Početna stranica Portala pravosuđa BiH


Centar za sudsku dokumentaciju

mail print fav manja slovaveca slova

Lazarević protiv Bosne i Hercegovine

21.01.2020.

Evropski sud za ljudska prava je 14. januara 2020. godine donio presudu u predmetu Lazarević protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje – građanskopravni aspekt). Sud je ocjenio da su sudske odluke donesene u predmetu aplikanta pred domaćim sudovima bile proizvoljne, čime je aplikantu osporen pristup pravdi.

Nakon što je otpušten sa radnog mjesta, aplikant je u postupku pred domaćim sudovima zatražio isplatu otpremnine, regresa, naknade za zimnicu i ogrijev, toplog obroka i vezanih penzijskih doprinosa. U prvostepenom postupku uvažen je njegov zahtjev za isplatu otpremnine, dok je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu odbijen zbog teške finansijske situacije bivšeg aplikantovog poslodavca. Drugostepeni sud je potvrdio ovakvu odluku. Cijeneći vrijednost aplikantovog spora, Vrhovni sud Republike Srpske je aplikantovu reviziju odbacio. Konačno, aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, ali je ista odbačena zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava aplikant je tvrdio da su domaće presude donesene u njegovom slučaju nepravične, jer su očito suprotne domaćem zakonodavstvu i sudskoj praksi najviših sudova.

Sud je u presudi između ostalog naveo kako je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebice na sudovima, da razrješe dileme u tumačenju domaćeg zakonodavstva (vidi, između ostalih predmet, Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske, 19. decembra 1997., paragraf 31., Izvještaji o presudama i odlukama 1997. - VIII). Međutim, Sud je naveo da se može utvrditi kršenje člana 6. st. 1. Konvencije ako su nalazi nacionalnog suda proizvoljni ili očito nerazumni, što za posljedicu ima „uskraćivanje pravde“ (vidjeti Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [Veliko vijeće] , broj 19867/12, paragrafi 83-85, 11. jula 2017.).

U odnosu na predmet aplikanta, Sud je primjetio da je član 33. Općeg kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, jasno predviđao da svaki zaposlenik ima pravo na određene dodatke (npr. topli obrok i regres), kao i način njihovog obračuna. Ovakav stav je u sličnom predmetu, koji je završen nakon okončanja žalbenog postupka u aplikantovom predmetu,  potvrdio i Vrhovni sud, naglasivši "imperativan i obvezujući karakter" ovakvih davanja po osnovu rada, nezavisno o finansijskoj situaciji poslodavca. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda je podržao Ustavni sud u predmetu sličnom aplikantovom smatrajući da je odredba koja se odnosi na obavezu plaćanja toplog obroka i regresa bila jasna, dostupna i nedvosmislena.

Međutim, ispitujući tužbu aplikanta, prvostepeni sud je zanemario ovu odredbu, te je djelimično odbio aplikantov tužbeni zahtjev pozivajući se na razloge koji su nebitni, tačnije, finansijsko stanje aplikantovog bivšeg poslodavca. Kako drugostepeni sud nije ispravio ovu pogrešku, već je ponovio obrazloženje prvostepenog suda, Sud je našao da su takve presude proizvoljne, čime je aplikantu osporen pristup pravdi (vidi, mutatis mutandis, Anđelković protiv Srbije, br. 1401/08, paragraf 27, 9. april 2013. godine).

U pogledu činjenice da je Vrhovni sud odbacio reviziju aplikanta kao nespojivu ratione valoris, zbog čega ista nije ispitivana u meritumu, Sud je ponovio da je primjena zakonskog praga ratione valoris za revizije Vrhovnom sudu legitiman i razuman proceduralni uslov uzimajući u obzir samu suštinu uloge Vrhovnog suda da se bavi samo pitanjima od posebnog značaja (vidi Zubac v. Hrvatska [Veliko vijeće], broj 40160/12, paragraf 83, 5. april 2018. godine).

Na osnovu navedenog, Sud je zaključio da Osnovni sud u Doboju i Okružni sud u Doboju nisu osigurali pošteno suđenje u predmetu aplikanta, niti je ova situacija ispravljena od strane Ustavnog suda koji je odbacio apelaciju kao očigledno neosnovanu, uprkos vlastitoj sudskoj praksi, zbog čega je utvrđena povreda člana 6., stav 1. Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 29422/17.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine

18.01.2020.

Evropski sud za ljudska prava je 17. decembra 2019. godine donio odluku u predmetu Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine kojom je aplikacija, primjenom člana 35. st. 3 (a) i st. 4 Konvencije, odbačena kao očigledno neosnovana.

Apelantica je u postupku pred domaćim sudovima podnijela tužbu protiv Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je navela da je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u Komesarijatu za izbjeglice i raseljena lica na radnom mjestu operatera – dokumentaliste u Kancelariji Vlasenica i da joj je radni odnos prestao 2004. godine, zbog navodno smanjenog obima poslova i broja zaposlenih kod tužene. Tužena je prilikom donošenja rješenja primijenila odredbe čl. 32. i 33. Zakona o radnim odnosima u državnim organima koje, po mišljenju apelantice nisu mogle biti primijenjene u konkretnom slučaju jer prema Zakonu o administrativnoj službi u upravi RS njeno radno mjesto predstavlja radno mjesto državnog službenika. Budući da Zakonom o ministarstvima nikada nije ukinut Komeserijat u kojem je bila zaposlena i da joj nije bilo ponuđeno drugo radno mjesto, smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. Apelantica se žalila po članu 6. Konvencije na proizvoljnost postupka pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, koji je odbio njezin tužbeni zahtjev iz razloga koji prema mišljenju apelantice nije bio zakonski utemeljen. Tvrdila je da je takva proizvoljnost dovela do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i da nije imala na raspolaganju djelotvorni domaći pravni lijek kako se zahtijeva članom 13. Konvencije.

Sud je ponovio da je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebno sudovima, da riješe nedoumice u tumačenju domaćeg zakonodavstva (vidi, između ostalih, Molla Sali protiv Grčke [Veliko vijeće], br. 20452/14, paragraf 149, 19. decembar 2018. godine). Evropski sud za ljudska prava ne bi trebao djelovati kao četverostepeno tijelo i stoga neće dovoditi u pitanje ocjenu nacionalnih sudova prema članu 6. st. 1 Konvencije, osim ako se njihovi nalazi mogu smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim (vidjeti Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [Veliko vijeće], broj 19867/12, paragraf 83 (b), 11. juli 2017. godine).

U odnosu na ovaj predmet, Sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da aplikant nije bio državni službenik; stoga je na njegov radni spor primjenjen Zakon o radnim odnosima u upravi iz 1994. godine (vidi paragrafe 9. i 15. ove presude). Ovakve je zaključke podržao Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Konkretno, što se tiče tvrdnje apelanta da je u predmetu njenog kolege M.D. primenjen drugačiji zakon, Ustavni sud je utvrdio da je on, za razliku od apelanta, bio državni službenik (vidi paragraf 12. presude).

Što se tiče predmeta M. K., Evropski sud za ljudska prava primjećuje da je ona, za razliku od apelantice, imala status pomoćnog i tehničkog osoblja, čiji su radni sporovi bili regulirani Zakonom o radu iz 2000. godine (vidjeti gore navedene paragrafe 14., 16. i 18.). Stoga presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 13. novembra 2012. godine u predmetu M. K. nije primjenjiva u predmetu apelantice.

S obzirom na gore navedeno, Sud je zaključio da zaključci domaćih sudova nisu bili proizvoljni ili očito nerazumni. Iz toga slijedi da se apelacija treba odbiti kao očigledno neosnovana, u skladu s članom 35. st. 3. (a) i 4. Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 52871/13.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Hadžajlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine

17.01.2020.

Evropski sud za ljudska prava je 16. januara 2020. godine donio presudu u predmetu Hadžajlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje u razumnom roku) zbog dužine trajanja parničnih i upravnih postupaka (spora).

Sud je u presudi ponovio da razumnost dužine postupka mora biti ocijenjena u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta i uz pozivanje na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih tijela, te šta je u sporu dovedeno u pitanje za aplikanta (vidi Frydlender protiv Francuske [Veliko vijeće], br. 30979/96, paragraf 43, ECHR 2000-VII).

Takođe je naveo da je u vodećim predmetima Scordino protiv Italije (br. 1), presuda Velikog vijeća, br. 36813/97, paragrafi 134-227, ECHR 2006-V i Dorić protiv Bosne i Hercegovine [Odjel], br. 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Sud već našao kršenje u pogledu pitanja sličnih onima u ovom predmetu.

Nakon što je ispitao sav materijal koji mu je dostavljen, Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak o dopustivosti i meritumu povodom podnesenih aplikacija. Stoga je, imajući u vidu svoju sudsku praksu po ovom pitanju, utvrdio da je u ovom predmetu dužina postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev "razumnog roka".

Sud je aplikantima dosudio ukupni iznos od 16,100Eur na ime naknade nematerijalne štete, te određeni iznos na ime naknade troškova postupka.

Presudu na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 10770/18 i dr.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Beljan protiv Bosne i Hercegovine

24.12.2019.

Evropski sud za ljudska prava je 19. decembra 2019. godine donio presudu u predmetu Beljan protiv Bosne i Hercegovine kojom je utvrđena povreda člana  6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje) zbog dužine trajanja postupka.

Sud je u presudi ponovio da razumnost dužine postupka mora biti ocijenjena u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta i uz pozivanje na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih tijela, te šta je u sporu dovedeno u pitanje za aplikanta (vidi Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, paragraf 43, ECHR 2000-VII).

Takođe je naveo da je u vodećim predmetima Scordino protiv Italije, br. 36813/97, paragrafi 134-227, ECHR 2006-V i Dorić protiv Bosne i Hercegovine [Komitet], br. 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Sud već našao kršenje u pogledu pitanja sličnih onima u ovom predmetu.

Nakon što je ispitao sav materijal koji mu je dostavljen, Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak o prihvatljivosti i meritumu povodom podnesene predstavke. Imajući u vidu svoju sudsku praksu po tom pitanju, Sud smatra da je u ovom predmetu dužina postupka bila prekomjerna (11 godina i 7 dana na dvije instance) i da nije ispunila zahtjev "razumnog roka". Sud je aplikantici dosudio određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 81142/17.

 


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Jugo i drugi protiv Bosne i Hercegovine

24.12.2019.

Evropski sud za ljudska prava je 5. decembra 2019. godine donio presudu u predmetu Jugo i drugi protiv Bosne i Hercegovine.

U presudi je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje), te člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (pravo na imovinu) zbog neizvršenja ili kašnjenja u izvršenju domaćih odluka. Sud je takođe utvrdio da tužena država mora u roku od tri mjeseca osigurati odgovarajućim sredstvima izvršenje neizvršenih domaćih odluka, te aplikantima isplatiti iznose navedene u tabeli iz dodatka presude.

Sud je ponovio da se izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora smatrati sastavnim dijelom „suđenja“ u smislu člana 6. Konvencije, te se pozvao na svoju praksu u pogledu neizvršavanja ili kašnjenja u izvršenju konačnih domaćih presuda  (vidi Hornsby protiv Grčke, br. 18357/91, paragraf 40., Izvještaji o presudama i odlukama 1997-II).

Sud je napomenuo da je odlukama iz predmetnih aplikacija određeno poduzimanje konkretnih mjera, stoga Sud smatra da odluke o kojima je riječ predstavljaju „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Sud je istakao da je u vodećim predmetima Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, te Kunić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Sud već utvrdio povredu u odnosu na pitanja slična onima iz ovih predmeta. Nakon što je ispitao sve materijale koji su mu podneseni, Sud nije našao niti jednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak o dopuštenosti i meritumu ovih pritužbi. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Sud je zaključio da u predmetnim slučajevima vlasti nisu uložile sve potrebne napore kako bi se u potpunosti i blagovremeno izvršile odluke donesene u korist aplikanata, te je odlučio da je došlo do navedenih povreda Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 46977/15 i dr.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Bradarić protiv Bosne i Hercegovine

23.12.2019.

Evropski sud za ljudska prava je 3. decembra 2019. godine donio presudu u predmetu Bradarić protiv Bosne i Hercegovine.

U presudi je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje), te člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (pravo na imovinu). Sud je takođe utvrdio da tužena država mora u roku od tri mjeseca poduzeti mjere potrebne za izvršenje neizvršenih domaćih odluka, te aplikantu isplatiti određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete.

Sud je ponovio da su opšti principi vezani za neizvršenje domaćih sudskih odluka izraženi u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine. Iako određeno kašnjenje u izvršenju može biti opravdano u određenim okolnostima, ono ne smije biti takvo da ugrozi samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1 Konvencije.

Sud je u presudi takođe ponovio da nemogućnost aplikanta da osigura izvršenje odluke koja je donesena u njegovu korist predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Sud je konstatovao da je aplikant podnio prijedlog za izvršenje 29. avgusta 2012. godine. I pored činjenice da je Ustavni sud BiH utvrdio povredu člana 6. Konvencije, te dodijelio aplikantu naknadu na ime nematerijalne štete i zatražio da se izvršni postupak ubrza, izvršni postupak, prema zadnjim raspoloživim informacijama datiranim 28. juna 2019. godine, još uvijek nije okončan.  Tužena država nije ničim opravdala činjenicu što domaće vlasti ne poduzimaju adekvatne mjere radi izvršenja predmetne odluke. Informacija o opštoj situaciji u pravosuđu ne može opravdati dugotrajno neizvršenje u ovom slučaju.  S obzirom na navedeno, Sud je odlučio da je došlo do navedenih povreda Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 84721/17.

 


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh