede na mjesto komandira voda, ali da na to nije pristao. Zamjenik komandanta jedinice „Zulfikar“, svjedok odbrane N.B., također potvrđuje da je Salčin bio u jedinici „Zulfikar“.

Iako je optuženi nezadovoljan svojim statusom u jedinici lično tražio unapređenje, odnosno dodjelu čina, 41 niti jedan provedeni dokaz nije pokazao da je došlo do promjene njegovog statusa u jedinici ”Zulfikar”.

Dakle, zabranjene radnje optuženi je počinio u svojstvu vojnika, pripadnika Vojne jedinice Specijalni odred za posebne namjene “Zulfikar”, u uvjetima rata i oružanog sukoba, u vrijeme, mjestu i na način opisan u u osuđujućem dijelu presude, odnosno nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku D.V..

  Alibi optuženog

Optuženi je na okolnost alibija za prisustvo na planini Igman za period od 20.04.- do kraja maja 93.godine provodio dokaze nastojeći da dokaže da se u navedeno vrijeme nije nalazi na Igmanu, već na Memidžanima i Grabovici. Na te okolnosti odbrana je saslušala svjedoke M.V., S.M., H.V., Z.M.1, M.P., S.M.1 i N.B..

Svjedoci saslušani na ove okolnost su govorili da su optuženog Salčina viđali u periodu posle 19-20.aprila 93.godine, najrpije na Grabovici, a potom u Memidžanima.

Svjedok M.V. izjavio je da je 19. Ili 20.aprila 93.godine dovezao Salčina iz Pasovića u selo Grabovce. Njemu je poznato da je optuženi sa drugim pripadnicima Zukine jedini boravio na području Grabovica negdje do 15. maja, te da je u tom periodu bio smješten u kući H.V. sa još dva pripadnika Z.A. jedinice. Salčina je viđao u selu Grabovice skoro svaki dan, dok ga je u Memidžanima viđao pet dana nakon što je (svjedok) stigao u Memidžane.

Svjedok H.V. koji je živio u Grabovci, potvrdio je navode M.V. da je optuženi Dževad Salčin stanovao u njegovoj kući sa još dva pripadnika Z.A. jednice, nekim O. i B.. Stanovali su od 20.04.93.godine, negdje 20-30 dana, pa su otišli u Memidžane kad je bila akcija na selo Vrca. Svjedok se dobro sjeća datuma dolaska Salčina i ova dva vojnika u njegovu kuću jer se 20.04.93.godine porodila njegova kćerka koja je došla sa bebom tog dana da boravi u njegovoj kući.

Svjedok Z.M. navodi da je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bio vojno angažovan u sasatu IV Korpusa Armije BiH i tokom maja 93.godine boravio je u Drežnici. U tom periodu dogodio se napad od kojeg se nisu mogli odbraniti pa im je u pomoć došla jedinica SOPN ŠVK. Taj napad kad im se pridružuje Z.A. jedinica, dogodio se 9-10.maj 93.godine i u tom period je viđao optuženog Salčina, najčešće u kuhinji gdje se vojska hranila. Poznato mu je da je Salčin živio u nekoj kući, ne sjeća se čijoj, ali zna da se nalazila u selu, u blizini komande.

Svjedok S.M. je govorio o sukobu između HVO i njegove jedinice koji se desio na reonu Vrca negdje oko 20.04.93.godine. Zbog čestih i jakih sukoba zbog kojih su gubili pa vraćali dijelove teritorije, Z.A. vojska im je došla u pomoć i tada je svakodnevno viđao Salčina, bili su zajedno u kući, ne sjeća se drugih vojnika koji su tu bili, ali optuženog Salčina je zapamtio jer je bio specifičan, upamtio ga je kao galamdžiju.

Svjedoku S.M.1, pripadniku jedinice ”Z.A.”, poznat je Dževad Salčin koga su svi zvali ”Struja”. Sjeća se da je akcija na selo Trusinu bila 16.04.93.godine i poznato mu je da je u toj akciji učestvovao i Salčin.

Svjedok M.P., također vojno angažovan u sastavu Z.A. jedinice, poznavao je optuženog Salčina i zna da mu je nadimak bio ”Struja”, te da su zajedno otišli sa Igmana kada je počeo sukob sa HVO. Tvrdi da je optuženi do aprila mjeseca boravio na Igmanu, a u maju ga viđao u Memidžanima.

Oštećeni D.V. u sve tri svoje izjave navodi da je optuženi Dževad Salčin prema njemu preduzeo radnje nečovječnog postupanja na način kako je opisano u izreci osuđujućeg dijela presude, u mjesecu maju 93. godine. Vijeće nije moglo provjeriti i razjasniti ove činjenične navode saslušanjem D.V. u svojstvu svjedoka jer je u međuvremenu preminuo, pa su na glavnom pretresu pročitane njegove izjave date u istrazi.

Ni drugi svjedoci se nisu mogli na pouzdan način vremenski odrediti kada se inkriminisani događaj desio. Svjedok B.M. spominje ljetni period, a svjedok E.S. pokušavajući da se sjeti vremenskog okrivra kada je nastao snimak sa prikazom zarobljenika42, navodi da se događaj sa D.V. desio najvjerovatnije krajem marta ili u aprilu. Prema kazivanju svjedoka V.A. koji je zarobljen u aprilu, D.V. je dio uha odsječen nakon njegovog zarobljavanja,a prema svjedoku G.V., u proljeće 93.godine.

S druge strane, tužilac je u izmjenjenoj optužnici kao period u kome je optuženi poduzeo zabranjenu radnju nečovječnog postupanja smjestio u vremenski okvir neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine, a najvjerovatnije u martu mjesecu 93.godine. Analizom i ocjenom provedenih dokaza kako subjektivne tako i objektivne prirode , po ocjeni Vijeća,Tužilaštvo je van svake razumne sumnje dokazalo da je optuženi počinio krivično djelo koje mu se izmjenjenom optužnicom stavlja na teret za koje je ovom presudom i oglašen krivim. Međutim, ne našavši uporište u provedenim dokazima da se inkriminisani događaj desio u mjesecu martu, aprilu odnosno maju 1993 godine ili drugom pobliže određenom vremenskom periodu, Vijeće je prihvatilo vremensko određenje izmjenjene optužnice neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine.

Valja naglasiti da analiza i ocjena iskaza svjedoka odbrane nije dovela u pitanje njihove tvrdnje da je optuženi Dževad Salčin u određenim vremenskim periodima boravio van područja Igmana. Na okolnost kretanja jedinice i dešavanja u vrijeme za koje odbrana tvrdi da optuženi nije bio na Igmanu odbrana je uložila i materijalni dokaz Izvješće o događajima u području Konjica, kronologija događanja, Sektor za zdravstvo, Glavni sanitetski stožer, Odjel za informisanje i istraživanje, broj: 02-5/1-42/93 od 04.05.1993. godine Međutim, ovim nije dovoden u pitanje ni zaključak Vijeća da je optuženi u prvoj polovini 93.godine počinio radnje nečovječnog postupanja za koje ga je Sud oglasio krivim.

Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

Na kraju, počinilac mora ili direktno izvršiti nezakonito djelo ili narediti drugima izvršenje istog kako bi snosio odgovornost kao direktni počinilac djela, a kako je to predmetnom optužnicom stavljeno na teret. Nakon analize provedenih dokaza cjenjenih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Vijeće je izvelo zaključak van svake razumne sumnje da je optuženi Dževad Salčin direktni počinilac krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za koje odgovara po principu individualne odgovornosti i za koje ga je Sud oglasio krivim.

NEČOVJEČNO POSTUPANJE

KZ SFRJ ne definiše „nečovječno postupanje“, međutim, praksa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nudi mnogobrojne primjere tih konkretnih krivičnih djela i to: sakaćenje ili nanošenje teških tjelesnih povreda43; premlaćivanje i druge nasilne radnje44; nanošenje teških ili ozbiljnih povreda45; teške povrede tjelesnog ili duševnog integriteta46; ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo47; prisilni rad koji je izazvao tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu, ili je radnja predstavljala ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo48; deportacija i prisilno premještanje grupa civila49; prisiljavanje na prostituciju50 i nestajanje ljudi pod prisilom51.

Prvostepeno vijeće MKSJ u predmetu Delalić i dr. ponudilo je, definiciju pojma „nečovječno postupanje“, u kojoj se kaže: „ ... namjerna radnja ili propust, tj. radnja koja nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu ili pretstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo“, što dakle, podrazumijeva sljedeća bitna obilježja ovog krivičnog djela:

  • da su ta radnja ili propust prouzrokovali tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili ozljedu, odnosno da pretstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo;
  • da su radnju ili propust namjerno izvršili optuženi ili lice odnosno lica za čije radnje i propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost.

Kako bi se procijenila težina nekog djela, nužno je razmotriti sve činjenične okolnosti. Neke od tih okolnosti mogu na primjer biti: karakter radnje ili propusta, kontekst u kojem su se oni dogodili, lične prilike žrtve uključujući starost, pol i zdravstveno stanje, kao i fizičke, psihičke i moralne posljedice tog čina za žrtvu.

Patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su stvarne i ozbiljne52. U konkretnom slušaju oštećeni D.V. je radnjom optuženog zasiguno pretrpio fizičke i psihičke patnje, budući da mu je nožem odjsekao dio tijela, tačnije dio školjke desnog uha. O fizičkim bolovima kroz koje je tom prilikom prošao oštećeni govorio je svjedok M.B. koji je opisao način kako je optuženi Salčin nanio povredu oštećenom D.V. i čuo njegove krike da je imao dojam da ga je optuženi zaklao. 

Nema sumnje da je u okolnostima ratnih događanja, optuženi, kao i ostali pripadnici odreda „Zulfikar“, imao prema oštećenom i drugim zatvorenicima dominirajući položaj i moć, i da je optuženi u povlaštenom statusu spram potčinjene žrtave u stanju beznađa i stalnom strahu za vlastiti život, mogao preduzeti i preduzeo zabranjene radnje koje su imale za posljedicu povredu fizičkog i psihičkog digniteta oštećenog D.V..

Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen je kada je počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku tjelesnu ili duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako je znao da će to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu ili duševnu patnju ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa namjerom da to učini.

U konkretnom slučaju optuženi je znao da će odsjecanjem dijela uha ratnom zarobljeniku D.V. upotrebom noža, prouzrokovati tešku duševnu i tjelesnu patnju, to htio, radnju izvršio, a oštećeni posljedicom odsjecanja dijela uha nesumnjivo trpio tešku duševnu i tjelesnu patnju. Do ovakvog zaključka Vijeće je došlo svestranom analizom i ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a o čemu se detaljnije govori u nastavku obrazloženja ove presude.

Osuđujući dio presude (Nečovječno postupanje prema D.V.)

Tužilaštvo je u tački 1 izmjenjene optužnice stavilo na teret optuženom Salčin Dževadu da je neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993.godine, a najvjerovatnije u martu mjesecu 1993.godine, ispred hotela „Mrazište“ na planini Igman, dok je zatočenik D.V. tovario burad na oklopni transportrer, naredio mu da siđe sa transportera, te izvadio nož kojim je zatočeniku otkinuo dio uha.

Na prijedlog tužioca, na okolnosti navedenih optužbi, pročitane su tri izjave oštećenog D.V. 53 (vidjeti poglavlje procesne odluke, paragraf 41) koji je u međuvremenu preminuo, te saslušani svjedoci M.B., B.M., kao i svjedoci koji su o navedenom događaju imali posredna saznanja.

Po ocjeni odbrane izjave oštećenog D.V. su nezakonite, pa samim tim se i ne mogu uzeti za svrhe ove presude. Nezakonitost izjave koju je oštećeni D.V. dao pred MKSJ broj: 00528096 od 24.09.1997. godine, odbrana vidi u činjenici da je sačinjena na engleskom jeziku i da je oštećeni kao takvu potpisao, očito smatrajući da je svojim potpisom verifikovao sadržaj koju nije pročitao jer je sačinjena na jeziku koji nije razumio. Međutim, kako je sastavni dio izjave i ovjera ovlaštenog tumača za engleski jezik koji je svojim potpisom potvrdio da je izjava D.V. usmeno prevedena, da je izjavu razumio, potvrdio da su činjenice navedene u izjavi istinite i date po njegovom najboljem znanju i sjećanju, te da je nakon toga izjavu i potpisao, to se po ocjeni Vijeće isticani prigovor odrbane, ukazuje neosnovanim.

Izjavu koju je D.V. dao u CJB Istočno Sarajevo dana 17.12.2008.godine, branilac nalazi nezakonitom jer svjedok D.V. nije poučen o pravima iz člana 84. i 91. ZKP BiH (da ne odgovara na pojedina pitanja i da ima pravo na mjere zaštite). Međutim, ni ovaj prigovor za Vijeće nije osnovan jer za zakonitost ovakvog dokaza zakon ne zahtjeva da svjedok bude poučen o ovim pravima, kao što je to naprimjer slučaj sa članom 83 . ZKP BiH, gdje je izričito propisano da se svjedok o pravima iz ovog člana mora pučiti, te da se ta pouka mora unijeti u zapisnik, u protivnom takav iskaz se ne može koristiti kao dokaz, niti se na njemu može zasnivati sudska odluka.

Branilac ispravno ukazuje da su izjave D.V. od 13.02.2007.godine i 17.12.2008.godine identične u pogledu sadržine, međutim kako su i jedna i druga izjava sačinjene u skladu sa odredbama ZKP BiH, to ih je Vijeće kao zakonite prihvatilo za potrebe ove presude. Ovo tim prije što Sud nije našao da postoje drugi razlozi koji bi doveli u pitanje njihovu zakonitost.

Po ocjeni Vijeća oštećeni D.V. je u svojim izjavama dosljedan i detaljan u opisivanju okolnosti u kojim se konkretni događaj desio, odnosno odsječen dio uha. Navodi da je u februaru 1993. godine iz Silosa (gdje se nalazio nakon zarobljavanja) odveden u Štab jedinice za specijalne namjene „Zulfikar“ koji se nalazio na spratu hotela „Mrazište“ na Malom Polju, na Igmanu i tu smješten u jedan pomoćni objekat (baraku). Kaže da je u mjesecu maju 1993.godine izvedeno njih 5-6 zatvorenika na lokalitet između hotela „Mrazište“ i zgrade Šumarstva da u dva oklopnjaka toče gorivo iz kanistera. Da je oštećeni te prilike izveden, potvrdio je svjedok B.M. koji se u kritično vrijeme nalazio zajedno sa Vukovićem u ćeliji.

Prilikom točenja goriva, navodi D.V., izvjesni Salčin zv. „Struja“ skinuo ga sa transportera, izvadio nož i odsjekao mu gornji dio školjke desnog uha nakon čega je prevezen do ljekara koji mu je sanirao povredu. Optuženog opisuje kao osobu krupnije građe, crn, dubokog glasa, i da je pripadnik Zukine jedinice. Oštećeni D.V. je na predočenim fotografijama, odnosno fotodokumentaciji54 prepoznao i pokazao optuženog, kojeg je i tada znao da je Salčin zvani „Struja“, iz Gacka. Branilac optuženog osporio je zakonitost ovog dokaza, jer predočeni fotoalbum ne sadrži potpis svjedoka. Vijeće je ovaj prigovor ocijenilo neosnovanim budući da je sastavni dio ovog dokaza Zapisnik o prepoznavanju broj 09-02/1-230/09 od 18.09.2009.godine koji je potpisan od strane svjedoka D.V. i u kojem je jasno opisan način na koji D.V. prepoznao optuženog.

Da se navedeni događaj desio u neposrednoj blizni hotela „Mrazište“ i pod okolnostima kako je to navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, potvrdio je i neposredni očevidac događaja M.B. čiji iskaz je u pogledu udlučnih činjenica saglasan iskazu oštećenog D.V..

Svjedok M.B. navodi da je on 19.05.1992.godine uhapšen i odveden u Silos, a poslije izvjesnog vremena prebačen za Krupu. U Krupi ostaje oko mjesec, a onda kamionom na kojem je pisalo „Zulfikar“, prebačen na Igman. Dok je boravio na Igmanu jedne prilike izveden je da nešto istovara i sa udaljenosti od dva metra posmatrao i vidio kada je Struja rodom iz Gacka, odsjekao D.V. dio uha.

Otklanjajući svaku dilemu u pogledu identiteta učinioca ovog djela, prethodno opisujući okolnosti poznavanja i izgleda optuženog iz tog perida, svjedok M.B. kaže da zna da je „Struja“ rodom iz Gacka jer je sam to rekao i sam naveo da je prije rata radio u elektrani ili nekoj fabrici.

Ukazujući na nedosljednosti u navodima svjedoka M.B. odbrana je prezentovala i uložila u spis njegovu izjavu55 koju je dao u fazi istrage. Međutim, analizirajući iskaz svjedoka sa glavnog pretresa i dovodeći ga u vezu sa onim koji je dao u istrazi, Vijeće je utvrdilo da je svjedok M.B. u pogledu odlučnih činjenica uvijek govorio isto, odnosno da je i u izjavi iz istrage naveo da je „Struja“, rodom iz Gacka, odsjekao D.V. dio uha. Kod ovakvog stanja stvari, Vijeće je iskaz ovog svjedoka prihvatilo vjerodostojnim i tačnim jer nije u suprotnosti sa iskazom oštećenog Vukovića, niti sa drugim provedenim dokazima objektivne i subjektivne prirode.

Naprijed navedeni činjenični navodi oštećenog D.V. i M.B. se potvrđuju i materijalnim dokazima Tužilaštva, posebno Fotodokumenatacijom sačinjenom od strane CJB Istočno Sarajevo broj: 11-02/7-10/09 od 15.01.2009. godine56, na osnovu koje je Vijeće utvrdilo da oštećenom D.V. nedostaje gornji dio školjke desnog uha. Nesumnjivo da je oštećeni D.V. usljed ovakve povrede trpio fizičke i psihičke bolove, a što potvrđuje svjedok M.B. koji je čuo njegove krike, a nakon što se vratio u ćeliju, svjedok B.M. vidio da je D.V. zbog zadobijene povrede bio sav u krvi. Navedene prilike, navodi svjedok B.M., oštećeni Vuković mu je rekao da mu je „Struja“ rodom iz Gacka odsjekao dio uha. I svjedok B.M. je također iz predočene fotodokumenatcije prepoznao optuženog Dževada Salčina, te potvrdio da je to lice koje zna kao „Struja“, i da je on D.V. odsjekao dio uha.57

Svoja posredna saznanja tokom glavnog pretresa iznio je i svjedok M.A. koji je viđao D.V. sa zamotanom glavom, te navodi da mu je oštećeni lično rekao da mu je Dževad Salčin zv „Struja“ odsjekao dio uha.

Svjedok Z.Č., koji je kao i optuženi bio pripadnik jedinice Specijalnog odreda za posebne namjene „Zulfikar“, čuo je da je Dževad Salčin odsjekao dio uha D.V.. Kaže da je po tom saznanju o svemu obavijestio komandanta Z.A. koji je prilikom postrojavanja jedinice prozvao Dževada Salčina i upozorio da to ne smije raditi.

Zaštićeni svjedok „A“ također je izjavio da mu je poznato da je zatočeniku D.V. odsjekao dio uha Salčin Dževad zv „Struja“. Ista posredna saznanja o ovom događaju također su iznosili i drugi svjedoci, V.R., zaštićeni svjedok „C“, S.K., G.V..

Dakle, nakon pažljive analize iskaza oštećenog V.D., dovedenog u vezu sa iskazom neposrednog očevidca događaja, svjedoka M.B., zatim B.M., i drugih svjedoka koji o navedenom događaju imaju posredna saznanja, M.A., Z.Č., zaštićenih svjedoka „A“ i „C“, V.R., S.K., G.V., Vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je optuženi Dževad Salčin zv.“Struja“ na način opisan u izreci osuđujućeg dijela presude, nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku D.V..

Istina, odbrana je izvođenjem svojih dokaza nastojala dovesti u pitanje kazivanja navedenih svjedoka da je optuženi Dževad Salčin osoba sa nadimkom „Struja“, i očito u namjeri da dokaže da se radi o zamjeni identiteta izvršioca zabranjene radnje, tvrdila da je u to vrijeme na području Igmana bio još jedan vojnik pod nadimkom „Struja“, izvjesni S.H. koji nije živ.

Odbrana je na navedene okolnosti saslušala svjedoke N.Đ., B.M.1, Z.S., H.V., S.M.1, M.P. i N.B..

Tako svjedok N.Đ. navodi da je poznavao H.S. zv „S.“, da ga je često viđao sa Z.A.. Svjedok opisuje H.S. kao prgavu, mršavu, manje hrabru osobu koja je na njega ostavila dojam osobe spremne na svašta.

Svjedoke B.M.1, koji je bio zatvoren u Silosu šest mjeseci, navodi da je u tom periodu sa Z.A. u Silos dolazio „Struja“, šofer kod kojeg je Z.A. stanovao. Svjedok također navodi da je čuo od D.V. da mu je uho odsjekao „Struja“ koji nije bio pripadnik jedinice, nego Z.A. vozač.

Svjedok Z.S. tvrdeći da je poznavao Salčina, navodi da je u odredu bio još jedan „Struja“ koji je vozio džip i da ga je viđao u februaru i martu na Igmanu. Z.S. je čuo za oštećenog D.V., ali ga nije poznavao.

Slično su svjedočili i H.V., S.M.1, M.P. i N.B.. Svi ovi svjedoci potvrdil su da je na Igmanu bila pored Dževada Salčina još jedna osoba sa nadimkom „Struja“, Z.A. vozač. N.B. je izjavio da mu je ta druga osoba po nadimku „Struja“ jedne prilike priznala da je odsjekla dio uha D.V.. Tada tom priznaju, kako kaže N.B., nije pridavao značaj, niti je osjećao obavezu da je kome prijavi s obzirom da nije pripadala njegovoj jedinici.

Svestranom analizom i ocjenom iskaza navedenih svjedoka, Vijeće nalazi da isti nisu dostatni u mjeri da dovedu u pitanje izneseni zaključak u pogledu identiteta osobe po nadimku „Struja“ koja je nečovječno postupala prema ratnom zarobljeniku D.V.. Prije svega, ta činjenica je utvrđena na osnovu saglasnih iskaza ključnih svjedoka koji su potvrdili identet optuženog na predočenim fotografijama (V. i M.). Drugo, mnogi svjedoci su optuženog identifikovali i kao osobu „iz Gacka“ ili „rodom iz Gacka“. Prema tome, sve i da je na Igmanu bila osoba sa nadimkom Struja, spomenuti H.S. nije iz Gacka, nego iz Sandžaka. Također, opis H.S. ne poklapa se sa opisom koji su, prije svega svjedoci Tužilaštva, dali za osobu koja je izvršila inkriminisano djelo. 

Da je Dževad Salčin Struja osoba koja je D.V. odjeskla dio uha, a ne H.S., za Vijeće nema dileme, jer su o tome svjedočili svjedoci koji su se zajedno sa D.V. nalazili u zatočeništvu, kao i saborci optuženog iz tog vremena.

Vijeće je bilo svjesno da između kazivanja pojedinih svjedoka kojima poklanja vjeru i na koje se poziva, međusobno postoje određena odstupanja, međutim, niti jednu od navedenih kolizija, s obzirom na protek vremena, dramatične okolnosti u kojima se događaji odvijaju, brojnost događaja i osoba koje u njima učestvuju, Vijeće ne smatra takvog zanačaja da u pogledu odlučnih činjenica mogu uticati na vjerodostojnost njihovih kazivanja.

Za razliku od iskaze svjedoka na koje se Vijeće poziva i stiče uvjerenje da je optuženi Dževad Salčin zv. “Struja” počinilac radnje nečovječnog postupanja, svjedoci odbrane po ocjeni Vijeća, nastoje svojim svjedočenjem olakšati položaj optuženog u krivičnom postupku ili anulirati njegovu ulogu kao izvršioca zabranjene radnje.

Polazeći od nalaz i mišljenje vještaka prof dr Abdulaha Kučukalića, Vijeće nije uzelo za svrhe ove presude izjave optuženog Dževada Salčina koju je dao Tužilaštvu BiH dana 21.03.2012. godine i 10.06.2013 godine vezano za okolnosti krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i tom se izjaom inkriminiše. Naime, prema nalazu i mišlenju vještaka psihijatrijske struke prof dr Abdulaha Kučukalića od 07.07.2015.godine i dopune tog nalaza od 29.10.2015 godine, u momentu davanja ovih izjava kod optuženog je došlo do pogoršanja depresivne bolesti uz konstataciju vještaka da je to moglo značajno uticati na preciznost davanja iskaza, te kritičnosti prilikom sagledavanja svih relevantnih činjenica za krivično djelo. Međutim, iako se Vijeće pri donošenju odluke nije oslanjalo na ono što je optuženi govorio u spornim izjavama, iz načina na koji su optuženi i njegov branilac postavljali pitanja pojedinim svjedocima tokom unakrsnog ispitivanja (npr. V.A. i Z.Č.), zatim, nakon čitanja iskaza D.V., iz pitanja koja bi optuženi i njegov branilac postavili oštećenom D.V. da je bio prisutan tokom suđenja, Vijeće je zaključilo da su i na ovaj način potkrepljeni činjenični navodi svjedoka da je optuženi počinilac krivičnog djela zbog kojeg je oglašen krivim. U tom smislu su optuženi i branilac naprimjer, imali namjeru pitati oštećenog o tačnosti navoda da je optuženi donosio D.V. dio uha kako bi ga lljekari ”prišili,” ali da do toga nije došlo s obzirom da je uho već bilo pocrnilo jer se nalazilo u snijegu. O ovom događaju oštećeni D.V. ne govori u svojim izjavama, a pitani svjedoci o tome nisu imali nikakvih saznanja, očito sem optuženog lično . 

Odgovornost i kazna

Dakle, ocjenom provedenih dokaza, Vijeće je utvrdilo da je optuženi Salčin Dževad zv „Struja“ za vrijeme oružanog sukoba, odnosno rata između Armije BiH i VRS, u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne Komande „Zulfikar“ Armije Republike Bosne Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ AR BiH) kršeći odredbe međunarodnog humanitarnog prava, odnosno člana 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicma iz 1949.godine, preduzeo radnje nečovječnog postupanja prema zaštićenom licu, ratnom zarobljeniku D.V., čime su, kako je to već obrazloženo u prethodnim djelovima presude, ostvareni svi bitni elementi krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ. Okolnosti pod kojima su radnje nečovječnog postupanja preduzete prema ratnom zarobljeniku D.V., jasno govore o namjeri i volji optuženog da kod istog prouzrokuje bol i patnju. Nema sumnje da je optuženi u ovim okolnostima postupao sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan i znao da će odsjecanjem dijela školjke desnog uha upotrebom noža, ratnom zarobljeniku D.V. prouzrokovati duševnu i tjelesnu patnju, to htio i zabranjenu radnju izvršio, tako da su navedene posljedice i nastupile .

166. Nalazeći na nesumnjiv način dokazanim da je optuženi Dževad Salčin počinio krivično djelo za koje je ovom presudom oglašen krivim, Vijeće je prilikom odmjeravanja kazne imalo u vidu sve okolnosti koje utiču na visinu kazne.

Polazeći od opšte svrhe kažnjavanja propisane članom 33. KZ SFRJ i sljedeći pravila za odmjeravanje kazne predviđenih članom 41. KZ SFRJ, Vijeće je cijenilo i uzelo u obzir sve okolnosti i optuženom Dževadu Salčinu izreklo zatvorsku kaznu u vremenskom trajanju kako je to navedeno u izreci ove presude.

Vijeće je razmotrilo stepen krivične odgovornosti optuženog, prije svega jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojim je djelo počinjeno i držanje optuženog nakon učinjenja djela. Na strani optuženog Vijeće nije našlo otežavajućih okolnosti.

Od olakšavajućih okolnosti Vijeće je cijenilo i uzelo u obzir raniju neosuđivanost optuženog, te njegove lične i teške porodične prilike, a izuzetno58 cijenilo i uzelo u obzir kao osobito olakšavjuću okolnost narušeno i teško zdravstveno stanje optuženog uzrokovano nesretnim gubitkom sina u vrijeme dok se optuženi nalazio u pritvoru59, a što je po dojmu sudećeg Vijeća, imalo odraza na ponašanje optuženog tokom suđenja ispoljavanom u vidu čestog podsjećanja na taj događaj i spoznajom o mogućnosti da bi ishodom krivičnog postupka, znajući šta to znači, mogao biti označen kao ratni zločinac, a što u određenom smislu, po ocjeni Vijeća, govori o karakteru i postojanju izvjesnih pozitivnih moralnih standarda kod optuženog, te mu primjenom relevantnih zakonskih odredbi člana 42.stav 2. i člana 43.stav 1. tačka 1. KZSFRJ izrekao blažu kaznu od propisane nalazeći da će se i sa ovako ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.

Dužina zatvorske kazne, kao kazne za učinjeno djelo, u većini slučajeva predstavlja legitimno sredstavo prevencije. Vijeće nalazi da će vrsta i visina kazne utjecati na optuženog da ubuduće ne čini krivična djela, odnosno da će se sa izrečenom kaznom u cjelosti ostvariti zahtjevi specijalne prevencije. Ovo daje mogućnost optuženom da razmotri posljedice svojih radnji na žrtvu, razmisli o svojim greškama iz prošlosti i iskupi se za svoja djela.

Također, Sud nalazi da je izrečena kazna adekvatan odraz osude krivičnog djela od strane šire društvene zajednice, te da će kao takva poslati jasnu poruku svim budućim potencijalnim izvršiocima da i u slučaju ratnih okolnosti, neće proći nekažnjeno i da nisu izvan zakona i pravde obzirom da je poštivanje zakona i općeprihvaćenih pravila i uzusa ponašanja obaveza svakog pojedinca, ne samo u mirnodopskim uslovima, već i za vrijeme neprijateljstava

Nalazi suda - oslobađajući dio izreke presude

Tačkom 2 izmjenjene optužnice Tužilaštvo BiH (oslobađajući dio izreke presude) optuženom Dževadu Salčinu je stavljeno na teret da je postupao suprotno članu 3. i članu 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.08.1949. godine, te suprotno članu 3. i članu 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i članu 75. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola I o međunarodnim oružanim sukobima uz iste Ženevske konvencije, koje između ostalog, zabranjuju nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, a naročito ubistva, seksualno zlostavljanje, nečovječno postupanje, mučenje svake vrste, na način da je tačno neutvrđenog dana u julu mjesecu 1993.godine u kuhinji hotela Mrazište na Igmanu natjerao zatočenike B.M., G.V., S.K. i R.V. da pjevaju četničke pjesme, da bi potom bacio stolicu na zatočenika G.V., nakon čega je skinuo sa nogu obuću i istom udarao zatočenike B.M., G.V., S.K. i R.V. po licu i drugim dijelovima glave. 

Na navedene okolnosti saslušani su svjedoci B.M., G.V., S.K. i R.V.. Međutim, na osnovu njihovih iskaza Vijeće nije moglo utvrditi na pouzdan način da je optuženi Dževad Salčin prema ovim zatočenim civilima (čiji status među strankama nije sporan) poduzimao zabranjene radnje koje bi imale za rezultat nanošenje ozbiljne psihičke ili fizičku patnje ili povrede ili bi predstavljale ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i tako počinio povredu međunarodnog humanitarnog prava u smislu navedenih odredaba Ženevske konvencije.

Naime, Zajedničkim članom 3. Konvencije ne sankcioniše svaka, ili bilo koja protivpravna radnja kojom se nanosi povreda životu i tjelesnom integritetu lica štićenog Konvencijama. Međunarodni krivični sud termin „nehumani postupak“ u elementima zločina definiše kao nanošenje “teškog fizičkog ili psihičkog bola ili patnje“, dok je MKSJ koristio širu definiciju koja određuje da je „nehumani postupak onaj koji izaziva ozbiljnu psihičku ili fizičku patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo“.

U toku postupka saslušani svjedoci G.V. i B.M. su saglasno opisali kako ih je optuženi Salčin tjerao da svi pjevaju četničke pjesme, potom pogodio G.V. stolicom i na kraju skinuo obuću sa nogu i istom ih udarao po licu i drugim dijelovima glave. Iako je sa G.V. i B.M. u isto vrijeme bio zatočenik u hotelu „Mrazište“, za razliku od njih, svjedok R.V. niti u jednom dijelu svog svjedočenja ne govori o ovom događaju, dok svjedok S.K. negira da ga je Dževad Salčin zvani “Struja” ikad udarao, ali mu je poznato da je fizički zlostavljao pojedine zatvorenike, pri tome ne spominjući imena G.V., B.M. ni R.V..

Dakle, u situaciji kada su se svi svjedoci u isto vrijeme nalazili u istim okolnostima, pa svjedoci G.V. i B.M. potvrdili činjenične navode optužnice da je optuženi prema njemu poduzimao zabranjene radnje, dok svjedok R.V. to ne spominje, a P.K. negira, te kod činjenice da Tužilaštvo nije ponudilo druge dokaze subjektivne ili objektivne prirode koji bi na odlučan način i van svake razumne sumnje potkrijepili iskaze saslušanih svjedoka da je optuženi Salčin Dževad prema navedenim civilima na opisani način preduzeo protupravne radnje koje su imale za posljedicu nanošenje fizičke i psihičke boli oštećenim, to ishod provedenih dokaza nije ni rezultirao osuđujućom presudom.

Naime, sve činjenice koje idu na štetu (in peius) optužene osobe moraju se sa sigurnošću dokazati, a ako se to ne postigne, uzima se kao da one i ne postoje. S druge strane, sve činjenice koje idu u korist (in favorem) optužene osobe, uzimaju se da postoje i onda i kad su utvrđene sa vjerovatnošću. Ako se i nakon savjesne ocjene dokaza “pojedinačno i u vez i sa ostalim dokazima” dileme ne razjasne, onda se prema članu 3. stav 1. ZKP BiH “svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja”. Stav 2. istog člana zakona, utvrđuje príncip in dubio pro reo prema kome kada postoji “sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog“. U situaciji kada postoji dileme oko neke pravno relevantne činjenice, odnosno elementa krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, ovaj princip podrazumjeva primjenu ne samo blaže kazne, nego i oslobađajuću presudu. Nadalje, odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH propisuje da “ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje, sud će donijeti presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe“.

Kako Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je optuženi Dževad Salčin na način opisan u oslobađajućem dijelu presude preduzimao zabranjene radnje prema oštećenim, to ga je Vijeće usljed nedostatka dokaza primjenom naprijed navedenih principa i člana 284. c) ZKP BIH oslobodilo od optužbe da je počinio krivična djela Ratni zločin portiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka c) KZ BiH i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175.tačka a) i b), a sve u vezi sa članom 180. stav 1, te članom 29. istog zakona.

ODBIJAJUĆI DIO PRESUDE

Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0006627 13 od 12.06.2013.godine optuženom Salčin Dževadu stavljeno je na teret da je zajedno sa Hodžić Nedžadom neutvrđenog dana u mjesecu februaru 1993.godine po povratku sa prinudnih radova na lokalitetu Stupnik na planini Igman, zatočenike R.V., M.B., B.G. i Č.K., udarao nogama, drvenim palicama i kundacima od pušaka po cijelom tijelu, nakon čega R.V. i B.G. odvodi zajedno sa Hodžićem do pomoćnog objekta-barake u blizini hotela „Mrazište“ na planini Igman i pokazuju im teško povrijeđenog J.G. koji je bio na samrti govoreći da i njih to čeka.

Tužilaštvo je u skladu sa članom 35.stav 2.tačka i) i članom 275. u vezi sa članom 227. ZKP BiH , dana 09.04.2015.godine dostavilo izmjenjenu, odnosno preciziranu optužnicu. Kako izmjenjenom optužnicom nisu obuhvaćene radnje koje se tačkom I 1. optuženom Dževadu Salčin stavljaju na teret ranijom optužnicom od 12.06.2013.godine, Vijeće je primjenom člana 283. tačka b) ZKP BiH odbilo optužbu u odnosu na ovu tačku, cijeneći da je tužilac u međuvremenu odustao od optužbe u odnosu na ovu tačku. 

Kako je članom 16. ZKP BiH propisano da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužioca, budući da je u međuvremenu od zahtjeva u pogledu inkriminacija iz odbijajućeg dijela presude Tužilac odustao, Vijeće je donijelo odluku kao u izreci.

ZAKLJUČAK

Na kraju, kako je to više puta naglašeno, Vijeće je sa posebnom pažnjom analiziralo i cijenilo iskaze svakog svjedoka pojedinačno i u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te zavisno od ocjene izvodilo zaključke o tome da li je optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da li je tužilac van svake razumne sumnje dokazao krivnju optuženog. U konkretnom slučaju Vijeće nalazi da je Tužilaštvo van razmne sumnje jedino dokazalo krivnju optuženog Dževada Salčina za nečovječno postupanje prema ratnom zarobljeniku D.V., na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu presude. Kako u odnosu na radnje oslobađajućeg dijela izreke, Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je optuženi iste počinio na opisani način i da su te radnje rezultirale nastupanjem određenih posljedica za oštećene, to je Vijeće optuženog primjenom citiranih zakonskih odredbi, i oslobodilo krivnje za ove radnje, dok je usljed odustanka tužioca, optužba odbijena u odnosu na radnje iz odbijajućeg dijela presude.

ODLUKA O TROŠKOVIMA

Vijeće je odlučujući o troškovima krivičnog postupka, cijenilo sve relevantne okolnosti na strani optuženog Dževada Salčina i primjenom člana 188. stav 4. i člana 189. stav 1.ZKP BiH istog oslobodilo obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka.

Ovakvu odluku Vijeće je donijelo imajući u vidu slabo imovno stanje optuženog, nalazeći da bi plaćanjem istih bilo dovedeno u pitanje kako njegovo izdržavanje, tako i izdržavanje članova njegove porodice te je odlučeno da isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.

ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

Vijeće je na osnovu člana 198. stav 2. ZKP-a BiH, suprugu oštećenog D.V. - V.V. radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva uputilo na parnični postupak, s obzirom da podaci prikupljeni u toku ovog postupka nisu Vijeću pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično dosuđenje, pa bi utvrđivanje visine tog zahtjeva iziskivalo duži vremenski period i samim tim uticalo na dužinu trajanja i ekonomičnost ovog krivičnog postupka.

Primjenom odredbi člana 198. stav 3. ZKP-a BiH, Vijeće je, s obzirom da je donesena oslobađajuća, odnosno odbijajuća presuda, oštećene B.M., G.V., S.K., R.V., M.B., B.G. i Č.K., radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva uputilo na parnični postupak

 ZAPISNIČAR                                                             PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik - asistent                                                   SUDIJA

 Jovana Vidić                                                                 Jasmina Kosović

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom odjeljenju Odjela I Suda Bosne i Hercegovine u roku od 15 (petnaest) dana po prijemu pismenog otpravka ove presude. Žalba se u dovoljnom broju primjeraka predaje ovom Sudu.

Iz presude je izostavljen Anex sa materijalnim dokazima


1 Procesne odluke


2 Glavni pretres od 20.03.2014.godine;


3 Glavni pretres od 21.03.2014.godine;


4 Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Krn2 od 20.03.2013.godine; 


5 Izvod iz Matične knjige umrlih za lice D.V. broj: 03-202-310/13 od 12.02.2013. godine i Izvod iz Matične knjige umrlih za lice S.Č. za lice S.Č. broj 08/14-05-131065/14 od 21.05.2014. godine


6 Skupština SFRJ je Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojila na sjednici Saveznog vijeća održanoj dana 28. septembra 1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44 od 08. oktobra 1976. godine. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22. maja 1992. godine sa svim izmjenama i dopunama kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, stupio je na snagu danom objavljivanja;


7 Komentari krivičnih zakona BiH , Vijeće Europe 2003. godina, stranica 66.


8 Evropski sud za ljudska prava, Georgiadis protiv Grčke, 1997, para 606.


9 Van de Hurk protiv Nizozemske, 19.04.1994.g., par. 59;


10 Khamidov protiv Rusije, 2.06.2008. g., par. 173


11 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine;


12 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25;


13 Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498


14 Drugostepema presuda u predmetu Čelebić, par. 485 i 496 – 498;


15 Predmet Kupreškić i dr., br. IT-95-15-A, Presuda žalbenog vijeća od 23.10.2001. godine, strana 12, par 31;


16 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu;


17 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194;


18 Grupa autora: Komentar krivičnog zakona SFRJ, Novi Sad, 1978., str. 504;


19 Presuda Pretresnog Vijeća MKSJ u predmetu Strugar, januar 2005, para. 216;


20 Tužilac protiv Blaškića IT-95-14-A, presuda, 29.7.2004., stav 170. Vidi takođe Tužilac protiv Brđanina, IT-99-36-T, presuda, 1.9.2004., stav 121; Tužilac protiv Mladena Naletilića i Vinka Martinovića, IT-98-34-T, presuda, 31.3.2003., stav 176.


21 Ko kršeći pravila međunarodnog prava, naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela- kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.


22 Presuda Suda BiH u predmetu Karajić Suljo, broj S1 1 K 005379 11 Kžk od 28.11.2011. godine , Predmet protiv Suada Kapića, X-KRZ-07/431, drugostepena presuda, 11.9.2009., stav 52. ("Žalbeno vijeće navodi da, iako član 175. tačka a) KZ BiH izričito ne zahtijeva postojanje rata ili oružanog sukoba, u njemu se pominju samo povrede primjenjivih međunarodnih pravila. Međunarodni zakoni ili običaji ratovanja su usko povezani sa stanjem oružanog sukoba tako da ratni zločin nije moguć ako ne postoji oružani sukob i ako ne postoji očigledna veza između djela optuženog i sukoba. Shodno tome, Vijeće zaključuje da član 175. zahtijeva postojanje oružanog sukoba."); Predmet protiv Veiza Bjelića, X-KR-07/430/1, prvostepena presuda, 28.3.2008., str. 6 ("Primjena određenih principa međunarodnog prava u ovom slučaju utkana je i u same članove za čije se kršenje optuženi tereti […] Jasno je iz same odredbe člana 173. stav 1. KZ BiH da je isti, prima facie, primjenjiv na oružane sukobe bez posebne distinkcije između internih i međunarodnih sukoba. Isto se može reći i za član 175. stav 1. KZ BiH koji ne pominje direktno postojanje oružanog sukoba (mada se III Ženevska konvencija, koja propisuje pravila primjenljiva na ratne zarobljenike, primjenjuje u slučaju oružanog sukoba").


23 Presuda Suda BiH u predmetu Karajić Suljo, broj S1 1 K 005379 11 Kžkod 28.11.2011. godine, str.45;


24 Promjena kvalifikacije oružanog sukoba, S. Fabijanić Gagro, Zb. Prav.fak. Sveuč. Rij. v.29 (2008), br.2, str. 1071;


25 Dokaz T-1


26 Tužilac protiv Drajoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića,predmet br. IT-96-23 i IT-96-23/1-A, Presuda od 12.6. 2002. godine (Kunarac i drugi. Presuda po žalbi, odjeljak 56;


27 Kunarac et al. presuda žalbenog vijeća , odjeljci 57 i 64. U odjeljku 64. Žalbeno vijeće smatra: “da dužnost tužioca nije bila da postojanje oružanog sukoba dokazuje za svaki kvadratni centimetar tog područja. Postojanje oružanog sukoba nije ograničeno samo na dijelove teritorije na kojima se konkretno odvijaju borbe već postoji na čitavoj teritoriji pod kontrolom zaraćenih strana.”


28 Dokaz T- 17b;


29 Dokaz T- 23;


30 OS RBiH, 1. korpus-sektor bezbejdnosti, Stanja i neki problemi vojne organizacije u zoni odgovornosti OG Igman, broj: 04/393-1 od 20.02.1993. godine (T-43); OS RBiH, 1. korpsu sektor bezbejdnosti, Saznanja o nekim bezbejdnosnim pojavama i prilikama u zoni odgovornosti OG Igman, bez broja od 21.02.1993. godine (T-44); Stanje na Igmanu i slobodnoj terirotoriji - zapažanja, bez broja i datuma, ERN broj: 02000083-88 (T-45); OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Informacija, broj: 5-03-250/93 od 29.03.1993. godine (T-46); Akt OS RBiH, Operativna grupa Igman, Služba vojne bezbjednosti, 1. korpusu-sektoru bezbjednosti, broj: 08-21-20/93 od 27.04.1993. godine (T-47); Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka broj: 877/93-00008 od 26.06.1993.godine (T-51); Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka, broj: 791/93 od 29.05.1993.godine (T-52); Ministarstvo za unutrašnje poslove RS, Služba nacionalne bezbjednosti, Ratno odjeljenje Ilidža, Službena zabilješka, broj: 660/93 od 03.05.1993.godine (T-53); OS RBiH, Komanda 9. brdske brigade, Privremeni zatvor Silos Tarčin, Izvještaj o radnom vodu zatvorenika na radilištu na Igmanu i zahtjev za zvanični izvještaj o jednom broju zatvorenika koji se nisu vratili u zatvor Silos Tarčin, broj: sl/93 od 28.11.1993. godine (T-57); ŠVK OS RBiH, Uprava bezbjednosti, Razmjena Vuković Dragana objašnjenje, broj: 03/20-216 od 02.09.1993. godine (T-73);


31 Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 & IT-96-23/1-A presuda 12.06.2002. godine, stav 58.


32 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 58-59.


33 MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568;


34 Presuda Kunarac i drugi, drugostepena presuda, paragraf 59.


35 Dokaz T-40


36 Dokaz T- 41;


37 Dokaz T- 38;


38 Pod brojevima T-42, T-43, T-44, T-45


39 Dokaz T-39


40 Dokaz T-28


41 Dokaz Tužilaštva T-35


42 Dokaz broj T1 i T-2;


43 Vidjeti predmet Kvočka i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-30/1, paragraf 208.


44 Ibid, paragraf 208.


45 Vidjeti predmet Kordić i Čerkez, presuda Žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14/2, paragraf 117.


46 Vidjeti predmet Blaškić, presuda žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14 paragraf 239. predmet Krstić, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-33 paragraf 523.


47 Vidjeti predmet Vasiljević, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 239-240.


48 Vidjeti predmet Naletilić i Martinović, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragrafi 271, 289, 303.


49 Vidjeti predmet Kupreškić i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 566.


50 Ibid, paragraf 566.


51 Ibid, paragraf 566.


52 Vidjeti predmet Krnojelac, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 131.


53 T-12: Zapisnik o prikupljanju izjava od lica D.V., CJB Istočno Sarajevo broj: 11-02/1-43/08 od 17.12.2008. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka D.V., Državna agencija za istrage i zaštitu broj: 17-04/2-2-197/06 od 13.02.2007. godine; Izjava svjedoka D.V., MKSJ broj: 00528096 od 24.09.1997. godine zajedno sa orginalnom verzijom bna engleskom jeziku


54 T-14 Zapisnik o prepoznavanju lica – osumnjičenog, CJB Doboj, broj: 09-02/1-230/09 od 18.09.2009. godine zajedno sa Fotodokumnetacijom od 17.09.2009. godine,


55 O-2-2: Zapisnik o saslušanju svjedoka M.B., Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: 16-04/2-5-04-2-287/13 od 21.04.2013. godine


56 T-13


57 T-5a


58 Simić, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, od 17.oktobra 2002 godine, paragraf 98; Blaškić, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, od 03.marta 2000 godine, paragraf 780;.


59 U predmetu Memić Mensur i dr.



Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155


S1 1 K 008798 12 Krl  21.01.2016.g